Ante Kovačić

književnik; 1854-1889

Antun "Ante" Kovačić (Oplaznik u Mariji Gorici, 6. lipnja 1854. – Glina/Zagreb, 10. prosinca 1889.), hrvatski romanopisac i novelist, pjesnik.
== Životopis ==
Sin jedinac Ane Vugrinec i Ivana Kovačića. Pohađao je osnovnu školu u Mariji Gorici, o stotoj obljetnici rođenja (1954.) nazvanoj po njemu "Osnovna škola Ante Kovačića". U Zagrebu je završio Klasičnu gimnaziju 1876. godine.
Mučan i naporan život proživio je tokom školovanja i kao odvjetnički pripravnik (kod Josipa Franka u Zagrebu od 1875. do 1880. godine), a položivši doktorat bio je pisar u pisarnicama dr. Banjavčića u Karlovcu, dr. Goldmana i dr. Šrama u Zagrebu. Istaknuti je pristaša Stranke prava. Vlastiti je odvjetnički ured vodio u Glini, siromašnom kraju gdje je često strankama plaćao biljege vlastitim novcem. Par dana prije selidbe u Đurđevac vjerojatno doživljava živčani slom jer ga otpremaju konjskom zapregom iz Gline u Stenjevec u Zagrebu kad putem dobije upalu pluća i umre kratko nakon toga (v. prikaz Ivana Krnica u sarajevskoj Nadi iz god. 1902). Nekrolog objavljen neposredno nakon smrti u mjesnom listu Banovac, daje dobar uvid u okolnosti njegova tragičnog svršetka.
== Književno stvaralaštvo ==
Prvi veliki Kovačićev prozni tekst je Baruničina ljubav, 1877., roman na razmeđu romantizma i realizma, nastao po uzoru na Eugena Suea i Balzaca: mješavina dinamične, često nevjerojatne radnje i jezičnog vatrometa u čemu se Kovačić pokazao, uz Šenou, jednim od glavnih hrvatskih devetnaestostoljetnih jezikotvoraca, po stupnju utjecaja daleko važniji od mnogih akademskih filologa. Roman obiluje likovima fatalnih žena (Sofija Grefštajn), preljubima, incestom i samoubojstvima, a kompozicijski je inovativan i u europskim izmjerama. Sljedeće godine izlazi Smrt babe Čengićkinje, travestija što s pravaških nacionalnih polazišta ismijava ilirsku i jugoslavensku ideologiju, karikirajući kultno Mažuranićevo djelo. Kovačić je i autor više značajnih pripovijesti, među kojima se izdvajaju Ladanjska sekta i Zagorski čudak. U sljedećem velikom romanu Fiškal, 1881., autor ponavlja svoje središnje teme i stileme: realistički pristup što graniči s fantastikom i nerijetko se pretvara u grotesku, likove fatalnih žena, porugljivu, pa i otrovnu satiru stranaca (Nijemaca, Mađara) i južnoslavenske ideologije, žestoki napad na obamrlost hrvatskog plemstva i birokratski mentalitet, rasap osobnosti glavnih protagonista u ludilu ili samoubojstvu. Prije svog magnuma opusa, romana «U registraturi», pisac je objavio i nedovršeni roman «Među žabari», ubojitu satiru na onodobne političke moćnike koji su se prepali prepoznavši se pa spriječili daljnje izlaženje (tekst je izlazio u podlistcima).
