Albert Bazala

filozof; 1877-1947

Albert Bazala (Brno, Moravska, 13. srpnja 1877. – Zagreb, 12. kolovoza 1947.), hrvatski filozof.
== Životopis ==
Otac Josip bio je bankovni činovnik iz Praga, a majka Amalija bila je sestra pjesnika i filozofa Đure Arnolda. Osnovnu školu pohađao je u Bjelovaru, a gimnaziju u Bjelovaru, Požegi i Zagrebu. Maturirao na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 1895. godine. Studira filozofiju i klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i polaže profesorski ispit 1899., a sljedeće godine i doktorat filozofije tezom Psihologijska nauka o apercepciji.
Od 1899. do 1907. radi kao srednjoškolski profesor na Klasičnoj gimnaziji, a zatim na Ženskom liceju u Zagrebu. Habilitirao 1904. za privatnog docenta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavanjem Marulićev moralno-filozofski rad. Godine 1905. – 1906. nastavlja studij filozofije u Münchenu, Jeni, Halleu i Leipzigu, u Institutu za eksperimentalnu psihologiju W. Wundta. Na njegovo formiranje kao mislioca naročito su utjecali Rudolf Eucken (obnovitelj Fichteovog etičkog idealizma) i Wilhelm Wundt (osnivač empirijske psihologije). Boravio je i u Pragu, gdje su na njegova socijalna, politička i kulturno-politička shvaćanja najviše utjecali T. G. Masaryk i František Drtina.
Objavljuje Povijest filozofije u tri sveska, 1906. – 1912. Godine 1909. postao je izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu, a 1912. redovni profesor. Preuzima Katedru za teorijsku i praktičku filozofiju s poviješću filozofije 1909. od Franje Markovića (Gjuro Arnold vodi novoosnovanu Katedru pedagogije i teorijske i praktičke filozofije od 1894. g. i 1896. postaje predstojnikom novoosnovanog Pedagogijskog seminara). Predavao je gotovo sve discipline iz teoretske i praktične filozofije, povijest filozofije te sociologiju i psihologiju. Za razliku od Markovića i Arnolda, napušta Herbartov sustav predavanja i oblikuje svoje kolegije problemski: "Platon–Aristotel", "Kantov problem", "Povijest materijalizma", "Problem psihologizma i logicizma" i drugi.
Zbog političkih aktivnosti, prisilno je umirovljen 1924., a reaktiviran 1927. Za vrijeme NDH ponovno je bio prisilno umirovljen 1943., a komunisti ga 1945. vraćaju na fakultet, iako je daleko do komunističke ideologije. Jedan je od poslijeratnih obnovitelja JAZU. Umro je 1947. u dobi od 70 godina, ne dočekavši treće umirovljenje.
Dopisni član JAZU od 1910., a pravi član od 1922., te predsjednik 1933. – 1941. Godine 1932. – 1933. rektor Sveučilišta. Aktivan u sklopu Matice Hrvatske, u kojoj je bio odbornik, tajnik i predsjednik. Osnivač Društva za Strossmayerovo sveučilište, koje izdaje reviju Alma mater croatica. Bio je počasni član Hrvatskog pedagoško-književnog zbora. Član uredničkog vijeća i stručni urednik za filozofiju u Hrvatskoj enciklopediji 1940. – 1945. Osnivač časopisa Revija za filozofiju i psihologiju.
== Metalogički korijen filozofije ==
Tekst Metalogički korijen filozofije iz 1924., njegov je najosebujniji i filozofski najznačajniji tekst. Nasuprot primarno intelektualnom i čuvstvom obilježenom duhu Markovića i Arnolda, kod Bazale se javlja svojevrsni primat onog praktičkog pod vidom "voluntarističkog aktivizma". On se suprotstavlja racionalističko-logicističkoj tezi neokantovstva da se "filozofijska funkcija" razvija "iz samih logičkih snaga". Ta se teza javlja u dva oblika: "racionalizam odozdo" (aposteriorizam, empirizam) i "racionalizam odozgo" (apriorizam, racionalizam u užem smislu). Oba vide svijest kao statičku i upućenu na objekt, nešto izvanjsko.
