Andrija Maurović

Andrija Maurović (Muo u Boki kotorskoj, 29. ožujka, 1901. – Zagreb, 2. rujna 1981.), bio je hrvatski slikar, ilustrator i crtač stripova, često zvan ocem hrvatskog stripa.
== Životopis ==
Andrija Maurović rođen je 1901. godine mjestu Muo u Boki kotorskoj. Rodom Hrvat, od majke Bokeljke i oca Slovenca (prezimena Maurowitch). Obitelj Maurović se nakon kratkog boravka u Krakovu seli u Dubrovnik gdje Andrija pohađa gimnaziju. U školi se ne ističe akademskim uspjehom, ali ubrzo je opažena njegova nadarenost za crtanje. Gimnaziju je završio 1922. godine. Po savjetu Iva Vojnovića, a s preporukom Ivana Meštrovića, upisuje se 1923. godine na Likovnu akademiju u Zagrebu gdje je studirao do 1924. godine. Za život zarađivao je izradom ilustracija za plakate, časopise i knjige (osobito za nakladu St. Kugli). Onodobna pravila akademije branila su studentima takav rad pa Andrija ubrzo dolazi u sukob s upravom, a nešto kasnije, iako je bio među najboljim studentima crteža, napustio je studij i potpuno se posvetio ilustratorskom radu, najviše u novinama i časopisima Jutarnji list, Novosti, Koprive, Ženski svijet, Oko i Kulisa. Oslikao je knjigu „Priče i pripovijetke s Plitvičkih jezera“ književnice Karle Kolesarić objavljenu 1931. godine.
Tiskare se jagme za njegovim radovima. Od siromaštva dospijeva do bogatuna. Ali što je zaradio to je potrošio. Samo u vrijeme svojih zlatnih godina (1936. – 1938.) od zarađenoga mogao je svaki mjesec kupiti kuću. On je to radije podijelio s prijateljima, a posebice prijateljicama noći. Na dan bi radio dvije table, popušio dvije kutije cigareta, popilo bi se dvije litre vina, dvije litre rakije, dok su čitači stajali u repu očekujući nove nastavke dramatičnih i zapletenih radnji njegovih junaka. S Franjom M. Fuisom 1938. godine pokrenuo je reviju Mickey strip.
Neumjeren u trošenju novca i vlastita života, doživio je psihički i fizički brodolom. Fizički uništen, liječen od alkohola i nikotina, bio je ubrzo i napušten. Okrenuo se proučavanju mudrih štiva, vegetarijanizmu, prirodnom životu, proglašavajući sve užitke smrtnom bolešću i sve ugode vražjim darovima koji truju duh i tijelo. Ostao je pomalo bez volje ili želje da čuje koju riječ o svojoj besmrtnosti, živcirale su ga fraze o trajanju njegova djela i životu poslije smrti. Istodobno željan ljudskih kontakata i riječi, birao je često i krive sugovornike, vjerovao svim riječima i svim obećanjima. Čak bi znao i odriješiti kesu za čovjeka koji se u njegovo ime, navodno, pobio ili koji je, pretjerano (ga) zagovarajući među samim urotnicima, neprijateljima, zaradio otpust s posla, te mu je plaćao operacije, liječenja psihičkih i fizičkih boli. Ili prodaja njegovih djela na rate, od koje bi prvu vidio, a potom više ni točne adrese, ni kupca, ni novca. Ali i nadalje je grlio ljude koje bi tek upoznao kao da su rasli s njim, a potom ih iznevjeren slao u neku stvar osamljeniji neko ikada.
Neko je vrijeme, nastupajući u Shakespeareovu Snu ljetnje noći, bio i glumac u Sarajevu, ali se (predvidljivo) posvadio s nekom ruskom redateljicom te napustio družinu. Glumio je i u češkom filmu koji se snimao u okolici Dubrovnika.
