Ante Babaja
Imotski 6. 10. 1927. – Zagreb 14. 1. 2010.
filmski redatelj i scenarist; 1927-2010
BABAJA, Ante, filmski redatelj (Imotski, 6. X 1927). Roditelji su mu Marjanko, činovnik, i Franka, kućanica. Maturirao je na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu i jedno je vrijeme studirao ekonomiju i pravo. Krajem 1949. zapošljava se u »Jadran-filmu« kao asistent režije, a od 1951. postaje slobodni filmski radnik, najprije asistent režije, od 1955. samostalni režiser kratkometražnih, a od 1961. i igranih filmova. U tijeku 1952. je u Francuskoj volonterski asistirao Jacquesu Beckeru. Sudjeluje u osnivanju filmskog odsjeka na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu 1969. gdje je od početka nastavnik režije pa redoviti profesor. Član je Društva filmskih radnika Hrvatske, a više je puta bio član žirija za dodjeljivanje Nazorove nagrade za film. — Za prvu samostalnu režiju dokumentarnog filma Jedan dan u Rijeci (1955; scenarij D. Gervaisa), dobio je »Zlatnu arenu« za kratkometražni film na festivalu u Puli. Snimio je nekoliko kratkih igranih filmova satiričke intonacije i stilizirane izvedbe prema scenarijima B. Violića: Nesporazum (1958), Lakat (kao takav) (1959), Jury (1962), Ljubav (1963). U pripremi svojih filmova-eseja često je surađivao s V. Kalebom (Ogledalo, 1955), J. Kaštelanom i V. Parun (Brod, 1957), V. Desnicom (Pravda, 1962), V. Gotovcem (Putokazi stoje na mjestu, 1964), T. Ladanom (Tijelo, 1965). U kasnijoj fazi više je orijentiran dokumentarnom filmu (Čuješ li me?, 1965; Kabina, 1966; Čekaonica, 1977; Čuješ li me sad?, 1978). Prvi igrani film Carevo novo ruho (1961) je stilizirana verzija Andersenove bajke, prema scenariju B. Violića, dok je Breza (1967) ekranizacija lirske pripovijesti S. Kolara, (suradnici na scenariju Violić i B.). Na temelju proznih djela S. Novaka režirao je filmove: Mirisi, zlato, tamjan (1971) i Izgubljeni zavičaj (1980). Za svoje kratkometražne filmove Nesporazum i Pravda dobio je nekoliko nagrada na međunarodnim filmskim festivalima u Oberhausenu i Bergamu, a za film Čuješ li me? prvu nagradu za dokumentarni film na festivalu u Beogradu (1965). Za igrani film Breza dodijeljena mu je »Srebrna arena« za režiju na festivalu u Puli (1967) i Nagrada grada Zagreba (1968). LIT.: Ivo Škrabalo: Hrvatski igrani film (1945–1969). Kolo, 8(128)(1970) 12, str. 1493. — Petar Krelja: Osamljenost u filmovima Ante Babaje. Filmska kultura, 16(1972) 83, str. 7–20. — Petar Volk: Svedočenje, hronika jugoslovenskog filma 1945–1970. Beograd 1975, 82, 87, 125.
Babaja, Ante, hrvatski filmski redatelj i scenarist (Imotski, 6. X. 1927 – Zagreb, 14. I. 2010). Rođen u obitelji državnog službenika s Visa koja se često selila, kao dijete živio je u Beogradu, a u Zagrebu završio srednju školu te neko vrijeme studirao pravo i ekonomiju. Bio je utemeljitelj studija filma na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu) 1967., gdje je predavao kao redoviti profesor na odsjeku za filmsku i TV režiju do umirovljenja 1995. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1987).U kinematografiji djeluje od 1949., kada ga Branko Belan preporučuje za asistenta režije Kreši Goliku na igranom filmu Plavi 9 (1950), da bi 1954. asistirao i Belanu na klasičnom ostvarenju Koncert; 1953. volonter je režije u Parizu. Debitirao je 1955. dokumentarnim filmom Jedan dan u Rijeci, nagrađenim za režiju na festivalu u Puli, prema scenariju književnika Drage Gervaisa. U tom prvom razdoblju realizira više namjenskih i dokumentarnih filmova (npr. Brod, 1957., prema scenariju pjesnikâ Jure Kaštelana i Vesne Parun; Riječka luka, 1960), a seriju međunarodno zapaženih kratkometražnih igranih satira i alegorija započinje filmom Ogledalo (1955., scenarij književnika Vjekoslava Kaleba), ostvarivši, mahom u suradnji sa scenaristom Božidarom Violićem, zaokružen opus promodernističkih, ludičkih igranih filmova na granici s eksperimentalnim filmom (Nesporazum, 1958; Lakat (kao takav), 1959; Pravda, nagrađen na festivalu u Oberhausenu, Jury, oba 1962; Ljubav, 1963; Putokazi stoje na mjestu, 1964) koji kulminira u dugometražnom igranom filmu Carevo novo ruho (1961), adaptaciji bajke Hansa Christina Andersena, političkoj alegoriji totalitarizma snimljenoj u kolor-fotografiji visokoga ključa (apstraktna scenografija Zvonimira Lončarića s raskošnom kostimografijom Jagode Buić). Drugo, naturalizmom obilježeno razdoblje opusa otvaraju dokumentarni filmovi-eseji, počevši od filma Tijelo (1965); u taj antropološki zapitan dokumentarni korpus pripadaju filmovi Čuješ li me? (1965), potom dva filma, Kabina i Plaža (oba 1966), oslonjena o ideje antifilma Mihovila Pansinija, Čekaonica (1975) i Starice (1976) te – s tridesetak godina odmaka – završni film cijele karijere, autoportretni kolažni film-esej Dobro jutro (2007), realiziran digitalnom mini-DV kamerom u staračkome domu gdje je živio u kasnoj dobi, rekapitulacija života i vlastita opusa. Ipak, nacionalni ugled Babaja je stekao malenim, ali iznimno zapaženim opusom igranih dugometražnih filmova književne inspiracije kojima se nametnuo kao jedan od vodećih modernista u hrvatskoj kinematografiji. Najveći mu je domet film Breza (1967), modernistička adaptacija novela Breza i Ženidba Imbre Futača Slavka Kolara (koscenarist s B. Violićem), u kojem je vizualno impresivno (snimatelj Tomislav Pinter) oslikao primitivnu seosku sredinu širokim rasponom nijansiranja likova i njihovih odnosa te sugestivnim poetskim ugođajem nadahnutim naivnim slikarstvom. U filmovima Mirisi, zlato i tamjan (1971), svojem jedinom crno-bijelom cjelovečernjem filmu, i Izgubljeni zavičaj (1980), oba prema romanima Slobodana Novaka, u modernističkim se izlagačkim strukturama bavi traganjem likova za vlastitim identitetom, problemom sjećanja i sučeljavanjem različitih ideologija XX. st. Njegov posljednji igrani film Kamenita vrata (1992) kasnomodernistički je film sjećanja i melodramska fabulacija o mističnom putovanju duše u zagrobni život. Citiranje: Babaja, Ante. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji
Ante Babaja (Imotski, 6. listopada 1927. – Zagreb, 14. siječnja 2010.), hrvatski filmski redatelj i scenarist.
Radio je kao profesor na Akademiji za kazalište, film i TV, današnjoj Akademiji dramske umjetnosti, osnivač njezina filmskog odsjeka, gdje je nakon odlaska u mirovinu bio profesor emeritus. Režirao je dokumentarne filmove među kojima se ističe film "Čuješ li me?". Zapaženi su mu dokumentarni filmovi-eseji "Tijelo", "Kabina" i "Čekaonica". Karakteristično za njegov rad u igranome filmu je da se više bavi proživljavanjem junaka, nego fabulom. Njegovi filmovi često su temeljeni na književnim djelima: Carevo novo ruho, Pravda, Breza, Mirisi, zlato i tamjan te Izgubljeni zavičaj. Često je surađivao s književnikom Slobodanom Novakom pri adaptaciji njegovih djela.
== Filmografija ==
=== Redatelj ===
Jedan dan u Rijeci (1955.),
Ogledalo (1955.),
Nesporazum (1958.),
Lakat kao takav (1959.),
Carevo novo ruho (1961.),
Pravda (1962.),
Jury (1962.),
Ljubav (1963.),
Tijelo (1964.),
Putokazi stoje na mjestu (1964.),
Čuješ li me? (1965.),
Kabina (1966.),
Breza (1967.),
Mirisi, zlato i tamjan (1971.),
Basna (1974.)
Čekaonica (1975.),
Starice (1976.),
Čuješ li me sad? (1978.),
Izgubljeni zavičaj (1980.),
Kamenita vrata (1992.),
Dobro jutro (2007.).
=== Scenarist ===
Tijelo (1964.),
Breza (1967.),
Miris zlato i tamjan (1971.),
Izgubljeni zavičaj (1980.),
Kamenita vrata (1992.).
== Vanjske poveznice ==
Životopis na www.film.hr
Životopis na www.filmski-programi hr
Ante Babaja u internetskoj bazi filmova IMDb-u (engl.)
u spomen na filmskog redatelja Antu Babaju
(doslovno iz odluke: „Ulica (dio k.č. 2440 k.o. Podsused) koja se odvaja iz Ulice Kreše Golika (oko 400 m istočno od Ulice Velimira Škorpika) u smjeru juga i završava kao slijepa, imenuje se u spomen na filmskog redatelja Antu Babaju i dobiva ime Ulica Ante Babaje“)