U glavnom djelu, romanu ''U registraturi'' (1888.), Kovačić obilno koristi autobiografski materijal. Ta osobna nota stvorit će stranice prožete s mnogo topline, neposrednog lirizma i usrdnijeg odnosa prema likovima, osobito u prikazu i opisu djetinstva glavnog lika – Ivice Kičmanovića. Iako svrstavan u klasike hrvatskog realizma, Kovačićev je veliki roman torzo što sadrži oprečne svjetonazore i poetike: u njemu nalazimo spektar situacija i motiva što obuhvaćaju kanonska pravila romantizma, realizma i naturalizma. Nastao u ognjici, nedotjeran i rastrgan, Kovačićev je magnum opus najimpresivnije djelo hrvatske pripovijedne proze druge polovice 19. stoljeća. Roman "U registraturi" izlazi 1888. u Vijencu u nastavcima, a 1911. je tiskan kao knjiga. Jedni su ga nazivali senzacionalnim romanom, a drugi su ga autoritetom svog položaja ocijenili negativno zbog fatalne žene Laure. O romanu se nije pisalo punih 10 godina (bio je zabranjen – knjiga u bunkeru). Šutnju su razbili Milan Marjanović i A. G. Matoš. Mladi su pisci u Kovačiću otkrili beskompromisnog zastupnika teorije o slobodi umjetničkog stvaranja.
Ovaj roman je primjer umjetničkog djela što ne može imati samo jednu dimenziju s obzirom na sadržaj, temu i ideju pa ni stil izraza. Ono je prožeto raznovrsnim tonovima baš kako je i život.
Ideja romana je: duhovna biografija druge polovice 19. st. viđena okom pravaša koji u pravednom ogorčenju s plemenitom namjerom pretjeruje kada u Hrvatskoj vidi samo zaostalost, servilnost i pokvarenost. To je podloga za njegovu satiru u što se uklapa i biografija Ivice Kičmanovića od prvog do trećeg dijela kada nam se čini da je Kovačić vizionarski antipicirao vlastito duševno stanje, odnosno organsku psihozu.
Kovačićevo djelo najjače je ostvarenje hrvatskog realizma u karakterističnom obliku za hrvatsku književnost gdje nema mnogo tekstova što slave i posvećuju običnost i svakodnevnost. Romani su to okrenuti suvremenoj tematici (za razliku od Šenoe, čiji je opus najvećma uronjen u povijesnu problematiku), čudna su mješavina romantizma, realizma i brutalnog naturalizma nabijena razornom satirom i očajem nad stanjem hrvatskog društva; kultom fatalne žene ukorijenim u romantizmu; burnim zapletima i velikim strastima te propašću glavnih likova u zločinu, ubojstvu, ludilu i samoubojstvu. Raspet između romantizma i naturalizma, Kovačić senzibilitetom prethodi velikoj tradciji hrvatskog romana egzistencijalističkog i političko-satiričkog smjera.
=== Ostala djela ===
Stihovi (1949.)
Djela, I-II, (1950.)
Feljtoni i članci (1952.)
== Privatni život ==
Oženio je Milku Hajdin s kojom je imao šestero djece. Vjenčanje se održalo u Maloj Gorici. Kćeri Olga i Marija bile su učiteljice, a sin Krešimir bio je novinar i stripovski scenarist.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

KOVAČIĆ, Ante (Antun), književnik (Celine kraj Marije Gorice, 6. VI. 1854 — Stenjevec, danas dio Zagreba, 10. XII. 1889). U Zagrebu polazio učiteljsku školu i Nadbiskupsko sjemenište, koje je napustio 1876. nakon mature u Gornjogradskoj višoj gimnaziji. Pravni studij završio 1878, a doktorirao temeljem rigoroza 1887. Bio odvjetnički perovođa u J. Franka 1880, I. Banjavčića u Karlovcu 1881–86. te ponovo u Zagrebu u L. Šrama do 1889, kad odlazi u Glinu i otvara vlastitu pisarnicu (ispit za samostalnu advokaturu položio 1887). Sudjelovao 1877–78. u radu studentskoga društva i njegova istoimenoga almanaha Hrvatski dom, koji je napustio s ostalim članovima