Umro je u Zagrebu 1981. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
== Strip ==
U stripovima, ma koliko imao vrsne scenariste ili uzore (Franjo M. Fuis, Krešimir Kovačić i drugi) ili ih radeći po literarnim uzorima provlači se njegova samovolja i njegovo uporno iscrtavanje crno-bijele slike svijeta Dobra i Zla. Nekim je likovima podario vlastite karakterne i fizionomijske crte (Stari Mačak — Andrija Maurović), razdijelio svijet na Svjetlo i Tminu, a svoje junake ostavio na čistini između Kulture i Prirode, izvornog i neškodljivoga divljašta na jednoj te pitomosti naravi na drugoj strani. I jedan njegov lik, Dan iz Sedme žrtve, zanimljiv je primjer toga temeljnog sukoba — lik kojemu Maurović daje za pravo da ubije sedmoricu ljudi zbog jedne kobile ili životinje koje su »mnogo bolje nego ljudi«. Sve ambivalencije i svoje naravi, mjeru Divljine i Kulture, Prirodnoga i Protuprirodnoga, nose i glavni likovi njegovih stripova (koje je, primjerice, D. Glavan pronašao u njegovu Radoslavu). Ali to je uglavnom svijet u kojemu žene u Maurovićevoj moralnoj hijerarhiji ne zauzimaju baš neka naročita mjesta, jer po njemu (poput Tarzanove družice), težeći Civilizaciji lakomisleno manipuliraju i »veslaju žedne preko vode«.
Ali da sudeći o čovjeku koji je volio krajnosti ne ispadnemo amaterski psiholozi, recimo da je doista u svojem stripu znao naglasiti i sugerirati najveće dramatske naboje, iskazati onu gustoću atmosfere po kojem Divlji zapad djeluje nekako poznato i domaće. Kao da je riječ o pozornici karlovačke ili jastrebarske ravničarske sumaglice ili o vodenim parama Lonjskoga polja. Smjelo kadrirano, filmski glatko, znalačkom podjelom na krupne, srednje ili daleke planove (ili istoga motiva s raznih strana) znao je iskazati raspoloženja, a filmskom dramaturgijom i osjećajem za montažne konfiguracije svojih stripovnih naracija pojednostavnjenih dramskih zapletaja znao je ostvariti tečnost koju poznaje samo filmska traka. Uz to, znao je nepogrešivo naglasiti psihološki temelj svakoga dramskog sukoba znajući zaustaviti prizor, dati mu emocionalnu ili kontemplativnu mirnoću odvajajući se od afektivnih, nikada smirenih slika drugih autora koje govore o podvizima glavnih junaka i njihovih rješenja te najzamršenijih situacija. Maurović je prezirao taj ležerni senzacionalistički kretenizam nemogućih i sretnih ishoda.
Koliko je volio izvorno promišljati scene, vidi se i po tome što je dvojici glavnih aktera u svojim vestern stripovima, konju Satanu i jahaču, pridružio i psa ili, bolje rečeno, poludivljeg vuka (Bart), sadržajno zasićujući i psihološki usložavajući scenu. Bilo kako bilo, visoke morfološke i rukopisne vrijednosti stripa, a posebice crno-bijelo crtanje karaktera njegovih junaka vizualno je i etički odgojilo generacije koji su se u školskoj klupi, »duhovno borili između stripa Stari Mačak i Lava Tolstoja« (Z. Zec).
=== Predratni stripovi ===
Prvi mu je strip, Vjerenica mača, objavljen 1935. godine, a u sljedeće dvije godine pojavit će se velik broj Maurovićevih stripova, među kojima su:
Podzemna carica
Ljubavnica s Marsa
Trojica u mraku
Sedma žrtva
Kugina jahta
Gospodar zlatnih bregova
Sablast zelenih močvara
Ognjem i mačem
Zlatarevo zlato
Na oblikovanje i dramaturgiju nekih Maurovićevih stripova utjecali su i tada popularni westerni. Stvorio je galeriju likova koji će se, što je inače rijetko za Maurovića, ponavljati u nekoliko stripova: tajanstvenog pravednika Crnog Jahača, pjesnika lutalicu Polaganu Smrt i simpatičnog tvrdoglavog starca Starog Mačka.
=== Ratno doba ===
U doba NDH Maurović surađuje u Zabavniku braće Neugebauer i Marcela Čuklija, gdje se, između ostalog, posvećuje i nacionalnoj tematici pa su tako među njegovim djelima i:
Seoba Hrvata
Ahura mazda
Grob u prašumi
Braća Seljan
Knez Radoslav
Tomislav
Zlatni otok (nastavio Walter Neugebauer nakon Maurovićevog odlaska u Partizane)
=== 1945. nadalje ===
Nakon rata, u Jugoslaviji strip biva kratkotrajno zabranjen kao "kapitalistička tvorevina koja kvari mladež", ali već 1951. godine Maurović ponovno crta u omladinskim listovima Horizont i Horizontov zabavnik, pa se tako pojavljuju:
Meksikanac
Opsada Zadra
Tri dječaka
Jahači rumene kadulje
Od 1955. godine surađuje u novopokrenutom Plavom Vjesniku gdje objavljuje Hajdučku pjesmu, a početkom šezdesetih i veći broj stripova u boji:
Biser zla 1960./1961.