Nasuprot tome, piše Bazala, »Duševni život promatran na svom vrelu, u neposrednom doživljavanju, očituje se kao ustrajan proces usmjeren k održavanju bitka u obliku "ja" sređena. Sve je duševno čin (radnja) ili izraženo u psihologijskoj terminologiji: sve je duševno volja ili derivat volje. Svijest je samosvojna zazbiljnost, dinamičko-teleološke prirode: ona nije tek pasivno mjesto, zrcalište gotova bitka, nego poprište stvaralačkih napora, koji iz sebe grade život.« Spoznaja je samo jedan aspekt izveden iz doživljaja. (Hrvatska enciklopedija (Ujević), 1941.) Uz logičku narav, filozofija ima također mitsku, pjesničku i religioznu. Na tu temu je Bazala vodio polemiku sa Stjepanom Zimmermanom, koji u njegovom pristupu vidi »uništavanje razumnosti«.
Bazala ne želi razvijati filozofski sustav, nego »smjernice aktivističkoga nazora na svijet i na život«. (Zenko, str. 203) U njegovom pristupu ima sličnosti s frankfurtskom Kritičkom teorijom društva. (Zenko, str. 205) Kritičan je prema modernom naturalizmu, koji u prirodi vidi samo sustav "mehaničke nužde" u kojem nema mjesta za slobodu. Kako nema viših svrha, čovjek može biti samo brutalni egoist; to je karakteristika modernog "ekonomizma i industrijalizma", u kojem vladaju "impersonalne sile". Dolazi do sukoba "logičkih konstrukcija" i "iracionalnih potencija", do "dvostruke kulture" i krize kulture. Da bi se ona prevladala potrebno je graditi "nove organizacije ciljeva i svrha", koje trebaju izvirati iz "dubinskih voljnih poriva života". Pojedinac u tome gradi "stil života", a narod, u posebnim svojim prilikama, autentičnu narodnu kulturu.
== Pučko sveučilište ==
Bazala je predložio osnivanje zajedničke otvorene katedre, koja je osnovana 1912. kao "Pučko sveučilište". Tu su predavanja držali razni profesori, a bila su otvorena i za javnost. Djelovala je do iza Drugog svjetskog rata. Dvadesetak je godina bio što tajnik, što predsjednik katedre, i osobno držao brojna predavanja. Godine 1922. pokrenuo je Zbornik za pučku prosvjetu kao organ Pučkog sveučilišta.
== Politička djelatnost ==
Godine 1920. povjerenik za prosvjetu i vjere Kraljevske hrvatsko-slavonske zemaljske vlade. Član i glavni tajnik Hrvatske federalističke stranke. Zbog političkog djelovanja, godine 1924. prijevremeno umirovljen (reaktiviran 1927. Godine 1925. izabran je u Narodnu skupštinu Kraljevine SHS kao narodni zastupnik kotara Nova Gradiška (zahvaljujući koaliciji s HRSS).
== Utjecaj i ocjene ==
Albert Bazala je kao profesor filozofije donio značajne novine u odnosu na svoje tradicionalističke prethodnike Franju Markovića i Đuru Arnolda. Nije se oglašavao u diskusiji oko hrvatske moderne u prvom desetljeću XX. stoljeća, ali je očito da je svojim shvaćanjima, za razliku od ove dvojice, na strani "mladih".
Franjo Zenko godine 1995. kao najbolju ocjenu njegovog djela citira njegovog učenika Krunu Krstića iz 1943.:»Svestranim izlaganjem i sustavnom kritikom racionalističke misli u svim njezinim filozofijskim očitovanjima Bazala prvi uvodi hrvatsku svjetovnu filozofiju u srž suvremene europske filozofijske problematike, a u isto vrieme mnogobrojnim člancima, koji najrazličitija pitanja obrađuju u zatvorenim cjelinama, proširuje primjenu filozofijskog aspekta na različite grane kulturnoga života (umjetničku, prosvjetnu, odgojnu, socialnu itd.).«
Njegova su razmatranja sukladna tadašnjim kretanima u europskim filozofiji, kao što je Fenomenologija E. Husserla i neomarksistička Kritička teorija društva. Unio je u filozofiju aktivan i kritičan odnos prema društvenoj okolini, ne bježeći ni od direktnog političkog angažmana. Hrvatski orijentiran, nasuprot kolegi profesoru Vladimiru Dvornikoviću, također zanimljivom misliocu, koji je zastupao integralno jugoslavenstvo (ali je također došao u sukob s vlastima). Suprotstavio se takođeri i ustaškom režimu. Tako je dvaput bio prisilno umirovljen, a da je poživio, vjerojatno bi se sukobio i s komunistima (kao što je bio slučaj s njegovim učenikom Pavlom Vuk-Pavlovićem.