Stranke prava te 1880. pokrenuo almanah Hrvatska (urednik prve knjige). Surađivao također u periodicima Nada (1871), Bunjevačka i šokačka vila (1873–74), Hrvatska lipa (1875), Vienac (1875–79, 1882, 1884–88), Primorac (1876, 1878), Obzor (1877), Sloboda (1879–80, 1883–85), Hrvatska vila (1882), Svjetlo (1884), Balkan (1886) i Hrvatska (1886). Kao pristaša A. Starčevića svojemu je književno-publicističkomu radu dao ton i tendenciju pravaške ideologije, osobito na početku stvaranja, kad je i literarnu formu često podređivao utilitarnomu sadržaju i njegovoj recepciji. Izuzevši prvu pjesničku fazu, u kojoj uz povijesne (Car Bajazet, Gajbija) ima i intimno-ljubavnih pjesama (Moja romanca, Metamorfoza, Na razkrižju), satiričnim je tonom pisao isključivo o aktualnim hrvatskim prilikama (Kameleonu, Velikom patuljku, Pokornome kljusetu). Estetski mu je najuspjelije stihovano djelo 1880. anonimno objavljena travestija Smrt babe Čengićkinje, u osmercima i desetercima parodirani ep Smrt Smail-age Čengića I. Mažuranića, u kojem s puno sarkazma i agresivnosti zamjera narodnjacima političko sluganstvo, nepoštenje i karijerizam, ali i ismijava vrijednost svojega kanonskoga predloška.Travestija je pisana pod jakim utjecajem Starčevićeve političke satire Pisma Magjarolacah, a neka su mjesta i doslovno citirana. Premda je književna povijest njegov pjesnički opus ili zaobilazila ili ga držala estetski manje vrijednim sažetkom proznoga, što u svojem najuspjelijem dijelu (satira, parodija) postupno gubi i aktualnost, u novije se doba upozorava na potrebu za njegovom cjelovitijom analizom i prevrjednovanjem (M. Šicel, 1985, P. Pavličić). Starčevićanske poetičke značajke (izraz, ritam, stih) nasljeduje i u feljtonima, posebno onima Iz Bombaja (Sloboda, 1879–80, 1884), u kojima se obračunavao s istaknutim osobama i političkim protivnicima (J. J. Strossmayer, F. Rački, Đ. Daničić, Nijemci, mađaroni). Nakon što se 1878. zbog invektivnih feljtona sukobio s R. Jorgovanićem, 1879. zamjerio se i do tada naklonjenu uredniku Vienca A. Šenoi, koji mu je odbio tiskati humoresku Bježi-hajka (Sloboda, 1880, 43–53); među njima se razvila polemika u kojoj je Šenou narodnjaka napadao isključivo iz političkih razloga. Političkih i ideoloških obračuna nije se odrekao ni u pripovijetkama, literarno ostvarenima u spoju realizma i romantizma: u putopisnoj Ljubljanskoj katastrofi (almanah Hrvatski dom, 1877; samostalno 1904), koja se može iščitavati i kao parodija Šenoina Karanfila s pjesnikova groba, piše protiv Nijemaca zauzimljući se za slogu Hrvata i Slovenaca; u Ladanjskoj sekti (Hrvatska, 1880) satirično opisuje pogrješno razumijevanje ideja socijalizma i darvinizma u zagorskom selu, a u Seoskom učitelju (Hrvatska, 1880) pozitivno prikazuje učitelja koji ne želeći poučavati na njemačkom napušta gimnazijsko namještenje i odlazi raditi na selo. I u romanesknom opusu iskazuje »stekliški« radikalizam (K. Nemec, 1998). Iznimka je Baruničina ljubav (Vienac, 1877, 34–51; samostalno 1878), pisana u duhu trivijalnoga romantizma s vidljivim odmakom od eksplicitnoga političkoga, ali i svakoga drugoga kritičkoga problematiziranja društvenih odnosa; fabula je izrazito akcijska, puna intriga, snova i slutnje na zlo, no za razliku od ostalih Kovačićevih romana, tragičnost završetka (Sofija Grefštein zavodi davno napuštenoga sina, koji se stoga ubija) umanjena je u donekle katarzičnom epilogu (Sofija kao redovnica u samostanu okajava svoj grijeh). U Fiškalu (1882), romanu o seoskom mladiću koji postaje bezobzirnim odvjetnikom, karikaturalno slika građanstvo i aristokraciju, izruguje Nijemce i ilirce, iako su još česti elementi niže romantičarske poetike (fatalne žene kao pokretači radnje, spletke, trovanja). Vrhunac društvene kritike i pravaške satire nedovršeni je roman Među žabari (Balkan, 1886, 1–10; samostalno 1951), groteskni prikaz malograđanske okoline Žablje Lokve, zapravo Karlovca, stanovnici kojega su, među njima i pripadnici Kovačićeve stranke, u strahu od javnoga prepoznavanja spriječili objavljivanje nakon desetoga nastavka. Posljednje pak djelo, roman U registraturi, u zadnjim je nastavcima u Viencu (1888, 2–52) zbog izrazito negativne kritike Katoličkoga lista i zahtjeva za prekidanjem objavljivanja urednički znatno izmijenjen i kraćen. K. je uzalud odgovarao da je »udarena preuzka i pretjesnogrudna granica novelistici i romanu«. Književna vrijednost najboljega hrvatskoga romana realizma i XIX. st. prepoznata je na poč. XX. st. u kritičkim studijama I. Krnica i M. Marjanovića, a samostalno je tiskan 1911. Središnja realistična fabularna okosnica, životni put Ivice Kičmanovića (Bildungsroman), s jasnim autobiografskim elementima, izmjenjuje se s nizom fantastičnih i trivijalnih epizoda vezanih uglavnom uz lik fatalne žene i hajdučice Laure. Temeljen na oprjeci sela i grada i galeriji likova iz različitih društvenih slojeva, roman je i svojevrsna slika hrvatskoga društva XIX. st. (socijalni roman). Tipološku kompleksnost te sadržajnu netipičnost prati složena kompozicijska shema, koja se, iznevjerivši logiku vremena i prostora, potpuno odmaknula od homogenoga pripovjednoga diskursa svojega doba, no njezina se negdašnja »kaotičnost« (danas) iščitava kao modernizam i odraz autorova shvaćanja svijeta, kojim vlada kob. Vrijednost djela očituje se i u jezičnoj sastavnici, mjestimice s »odlikama najstilskije hrvatske proze« (A. G. Matoš, 1910), u kojoj pretežu ironija, sarkazam, groteska i hiperbola; izbjegnuvši dotadašnju praksu građenja književnoga jezika na usmenoj predaji, K. uvodi pučki govor (štokavština leksički i sintaktički obogaćena kajkavštinom), sa snažnim obilježjima iskustva i vremena u kojem je živio. Još je uvijek nejasan slučaj romana Demagog, o dvama naraštajima svećenika, koji je K., uzevši predujam od 200 forinta, trebao napisati za MH. Najvjerojatnije ga ipak nije ni počeo pisati, nego je mjesto njega započeo Crvenkapu, humoristični roman iz đačkoga života, dio kojega je prvi put, uz ostale neobjavljene radove (nedovršene drame Literatova obitelj i Ljudevit Posavski, osnova drame Ivan Krčki, ep Petar Keglević, pjesme), tiskan u Građi za povijest književnosti hrvatske (1939, 14). Književno se profilirajući u doba realizma, K. je u svojim žanrovsko-tematski raznovrsnim i kompozicijski inovativnim djelima baštinio i druga poetička načela, osobito romantizma i naturalizma, te tako stvarao novi smjer i kvalitetu hrvatske književnosti koji ga čine njezinom bitnom sastavnicom. Pjesmama i prozom zastupljen je u antologijama Obasjani svjetionik (Zagreb 1990), Mila si nam ti jedina (Zagreb 1998), Antologija hrvatskog humora (Zagreb 1999), Antologija – 111 – hrvatskoga pjesništva od XIII. do XXI. stoljeća (Poljica 2006) i Svit se konča (Poljica 2007), prevođen na talijanski, francuski, njemački, ruski, mađarski, češki, slovački, makedonski, slovenski te na esperanto. Književna ostavština čuva mu se u NSK (sign. R 4025). Potpisivao se šiframa i