Andrija Fijan

redatelj i glumac; 1851 - 1911

Fijan, Andrija, hrvatski kazališni redatelj i glumac (Zagreb, 4. IX. 1851 – Zagreb, 26. IX. 1911). Završio učiteljsku školu 1869. Na zagrebačkoj pozornici debitirao 1873., no zbog obveza prema vojsci ostao u učiteljskoj službi, nastupajući u kazalištu samo povremeno i anonimno do 1878., kada je postao članom HNK-a. Potom bio redatelj, nadredatelj, ravnatelj Drame (1898–1907) i intendant (1907–09). Sezonu 1894/95. zbog nesuglasica s intendantom Stjepanom Miletićem proveo je u beogradskome Narodnom pozorištu. Kao glumac nastupio oko 2500 puta, kreiravši mnoštvo uloga u vrlo raznovrsnome repertoaru; većinu predstava u kojima je nastupao ujedno je i režirao. Istaknuo se kao tumač likova Williama Shakespearea (Romeo, Hamlet, Otelo, Koriolan, Kralj Lear), podjednako uspješan u herojskim ulogama klasičnoga i romantičnoga repertoara: Agamemnon (Eshil, Orestija), Edip (Sofoklo, Kralj Edip), Egmont (Johann Wolfgang Goethe), Manfred (George Gordon Byron), Cyrano de Bergerac (Edmond Rostand); u salonsko-konverzacijskome i melodramatskome: Bolingbroke (Eugène Scribe, Čaša vode), Ipanov (Victorien Sardou, Fedora), ali i u realističkome i naturalističkome repertoaru: Čacki (Aleksandr Sergejevič Gribojedov, Teško pametnomu), Hljestakov (Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Revizor), Teterev (Maksim Gorki, Malograđani), Helmer (Henrik Ibsen, Nora), Stockmann (H. Ibsen, Neprijatelj naroda). Nastupio u gotovo svim onodobnim uprizorenjima hrvatskih drama: Miljenko (Ivan Gundulić, Dubravka), Dmitar Hvaranin (Dimitrija Demeter, Teuta), Ivo (Ivo Vojnović, Ekvinocij), Orsat (I. Vojnović, Dubrovačka trilogija), Hasanaga (Milan Ogrizović, Hasanaginica). Najviše puta nastupio kao Phileas Fogg (Jules Verne, Put oko Zemlje u 80 dana), a u posljednjem nastupu glumio Françoisa Josepha Talmu (Hermann Bahr, Josephine), s kojim su ga suvremenici rado uspoređivali. Citiranje: Fijan, Andrija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

FIJAN, Andrija, dramski glumac i redatelj (Zagreb, 4. IX. 1851 — Zagreb, 26. IX. 1911). Rođen u obitelji kazališnih krojača. God. 1862. upisuje se u gimnaziju, ali prelazi u učiteljsku školu te je završava 1869. Potom je privatni učitelj u plemićkoj obitelji Hrušoci kraj Karlovca, zatim učitelj na pučkoj školi u zagorskom selu Pušča te Šestinama kraj Zagreba (1872–78). Od mladosti posjećuje kazalište na Markovu trgu, vrstan je recitator pa ga glumac P. Brani i književnik J. E. Tomić potiču da se posveti glumi. Samouk, prvi put nastupa na zagrebačkoj pozornici 27. III. 1873. u ulozi kneza Vlatka Banjanina (I. Kukuljević Sakcinski, Poturica). Već 3. IV. potpisuje s kazališnom upravom doživotni ugovor kojim je primljen u dramski ansambl »u svojstvu predstavljača, kao mlađašni junak i ljubovnik«, ali uz uvjet da i dalje ne podliježe vojničkoj obvezi od koje je kao učitelj oslobođen. Vlada ne pristaje na taj uvjet i ne ovjerovljuje ugovor pa F. do isteka vojničke obveze ostaje učitelj, u kazalištu nastupa samo kao dragovoljac, dobivajući zgodimice i veće uloge (npr. Jazon u Medeji F. Grillparzera, 1877), a ulogom lorda Frendraughta (H. Laube, Montrose, crni markgrof) 2. X. 1878. počinje profesionalnu glumačku karijeru u zagrebačkom HNK. Njegovim je stalnim članom do 1909, s iznimkom sezone 1894/95, koju, nakon nesuglasica s intendantom S. Miletićem oko povišice plaće, provodi u beogradskom Narodnom pozorištu. Primljen je u struku »mladog junaka i ljubavnika«, a nakon odlaska Toše Jovanovića iz Zagreba, preuzima i uloge »prvih junaka i ljubavnika«, zatim postaje redatelj, nadredatelj te ravnatelj Drame (1898–1907), najposlije kazališni intendant (1907–09). S te ga je dužnosti ban Levin Rauch smijenio, dok je s ansamblom gostovao u Dalmaciji, te odlazi u mirovinu no glumi i dalje, a posljednji put nastupio je u ulozi francuskoga glumačkog velikana F. J. Talme (H. Bahr, Josephine) 7. I. 1911. Gostovao je s ansamblom HNK ili samostalno u Dubrovniku, Rijeci, Splitu, Zadru, Varaždinu i drugim hrvatskim gradovima te u Beogradu, na Cetinju, u Pragu, Sarajevu i Sofiji. Tijekom nepuna četiri desetljeća dragovoljačkoga i profesionalnog bavljenja glumom, F. je nastupio oko 2500 puta u 500 različitih uloga. Najčešće je, 55 puta, tumačio Phileasa Fogga (J. Verne, Put oko Zemlje u 80 dana), 29 puta Ipanova (V. Sardou, Fedora), 17 puta Stanka (J. E. Tomić, Barun Franjo Trenk) i Lotharija (G. Moser, Knjižničar) te 16 puta Hamleta (W. Shakespeare) i Hljestakova (N. V. Gogolj, Revizor). Kao glavni nositelj dramskog repertoara zagrebačkoga kazališta u razdoblju koje karakterizira ekstenzivan rad (20–30 dramskih premijera u sezoni, mali broj pokusa i repriza, zadovoljavanje svih ukusa), publici se predstavio u različnim glumačkim strukama i dramskim žanrovima, dajući posve oprečnim dramskim likovima jak pečat svoje osobnosti. U izvedbama djela iz klasične i moderne europske dramatike tumačio je npr. Eshilova Agamemnona (Orestija), Sofoklova Edipa, Shakespeareova Hamleta, Romea, Othella, Macbetha, Leara, Perikla, Hektora (Troilo i Kresida), Antonija, Koriolana, Tezeja (San ivanjske noći), Benedetta (Mnogo vike ni za što), Petrucchija (Ukroćena goropadnica), Leonta (Zimska priča), Clarencea (Rikard Treći), princa Henrika (Henrik Četvrti), Molièreova Valerija (Tartuffe), Racineova Tezeja (Fedra), Voltaireova Tankreda, Schillerova Wilhelma Tella, Wallensteina i Karla Moora (Razbojnici), Goetheova Egmonta, Byronova Manfreda, Gribojedovljeva Čackog (Teško pametnom), Dumasova Keana, Scribeova Bolingbrokea (Čaša vode), Rostandova Isusa (Samaritanka) i Cyranoa de Bergeraca, Ibsenova Helmera (Nora) i Stockmanna (Neprijatelj puka), Čehovljeva Vojnickog (Ujak Vanja), Gorkog Tetereva (Malograđani); bio je također Demetrov Dimitar Hvaranin (Teuta), Markovićev Karlo Drački, Bogovićev Stjepan, kralj bosanski, a sudjelovao je i u praizvedbama niza drama i komedija hrvatskih realista i modernista, npr. I. Vojnovića (Braniewski u Psyche, Ivo u Ekvinociju, Orsat u Dubrovačkoj trilogiji), S. Tucića (Viskin u Trulom domu), M. Begovića (Anastaz u Gospođi Walewskoj), M. Ogrizovića (Hasanaga u Hasanaginici). Mnoge predstave u kojima je nastupao, F. je i režirao; podrobnu analizu njegove redateljske i glumačke interpretacije Hamleta dao je S. Miletić, a o razlozima njegova iznimnog uspjeha kod publike i kritike pisali su mnogi kritičari i književnici. Primjerice, A. G. Matoš drži ga »prvim glumcem slavenskog juga, onim što je gotovo više od samog duha: ljepotom«, za M. Cihlara Nehajeva F. je »tipičan protagonista, gospodar pozornice, centar glume«, B. Gavella u njemu prepoznaje »najistaknutije utjelovljenje svih elemenata koji su djelovali na naše glumačko stvaranje«, ističući napose ljepotu njegova glasa, »slobodna u svim dinamičnim nijansama, fleksibilna do krajnosti, laka i mekana«, te »mušku, harmoničnu cjelovitost (njegove) pojave«. LIT.: A. Šenoa: Andrija Fijan. Vienac zabavi i pouci, 13(1881) 26, str. 413, 415–416. — J. Rorauer (R-r.): (Ljudevit XI). Pozor, 15(1885) 53, str. 3. — J. Pasarić (-P.-): Romeo i Julija. Obzor, 33(1892) 240, str. 3. — I. Souvan (I. Sn.): »Manfred«. Agramer Zeitung, 72(1897) 123, str. 6–7. — (M. Dežman Ivanov): Andrija Fijan. Obzor, 39(1898) 92, str. 3; 93, str. 3. — (I. Souvan): Andrija Fijan. Agramer Zeitung, 73(1898) 89, str. 1–2. — Isti: »Cyrano de Bergerac«. Ibid., 299, str. 5–6. — M. Marjanović: Andrija Fijan. Svjetlo, 15(1900) br. 13, str. 3. — S. Miletić: Hrvatsko glumište. Zagreb 1904, 1978². — (J. Pasarić): Andrija Fijan. Obzor, 45(1904) 81, str. 1. — I. Souvan (I. Sn.): »Wilhelm Tell«. Agramer Zeitung, 81(1906) 282, str. 4. — Isti: »Antonius und Kleopatra« von William Shakespeare. Ibid., 9, str. 5–6. — S. Miletić: Iz raznih novina II. Zagreb 1909, 31–42. — -a.: Posljednji časovi Fijanovi. Obzor, 52(1911) 269, str. 1. — N. Andrić: Stručak na grob Andrijin. Iz ličnih uspomena. Narodne novine, 77(1911) 224, str. 1–2. — B. Brusina: Andrija Fijan. Zagreb 1911. — F. Galović: (Nekrolog Andriji Fijanu). Hrvatsko pravo, 17(1911) 4755 (310), str. 3–4. — D. Hirc: Iz mladih dana Fijanovih. Narodne novine, 77(1911) 233, str. 1–3. — M. Šenoa: Andrija Fijan. Savremenik, 6(1911) 11, str. 633–637. — B. Livadić: O umjetnosti Andrije Fijana. Obzor, 52(1911) 268, str. 1. — Isti: Andrija Fijan. Strossmayer koledar, 5(1912) str. 122–124. — A. G. Matoš: »Bit’ ili ne bit’...«. Hrvatska sloboda, 4(1911) 222, str. 2. — M. Ogrizović: Fijan. Mlada Hrvatska, 4(1911) 9, str. 256–259. — A. Kassowitz-Cvijić: Galerija naših dramatskih umjetnika. 1. Andrija Fijan, naše zagrebačko dijete. Dom i svijet, 35(1922) 7, str. 121–124; 8, str. 143–144. — Ista: Andrija Fijan u Srbiji. Kazališni list, 3(1922) 8, str. 3–4; 9, str. 2–3. — (M. Cihlar Nehajev): Andrija Fijan. O spomenslavi. Jutarnji list, 11(1922) 3631, str. 4. — N. Andrić: Dva kazališna portreta (u: Obzor Spomen-knjiga 1860–1935. Zagreb 1936, 144–146). — M. Fotez: Andrija Fijan. Novi list, 1(1941) 145, str. 15. — G. Senečić: Andrija Fijan. Hrvatski narod, 3(1941) 126, str. 7. — (R. Habeduš Katedralis): Andrija Fijan. Hrvatska pozornica, 7(1941–42) 17, str. 8–11. — B. Gavella: Hrvatsko glumište. Zagreb 1953, 1982². — B. Senker: Sjene i odjeci. Zagreb 1984.

Andrija Fijan (Zagreb, 4. rujna 1851. – Zagreb, 26. rujna 1911.), hrvatski kazališni glumac i redatelj.
== Životopis ==
Rođen je u Zagrebu u obitelji kazališnoga krojača. Prvi put nastupa na zagrebačkoj pozornici 1873. kao dragovoljac, a od 1878. do 1909. stalni je član Hrvatskoga narodnoga kazališta. 1898. godine postaje ravnatelj drame, a 1907. kazališni intendant.
U svoju karijeru ugradio je gotovo petsto odigranih uloga širokoga raspona, a ostalo je zabilježeno da je bio najbolji hrvatski izvođač Shakespearea. Nastupao je u mnogim djelima tadašnjega zabavnoga repertoara i bio česti partner Mariji Ružički-Strozzi. Tijekom 38 godina glume, osim u repertoaru klasika i romantika, pokazao je puno majstorstvo i u tada novim naturalističkim dramama, ponajprije ruskih pisaca, a potom i u dramama Ibsena, Björnsona i Hauptmana. Bio je najistaknutiji predstavnik takozvanoga „deklamatorskoga stila” u hrvatskomu kazalištu, a Branko Gavella nazvao ga je „arhitepom glumca”.
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Wikipedia Wikidata