== Djela ==
Objavljene knjige i samostalne brošure:
Psihologija u hrvatskom umjetnom pjesništvu, Zagreb, 1901.
Povijest filozofije
Svezak I.: Povijest narodne filozofije grčke  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. prosinca 2021. (Wayback Machine) (1906.)
Svezak II.: Filozofija helenističko-rimska, filozofija u srednjem vijeku, filozofija novoga vijeka do Kanta  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. prosinca 2021. (Wayback Machine) (1909.)
Svezak III.: Povijest filozofije najnovijega doba  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. prosinca 2021. (Wayback Machine) (1912.)
Etika i narodno gospodarstvo, Zagreb, 1915.
Materijalizam ili idealizam u povijesti, Zagreb, 1915.
Filozofijski portret Franje Markovića, Zagreb, 1921. (2. izdanje 1974.)
O slobodi volje, Kolo, 1910.
Wilhelm Wundt, Nastavni vjesnik, 1921.
Sveučilište i politika, Zagreb, 1923.
Filozofijske studije, I. Metalogički korijen filozofije, Zagreb, 1924.
Tajanstvene pojave, Zagreb 1924.
Massaryk — mislilac, Zagreb, 1935.
Filozofijska težnja u duhovnom životu Hrvatske, Zagreb, 1936.
O ideji prosvjete  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. prosinca 2021. (Wayback Machine), 1937.
O ideji nacionalne filozofije, Zagreb, 1938.
Značenje mistike u životu ljudskom, 1938.
Filozofijske studije, 2. Svijest i svijet, subjekt i objekt, Zagreb, 1941.
Heziod. Dani i djela, Zagreb, 1970. (postumno)
== Literatura ==
Despot, Branko:Filozofija?, Zagreb: Demetra, 2000.
Hrvatska enciklopedija (Ujević), Sv. 1, Zagreb, 1941.
Bazala je bio urednik za filozofiju u Hrvatskoj enciklopediji, pa je članak o sebi napisao sam.
Zenko, Franjo: Novija hrvatska filozofija, Zagreb: Školska knjiga, 1995.
Uz tekst o Bazali, prenesen je i njegov rad Metalogički korijen filozofije
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Mrežna mjesta
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Albert Bazala, životopis i digitalizirana djela na stranicama Instituta za filozofiju
Bazala, Albert, Hrvatski biografski leksikon
Albert Bazala, Napomene uz problem rase, Hrvatski geografski glasnik 1/1939.

BAZALA, Albert, filozof (Brno, Čehoslovačka, 13. VII 1877 — Zagreb, 12. VIII 1947). Sin je Josipa, bankovnog stručnjaka, pripadnika praške obitelji poznate još iz husitskih ratova, i Amalije, sestre Đure Arnolda. Osnovnu školu polazio je u Bjelovaru (1883–1887), gimnaziju u Bjelovaru, Slavonskoj Požegi i Zagrebu, gdje je maturirao 1895. Studirao je filozofiju i klasičnu filologiju na zagrebačkom Sveučilištu (1895–1899). Tu je doktorirao 1900. disertacijom Psihologijska nauka o apercepciji (Nastavni vjesnik, 1900, 4) i habilitirao se za privatnog docenta 1904. raspravom Marulićev moralno-filozofski rad. Od 1899. bio je nastavnik u gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. God. 1905/1906. studira u Münchenu kod T. Lippsa i H. Corneliusa, u Jeni kod R. Euckena, u Halli kod W. Reina, a u psihološkom institutu u Leipzigu kod W. Wundta, zatim u Pragu, gdje upoznaje T. G. Masaryka i F. Drtina. Wundtova koncepcija psihološkog voluntarizma, Euckenova kulturno-filozofska orijentacija te Masarykovi i Drtinovi općekulturni, socijalni i filozofski pogledi, znatno su utjecali na izgradnju Bazalina filozofskog stajališta. Od 1906. bio je nastavnik ženskog liceja u Zagrebu, 1909. postao je izvanredni, 1912. redoviti profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tu je, s prekidima (1920, 1924–1927, 1943–1945), djelovao sve do smrti. God. 1920. bio je