pseudonimima A. K., Antun K…čić, Aristofan, K., K. K. — Kovačićev život i književno djelovanje nadahnuće su različitim umjetničkim ostvarenjima: u povodu njegove smrti E. Kumičić napisao je pripovijetku Crn Božić (Hrvatska, 1889; Zagreb 1902), a prepoznatljiv je i u tragičnom liku hrvatskoga književnika Radmilovića iz istoimenoga romana K. Š. Gjalskoga; prema predlošcima romana J. Marušić snimio je TV serijale Fiškal (1970) i U registraturi (1974), a M. Marjanović sastavio dramu Sudbina Ivice Zgubidana (Zaprešić 2004). U Mariji Gorici postavljeno mu je poprsje (V. Radauš, 1974), u Zaprešiću brončani spomenik (J. Žaja, 1986), a u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU portret u ulju (Sonja Kovačić-Tajčević). O njem su nekoliko puta održani prigodni skupovi, a u povodu 150. obljetnice rođenja u Zaprešiću 2005. znanstveni skup. DJELA (izbor): Baruničina ljubav. Zagreb 1878, s. a. — Smrt babe Čengićkinje. Travestia posvećena rodoljubo-narodnjakah novorodjenici g. 1880. Sušak 1880, Zagreb 1911², s. a. — Fiškal. Senj 1882, Zagreb (1920), s. a., Sarajevo 1951, Beograd 1956. — Doktor Marko u kajgani. Tragikomedija iz mučeničkog života nagodbenjaka u banovini. Zadar 1884. — Ljubljanska katastrofa. Pripoviest iz djačkog života. Glina 1904. — Izabrane pjesme. Zagreb 1908. — Sabrane pripovijesti. Zagreb 1910. — U registraturi. Zagreb 1911 (više od 30 izd. do 2005), 1964 (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 49), 1999 (Stoljeća hrvatske književnosti), 2000 (CD), Beograd 1935 (15 izd. do 1989), Sarajevo 1973 (7 izd. do 1998), 1998 (kaseta), Mostar 1998, Vinkovci 1998. — Sabrana djela, 1–2. Zagreb (1915). — Ukupna djela Ante Kovačića, 1–3. Zagreb 1944. — Stihovi. Zagreb 1949. — Djela, 1–2. Zagreb 1950. — Među žabarima. Zagreb 1951, 1956, 2006 (CD). — Feljtoni i članci. Zagreb 1952. — Prve pripovijesti. Zagreb 1953. — Pripovijesti, Fiškal, Pjesme. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 48. Zagreb 1962. — Fiškal. Među žabarima. Zagreb 1978. — Pripovijesti. Bukurešt 1979. — Izbor poezije i proze. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 2000. — Baruničina ljubav, Fiškal, Među žabarima. Zagreb 2004. — Pripovijesti, Pripovjedački i dramski fragmenti. Zagreb 2004.

Kovačić, Ante, hrvatski književnik (Celine kraj Marije Gorice, 6. VI. 1854 – Stenjevec, Zagreb, 10. XII. 1889). Diplomirao (1878) i doktorirao (1887) na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme studija aktivno je sudjelovao u radu studentskoga društva Hrvatski dom (1877) te kao pristaša Starčevićeve Stranke prava s istomišljenicima pokrenuo almanah Hrvatska (1880). Radio je u odvjetničkim pisarnicama u Zagrebu i Karlovcu, 1889. postao je samostalni odvjetnik u Glini, ali je ubrzo obolio i umro u bolnici za duševne bolesti.Književni put započeo je poetskim tekstovima, a već je tada upozorio na svoju psihički vrlo složenu narav: osjećajući svijet kao biblijski Babilon, stihovima je izražavao konfliktno stanje u samome sebi: sukob svojih povremenih snova, djetinjstva, idile sela, simbola majke i vulkanskoga doživljaja ljubavi, sa stvarnošću, koju je fatalistički doživljavao kao kaos i beznađe iz kojega nema izlaza. U zreloj lirskoj fazi predstavio se kao oštar satiričar, napadajući narodnjake i njihovu političku opciju (travestija Smrt Babe Čengićkinje na poznati Mažuranićev ep, 1880). Aktivno društveno i političko angažiranje temelj je Kovačićevih polemika i političke feljtonistike. Poznate su njegove oštre polemike sa suvremenicima R. Jorgovanićem i A. Šenoom, no više na političko-ideološkome negoli književnom planu. Feljtone je pisao s naglašeno satirično-ironijskim odnosom prema aktualnim društvenim i političkim zbivanjima. Seriju feljtona Iz Bombaja (1879., 1884) ostvario je kao niz slika i događaja u Hrvatskoj, unutar kojih se izredao panoptikum poznatih javnih, političkih i kulturnih radnika onoga doba, s jasnim aluzijama na negativne strane (s pravaških pozicija) bilo stranačkih poteza, bilo karaktera narodnjačkih nositelja političkih zbivanja (I. Mažuranić, A. Šenoa, J. J. Strossmayer). I kao kritičar Kovačić je uspostavio oštru konfrontaciju ne samo sa stranačkim protivnicima već se nepoštedno obarao i na aristokraciju, plemstvo, ali i malograđanstvo te na strance, Nijemce i Mađare, a podjednako i na naše »njemškutare« i mađarone.Iako je napisao i nekoliko zapaženih pripovijedaka, središnji su dio njegova opusa romani. U osnovi se opredijelio za realističku koncepciju, ali je svoju prvu veću prozu Baruničina ljubav (1877) strukturirao još uvijek kao model trivijalnoga romana: tajna društva (bakanalske gozbe), otmice, skrivanja, dvoboji, ubojstva, samoubojstva, lik fatalne žene kao nositelja zapleta i simbola zle sudbine (koji se pojavljuje u svim njegovim romanima) – sve su izrazito pseudoromantična obilježja te proze. Ipak, određene se najave destrukcije toga tipa pripovijetke ili romana naziru već i u tom romanu: Kovačić odustaje, kao sveznajući pripovjedač, od uobičajenoga ravnocrtnog pričanja tijeka događaja, uvodeći u roman završnim dijelom (kao i u U Registraturi), retardirajući radnju, da bi se na kraju opet vratio na početak fabule. Romani Fiškal (1882) i Među žabari, započet u časopisu Balkan, ali nasilno prekinut (1886) jer je ismijavao poznate karlovačke javne radnike, potvrđuju činjenicu konstantne prožetosti Kovačićeve »privatne« i »javne« osobe u njegovoj umjetnosti. U romanu Fiškal uočljivi su odjeci tradicionalne proze, no izostave li se epizode u kojima se do groteske karikiraju neki junaci (primjerice, ilirska pjesnikinja Karolina) ili tendenciozno oslikavaju Nijemci, naći će se i dosta epizoda i opisa koji već najavljuju model romana U registraturi (Vienac, 1888). Kao jedan od najznačajnijih romana XIX. st. uz Šenoinu Seljačku bunu, taj je roman od početka doživljavao i pozitivne i negativne kritike, što je samo bio znak piščeva odupiranja svim dotadašnjim poetičkim konvencijama u smislu poricanja tradicionalnih tijekova hrvatske književnosti. U strukturi romana, u kojoj se u kompozicijskom razvoju izmjenjuju san i java, pri čemu se događaji odvijaju nelinearno u retardacijskim sekvencijama, antitetični odnosi postoje na nekoliko razina, prije svega na razini opisa junaka i motivaciji njihovih postupaka: s jedne su strane izrazito realistički ostvareni likovi kao, primjerice, kumordinar Žorž, a nasuprot njemu lik Laure, ne samo kao primjer romantičarskoga lika fatalne žene već lika spuštenoga do razine trivijalnog modela junaka iz tzv. hajdučke novelistike 1850-ih godina. I u jezičnom je izrazu Kovačić unio novosti. Nasuprot baroknomu i ispraznomu frazerstvu nekih junaka, autorov pučki junak govori živom mješavinom kajkavskog narječja i urbane jezične fraze. Svojim se književnim opusom Kovačić uz K. Š. Gjalskoga, V. Novaka i S. S. Kranjčevića nametnuo kao reprezentativni pisac hrvatskog realizma. Citiranje: Kovačić, Ante. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata