Alfred Albini

arhitekt; 1896-1978

Alfred Albini (Zagreb, 15. srpnja 1896. – Zagreb, 4. studenog 1978.), hrvatski arhitekt židovskog podrijetla.
Radio je u atelijeru V. Kovačića i Huge Ehrlicha te kao profesor na Arhitektonskom fakultetu. Projektirao je i izvodio stambene i obiteljske kuće i javne zgrade (Tehnološki fakultet). Stvaralački je sintetizirao modernističke poticaje objedinivši ih u vlastiti arhitektonski izraz. Bavio se problemima urbanizma i zaštite spomenika, pisao stručne i teorijske članke te slikao.
Dobitnik je nagrade Vladimir Nazor i Viktor Kovačić za životna djela.
== Izvori ==
== Literatura ==
Goldstein, Ivo. 2005. Židovi u Zagrebu 1918 - 1941. Novi Liber. Zagreb. ISBN 953-6045-23-0
== Vanjske poveznice ==
Albini, Alfred Hrvatska tehnička enciklopedija

ALBINI, Alfred, arhitekt (Zagreb, 15. VII 1896 — Zagreb, 4. XI 1978). Sin je kompozitora i dirigenta Srećka Albinija. Srednju školu polazio je u Zagrebu, gdje je 1915. maturirao. Studirao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1919–1923. Nakon završena studija radi u atelijeru Viktora Kovačića, a poslije njegove smrti prelazi arhitektu Hugi Ehrlichu radeći uglavnom na dovršenju palače zagrebačke Burze prema Kovačićevu projektu (1924–1926). Na Tehničkom fakultetu u Zagrebu je od 1925. asistent, od 1939. docent, a zatim profesor do umirovljenja 1962; predavao je projektiranje i povijest arhitekture najnovijeg doba. Dobio je 1963. Nagradu grada Zagreba, a 1969. Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo. — Projektirao je stambene i obiteljske kuće, javne zgrade, bavio se: pitanjima urbanizma i zaštite spomenika kulture, pisao stručne i teoretske članke te slikao. Radeći u atelijerima dvojice najistaknutijih sljedbenika misli Adolfa Loosa u Hrvatskoj, Viktora Kovačića i Huge Ehrlicha, A. nikada nije prihvatio avangardni funkcionalizam koji je bio karakterističan za zagrebačku arhitektonsku školu između dva svjetska rata. U arhitekturi zastupa umjereni modernizam s oslonom na tradiciju što mu je omogućilo da svoju arhitekturu uspješno uklopi u povijesne urbane cjeline (kuća Arko i projekt za Muzičku akademiju na Gornjem gradu u Zagrebu). — U Zagrebu je projektirao stambenu zgradu u Švearovoj ul. (1927), kuće Meixner u Mallinovoj ul., Balog u Gortanovoj ul. te Uzorinac u Kozarčevoj ul. (1935), kuću Arko na Gornjem gradu (1938) i Tehnološki fakultet (1953), zatim Gradsku štedionicu u Osijeku (1930), obiteljsku kuću Dukat u Hvaru (1934), Narodni dom u Sušaku (1936–1947) i moderni stambeni blok u Zadru (1954). — Važniji su mu natječajni projekti (neizvedeni): Hrvatski dom u Osijeku (1927, I nagrada), Pozorište u Novom Sadu (1928, III nagrada), Banovinska bolnica u Splitu i stambeno naselje Vinovrh u Zagrebu (1929), Banovinska palača u Splitu i rimokatolička katedrala u Beogradu (1930), crkva Sv. Ćirila i Metoda u Sušaku (1931, III nagrada), Umjetnički dom u Zagrebu (1932, II nagrada), Narodni dom u Zemunu i regulacija Trga kralja Petra u Sarajevu (1933), Državna obrtna i produžna škola u Zagrebu (1935, II nagrada), neboder »Albanija« u Beogradu (1938), hotel i kupalište u Preradovićevoj ul. u Zagrebu (1941, II nagrada), školski centar u Hvaru (1961, grupni rad) te niz urbanističkih studija: Sveučilišni grad u Zagrebu (1935), Novi Beograd (1957, III nagrada), Nova avenija u Zagrebu (1958), prostor oko katedrale u Kölnu (1959), u Zagrebu centar Trnja s novom vijećnicom (1965), zgrada Radio-televizije (1969) i regulacija prostora oko Trga Republike (1972). U okviru aktivnog bavljenja konzervatorskom problematikom izradio je projekt za rekonstrukciju Eufrazijeve bazilike u Poreču (1960) i sudjelovao pri inventarizaciji povijesnih spomenika Gornjega grada i Kaptola u Zagrebu (1964–1965). Objavio je teoretske članke s područja suvremene arhitekture i urbanizma u publikacijama: Hrvatska revija (1934, 1935); Hrvatsko kolo (1935); Obzor Spomen-knjiga 1860–1935 (Zagreb 1936); Informativni priručnik NRH (Zagreb 1953); Čovjek i prostor (1968); Telegram (1972). — Njegov slikarski opus nije velik, ali je zanimljiv po slobodi interpretacije pretežno urbanih motiva (crteži, grafike) te po sklonosti prema eksperimentu, napose u apstraktnim kompozicijama izvedenim u kombiniranoj tehnici. Široko obaviješten o svim arhitektonskim pitanjima, izrazito sposoban da kreativno sintetizira, raznovrsne poticaje, A. je tvorac arhitekture koja nedostatak jače izražene individualnosti nadoknaduje veoma odnjegovanom formom, pažljivo oblikovanim arhitektonskim detaljima i visokom profesionalnom razinom projekata. LIT.: Žarko Domljan: Hugo Ehrlich. Zagreb 1979, 130–132, 269.

Albini, Alfred, hrvatski arhitekt (Graz, 15. VII. 1896 – Zagreb, 4. XI. 1978). Studij započeo u Beču (1919) te nastavio na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, gdje je diplomirao 1923. te od 1924. bio asistent Viktora Kovačića, potom Huga Ehrlicha, a od 1943. bio je izvanredni profesor te od 1954. redoviti profesor. U početku radi u protomodernističkome duhu, podiže nekoliko zagrebačkih gradskih zgrada, uglovnice Balić i Žerjavić (Švearova ulica 9, 1927; Kršnjavoga 25, 1928–30), uspjele interpretacije zagrebačkih Kovačićevih kuća, no ubrzo stvara Gradsku štedionicu, prvo djelo moderne arhitekture u Osijeku (Kapucinska ulica 29, 1930–32). Njegov umjereni modernizam, oslonjen na tradiciju, posebno vidljiv u obiteljskim kućama (vila Meixner u Mallinovoj ulici 14 u Zagrebu, 1933; kuća Dukat na Križnome ratu 14 u Hvaru, 1934), razlog je zbog kojega se njegova djela uspješno uklapaju u povijesne urbane cjeline poput zagrebačkoga Gornjega grada (kuća Arko u Basaričekovoj 24, 1940; projekt za Muzičku akademiju, 1962). Godine 1936. prihvatio se autorske razradbe, modifikacije Pičmanova projekta Hrvatskoga kulturnoga doma na Sušaku, višenamjenskoga kompleksa, hotela nebodera s restoranom i peterokatnice s dvoranom, jednoga od najsloženijih pothvata moderne arhitekture između dvaju ratova, te njegove realizacije (1936–41). Nakon II. svjetskoga rata podignuo je u Zadru stambeni blok s lokalima u prizemlju (Dalmatinskoga sabora 3–4, 1954), kojim je pridonio modernističkom oblikovanju gradske jezgre, i Tehnološki fakultet u Zagrebu (1964; Nagrada grada Zagreba 1963), primjer kasnoga internacionalnoga stila. Ističu se i nagrađeni natječajni projekti: Hrvatski dom u Osijeku (1928), Kazalište u Novome Sadu (1928), Crkva sv. Ćirila i Metoda u Sušaku (1931) te Umjetnički dom (1931., s Josipom Pičmanom), Državna obrtna i produžna škola (1935) i hotel i kupalište u Preradovićevoj ulici (1941) u Zagrebu. Bavio se i problemima urbanizma (studije Paralelna Ilica, 1954., Asanacija bloka Trg maršala Tita–Frankopanska–Ilica, 1959) i zaštite kulturne baštine, posebno užega zagrebačkog središta, o čemu je, kao i o problematici modernističke arhitekture, objavljivao stručne članke (Čovjek i prostor, Telegram). Izrađivao je crteže i grafike zagrebačkih veduta te apstraktne kompozicije u kombiniranoj tehnici. Radovi su mu izloženi u Zagrebu, na samostalnoj izložbi 1966. te na izložbama Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1938. i Zagrebački moderni arhitekti između dva rata 1976. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1966) i »Vladimir Nazor« (1969). Citiranje: Albini, Alfred. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

prema poznatom arhitekti i sveučilišnom profesoru dr Alfredu Albiniju

(doslovno iz odluke: „ll. Ulica što obuhvaća objekt broj S 6.1 u smjeru“)

Wikipedia Wikidata