povjerenik za prosvjetu i vjere Zemaljske vlade u Zagrebu, 1924. je umirovljen kao republikanac, a 1943. kao antifašist. Počasnim članom Hrvatskoga pedagoškog književnog zbora postao je 1909, dopisnim članom JAZU 1910, pravim 1922, a od 1933. do 1941. bio je predsjednik Akademije. Bio je odbornik, tajnik i predsjednik Matice hrvatske, dekan Filozofskog fakulteta (1914/1915, 1932/1933), rektor (1932/1933) i prorektor (1933/1934, 1934/1935) zagrebačkog Sveučilišta, odbornik Društva hrvatskih književnika te dugogodišnji tajnik, predsjednik (1930–1932) i doživotni počasni predsjednik Pučkog sveučilišta. — B. je bio jedan od najplodnijih hrvatskih pisaca u prvoj pol. XX st. Objavio je nekoliko knjiga i oko 130 znanstveno-filozofskih, psiholoških i kulturno-historijskih rasprava i eseja te više recenzija, polemičkih, političkih i prigodnih članaka. Njegovo najopsežnije filozofsko djelo Povijest filozofije u 3 sveska (1906–1912), prvo te vrsti u nas, izvršilo je dvostruko važnu kulturno-znanstvenu ulogu: širenja filozofske kulture i stvaranja narodne filozofske terminologije. B. je u skromno filozofsko nazivlje hrvatskog jezika unio adekvatne termine i skovao mnoge jezične novotvorine. Trećoj knjizi Povijesti filozofije dodao je Tumač najobičnijih filozofijskih naziva. Terminologiju njegova filozofskog djela, napose Povijesti filozofije te priloga iz filozofije u Pedagoškoj (Zagreb 1895–1906) i Hrvatskoj enciklopediji (Zagreb 1941–1945) prihvatila je većina pisaca u Hrvatskoj u razdoblju između dva rata. Uz svjetsku filozofsku misao, proučavao je cijeloga života i hrvatsku filozofsku baštinu tražeći ideje koje odgovaraju duhu njegova naroda. Iz područja povijesti filozofije te o povijesti i smislu narodne filozofije objavio je, između ostalog, rasprave Doba sofistâ (Vienac, 1901), Misaoni svijet južnih Slavena (Omladina, 1918/1919), Svijet i život u perspektivi fizikalnog racionalizma. O tristogodišnjici rođenja B. Spinoze (Rad JAZU, 1933, 245), O jugoslavenskoj misli (Narodne novine, 1935) i Filozofijska težnja u duhovnom životu Hrvatske od pada apsolutizma ovamo (Obzor Spomen-knjiga, 1860–1935). Bogatstvo stoljećima izgrađivane filozofske misli B. je na osebujan način povezivao s pitanjima tadašnjeg života. Izbor filozofskih tema diktirale su mu potrebe kulturno-povijesne situacije njegove uže domovine. U mladenačkom ulazu u literarnu borbu »starih« i »mladih« bio je na strani »starih« braneći ideju i vrijednost narodne kulture. U člancima Moderni i narodna književnost (Hrvatstvo, 1904), O umjetnosti (Glas Matice hrvatske, 1906), Narodna kultura i Pravo nagona (Hrvatsko kolo, 1907, 1908) iznosi misao da doživjeti kulturu i dati joj vrijedan prilog može i pojedinac i narod tek onda kada je na svoj specifičan način shvati, doživi i izrazi. Uz opći problem narodne kulture povezivao je misao prosvjete na koju se nastavljaju pitanja o slobodi, slobodi volje, stvaralaštvu, stvaralačkoj ulozi ličnosti, humanosti, radu i dr. Ovu je tematiku obradio u raspravama Egoizam i altruizam, O slobodi volje (Hrvatsko kolo, 1909, 1910), O slobodi (Savremenik, 1922), O ideji prosvjete, Od predavanja do radne zajednice (Zbornik za pučku prosvjetu, 1922), O slobodi nauke i umjetnosti (Obzor, 1934, 163–167) i dr. Kultura kao garancija humane egzistencije po Bazali je svagda revolucionaran čin, a prosvjeta osnovni kulturni instrument. U pitanju o slobodi volje zastupao je determinizam. Od ranijih rasprava do programatskih govora iznosio je misao o stvaralačkoj ulozi ličnosti i nuždi rada kao jamstvu napretka. Izlaz iz krize života nalazio je u stvaralačkim moćima čovjeka pa su osnovne kategorije njegove antropologije napredak i rad. Iz svih ovih komponenata formirao se lik Bazaline osebujne filozofske koncepcije – voluntarističkog aktivizma – koji svoju završnu formulaciju dobiva u njegovim najvažnijim filozofskim studijama: Metalogički korjen filozofije (1924) te Svijest i svijet, subjekt i objekt (čitao 1927. u JAZU). Središnji problem ovih studija, koje širinom problematike prelaze naslovom postavljene granice obuhvaćajući široko područje filozofskih misli, jesu gnoseološki i ontološki problem, uzajamno povezani i usklađeni. Dio koji je imao obraditi završni vrijednosno-kulturni krug problema nije objavljen ali su te Bazaline koncepcije poznate iz manjih prigodnih rasprava. Spoznajna funkcija je po Bazali derivat volje koji posredstvom logičkih veza daje optimum misaonog prilagođavanja svijesti prema stvarnosti, koja je zamišljena kao dinamični pleter sazdan od više načina postojanja, više slojeva razno strukturirana bitka: od tvarnog i biološkog do svjesnog i duhovnog. Tezu voluntarizma postavlja nasuprot ekskluzivnom intelektualizmu, a aktivizam odrazuje njegov optimistički i stvaralački stav prema pitanjima života i kulture. Osobnu filozofsko-kritičku misao voluntarističkoga aktivizma razvio je i u predavanjima. Predavao je pet desetljeća povijest filozofije, spoznajnu teoriju, ontologiju, etiku, estetiku, psihologiju i sociologiju na Katedri za filozofiju, koju je bio preuzeo od svog učitelja F. Markovića. Bio je osnivač i glavni urednik Revije za filozofiju i psihologiju (1927), prvog časopisa za filozofiju i psihologiju u nas, autor revijina uvodnog članka Pod vidom ideja te urednik struke filozofija u Hrvatskoj enciklopediji. Napisao je filozofske eseje: O Aškercu kao misliocu uz Aškerčeve Izabrane pjesme (Zagreb 1913), Militia vita hominis uz Nazorovu Utvu zlatokrilu (Zagreb 1916) i O Preradoviću kao misliocu (Književni jug, 1918). Posmrtno mu je tiskano djelo Mudrost grčkog naroda u priči i pjesmi uz njegov prijevod Heziodova epa Poslovi i dani (Zagreb 1970) i rasprava Kačićeva »Elementa peripathetica« napisana 1907 (Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 1976, br. 3–4). Osim filozofijom, intenzivno i kontinuirano bavio se psihologijom i pedagogijom. Objavio je psihološke rasprave Psihologija u našem umjetnom pjesništvu, Estetika čuvstava, Spenzer i Wundt (Vienac, 1901, 1902), Psihologijski eksperiment u nauci i obuci (Nastavni vjesnik, 1905/1906), Psihički problem kao drama (Hrvatska njiva, 1917), Socijalno psihologijski osnovi pučkog prosvjećivanja (Zbornik za pučku prosvjetu, 1922) i dr., više radova iz pedagoške problematike u časopisima Školski vjesnik (1900), Nastavni vjesnik (između 1905. i 1926), Hrvatska smotra (1906), Napredak (1907), Hrvatska njiva (1918), Hrvatski učitelj (1924) te uvodnu riječ djelu S. Patakija Problemi filozofijske pedagogike (Zagreb 1933). Sudjelovao je u projektima za reformu i napredak školstva i održao niz stručnih predavanja iz svih područja pedagogije. B. je bio svestrano kulturno-politički angažirani mislilac pa je, osim u znanstvenom i stručnom, ostavio uočljiv trag u kulturnom i javnom životu. Zalagao se za prosvjetni demokratizam i socijalizam. Već je 1907, temeljito upoznat s prosvjetnim tendencijama u Evropi, izložio na sjednici Vijeća Filozofskog fakulteta svoju koncepciju sveopće pučke prosvjete i predložio osnivanje Pučkog sveučilišta. Njegovo je izlaganje tiskano iste godine pod naslovom Pučka sveučilišna predavanja u listu Hrvatska te kao posebna knjižica. Kako vlastima nije odgovarala ideja slobodarskoga općeg prosvjećivanja, rad Pučkog sveučilišta započeo je tek 1912, najprije u Zagrebu; a potom u pokrajini, gdje je B. bio jedan od najpoznatijih i najomiljenijih predavača. Kao povjerenik za prosvjetu donio je niz uredbi i pravilnika za osnivanje katedara za pučku prosvjetu te odluku o obvezatnom osnivanju pučkih knjižnica. Pod njegovim uredništvom Pučko sveučilište je od 1922. do 1924. izdavalo Zbornik za pučku prosvjetu, gdje su tiskani mnogi Bazalini prilozi. Članke i rasprave o pitanjima prosvjete objavljivao je u periodicima Hrvatski udrugar (1908), Glas Matice hrvatske (1909), Obzor (1913, 1919), Hrvatska njiva (1917), Napredak (1921, 1922), Hrvatski učitelj (1922) i dr. Njegov poznati govor Vječni oganj, s proslave godišnjice Pučkog sveučilišta, tiskan je u Spomenici Pučkog sveučilišta u Zagrebu 1932. Bazalin interes za široku prosvjetnu i kulturnu djelatnost očituje se i u njegovu dugogodišnjem radu u Matici hrvatskoj i JAZU. Bio je urednik i stalni suradnik Glasa Matice hrvatske (1906–1909), glasila »starih«. Kao predsjednik Akademije razvio je i intenzivirao njezine djelatnosti. Održao je niz govora na svečanim sjednicama Akademije koji su tiskani u Ljetopisu JAZU (između 1926. i 1941), Obzoru (1936, br. 252) i Nastavnom vjesniku (1940/1941, br. 5). Poslije oslobođenja bio je jedan od petorice obnovitelja Akademije, za koju je izradio nove pravilnike. Bio je suosnivač Sociološkog društva 1918. Uredio je i Godišnjak univerziteta kraljevine Jugoslavije u Zagrebu za 1929/1930–1932/1933. te 1934. osnovao Društvo za Strossmayerovo sveučilište u Zagrebu. Društvo je od 1937. do 1943. izdavalo časopis Alma mater croatica u kojem je B. objavio više stručnih rasprava (1937–1940). Pisao je i kazališne kritike (Vienac, 1901). Aktivno je sudjelovao u političkom životu u Hrvatskoj u razdoblju između dva rata. Bio je istaknuti član i tajnik Hrvatske zajednice, političke stranke koja se deklarirala za republiku i federativno uređenje Jugoslavije, te suradnik i uvodničar njezina političkog dnevnika Hrvat (1919, 1921, 1922, 1925–1928). Bazalini politički članci i govori tiskani su u listovima Narodno jedinstvo (1921, 1922, 1927), Graničar (1925, 1926, 1928), Hrvatska riječ (1926), Hrvatski list (1926) i dr. Zauzimao se za autonomiju sveučilišta (Obzor, 1922, 349, 350; 1923, 69). Surađivao je i u periodicima: Narodne novine (1906, 1915), Agramer Tagblatt (1907, 1910), Hrvatski udrugar (1907, 1908), Slovo o životu znanosti i umjetnosti (1908), Smotra jugoslovanskih kulturnih društev (1910, 1911), Slovenski narod (1912), Spomen-knjiga Središnje zveze hrvatskih seljačkih zadruga (1912), Strossmayerov kalendar (1912), Vedaletnik (1913), Glasnik dalmatinskih učiteljskih društava (1914), Narodna odbrana (1914), Narodno jedinstvo (1914, 1921, 1922, 1927, 1928), Savremenik (1914), Omladina (1918), Ženski svijet (1918), Novo doba (1920, 1931), Zagreb (1920), Prijatelj naroda (1925), Narodni glas (Osijek 1926), Ljetopis Matice srpske (1928), Jutarnji list (1929, 1931, 1939), Srpski književni glasnik (1930), Omladinska akcija (1934), Spomenica o pedesetoj godišnjici Strossmayerove galerije (1934), Nova Evropa (1937), Strossmayerov dan nauke i umjetnosti (1937), Philosophia (1938), Spomenica Camilla Lucerna (1938), Ilustrirani vjesnik (1946) i dr. — Bazalino je djelo ugrađeno u pola stoljeća kulturne i znanstvene povijesti Zagreba i Hrvatske. Svojim djelovanjem premostio je raspon između zbilje ljudske opstojnosti i refleksije o njoj. Njegova filozofija prezentira osebujnu filozofiju vremena i sredine u kojoj je stvarao, a njegovi mnogobrojni članci i znanstvene rasprave, neće, iako danas već djelomično preživjele, prestati predstavljati znatan kamen u izgradnji i sastavu naše kulturne povijesti. DJELA: Povijest filozofije, 1–3. Zagreb 1906, 1909, 1912. — Etika i narodno gospodarstvo. Zagreb 1915. — Materijalizam ili idealizam u povijesti. Zagreb 1915. — Filozofijski portret Franje Markovića (p.o. iz: Rad JAZU, 1921, 224, str. 221–312). Zagreb 1921, 1974². — Sveučilište i politika (sa suradnicima). Zagreb 1923. — Filozofijske studije, 1. Metalogički korjen filozofije (p. o. iz: Rad JAZU, 1924, 229, str. 294–362). Zagreb 1924. — Tajanstvene pojave. Zagreb 1924. — Filozofija u Hrvatskoj zastupana po svećeničkom staležu kroz tisuću godina. Zagreb 1929. — Masaryk – mislilac (p. o. iz: Ljetopis JAZU, 1934, 46). Zagreb 1934. — Il pensiero di Masaryk. Prag 1935. — Značenje umjetnosti u životu naroda (u: Spomenica o 50-godišnjici Strossmayerove galerije). Zagreb 1935. — O ideji nacionalne filozofije (p.o. iz: Alma mater croatica, 1937/38, br. 8–10). Zagreb 1938. — Napomene uz problem rase (p. o. iz: Hrvatski geografski glasnik, 1939, br. 8/10). Zagreb (s. a.). — Filozofijske studije, 2. Svijest i svijet, subjekt i objekt (p. o. iz: Rad HAZU, 1941, 272, str. 93–171). Zagreb 1941.

Bazala, Albert, hrvatski filozof (Brno, 13. VII. 1877 – Zagreb, 12. VIII. 1947). Diplomirao filozofiju i klasičnu filologiju u Zagrebu te doktorirao kod Franje Markovića disertacijom Psihologijska nauka o apercepciji (1900). Habilitacijskom radnjom Marulićev moralno-filozofski rad postao je 1904. privatni docent. Nastavio je studij filozofije u Njemačkoj 1905. i 1906. kod tada poznatih filozofa (T. Lipsa, H. Corneliusa, R. Euckena, W. Reinera, W. Wundta), a osobno je upoznao češke mislioce F. Drtinu i T. G. Masaryka, o kojem je napisao studiju Masaryk – mislilac (1934), što će sve utjecati na oblikovanje Bazalina »voluntarističkog aktivizma« što ga je izložio u dvjema Filozofskim studijama: – I. Metalogički korijen filozofije (1924) i II. Svijest i svijet, subjekt i objekt (1941). Redovitim profesorom postao je 1912. kada izlazi i treći svezak njegova najpoznatijeg djela Povijest filozofije, kojim se ustaljuje hrvatska filozofijska terminologija. Prema Bazali, osebujnost filozofije izvire iz narodnosno-duhovnih izvorišta; u eseju Filozofijska težnja u duhovnom životu Hrvatske od pada apsolutizma ovamo (1936) pokušao je, pod utjecajem F. Markovića, hrvatsku filozofiju tumačiti iz »dominante misaona, znači, filozofijskoga stava hrvatskoga bića«. U duhu prosvjetiteljske ideje osniva i vodi Pučko sveučilište i obnaša dužnost predsjednika Matice hrvatske. Kao predsjednik JAZU poznat je po govorima O slobodi nauke i umjetnosti (1934) i Značenje umjetnosti u životu naroda (1935). U duhu političke filozofije što ju je izložio u zasebno objavljenim predavanjima Etika i politika (1907) i Etika i narodno gospodarstvo (1915) djelovao je kao narodni zastupnik i povjerenik za prosvjetu i bogoštovlje u Zemaljskoj vladi u Zagrebu. Citiranje: Bazala, Albert. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na filozofa Alberta Bazalu

(doslovno iz odluke: „Bilećka ulica imenovana 1936. godine, preimenuje se u spomen na filozofa Alberta Bazalu i dobiva naziv“)

Wikipedia Wikidata