Kišova zagonetka 1960.
Djevojka sa Sijere
Uglomi gospodar pećina
Rankov odred i
adaptaciju Šenoine Čuvaj se senjske ruke 1962./1963.
Među Maurovićeve adaptacije književnih klasika spada i Grička vještica, scenaristička suradnja s Norbertom Neugebauerom, objavljena u nastavcima u Večernjem listu 1960. – 1962.
Posljednjih godina života Maurović napušta klasični strip i posvećuje se biblijsko-erotskim motivima.
Pet godina nakon smrti, Veljko Krulčić je napravio kapitalnu monografiju Maurović s osam njegovih remek-djela i opširnom uvodnom studijom. Monografiju je izdala Istarska naklada iz Pule.
== Utjecaj ==
Njegovi su radovi ušli u sve svjetske publikacije i preglede. U Ljubljani je sedamdesetih utemeljena i nagrada Kluba devete umjetnosti koja je nosila njegovo ime (Andrija). Njegovo se ime našlo i u Svjetskoj enciklopediji stripa (World encyclopedia of comics, izd. Chelsea House Publishers, New York, 1976., str. 485.).
== Spomen ==
O Mauroviću su snimljeni dokumentarni filmovi Svaki je čovjek dobar čovjek u rđavom svijetu (1969., R. Grlić); Stari Mačak (1977.) i Povratak Starog Mačka (1979.) J. Remenara; Povodi i tragovi – čudesni svijet stripa (1985., M. Bukovčan) te Andrija Maurović ili jeza nekog drugog svijeta (1995., Ž. Ivanjek).
Za dostignuća u razvoju jugoslavenskoga stripa Klub devete umjetnosti dodjeljivao je od 1978. do 1988. godine Nagradu »Andrija«.
Uz obljetnicu rođenja 2001. godine u Republici Hrvatskoj izdana je poštanska marka s motivom Crnoga Jahača.
Od 29. ožujka do 29. travnja 2007. godine u galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu bila je postavljena izložba radova Andrije Maurovića Poznato i nepoznato.
Za prinos razvoju hrvatskoga stripa udruga Art 9 od 2009. godine dodjeljuje Nagradu »Andrija Maurović« za životno djelo.
== Zanimljivosti ==
Na 9. šahovskoj olimpijadi održanoj 1950. godine u Dubrovniku igralo se figurama koje je Maurović skicirao, a izradio drvotokar Vjekoslav Jakopović. Te su figure proglašene najboljima na svijetu zbog praktičnosti, tj. optimalnog odnosa veličine figura i veličine polja te pogodnoga prstohvata. Robert Fischer je oba svoja meča protiv Spaskog (1972., 1992.) igrao s njima. Danas se izrađuju i u plastičnoj inačici.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
www.stripovi.com

MAUROVIĆ, Andrija, crtač stripa i ilustrator (Muo kraj Kotora, 29. III. 1901 — Zagreb, 2. IX. 1981). U Dubrovniku završio gimnaziju 1922. te, upisavši se s preporukom I. Meštrovića, 1923–24. studirao na ALU u Zagrebu. Isprva objavljivao ilustracije i karikature u dubrovačkom humoristično-satiričnom časopisu Jež (1921–23), u kojem je oživljavao povijesne likove (Madame Pompadour, 1921) i političke teme (Demokracija, 1921). Prekinuvši studij, radio kao ilustrator te ubrzo zbog crtačke vještine i brzine počeo dominirati hrvatskim grafičkim oblikovanjem. U Koprivama je 1925–39. ilustrirao viceve (naslovnica Ribar, 1932) i crtao karikature (Mussolini, 1936), a za Kulisu 1929–39. izradio niz sugestivnih naslovnica u tehnici dvobojnoga i trobojnoga tiska, bliskih art décou, od kojih su neke ponajbolja onodobna tiskarska rješenja. Vjeran realističkomu izričaju, ilustrirao dječje teme u Smilju, Vrelu i Malom Istraninu 1930-ih, pomorske bitke i druge povijesne teme u Jadranskoj straži 1935–40. te, vješto prodirući u srž tekstualnoga predloška, književna djela za Narodnu knjižnicu (V. Nazor, Genovefina košuta, 1926), Knjižaru St. Kugli (više od 100 djela, među ostalim J. Kozarca, E. Kumičića, A. Šenoe, 1930-ih), Preporod (najviše Šenoina djela, 1943) i druge izdavače. Likovno je oblikovao i udžbenike, kataloge, čestitke, kalendare, ambalažu (Gavrilović, Arko, Badel). Za II. svjetskoga rata neko vrijeme bio zaposlen u Zemljopisnom zavodu Ministarstva oružanih snaga NDH, a u rujnu 1944. priključio se partizanima te za propagandne odjele crtao karikature i jednostavnim kompozicijama slikarski dokumentirao događaje (Prijevoz ranjenika, 1944–45, tuš; Partizani na straži, 1944–45, akvarelirana tinta; Kolona u snijegu, 1945, ulje). Nakon rata u Olikpropu oblikovao niz sugestivnih političkih i agitacijskih plakata (1. Kongres Narodnog fronta Hrvatske, 1946, Grafička zbirka NSK, GZNSK), filmskih (Barba Žvane, 1949, GZNSK), športskih (Jesenji kros, 1949, GZNSK) i turističkih (Besuchet Jugoslawien, oko 1950), te se i dalje bavio ilustriranjem (Front, Beograd 1955–60). Među prvima u nas profesionalno se posvetio crtanju stripova, u kojima je svoj realistički izraz nadogradio elementima ilustratorskoga i filmskoga jezika pod utjecajem američkoga vesterna te sovjetskoga i njemačkoga filma. Gradeći vlastiti stil, osmislio je osobitu vizualnu režiju; zbog dramskoga je učinka dinamizirao slijed kadrova izmjenom slika s različitim prostornim planovima i rakursima te često stilizirao u korist efekta pokreta, a posebno se istaknuo likovnom razradbom psihološke karakterizacije protagonista žanrovski različitih književnih i filmskih predložaka. Prema scenarijima K. Kovačića, u Novostima olovkom crta prvi zapaženiji strip, povijesno-pustolovnu Vjerenicu mača (1935, prema P. Févalu), a potom tušem među prvima i znanstvenofantastične stripove s društveno-političkom konotacijom, Podzemnu caricu (1935) i Ljubavnicu s Marsa (1935–36, prema romanu Aelita A. N. Tolstoja), inspirirane ekspresionističkim filmovima, u kojima nijansama rastera postiže dubinu i dramatičnost prikaza. S Kovačićem potom adaptira romane M. Branda crtajući antologijske vesterne Trojica u mraku (1936) i njihov nastavak Sedma žrtva (1936), gdje tipičan sukob dobrih i loših protagonista te odnos prirodnoga i civilizacijskoga naglašava osebujnom likovnom ekspresijom, a »filmskim« slijedom kadrova priču čini vizualno dojmljivijom. Istodobno, kao jedan od glavnih suradnika zabavnoga tjednika Oko, objavljuje stripove prema scenarijima B. Rašića, crtane najčešće jednostavnim čvrstim potezom, bez rastera; onodobnim kinorepertoarom inspirirane su avanture Plijen demona džungle (1935) i Krvolok od Tanipura (1935), a vrlo su uspjele adaptacije romana Ognjem i mačem H. Sienkiewicza (1935–36), s minimalističkim panoramskim prikazima, te Šenoina Zlatarova zlata (1935–36) i pustolovnoga Gunka Das (1937–38, prema R. Kiplingu), sa sugestivnim crno-bijelim kontrastima. Dramaturški slojevite i napete radnje oživljava i sa scenaristom F. Fuisom, s kojim u Oku objavljuje kriminalistički strip Lutalica Chagos (1936–37) te u Novostima najpoznatije hrvatske i jugoslavenske vesterne Gospodar Zlatnih bregova (1937) i Sablast Zelenih močvara (1937) i njihov nastavak Posljednja pustolovina Staroga Mačka (1937–38), samostalno izdanje u pet svezaka, s istim kultnim, osebujnim protagonistima (Crni Jahač, Stari Mačak, Polagana Smrt) i lokalnim referencama. U tim je stripovima, usavršivši odnos verbalne i likovne naracije te dinamični likovno-filmski pristup, stvorio višeslojni značenjski kontekst. S Fuisom 1938. pokreće časopis Mickey strip, u kojem te godine uz kriminalistički strip Ubojica s dječjim licem i vestern Tirani Gran Čaka ponovo objavljuje neke svoje stripove, ali s novim Fuisovim scenarijima (Gospodar Zlatnih bregova pod naslovom Crni Jahač, a Sablast Zelenih močvara kao Misterij Zelenih močvara). Za NDH u Zabavniku slobodnim i sugestivnim crtežom crta stripove s nacionalnom tematikom, epski povijesni Seoba Hrvata (1943–44, scenarist S. Radovanović Žrnovački, nakon zabrane 1943. pod naslovom Knez Radoslav), u kojem prvi put tekst smješta u crtež, Grob u prašumi (1943–44, scenaristi Fuis i M. Čukli, prema romansiranoj biografiji M. i S. Seljana Z. Milkovića) i Tomislav (1944). Nakon poslijeratne zabrane izdavanja stripa, među prvima ga oživljava objavljujući 1951. Meksikanca (koscenarist s K. Novoselom, prema J. Londonu) i 1951–52. Opsadu (scenarist Novosel) za omladinske novine Horizont, te Brodolomce na otoku Mega (1952, scenarist Čukli) i Neznanca (1952–53, scenarist N. Fulgosi) za Horizontov zabavnik. Potom prema scenarijima N. Neugebauera za Večernji list crta Gričku vješticu (1960–62, prema M. Jurić Zagorki), a za Plavi vjesnik slika, prvi put u nas, stripove u boji Kišova zagonetka (1960), Biser zla (1960–61, prema Londonu), Djevojka sa Sijere (1961, prema F. B. Harteu) i Čuvaj se senjske ruke (1962–63, prema Šenoi). Posljednje stripove, crno-bijele Blago Fatahive (1967–68) i Povratak Starog Mačka (1968), ostvario je sa scenaristom R. Aljinovićem u Plavom vjesniku. Izdavani u nastavcima, njegovi stripovi poslije su spojeni u albume, a veći dio sačuvanih izvornih strip-tabla, plakata i crteža pohranjen je u GZNSK. Od kraja 1960-ih crtao je kratke pornografske stripove, prvi put izdane 2000. u albumu Kandaul, a 1976. nacrtao je autobiografiju, cjelovito objavljenu 2012. u časopisu Gradac (Čačak). U posljednjim godinama posvetio se slikarstvu (Autoportret, 1974–77, ulje), najčešće realistično slikajući dramatične, apokaliptične motive, prožete erotikom (Opći potop, 1977, ulje, MSU u Zagrebu). Izlagao na samostalnim izložbama u Dubrovniku (1919), Zagrebu (1938, 1976. retrospektiva, 1977) i Osijeku (1977. retrospektiva), na skupnim Likovna umjetnost u NOB-i Hrvatske (Zagreb 1974) i Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), a posmrtno su mu djela izložena na samostalnim izložbama u Osijeku (1982, 2012), Zagrebu (1982, 1986, 1999–2000, 2007. retrospektiva, 2011–12), Rijeci (1999, 2011), Bjelovaru (2007), Zadru (2008) i Opatiji (2009) te na skupnima Tendencije avangardi u Hrvatskoj modernoj umjetnosti 1919–1941 (Zagreb 1982), Zagrebački strip 1935–41 (Zagreb 1985), Jugoslavenski strip 1866–1986 (Pariz 1986), NOB u jugoslavenskom stripu (Beograd 1986), Strip u Hrvatskoj 1867–1985 (Zagreb 1986), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Hrvatski sportski plakat (Zagreb 1987), Partizanska karikatura (Zagreb 1989), 70 godina filmskog plakata u Hrvatskoj (Zagreb 1989), Hrvatski politički plakat (Zagreb 1991), Stoljeće hrvatskog dizajna (Zagreb 1996), Međunarodna izložba crteža (Rijeka 1998), Hrvatski časopisi za djecu i mladež (Zagreb 2004), Hrvatski sportski plakat (Zagreb 2004), Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja (Zagreb 2010) i Refleksije vremena (2012). Jedan od začetnika hrvatskoga stripa, Maurović je vizualni pripovjedač visoke razine likovnoga govora i osobite estetike, čime je snažno utjecao na njegov razvoj i popularizaciju.Uvršten je u antologije Zlatno doba jugoslovenskog stripa (Novi Sad 1973), Hrvatski poslijeratni strip (Pula 1984), Hrvatski antifašistički strip (Zagreb 2012) i Kad je strip bio mlad (Zagreb 2012) te zastupljen u izdanju The World Encyclopedia of Comics (New York 1976, 1999). V. Krulčić priredio je monografiju Maurović. 8 remek-djela jednog od najvećih svjetskih majstora stripa (Pula 1986) i 2007. pokrenuo nakladnički niz Biblioteka »Maurović« (izdavačka kuća Vedis). O njem su snimljeni dokumentarni filmovi Svaki je čovjek dobar čovjek u rđavom svijetu (1969, R. Grlić), Stari Mačak (1977) i Povratak Starog Mačka (1979) J. Remenara, Povodi i tragovi – čudesni svijet stripa (1985, M. Bukovčan) te Andrija Maurović ili jeza nekog drugog svijeta (1995, Ž. Ivanjek). Za dostignuća u razvoju jugoslavenskoga stripa Klub devete umjetnosti dodjeljivao je 1978–88. Nagradu »Andrija«, a za prinos razvoju hrvatskoga stripa udruga Art 9 od 2009. dodjeljuje Nagradu »Andrija Maurović« za životno djelo. Uz obljetnicu rođenja 2001. u RH izdana je poštanska marka s motivom Crnoga Jahača. DJELA (izbor strip-albuma): Crni Jahač. Zagreb 1962, 2008, 2009. — Grička vještica. Zagreb 1962. — Misterij Zelenih močvara. Zagreb 1962, 2009; Sablast Zelenih močvara. Koprivnica 2009. — Trojica u mraku. Zagreb 1962, Koprivnica 2001, 2006, 2009. — Tvrđava smrti. Zagreb 1962; Posljednja pustolovina Staroga Mačka. Koprivnica 2003, 2006. — Čuvaj se senjske ruke. Devojka sa Sijere. Gornji Milanovac 1981. — Biser zla. Ukleti brod. Kišova zagonetka. Uglomi gospodar pećina. Gornji Milanovac 1983. — Blago Fatahive. Brod buntovnika. Tajanstveni kapetan. Gornji Milanovac 1986. — Seoba Hrvata. Vinkovci 1990, 1991. — Kandaul. Zagreb 2000, 2003, 2007. — Sedma žrtva. Koprivnica 2005. — Zlatarovo zlato. Ognjem i mačem. Osijek 2005. — Vjerenica mača. Osijek 2006. — Grob u prašumi. Zagreb 2007. — Podzemna carica. Zagreb 2007. — Lutalica Chagos. Gunka Das. Zagreb 2008. — Maurović. Stripovi iz Oka. Zagreb 2008. — Maurović na Divljem zapadu. Koprivnica 2009. — Meksikanac i drugi stripovi iz Horizonta. Zagreb 2009. — Ljubavnica s Marsa. Zagreb 2010.

Maurović, Andrija, hrvatski slikar i crtač (Muo u Boki kotorskoj, 29. III. 1901 – Zagreb, 2. IX. 1981). Studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kao ilustrator i karikaturist od 1935. surađivao je u zagrebačkim novinama i časopisima (Koprive, Novosti, Jutarnji list i dr.). Zajedno s Franjom M. Fuisom 1938. pokrenuo reviju Mickey strip. Uz W. Neugebauera najznačajniji hrvatski crtač stripova; objavio više od 80 različitih stripova. U stripovima je razvio visoku razinu likovnoga govora, smjelo razrađujući kadrove i kompozicije i provodeći osebujnu karakterizaciju glavnih likova. Poznatiji su mu stripovi Ljubavnica s Marsa (1935., prema romanu Aelita A. N. Tolstoja), Posljednja pustolovina Staroga Mačka i Sablast zelenih močvara (sa scenaristom F. Fuisom, 1937). Nakon 1945. objavljivao u Kerempuhu, Ilustriranom Vjesniku, VUS-u, Plavom vjesniku, Horizontu, Modroj lasti i dr. Sedamdesetih godina XX. stoljeća slikao kompozicije apokaliptičkog sadržaja. Citiranje: Maurović, Andrija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 27.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata