Ante Starčević

političar, publicist i književnik; 1823-1896

Ante Starčević (Veliki Žitnik kod Gospića, 23. svibnja 1823. – Zagreb, 28. veljače 1896.) bio je hrvatski političar, publicist, filozof i književnik. Osim politikom, bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, dramom, političkom satirom (Pisma Magjarolacah) i prevoditeljstvom. Još za života nazvan je – kao politički vođa i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma – Ocem Domovine.
== Životopis ==
=== Rani život i školovanje ===
Ante Starčević rođen je 1823. godine u mjestu Veliki Žitnik ↓1 kod Gospića. Otac mu je bio Jakov Starčević a majka Milica, udova Čorak, iz Široke Kule, pravoslavka koja je primila katoličku vjeru prije udaje za prvoga muža. Pučku školu pohađao je u Klancu. Od trinaeste ga godine školuje stric Šime Starčević i daje mu prve poduke iz hrvatskog i latinskog jezika. Šime Starčević bio je župnik u Gospiću i već tada poznati pisac i jezikoslovac, branitelj hrvatskoga jezika i protivnik Vuka Karadžića. Godine 1839. Starčević odlazi u Zagreb gdje se školuje šest godina izdržavajući se od stričeve potpore i podučavanjem. U jesen 1843. godine u Zagrebu završava Klasičnu gimnaziju te odlazi u sjemenište u Senj, a potom u Peštu na studij teologije. Pohađajući gimnaziju dodatno usavršava latinski, njemački, mađarski, grčki i talijanski jezik. Nakon položenih ispita iz filozofije i slobodnih znanosti, 1846. godine biva u Pešti promoviran u doktora filozofije. Tada odustaje od svećeništva i odlučuje posvetiti se borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.
=== Politička djelatnost ===
Nakon neuspjelog pokušaja dobivanja mjesta profesora filozofije i povijesti na zagrebačkoj akademiji i beogradskom sveučilištu radi u odvjetničkom uredu Lavoslava Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će biran i 1865. godine i to kao zastupnik iz zagrebačkog petog kotara, pa 1871., i 1878. godine kao zastupnik iz Rijeke. U Hrvatskom saboru bio je najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević punih je 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najprječa stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti "dok bude pod Austriom-Madjarijom". Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema "umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima". Najvećim neprijateljima hrvatskoga naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.
Svojim govorom u Saboru od 26. lipnja 1861. godine dr. Ante Starčević prvi započinje snažnu i odlučnu rehabilitaciju Petra Zrinskoga i Krste Frankopana, te daje poticaj kultu njihove uspomene u narodu.
Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovno se zapošljava u Šramovom uredu, gdje radi do listopada 1871. godine. Godine 1869. objavio je afirmativni članak o Osmanskom Carstvu i islamu. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici opet je utamničen, a Stranka prava je raspuštena. Godine 1878. ponovno je izabran za zastupnika u hrvatskome Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao "buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve". To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: njegovo mišljenje da Crkva kulturno unazađuje hrvatski narod; da služi tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što vjerska podjela između katolika i pravoslavaca pogoduje širenju nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše "Isusovci i Austrija" (Djela III, str. 214.). "A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa." (Djela III, str. 216.) Vjerojatno izvore Starčevićevog antiklerikalizma treba tražiti u njegovoj strastvenoj idejnoj privrženosti političkim idejama francuskih nacionalističkih pisaca liberalne provenijencije.
U Habsburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskoga naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskoga naroda u upravljanju samim sobom i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme smatrao je kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a "naročito Serb kao nenarodno i pogrdno". Dok je Slovence smatrao "planinskim Hrvatima". Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio svoje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: "Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato što ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!...".
=== Ideologija ===
U početku Starčević se zalagao i podržavao Ilirski pokret, kasnije preuzima poglede iz francuskog razdoblja vezana uz nacionalizam i liberalizam, u pogledu na slobode i prava naroda i nacija, vjerski pluralizam i parlamentarni monarhizam.
U pogledu na državno pravo i idealni državni ustroj, smatrao je da Hrvatska treba biti suverena, liberalna i nacionalna parlamentarna monarhija naspram republike. U kojoj suverenost Vladara dolazi iz naroda, umjesto Crkve i aristokracije.
=== Književno i znanstveno stvaralaštvo ===
Već 1845. godine javlja se kao pisac u Gajevoj Danici s pjesmama San i istina, Vjerni podložnici premilostivom kralju Ferdinandu V., Dva sunca i Tužba te proznim sastavom Nešto o pirnih običajih u Lici. S tim proznim sastavom Starčević odmah zauzima jedno od prvih mjesta među prozaistima hrvatskoga preporoda uz Pogled u Bosnu Matije Mažuranića i Putositnice, Antuna Nemčića. Ante Starčević napisao je četiri drame od kojih je sačuvana samo druga, Selski prorok iz 1852. godine. Prva njegova drama Porin iz 1851. godine, treća Ljubomir iz 1853. godine te četvrta, pretpostavlja se iz 1854. godine, za koju se ne zna naslov, izgubljene su.
Kao nepopustljivi protivnik jezične kampanje Vuka Karadžića i njegovih stanovišta iz Kovčežića za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona iz 1849. godine (1. "Ako neće Hrvati da su Srbi, oni nemaju nikakvog narodnog imena". 2. "štokavci makar koje vjere bili i gdje stanovali mogu se po pravdi nazvati Srbima" i 3. "Srbi svi i svuda".) Starčević uzvraća braneći hrvatstvo hrvatskoga jezika te onda udara i po samom Srpstvu.
Tijekom zime 1849./1850. Starčević je proučavao stare hrvatske književne spomenike a Ljudevit Gaj povjerava mu zadaću pripremanja za tisak te prokomentiranja opširnog glagoljskog rukopisa, javne rasprave o razgraničenju posjeda pojedinih istarskih općinȃ odnosno njihovih feudalnih gospodara te on 1852. godine tiska Razvod istrianski od godine 1325. u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku, povijesnom časopisu Ivana Kukuljevića Sakcinskog.
»Spomenik ovaj nije samo zato znamenit, što se iz njega jasno vidi, da je kod otaca naših, jezik hervatski bio sasvim služben nego i diplomatički - još onda kad mnogi zapadni narodi nisu mislili da bi svoj na to veličanstveno mesto uznjeli, dokažuju koliki je bio kod otaca naših hervatski narodni ponos, kome kod nas ni traga neima; i tako on je najznamenitii stega, što nas spominje na mnoga, još puno staria, diplomatička pisma, sastavljena na hervatskom jeziku, kako se iz ovoga vidi puno čistiim, nego li su pisma mnogih današnjih pisacah. Ja deržim da ta pisma još nisu propala, nego nigdi u vlastelinskim pismarnicam zabačena, ali kod prostoga naroda dobro spravljena leže, i mogu se dobiti, samo ako je volje i ljubavi.«
Iste godine odgovara Srpskom dnevniku i Beogradskim novinama u kojima se tvrdilo da su Hrvati ukrali jezik Srbima štoviše da Hrvatȃ zapravo niti nema.
»Mi žali bože znamo da se neznanstvo više manje derži sve diece Adamove, ali nismo ni sanjali, da ima tako pametnih glavah, koje bi mislile da Hèrvati pišu ali da namieravaju pisati kojime drugim jezikom izvan materinskoga hèrvatskoga jezika. (...) I zbilja, koje li je taj jezik serbski? Je li možda onaj, koi se nalazi u nekolika stara kirilska rukopisa? Neka bude čiji mu drago, hèrvatski nije. Je li onaj, kojima je tiskana - ako se ne varamo - pèrva kirilska necèrkvena knjiga oko polovice prošloga 18. vieka - tj. kojime je pisan prevod stematografie ilirske od našega Vitezovića? - I onaj od naše hèrvatske strane neka nosi s božjim blagoslovom kogod hoće. Je li to onaj jezik, kojime je pisao n.p. Raić i još nekolika kirilovca; kojime je u kirilici izašao naš Gundulić? Mi ni taj jezik ne priznajemo za jezik hèrvatski, neka si ga posvoji, kome se hoće. (...) Narod hèrvatski ima starie spomenike u svome jeziku nego li ijedan njegov slavjanski brat; hèrvatski jezik proslaviše stotine pisacah u ono doba, kad zapadni narodi, danas najizobraženiji, jedva da su znali otče naš u svome jeziku izbrojiti, narod hèrvatski ima u svome jeziku klasičnost od onog vremena, kad su drugdie izlazili n.p. "triumbfwagen-i des Antimonii", i slične stvari; klasičnost, koja se s talianskom svoga vremena natieče, a za druge takmace u Europi ne zna; klasičnost, koja je trajala do padnutja republike dubrovačke i mletačke. (...) Neka se ne boji pisac članka u "srbskome dnevniku" da Hèrvati traže jezik, u kome bi pisali; oni su ga već odavno našli u stotinam knjigah i milionim dušah. Hèrvati imaju tri nariečja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko, i svako je izobraženie nego li ono, koga neki "srbskim" zovu. Hèrvatu, koi se je tuđinstvom pokvario, treba se naučiti svoj jezik, a ima odkuda. Mi o tome danas i radimo i ne želimo ni jedno od ona tri nariečja posve zabaciti.«
=== Smrt ===
Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu, u 73. godini života. Pokopan je na groblju, uz crkvu sv. Mirka, u Šestinama. ↓2. Pokopan je dva dana nakon smrti i bio je to sprovod s oko trideset tisuća ljudi i oko dvadeset tisuća promatrača. Spomenik Anti Starčeviću izradio je kipar Ivan Rendić, a postavljen je 11. listopada 1903. godine.
== Starčević i ekavica ==
Jedna od zanimljivosti vezanih uz djela Ante Starčevića jest kako je on svoje knjige pisao na ekavici. Iako je bio Ličanin i izvorno ikavac, Starčević je bio za ekavicu, budući se Vuk Karadžić zalagao za jekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba (koji u BiH i Hrvatskoj govore jekavski, a među Srbe je, uostalom, ubrajao i Crnogorce, koji su naglašeni "ijekavci") što su preko tzv. "hrvatskih vukovaca" prihvatili samo Hrvati. Starčević se htio tomu usprotiviti i uvesti u hrvatski jezik ekavicu (što je govor Hrvata kajkavaca i dijela čakavaca) kako bi se hrvatski jezik razlikovao od srpskoga, za koji se u danom trenutku činilo da će u potpunosti preuzeti jekavicu.
== Starčević i Židovi ==
Ante Starčević je u jednoj epizodi pišući povodom stoljeća od francuske revolucije, iznio ocjene i stavove o Židovima. Takvi su stavovi po ostatku Europe već desetljećima prije bili znatnije i dublje rašireni kao jedna mračna moda, od koje nisu bili zaštićeni ni sami Židovi, na što je upozoravao i otac cionizma Theodor Herzl Svoje pogrješne stavove Starčević je poslije opovrgnuo i riječima i djelom. Za nasljednika u stranci izabrao je osječkog Židova koji je i postao čelnikom njegove Stranke prava. Stranci prava pridružili su se brojni hrvatski Židovi (građanskog i poduzetničkog staleža) koji su je podupirali materijalno i kroz članstvo. Zbog toga i zbog filosemitskih stavova, Stranku prava napadale su režimske unionističke i narodne stranke. Židovska potpora osobito se pojačala zbog straha od opasnosti s Istoka, pa je Stranka prava zagovarala preuređenje Austro-Ugarske u trijalističku, austro-hrvatsko-ugarsku monarhiju.
Analizom pisanja u glasilu Stranke prava Sloboda, ustanovljeno je da Starčević o Židovima nije pisao izravno, nego se tim narodom bavio unutar svojih analiza međunarodnih zbivanja, prije svega kad je razmatrao jačanje antisemitskih pokreta u raznim zemljama (Njemačka, Rusija, Ugarska, Austrija). Židove u Ugarskoj opisivao je kao "marljiv i štedljiv narod" čiji su mnogi članovi stekli bogatstvo i utjecaj svojom sposobnošću, nasuprot rastrošnoj mađarskoj aristokraciji. Izvori su jasno pokazali da je Starčević bio protiv antisemitizma kao pojave, bez obzira na to je li uzrok tome bila vjerska ili rasna netrpeljivost ili da su uzroci socijalni. Rijetke pojave antisemitizma u Hrvatskoj (koje su se pojavile u antimađarskom pokretu 1883.) Starčević je smatrao proizvodom mađarskih emisara odnosno mađarske politike vezane za zaduženost države. Optužbu u tisaeslarskom procesu smatrao je besmislenom, mađarske vlasti optužio za korumpiranost, podilaženje vlasti metafizičkoj histeriji i zanemarivanje prava, te je Mađare okrivio da su iskoristili taj slučaj da opljačkaju Židove koji su morali pribjeći mitu za si osigurati makar minimum egzistencijalne sigurnosti, ne zaboravivši spomenuti odugovlačenje s otvaranjem tog sramotnog procesa koji je odugovlačenjem samo produžavao antižidovsku histeriju, zatim je Starčević prikazao zlodjela izgrednika protiv Židova, osudivši izgrednike zbog pljačke i nasilja u istražnome postupku. U svezi s tim slučajem, odbacio je svaku mogućnost da bi Židovi trebali krv kršćana radi vjerskih obreda. Jasno je razlučio moralni starozavjetni zakon koji ne prihvaća poganska čarobnjaštva za koja je rekao da se javljaju kod pojedinaca kod svih naroda. Oštro je kritizirao antisemitizam u Njemačkoj, za koju je smatrao da je država nastala na pljački najprije Francuske, a potom Katoličke Crkve i Židova. Naglasio je da vjerski dio, posebice tumačenje Sv. pisma, nikako nije isprika za progon Židova u Njemačkoj, a Starčević osobito osporava da se na taj argument pozivaju protestanti, "koji su širom otvorili vrata zloporabama Pisma omogućavajući svakom da bude njegov tumač". Po njemu je židovsko pitanje nametnuto u Njemačkoj jer se želi bogatstvo Židova, a da su Židovi siromašni, ne bi bilo nikakvog pitanja. Mađarima je predbacivao žestoki antisemitizam. Žestoko je osudio i masovne napade na život i imutak Židova u Rusiji, nazvavši taj mrziteljski pokret "kugom". Starčević je razlikovao antisemitizam u Rusiji i Njemačkoj: pisao je da se u Njemačkoj išlo za pljačkom, kao i u Ugarskoj, dok je u Rusiji židovska imovina nije pljačkana, nego uništavana radi protjeravanja Židova. Budući da je tad bio u rusofilskoj fazi (u to je vrijeme na Rusiju gledao kao na potencijalnog osloboditelja porobljenih naroda, uključujući i Hrvata), smatrao je "moralna kuga ruska" manje zlo od antisemitskih izgreda u Njemačkoj i Mađarskoj. No, i dalje je bio veliki kritičar antisemitskih izgreda i pogroma u Rusiji. Prve antižidovske ispade u Rusiji smatrao je prolaznom pojavom vjerskih motiva, No nakon proglasa Aleksandra III. primijetio je grozne pomake na gore: zemljopisna raširenost nereda bivala je sve veća, zbog čega je proročanski uočio da budućnost ne će donijeti ništa dobra; "neredi će se izroditi u revolucionarni kaos, koji će koristiti samo onima koji žele opći prevrat". Nije se slagao sa stavom slavenofila koji su smatrali da je utjecaj Židova i Nijemaca u Rusiji glavni izvor svega zla i osiromašenja pa su kao jedini spas vidjeli još veću carsku autokratsku vlast. Takav je stav smatrao površnim i promašenim, tvrdeći da su društveni problemi u carskoj Rusiji znatno dublji i da ih samo temeljite demokratske, ustavne promjene mogu riješiti. Za ugarski "Nacrt zakona koji se tiče braka između Židova i kršćana i u inozemstvu sklopljenih civilnih brakova" iz 1883. godine, rekao je da je nepravedan prema Židovima, jer je taj zakon predviđao da djeca iz mješovitog braka budu samo kršćani. Odnos Stranke prava i Ante Starčevića prema Židovima i Židova opisao je češki novinar Gustav Eim u članku Zagrebački dojmovi za češki list Narodni Listy 1884. godine. Eim je opširno analizirao hrvatske prilike, zaključio da je Stranka prava s "najviše i utjecaja i snage za budućnost kao stranka", a kao važne argumente za to iznio je dobre hrvatsko-židovske odnose, odnosno činjenicu da Židovi sve više podupiru Stranku prava.
== Starčevićeve pouke ==
Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takovim scene. Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne stoji, čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke – što menja gospodare.
Narod koji uvek traži zaštitnika nije vredan slobode.
Mi smatramo najsvetiom dužnošću obćinstvo po mogućnosti ubavješćivati verno o javnih stvarih, bez obzira da li nami ovo ili ono godi. Tko pozna samo jednu stranu stvari i kod toga ostaje ne mareć za druge strane, taj je iznenađivan i varan; a tko nastoji poznati što je moguće više različnih, možda protivnih stranah, taj gleda da se za svaki slučaj pripravi.
Isti ljudi sačinjavaju i uzderžavaju obćinu, županiju i državu. Tu ne ima tuđih, protivnih, neprijateljskih živaljah: tu postupa sav narod nekojim načinom kao pojedinac, koji ima trostruko gospodarstvo; jer su sva tri njegova, on za njih svako mari, pa čime bolje napreduje njih svako, time je bolje njemu i njima. Kada deržava dobro stoji, ona može pomagati županijam i obćinam; kada je županiji dobro, ona ne napastuje deržavu i pomaže obćinam; kada je obćina srećna, ona ne trebuje ništa od onih dviju, nego im lahko i veselo pomaže. U tom svakom slučaju isti ljudi davaju samo sebi samim: jednom rukom, iz jednog svojega žepa vade, a drugom rukom u drugi svoj žep primaju. Gde je tako, tu ne može biti nečiste sebičnosti ni hinjenja.
Mi sudimo da sreća i nesreća svakoga naroda na iztoku Europe, stoje bezuvetno od sreće i nesreće susjednih mu narodah. U stvarih slobode mi verujemo u zajedničtvo narodah tako, da njih nijedan ne može biti sigurno slobodan, ako nije slobodan i sused njegov.
Osveta je slaboća, koja se derži jedinacah, ne narodah slobodnih, ne deržavah jakih, ne vladah pravih. Za osvetu vojevati može samo despot ili luđak.
Dakle nami je svejedno, bio u vladi tko mu drago: niti ćemo ga, kao čoveka, branit ni rušiti, nego ćemo i njegova, i ljudi izvan vlade ili službe, javna dela, tičuća se svega naroda, po mogućnosti i pravici razsuđivati.
Ne daj nam Bože, pasti u ludost, u kojoj bismo rekli, da je narod pristao uz naš program, uz našu politiku. To ne, mi smo naš program, mi smo našu politiku izcrpili i složili iz prava, iz ćudi, iz duha, iz koristi, iz potrebe naroda hervatskoga, ter nije čudo, što je sav narod za svoje.
Austrija je vazda jedna te ista, ona niti se mijenjala, niti se mijenja. Ja vam kažem u ime povjesnice, da se despocije ne popravljaju, nego propadaju.
Mi marimo za sreću i nesreću Austrije samo na koliko ona služi Hrvatskoj. Stoga bismo volili da stoji Austrija uz sretnu Hrvatsku, nego da Austrija propadne, bez da se Hrvatska pomogne.
Neka nam se Austria ruga, ma neka pazi, da se kocka neokrene, neka pazi, da na nju ruglo nepadne. Narod hervatski sačuvao si je u svih nevoljah, koje nepravedno terpi od Austrie, još jedno neprocenjivo dobro, a to je: vera u Boga i u svoje desnice. Narod hervatski veruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrie preživio, njemu, koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žertvovao, lepu budućnost odredila; narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, nebude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!
U Bosni živi strana našega najčišćega, najnepokvarenijega naroda, koji lakše može biti bez nas, negoli mi bez njega. Za nas je njegov život znamenitiji negoli pariških proletera i njemačkih mudraca, njegovo je naravno stanje za nas korisnije i potrebitije negoli zapadna civilizacija koja smućuje pamet, truje srce i ubija nam život.
Na nami je prokletstvo, da smo se pustili zaneti na sanjarije: dali smo se na slavstvo po kojim njie ni lonac razbijen ni sazidan, a kamoli da je šta većega učinjeno. /.../ govoriti ili raditi o Slavjanstvu, na temelju dosadanjem, u ime povesti, kervi, jezika, nije drugo nego sanjarija na javi ludovanje. Na tomu temelju radeć, doista se napredak uzbija. Jer na čvrstu temelju može se sagraditi slaba zgrada, a na slabu nemože se nego slaba načiniti. Vreme i trud što se troše u takovu poslu, izgubljena su; na pravom temelju gradeć, ona nebi ostala bez svakog uspeha.
Najstrašnie su vam reči, da ćete mene "slediti". Toga ne bude. Ako trebate gončina, tražite si ga drugde. Ja niti koga vodim, niti gonim. To je glavna nesreća Hervatah, da se derže ljudih, a ne načelah, a ne programa. S toga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačie izpadaju, nego li je on očekivao. Tko sam za se ne mari, čemu da se nada od drugih? Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne. Gončin će vas tim većma prezirati, čime mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kako i narod, ima živeti. Ja ne deržim ni izdaleka do mojih nazorah koliko vi, nego razmišljavam kako mogu, pa kažem izkreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se mnenja pokrešu i izbistre: deržimo se onoga, koje ih je najbolje i najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vami kako i vi sa mnom: svi ćemo biti jedinac za dobro domovine.
Za stalno svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati. U tom ga ne smi prečiti njegovo makar temeljito osvedočenje, da obstojeći sustav ne valja, ili da se ne slaže s njegovimi načeli.
Mi Hrvati imamo dvije narodne mane iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakome vjerujemo bez da promišljamo i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Nikakva vlada ne može puku odoleti; puk je uvek za dobru stvar, samo što je često ne pozna, a kada ju kroz vlastito razpravljanje i izkustvo upozna, ona ga obuzme svega, i tada mora svaka vlada ili popustiti ili propasti.
U povesti, bez dvojbe, nema sanjariah, nego ima ljudih koji narodom podmeću sanjarie za povest. To je najpogibelnii nauk, narod koj ga se derži, mora zaglaviti. Prava domaća povest daje narodu najčverstju polugu za velike čine.
== Pojam slavoserbi ==
Prijeporna kovanica slavoserbi spoj je dvije latinske riječi sclavus i servus koje, i jedna i druga, znače: sužanj, rob. Slavoserb je, prema tome, dvostruki rob, on nije samo tjelesno neslobodan, nego i duševno. Ovu kovanicu rabio je u 17. stoljeću srpski despot Branković u svojim molbama Bečkome dvoru. Starčević na njih ne gleda kao na pripadnike nekoga drugoga naroda ili rase nego kao na anacionalni, destruktivni i amoralni sloj društva koji je opasan po svaku društvenu zajednicu. Osim naziva slavoserbi Starčević se služio, kad je htio pobliže označiti kakvo je političko držanje tih ljudi, još i nazivima madžarolci (Madžari i Tirolci) i našinci. Madžarolci su poradi toga jer politički sjede uvijek na dva stolca: čas su za orijentaciju prema Pešti, prema Madžarima, a čas su opet protiv te orijentacije za onu prema Beču, prema Tirolcima, a našinci su oni koji se, bez obzira, na sve strane služe neutralnim izrazima: naš jezik, naš narod, trojedna kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija umjesto hrvatski jezik, hrvatski narod te jednostavno: kraljevina Hrvatska. Među slavoserbe ubraja Starčević i najveći dio tadašnje hrvatske inteligencije koji se udaljio od naroda i za volju lagodnoga života "prilijepio" uz svoje službe ne vodeći računa o dužnostima prema narodu a to nije ni čudo jer "kod nas je odgojenje takvo, da se njime odbijamo od posla, da svaku radnju smatramo sramotnom, da dobijemo želju za gospodstvom, volju za ugodno življenje. I, jer gospodstvo davaju tuđe ruke, nemaš načina za dočepati se ičesa, osim hvatajući se tuđinca, i to onoga, koji ti daje, ili će ti dati". Po Starčeviću Slavosrba ima, ne samo u Hrvatskoj nego, i u Francuskoj i u Rusiji a i u svim drugim narodima. U Francuskoj su to protivnici Napoleonida, u Rusiji "apoštoli nijemštine" i slavjanofili a "kad čuješ da ovaj ili onaj u Rusiji radi o slavjanstvu, o sveslavjanstvu, znaj, to ti je ruski slavosrb, i da je brat onima, koji kod nas rade o Jugoslaviji, o Srbiji, o slavjanstvu". U svome djelu Jubilei, na str. 16., Starčević govori i o "bogoslovju slavoserbskih katoličkih bogoslovacah".
U Pismima Magjarolacah Starčević piše o Slavoserbima:
«Napokon, o Slavoserbima koje mislite predobiti. Oni su sužanjska pasmina, skot gnjusnii od ikojega drugoga. Uzmimo u čoveku tri stupnja saveršenstva: stupanj životinje, stupanj razbora, i stupanj uma, duševnosti. Slavoserbi nisu podpuno dostignuli ni najniži stupanj, a iz njega ne mogu se dignuti. Oni nemaju svest; oni ne znadu kao ljudi čitat; njih se nikakav nauk ne prima; oni ne mogu biti ni bolji ni gorji nego li su; oni su, izuzev okretnost i prepredenost koje daje vežbanje, svi u svemu posve jednaki; oni o sebi, biti siti, bili gladni, ne mogu mučat ni lajat, mirovat ni skakat, nego se u svemu vladaju kako im njihovi pastiri određuju.»
«izmet Hervatah»
U Nekolikim uspomenama:
«Slavoserbi su smetje naroda, vrsta ljudi koji se prodavaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak; versta ljudih, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdelu krumpirah; ljudi koje imati svatko bi se stidio osim Austrie i drugih herđavih vladah; ljudih koji najverstnii možda bi dobil od prave vlade čiste lule; ljudih koji su po svojoj sužanjskoj naravi proti svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su kao zakleti narod hervatski zbrisati s lica zemlje, te o tomu i rade. To su Slavoserbi.»
== Djela ==
Govor što ga je u sednici sabora hervatskoga, na 26. lipnja 1861. o donošenju Hrvatske naprama Ungarii izustio dr. Antun Starčević poklisar kot. Grobničko-Hreljinskoga, Zagreb, [1861?].
Bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu. Dva razgovora, Zagreb, 1867.
Ime Serb, Zagreb, 1868.
Nekolike uspomene, Zagreb, 1870.
Pasmina Slavoserbska po Hrvatskoj, Zagreb, 1876.
Na čemu smo / od A. Starčevića, Zagreb, 1878.
Govor o adresi većine i nacert adrese posebne / od A. Starčevića, Zagreb, 1878.
Pisma Magjarolacah, Sušak, 1879.
Ruski odnošaji. Preštampano iz "Slobode", Sušak, 1879.
Nagodbe, Sušak, 1880.
Jubilei. Preštampano iz "Hrvatske", Zagreb, 1888.
Ustavi Francezke, Zagreb, 1889.
Bi-li k slavstvu ili ka hrvatstvu?: djela dra. Ante Starčevića, Ponovno izd. Zagreb, [1890?].
Najnovija davorija, Zagreb,1893.
Djela dra. Ante Starčevića, Knjiga I–III, knj. 1 Govori 1893.; knj. 2 Predstavke, 1894.; knj. 3 Znanstveno-političke razprave, 1896., Odbor Kluba Stranke prava, Zagreb, 1893. – 1894.
=== Posmrtno ===
Iztočno pitanje, Zagreb, 1899. (2. izd. Sarajevo, 1936.)
Naputak za pristaše Stranke prava, Zagreb, 1900. (2. izd. Zagreb, 1907.)
Stožeri hrvatske politika, Zagreb, 1923.
Selski prorok. Predstava u tri čina iz hervatskog života, prigodom 100-godišnjice rođenja Ante Starčevića priopćio i uvodom popratio Ljubomir Maštrović, Zagreb, 1923.
Izabrani spisi, HIBZ, Zagreb, 1943. (prir. dr. Blaž Jurišić)
Politički spisi, Znanje, Zagreb, 1971. (izbor i predgovor Tomislav Ladan)
Misli i pogledi. Pojedinac – Hrvatska – svijet., Matica hrvatska, Zagreb, 1971. (sastavio Blaž Jurišić)
Istočno pitanje, (3. izd.), Hrvatska hercegovačka zajednica Herceg Stjepan, Zagreb, 1992. ( prir. Petar Šarac)
Djela dr. Ante Starčevića, knj. 1 Govori, knj. 2 Predstavke, knj. 3 Znanstveno-političke rasprave, knj. 4 Jubilei, knj. 5 Ustavi Francezke, knj. 6 Pisma Magjarolacah, knj. 7 Iztočno pitanje, knj. 8 Ruski odnošaji, ur. Josip Bratulić, Inačica, Varaždin, 1995.
Ante Starčević. Književna djela., Matica hrvatska, Zagreb, 1995. (prir. Dubravko Jelčić)
Govori u Hrvatskom saboru, Narodne novine, Zagreb, 1996.
Govori, Laus, Split, 1996.
Izabrani politički spisi, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 1999.
Izbor iz djela, Riječ, Vinkovci, 1999., Biblioteka Croatica, III. kolo, knj. 61. (prir. Josip Bratulić)
== Galerija slika ==
== Zanimljivosti ==
Izravni je predak poznatog hrvatskog kirurga, pionira športske medicine, športskog i visokog zdravstvenog dužnosnika Ante Starčevića, predsjednika HNK Hajduka iz Splita.
Novčanica od 1000 kuna nosi njegov portret.
== Vidi još ==
Starčevićanac: novine za hrvatski puk
Starčevićanac: pučki list Starčevićeve stranke prava
Starčevićanac (logorski list)
Starčevićanac (Gospić)
Spomenik Anti Starčeviću u Šestinama
== Literatura ==
Misli i pogledi. Pojedinac – Hrvatska – svijet, Matica hrvatska, Zagreb, 1971. (sastavio Blaž Jurišić)
Mirjana Gross, Povijest pravaške ideologije, Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1973.
Ante Starčević, Književna djela, Matica hrvatska, Zagreb, 1995.
Mirjana Gross, Izvorno pravaštvo, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2000.
== Bilješke ==
↑1 "Ponekad se kao njegovo rodno mjesto navodi samo Žitnik, što je također točno jer su Veliki i Mali Žitnik zapravo jedno selo, sastavljeno od dva dijela, koja su u vrijeme Antina rođenja imala dvjestotinjak stanovnika."
↑2 "U svojoj oporuci, koju je napisao u ljeto 1895. kad je već bio teško bolestan, Ante Starčević je napisao: ...ja želim mertav sahranjen biti u kojemu groblju oko Zagreba, samo ne u zagrebačkom, što je bio iskreni izraz njegove skromnosti. Također je tražio da ne bude velikog sprovoda i da bude zakopan u običnoj drvenoj škrinji po katoličkom obredu. Zabranio je podizanje spomenika, već samo postavljanje kamene ploče s njegovim imenom i prezimenom te nadnevkom rođenja i smrti."
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Pisma Magjarolacah od A. Starčevića
Nekolike uspomene od Dra. A. Starčevića
Zagrebački.info - bista Ante Starčevića - Frano Kršinić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. rujna 2015. (Wayback Machine)
Marković, Ivan. Bilješke o jeziku Ante Starčevića // Filologija, br. 71, (2018.), str. 75. – 114., (Hrčak)
Vila velebita: časopis za Liku i Velebitsko primorje, br. 11(103), prosinac 2006. (dr. Ante Starčević 110. obljetnica smrti)

STARČEVIĆ, Ante (Antun), političar i publicist (Veliki Žitnik kraj Gospića, 23. V. 1823 — Zagreb, 28. II. 1896). Nećak gramatičara i vjerskoga pisca Šime. Isprva se školovao u Klancu, u strica u Karlobagu, te u Smiljanu. U Zagrebu polazio gimnaziju 1839–43, odn. studij filozofije na Kraljevskoj akademiji znanosti do 1845. Iz senjskoga je sjemeništa te godine, uz preporuku M. Ožegovića, upućen na studij bogoslovlja u Pešti, odakle se, stekavši na Sveučilištu doktorat iz filozofije 1846, zbog izbijanja revolucije 1848. vratio u Senj. Odustavši od svećeništva, neuspjelo se natjecao za mjesto nastavnika na zagrebačkoj Akademiji i u liceju u Beogradu, a od poč. 1850-ih radio kao perovođa u odvjetničkoj pisarnici L. Šrama u Zagrebu. Prihvativši preporodne ideje, pisao je romantičarske pjesme (Bačka vila, Novi Sad 1845; Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 1845; Zora dalmatinska, 1846), a s vremenom je, uza zaokret prema realizmu, razvio znatnu djelatnost kao prozaik, esejist, feljtonist, kritičar, dramski pisac i prevoditelj te pisac političkih osvrta i jezikoslovnih ogleda. U prvom proznom radu, dokumentarno-literarnome Něšto o pirnih običajih u Lici (Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 1845, 35–37), najavio je prepoznatljiv jezik i stil, novelom Prizor iz života (Neven, 1853, 44–45) svrstao se među rane hrvatske noveliste, a jedina mu se sačuvana drama, Selski prorok (tiskano 1923; izvela Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca u Zagrebu 1936), drži pretečom hrvatskoga pučkoga igrokaza. U Narodnim novinama (1851–52, 1855, 1858) pisao je feljtone i književne kritike, kudeći osobito Kolo i urednika mu A. T. Brlića zbog nepoznavanja hrvatskoga jezika i povijesti; baveći se jezikom, ondje (1851, 281) objavio poziv na pretplatu na svoju nedovršenu gramatiku. Na tvrdnje u Srbskom dnevniku (Novi Sad 1852, 12, 21–22) i Srbskim novinama (Beograd 1852, 92) kojima su se dovodili u pitanje hrvatsko ime i jezik odgovorio je polemički (Narodne novine, 1852, 189, 221), člancima u kojima je pobijao gledišta V. S. Karadžića, srpskomu imenu nijekao etničko obilježje, a jeziku ime, odbacivao tzv. Književni dogovor u Beču i, pišući ekavicom, predlagao etimološki pravopis. Prvi je, na prijedlog Lj. Gaja, objavio transkribirani tekst Istarskoga razvoda s uvodom o diplomatičkoj uporabi hrvatskoga jezika u prošlosti (Arkiv za pověstnicu jugoslavensku, 1852, 2; pretisak u: Lički jezikoslovni trolist. Zagreb 2017). S grčkoga je prevodio Anakreonta (Anakreonove začinke. Neven, 1853, 44–47, 51) i Apijana (Rimska Iliria. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1863, 7). U Matici ilirskoj djelovao je 1852–55. kao odbornik, tajnik, suradnik Nevena (feljtoni u rubrici Tobolac) i njegov urednik 1853, a kraće je bio i član Društva za jugoslavensku povjestnicu i starine. Uredio 1858. Hrvatski kalendar i u njem, idealizirajući muslimansko plemstvo u BiH, afirmativno pisao o islamu i Osmanskom Carstvu. Političke nazore sustavno je počeo izlagati za neoapsolutizma. Iako je u mladosti veličao J. Jelačića (pjesma Odziv od Velebita. Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 1848, 20) i, prema vlastitom navodu, bio »vatreni ilirac«, u 1850-ima postupno se ogradio od pripadnika ilirskoga pokreta, misleći da pogoduju tuđinskim interesima. I njegov odnos prema vladajućoj dinastiji prošao je tijek od prihvaćanja do postupnoga distanciranja. Odbacivši južnoslavenske i slavenske koncepcije, posvetio se isticanju hrvatskoga identiteta, odn. izgradnji moderne nacionalne ideje na temeljima državnoga prava i povijesti. Premda je pritom ostao bez šire potpore – Gaj se javno ogradio od njegova pisanja, a većina negdašnjih iliraca zagovarala je tijesnu suradnju Hrvata i Srba radi stvaranja zajedničkoga kulturnoga prostora – ustrajavao je na oblikovanju i širenju hrvatske nacionalne misli. Time se, donekle usporivši širenje ideje jezičnoga integralizma, sukobio s onima koji su u ime »narodnoga jedinstva« nastavili suradnju s Karadžićem (»vukovci«). Nakon sloma neoapsolutizma, za traženja novih državnopravnih rješenja, u Pozoru je 1860 (suradnik do 1862) objavio članke u kojima je analizirao opće političke pojmove, europsku političku scenu i riječko pitanje. S obnovom ustavnosti na poč. 1861. izabran za velikoga bilježnika Riječke županije, na tom se položaju istaknuo predstavkama u kojima je, među ostalim, zapravo donio programske smjernice buduće stranke. Baveći se položajem Hrvatske u Habsburškoj Monarhiji, u njima je isticao hrvatsku samosvojnost i težnju za uspostavom uzajamnosti između legitimno izabrana vladara i naroda. Odbacivši prijedloge o realnoj uniji s Ugarskom, sporazume s Austrijom i oslonac na sveslavensku suradnju, zauzeo se za obnovu cjelovitosti Hrvatske na temelju povijesnih ugovora (»zemlja medju Dračem, Sočom, Rabicom i Dunajem«), odn., prema njegovu shvaćanju, za državu u povijesnim granicama – za neke njegove protivnike, a i sljedbenike, zapravo velikohrvatsku koncepciju. Na izborima za Hrvatski sabor 1861. izabran za zastupnika hreljinsko-grobničkoga kotara – uza stanku u 1870-ima – do kraja života bio je zastupnik trećega izbornoga kotara Zagreba (1865), Krapinskih Toplica (1871), Kraljevice (1878), Bakra (1881, 1884), Čabra (1887) i Delnica (1892). Rad mu je postao znamenit zahvaljujući i saborskim govorima, koje je držao u svakoj većoj prigodi. S E. Kvaternikom osnovao je 1861. Stranku prava, u kojoj su, svaki na svoj način, razvijali politička načela s čvrstim osloncem na interpretaciji hrvatskoga državnoga prava. Stranka je odbacivala uže povezivanje Hrvatske s Austrijom ili Ugarskom i zagovarala personalnu uniju, a do kraja 1870-ih okupljala je skupinu istomišljenika neutjecajnu u širim slojevima. Starčević je dosljedno izražavao nesklonost Austriji i uspostavi zajedničkih poslova, što je umnogome bilo posljedica utjecaja neoapsolutizma i centralizma. Kao saborski zastupnik 1861. protivio se slanju predstavnika u Carevinsko vijeće. Djelovao je u Odboru za ukidanje i uređenje Vojne krajine; u prvim raspravama o srpskom pitanju nije sudjelovao, no hrvatsko-srpski odnosi postat će jednim od prepoznatljivih područja njegova djelovanja. U govoru 26. VI. 1861. osudio je »verolomnu« politiku Austrije zbog kršenja ustavnih prava i poticanja na ovisnost hrvatske strane o Ugarskoj te izrekao poslije često ponavljanu tvrdnju, koja će postati pravaškim geslom, kako će hrvatsku budućnost odrediti samo »Bog i Hrvati«. U prigodi posvećenja nove zastave Riječke županije 1862. optužio je bečku vladu za izazivanje protuhrvatskih nereda, pa je 1863. osuđen na mjesec dana zatvora, nakon čega je pravaška ideja nešto šire prihvaćena među studentima. Zahvaljujući amnestiji za političke delikte, izborio 1865. ponovni saborski mandat; na poč. zasjedanja pristupio klubu Narodne liberalne stranke, ali ga je ubrzo i napustio zbog različita tumačenja hrvatskih interesa. Protivio se raspravama zastupnika iz Vojne krajine o temama mimo državnopravnih, držeći da njima manipulira Austrija kako bi onemogućila razvoj ustavnoga života i provela apsolutističke mjere. U saborskom govoru 1866. oštro je osudio prihvaćenu adresu o odnosima u Monarhiji koju je sastavio F. Rački, držeći da je njome iznevjereno načelo slobodne i samostalne Kraljevine Hrvatske pod Habsburgovcima. Istodobno je posve odbacio jugoslavensku ideju, nazore o bezuvjetnoj slozi Hrvata i Srba (»hervato-serbizam«) koja bi vodila stapanju u umjetnu južnoslavensku naciju te program federalizacije Monarhije što ga je zagovarala Narodna stranka. Satirično-političke feljtone i pjesme objavljivao je 1867. u humoristično-satiričnom listu Zvekan, prvom pravaškom glasilu, kojemu je bio pokretač i stvarni urednik te autor većine priloga; u člancima se rugao političkim protivnicima, osobito iz Narodne stranke, te općim manama i porocima, a na naslovnici je bio njegov lik koji kao Diogen svjetiljkom po Hrvatskoj traži čovjeka. Politička je stajališta 1868–71. iznosio i u pravaškim listovima Hervat i Hervatska. Feljtone iz različitih tiskovina skupio je u izdanju Pisma Magjarolacah (1879); komentirajući zbivanja, u toj je političkoj i društvenoj satiri promicao pravašku ideologiju te kritizirao suprotna politička načela i prevrtljivost oporbenih stranaka, malograđanštinu i neškolovanost. Tvorac je kovanica »Slavoserbi« (sastavljena od riječi »sclavus« i »servus«), kojom je označio one koji su držeći da Hrvati ne mogu biti samostalni odlučili služiti strancima (»sužanjska pasmina«), i »Magjarolci« (robovi Mađara i Tirolaca, odn. austrijskih Nijemaca). Protivnike je, najviše J. J. Strossmayera, I. Mažuranića i njihove sljedbenike (»mameluci«, »janjičari«), prozivao za izdaju i nepovoljan položaj Hrvata u Monarhiji, čime je znatno utjecao na političku kulturu svojega doba. Njegov pojam »slavoserbska pasmina« suvremenici i kasniji autori sagledavali su i u kontekstu neodmjerena odnosa prema Srbima, premda se većinom drži da se ne odnosi na pripadnike etnije nego na pojedince koji kao oruđe tuđih vlasti surađuju po potrebi i sa Srbima i s predstavnicima drugih slavenskih naroda (»versta ljudih koji se prodavaju svakomu«). U spisu Ime Serb (1868) srpskomu narodu nijekao je ime, u raspravi Pasmina slavoserbska po Hervatskoj (1876) negirao srpsku nacionalnu misao u kontekstu protuturskoga ustanka kršćanskih naroda u jugoistočnoj Europi. Ipak, članci poput Kneževina Serbia (Hervatska, 1871, 29) pokazuju da je prihvaćao njezino postojanje i pozitivno mislio o knezu M. Obrenoviću, a zabilježeno je i kako je »pred svjedocima hvalio i uzvisivao političke i patriotičke vrline srbskog naroda« (M. Makanec). Odbacivao je i slovensku nacionalnu misao, držeći Slovence dijelom hrvatske političke nacije (»planinski Hrvati«). Bio je izrazito nesklon vodećim osobama iz hrvatskoga javnoga života, napose visokoškolovanima koji su prihvatili ideologiju jugoslavenstva. Na tom je tragu kritizirao djelatnost JAZU i priredbe koje su utjelovile nacionalnu memoriju (obljetnica bitke kraj Sigeta i podizanje spomenika banu Jelačiću u Zagrebu 1866), po njegovu mišljenju u funkciji Narodne stranke. U raspravi Bi-li k slavstvu ili ka hrvatstvu? (1867) slavenske je koncepcije, koje je simpatizirao velik dio tadašnje elite, kritizirao kao zanesenosti koje žrtvuju hrvatsko ime. Narodnjački je tisak usporedno stvorio stereotipnu sliku pravaša kao »revolucionaraca« i »komunista«, a on je prikazivan kao neuravnotežen vođa sekte »skrajnjih ljevičara«, »monstrum« bez smisla za realnu politiku, »luđak« i »fantast«. Slikovito je pravaše 1861. opisao M. Piškorec, nazvavši ih bijesnima (»stekliši«); Starčević je pojam prihvatio kao oznaku radikalizma i nepopustljivosti u zagovaranju hrvatskih težnja te ga preuzeo u svoje satirične članke. Pobijao je legitimitet Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868) i kritizirao dualistički sustav, ne i banskoga namjesnika L. Raucha, držeći da su »Slavoserbi« Hrvate već doveli u podređen položaj; uočena je Rauchova potpora pravaškomu tisku, no Starčević, ostavši dosljedno oporben, nije prihvatio mjesto odjelnoga predstojnika. U Nekolikim uspomenama (1870) slikovito je opisao događaje i osobe iz svojega života te se očitovao o nekim književnim radovima suvremenika. Na poč. 1870-ih u Stranci prava došlo je do nesuglasica zbog različitih gledišta o svećeničkom djelovanju; Starčević – u katoličkim ga se krugovima držalo protucrkvenim političarom, a geslo »Bog i Hrvati« tumačilo se odrazom težnja G. Mazzinija za uništenjem »oltara i prijestolja« – mislio je da bi se trebali baviti svojim pozivom, a Kvaternik da imaju pravo djelovati i izvan crkve i škole. Kad je 1871. izbila Rakovička buna, osumnjičen je kao jedan od intelektualnih začetnika, priveden te, nakon što mu odgovornost nije utvrđena, pušten. Opovrgnuo je umiješanost u neuspjelu akciju i javno osudio poticanje pobuna radi postizanja političkih ciljeva, držeći da su za narod »ubitačnije od prestolja«. Nakon dvomjesečna zatvora živio je u neimaštini, pa su za njega skupljani prilozi. Za obustave djelovanja Stranke prava radio 1873–78. u odvjetničkoj pisarnici nećaka D. Starčevića u Jastrebarskom. Uključivši se ponovo u politički život, kritički je reagirao na austrougarsku okupaciju BiH 1878, istaknuvši u saborskoj adresi da se zauzećem pokušava proširiti dualistički sustav i zaobići primjenu hrvatskoga državnoga prava na to područje; te je godine tiskao brošuru o položaju Hrvata i drugih slavenskih naroda u Osmanskom Carstvu i Austro-Ugarskoj Na čemu smo. U Sušaku je 1879. sudjelovao u obnovi Stranke i otad pisao uvodne članke, uglavnom o vanjskopolitičkim temama, za novopokrenuti stranački list Sloboda. Vjerujući da unutarnje snage ne mogu popraviti hrvatski položaj, mogućnost za temeljitije promjene u Monarhiji vidio je samo u međunarodnim sukobima. Potkraj Mažuranićeva banovanja sudjelovao je u skupštinskom pokretu kojim je obnovljena i osnažena uloga pravaša. Na skupštini u Bakru 1879. održao je govor o slobodi tiska, osudivši Mažuranićev represivni odnos prema oporbenim novinama. U to doba pridonosi veličanju Zrinskih i Frankapana, koji su postali simbolom u borbi protiv dinastije. S redakcijom Slobode (od 1886. Hrvatska; suradnik do 1894) 1884. preselio se u Zagreb, nastavio saborsku i spisateljsku djelatnost te većinom izbjegavao javne nastupe. Njegove članke i govore obilježava politika liberalnoga nacionalizma izražena u zagovoru načela narodnoga suvereniteta, uvođenja općega prava glasa, nemiješanja Crkve u politiku i demokratizacije društva u skladu s mjerilima XIX. st. Unatoč tešku spisateljskomu stilu, krug mu je privrženika rastao, navlastito među mladima, a Stranka se prava, postavši vrlo popularnom, počela širiti u Dalmaciju, Istru i BiH. U Saboru se Starčević više nije isticao govorima o velikim temama nacionalne politike, osim o statusu Rijeke, nego većinom socijalnim, gospodarskim i prosvjetnim interpelacijama. U pogledu vanjske politike, koju je detaljno razmatrao na temelju literature i inozemnih novina, taktizirao je u skladu s nadama hrvatske politike o inozemnoj potpori. Među velesilama isticao je Francusku, koja bi, predvođena Napoleonom III, mogla imati ključnu ulogu u rješavanju nacionalnih pitanja u Europi i poduprijeti hrvatsku borbu za neovisnost; u raspravi Ustavi Francezke (1889) pisao o načelima Francuske revolucije i demokratskim vrijednostima nasuprot autokraciji. Odnos mu je prema Rusiji bio podvojen te se, već prema situaciji, mijenjao od oštre kritike do pohvale carske politike. Isprva je kritizirao ruski ustroj utemeljen na apsolutističkom poretku i negativan utjecaj panslavizma na podunavske i balkanske zemlje, a nakon francuskoga poraza kraj Sedana 1870. i Berlinskoga kongresa 1878. zauzeo je rusofilsko stajalište, polažući nadu u cara Aleksandra II. U djelu Ruski odnošaji (1879) u Rusiji je vidio »prijatelja«, a poslije, kad je uvidio da ona ne će voditi aktivniju politiku protiv Austro-Ugarske, opet je zauzeo kritičko stajalište. Za banovanja K. Khuena Héderváryja nastavio je dosljedno zagovarati hrvatsku državnu i narodnu misao. Osuđivao je banovu samovolju, tražio jačanje parlamentarizma, upozoravao na neprihvatljivo trošenje javnih financija, branio građanske slobode, zagovarao sudsku neovisnost i proricao kraj vlasti zasnovane na Nagodbi. Modificirao je dio dotadašnjih pogleda o Austriji kao ključnom čimbeniku nepovoljnih kretanja u Monarhiji, upozorivši i na mađarsku odgovornost u provedbi dualizma. Protivio se mišljenju nekih pravaša (F. Folnegović, E. Barčić) o nužnosti dogovora s oporbenom Neodvisnom narodnom strankom. U izdanju Jubilei (1888) Strossmayera je iznova prozvao krivcem za proglašenje Hrvatske zemljom ugarske krune, zbog čega je dio primorskih pravaša napustio Stranku. Unatoč tomu, Stranka prava ulazila je u izborne sporazume s Neodvisnom narodnom strankom, saborskim klubom Centrum i Srpskom samostalnom strankom, što nije donijelo rezultata, a Khuen Héderváry slomio joj je moć kombinacijom represije i prozivanjem za veleizdaju. Starčevićev susret sa Strossmayerom 1893. u oporbenom se tisku tumačio krajem animoziteta i uskladbom političkih koncepcija, no događaji su to opovrgnuli. Podupro je 1894. program Stranke prava koji je tražio sjedinjenje svih hrvatskih zemalja u samostalno državno tijelo u okviru Monarhije te zatražio isključenje D. Starčevića, koji je taj program zbog umetanja »okvira« tumačio odbacivanjem borbe za samostalnu državu. Nakon govora u zastupstvu grada Zagreba u kojem je predsjednik stranačkoga kluba Folnegović u listopadu 1895. osudio demonstracije prigodom dolaska Franje Josipa I. u Zagreb, najavio je istup iz kluba. Uslijedio je raskol, u kojem je, uz J. Franka, E. Kumičića i nećaka M. Starčevića, osnovao Čistu stranku prava. Većina je ostala lojalna matici Stranke, ali je izbjegavala prozivati Starčevića, držeći glavnim krivcem Franka. Vodstvo je Stranke upravo na Frankovu inicijativu 1892. odlučilo započeti izgradnju Starčevićeva doma u Zagrebu, financirana dobrovoljnim prilozima, koji mu je predan na korištenje 1895. Nasljedstvo je ostavio nećaku Mili. Njegov sprovod u Zagrebu fotografirali su L. Breyer i R. Mosinger (reprodukcije u: Dom i sviet, 1896, 6), a pokopan je na groblju u Šestinama. Članci, govori i pisma – javio se i u Slavenskom Jugu (1848), Obćem zagrebačkom koledaru (1850) i Hrvatskom pravu (1895) – pretiskivani su mu za života i poslije u mnogobrojnim novinama i časopisima te tiskani kao p. o. Većina radova objavljena je u Djelima dra Ante Starčevića (1893–1894) i uvrštena u izbore (Izabrani spisi, 1943; Misli i pogledi, 1971; Politički spisi, 1971; Govori, 1995; Književna djela, 1995; Govori u Hrvatskom saboru, 1996; Izabrani politički spisi, 1999; Izbor iz djela, 1999). Potpisivao se inicijalima, šiframa x., Σ, A. S-ć. i S-č-ć te anagramom A. V. Rastevčić. Dijelovi njegove pisane ostavštine čuvaju se u HDA, Arhivu HAZU i NSK u Zagrebu, dio predmeta u HPM. — Od mladosti je nosio široko prihvaćen nadimak »Stari« (katkad i »Starac«). Posvećene su mu Slobodarke (1883) A. Harambašića, koji je spjevao Starčevićevu himnu (1895, glazba F. S. Vilhar), te Kumičićeva Urota zrinsko-frankopanska (1892), u kojoj je prozvan »ocem domovine«. Osobit je utjecaj u književnosti imao na A. Kovačića i A. G. Matoša. Po njem su nazivane mnogobrojne tiskovine i udruge, osobito do 1945. Za života pozitivno su ga ocjenjivali pripadnici Stranke prava i javnost sklona pravaštvu, a protivnici su ga oštro i pogrdno napadali ili nastojali stručno opovrgnuti. Općenito ga se držalo dosljednim političarom koji je ispunio svoje »deržanstvo«. Nakon smrti zanimanje za njega nije oslabilo, a česti pravaški raskoli poticali su rasprave o njegovim pogledima. Pritom se nastojalo odvojiti autentično starčevićanstvo od frankovačkih nasljednika, koji su oslonac tražili u savezništvu s austrijskim političarima te krugom oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Uoči I. svjetskoga rata počinju ga prihvaćati i pobornici jugoslavenskoga integralizma; pridaje mu se osobito mjesto u »srpsko-hrvatskom nacionalizmu« i naziva ga se jugoslavenom (J. Skerlić). Refleksi njegova utjecaja snažno su izraženi između dvaju svjetskih ratova u pripadnika različitih ideoloških skupina, od ljevice do desnice. S. Radić je, unatoč predratnim objekcijama o pravaškom zanemarivanju puka, na Starčevićevu grobu 1922. izrazio poštovanje njegovu radu i povezao ga s načelom narodnoga samoodređenja. Snažnije zanimanje za njega u 1930-ima za diktature i krize jugoslavenske države obilježeno je ideološkim tumačenjima. Ljevica je načelno isticala socijalnu pozadinu njegova djela; držalo ga se našom »najlucidnijom glavom« proročke snage (M. Krleža) te kao njegova glavna obilježja isticalo »slobodarstvo i demokratičnost« (V. Bogdanov), pri čem se nastojalo pobiti pozivanje hrvatskih nacionalista na njegovu baštinu. Desnica je naglašavala njegove državnopravne poglede, a neki su ga njezini malobrojni pripadnici od 1930-ih povezivali i s rasnim teorijama. Pristaše nacionalnoga pokreta obilježavali su njegove obljetnice i imendan (13. lipnja), a posebnu ulogu u organizaciji tih zbivanja imala je Hrvatska prosvjetna i pripomoćna zadruga »Ante Starčević«. Za NDH ustaški se pokret temeljno pozivao na državotvornu mu misao, obljetnice su i dalje obilježavane, ali u državnoj organizaciji, prava na Starčevićeva djela podržavljena su, radi promicanja ciljeva ustaškoga pokreta osnovana je Zaklada oca domovine dr. Ante Starčević te su osnivane organizacije i građena po njem nazvana radnička naselja. U svezi s idejom o viševjerskoj hrvatskoj naciji, ali i s položajem BiH u NDH, istican je i Starčevićev odnos prema muslimanima. Premda, primjerice, i u rezoluciji I. zasjedanja ZAVNOH-a ubrojen među svijetle likove hrvatskih rodoljuba, stanovitu cezuru ukupnoga zanimanja za njega i pravaštvo od kraja II. svjetskoga rata do poč. 1970-ih prekidali su rijetki autori (Bogdanov, J. Šidak, A. Flaker, Ljerka Kuntić), a interes je oživio s Hrvatskim proljećem i navlastito u samostalnoj RH. Recepcija Starčevićeva djela u novije je doba pretežno povoljna, čemu je pridonijela raščlamba njegova ideološkoga sustava s idealom samostalne hrvatske države u djelu o Stranci prava Mirjane Gross (1973), a od 1990-ih većina ga autora svrstava među glavne državotvorne borce i graditelje suvremene hrvatske nacije. S druge strane, uz tendenciozne zastranke – među ostalim, bio bi zagovornik rasističkoga nacionalizma (V. Novak) ili misaoni začetnik ustaškoga pokreta (V. Krestić) – držalo se i da »nije shvatio što je to uopće stvarno hrvatski narod i što je to doista (s etnointegracijskog gledišta) moderna hrvatska nacija« (I. Karaman) te da je imao veliku ulogu u »formiranju hrvatske monološke svijesti« (S. Lasić). — Književno su ga među ostalima obradili J. Kapić (Pjesma o Antunu Starčeviću, 1896), F. Binički (Ante Starčević, 1900), A. Cesarec (lik u drami Sin domovine, 1940) i M. Došen (Dr. Ante Starčević, 1943). Portretirali su ga F. Quiquerez (1886, izgubljeno), O. Iveković (Ante Starčević na odru, 1896, NMMU) i B. Selmanović (1938, MH). Na natječaju za nerealizirane mu spomenike u Zagrebu i Banjoj Luci 1941–42 (izložba u Umjetničkom paviljonu, modeli u Gliptoteci HAZU) sudjelovali su A. Augustinčić, F. Cota, D. Filipović, R. Ivanković, I. Kerdić, F. Kršinić, I. Lozica, D. Penić, V. Radauš i R. Švagel Lešić. Skulpture odn. spomenici postavljeni su mu u Zagrebu 1999 (J. Poljan), Osijeku 2007 (M. Vuco), Gospiću 2017 (A. Pađen i P. Dolić, Lički jezikoslovci) i dr., poprsja su mu među ostalima načinili I. Rendić (1903, Šestine, nadgrobni spomenik), Filipović i Ivanković (1941, NMMU), Kerdić (1941, postavljeno u Slavonskom Brodu 1997), Kršinić (1941, NMMU), Radauš (1942), A. Starčević (1995, Klanac), S. Divković (1999, Hrvatski sabor), Dolić (2006, Veliki Žitnik) i A. Jurkić (2006, Zadar), plakete s njegovim likom R. Spiegler (1930-ih) i I. Paleka (1941–42), medalju Radauš (1943). Lik mu je na poštanskim markama NDH (1942, M. Baldasar i M. Vulpe) i RH (1992, serija Hrvatski velikani, R. Labaš i M. Šutej; 1996, Nevenka Arbanas) te na negdašnjoj novčanici RH od 1000 kuna (1993, Šutej i V. Žiljak). Za prinos »održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države« u RH od 1995. dodjeljuje se Red Ante Starčevića (K. Bošnjak). Nadnevak njegova rođenja proglašen je 1994. Danom Ličko-senjske županije. U Gospiću njegovo ime od 1995. nosi Pučko sveučilište (Pučko otvoreno učilište od 1997) te se od 2001. održava skup Dani Ante Starčevića (Dani Šime i Ante Starčevića od 2012), a u rodnom mu je mjestu otvoren spomen-dom 1998. Posvećeni su mu skupovi u Zagrebu 1996 (HAZU), 2003 (Hrvatska čista stranka prava), 2016 (DHK) i 2021 (Fakultet hrvatskih studija) te izložbe u Gradskoj knjižnici u Zagrebu i DA u Gospiću 2016. O njem su snimljeni igrano-dokumentarni TV film (Ante Starčević, 1996, Mira Wolf) i emisija u serijalu Hrvatski velikani (2018, R. Knjaz). Njegovo ime danas nose mnogobrojne političke, kulturne, školske, športske i vojne ustanove, organizacije i udruge u RH i u svijetu. — Starčevićeva je ukupna baština iznimna. Uza znatne prinose historiografiji, jeziku i osobito književnosti te odjeke i na područjima filozofije prava i države, morala i odgoja najpoznatija je ipak po izravnu i neizravnu utjecaju u hrvatskoj politici. U Kraljevstvu/Kraljevini SHS djelovala je Hrvatska stranka prava koja se oslanjala na starčevićansku tradiciju povezujući je s idejom republikanizma, a sa samostalnošću RH i obnovom demokracije u 1990-ima u nekim je stranačkim programskim načelima najavljeno djelovanje prema njegovim postavkama ili pak prihvaćanje »pozitivne tradicije starčevićanskoga hrvatskoga povijesnoga državnoga prava«. Dalekosežnošću utjecaja Starčević pripada glavnim hrvatskim političkim misliocima druge pol. XIX. st. te je, unatoč nevelikim uspjesima u praktičnoj politici, najzaslužniji za snaženje hrvatske nacionalne i državnopravne svijesti. Uza sva kritička propitivanja, znamenit je jer je prvi jasno definirao potrebu Hrvata za samostalnom državom i time presudno utjecao na njihov politički razvoj, pa i u kulturi sjećanja zauzima mjesto najistaknutijega borca za hrvatsku nacionalnu ideju. DJELA: Bi-li k slavstvu ili ka hrvatstvu? Zagreb 1867, (1924). — Ime Serb. Zagreb 1868. — Nekolike uspomene. Zagreb 1870. — Pasmina slavoserbska po Hervatskoj. Zagreb 1876. — Na čemu smo. Zagreb 1878 (i njem. izd.). — Pisma Magjarolacah. Sušak 1879. — Ruski odnošaji. Sušak 1879. — Nagodbe. Sušak 1880. — Jubilei. Zagreb 1888. — Ustavi Francezke. Zagreb 1889. — Djela dra. Ante Starčevića, 1–3. Zagreb 1893–1894 (1896!). — Iztočno pitanje. Zagreb 1899, Sarajevo 1936², Zagreb 1992³ (Istočno pitanje). — Selski prorok. Zagreb 1923. — Govori. Zagreb (s. a.). — Izabrani spisi. Zagreb 1943. — Misli i pogledi. Zagreb 1971. — Politički spisi. Zagreb 1971. — Djela dr. Ante Starčevića, 1–8. Zagreb 1995 (pretisci). — Govori. Zagreb 1995. — Književna djela. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 1995. — Govori u Hrvatskom saboru. Zagreb 1996. — Izabrani politički spisi. Zagreb 1999. — Izbor iz djela. Vinkovci 1999.

Starčević, Ante, hrvatski političar (Žitnik kraj Gospića, 23. V. 1823 – Zagreb, 28. II. 1896). Studirao je filozofiju na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu 1843–45., potom teologiju u Senju, a doktorirao je filozofiju u Pešti 1846. Ne uspjevši dobiti mjesto profesora na zagrebačkoj Akademiji, zaposlio se u odvjetničkoj kancelariji u Zagrebu, gdje je radio do 1861.Već za školovanja priklonio se ilirskomu pokretu, a u Gajevoj je Danici (od 1845) te u Zori dalmatinskoj i Bačkoj vili objavljivao pjesme i prozna djela (pod pseudonimom A. V. Rastevčić). Književnim radom nastavio se baviti i za neoapsolutizma (1851–60) te je napisao četiri drame, od kojih je sačuvan samo Selski prorok. Objavljivao je i pjesme, feljtone, kritike, aforizme i filozofske eseje u Narodnim novinama i Nevenu. Kao vrstan poznavatelj hrvatske jezične baštine priredio je za tisak prvo izdanje Istarskoga razvoda (Razvod istrianski od godine 1325., u: Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1852), izradivši pritom latiničku transkripciju toga glagoljičkog pravnog spisa. Protivio se jezičnim koncepcijama V. S. Karadžića i njegovih sljedbenika u Hrvatskoj, s kojima je vodio oštre polemike o jeziku, te je odbacio Bečki književni dogovor iz 1850. Godine 1853. bio je izabran u književni odbor Matice hrvatske te u uredništvo Nevena, bio je aktivan i u Družtvu za povjestnicu jugoslavjansku, a od 1860. surađivao je u Pozoru. Godine 1861. bio je imenovan velikim bilježnikom Riječke županije, gdje je napisao četiri županijske predstavke, kojima je odredio svoje stajalište prema svim temeljnim političkim pitanjima važnima za sudbinu Hrvatske. Ti su spisi bili osnova političkog programa Stranke prava, koju je, zajedno s E. Kvaternikom i Perom Vrdoljakom, osnovao iste godine. Sudjelovao je u radu Hrvatskoga sabora 1861. i pritom zastupao stajališta o hrvatskom državnom pravu, cjelovitosti hrvatskih zemalja i pravu hrvatskog naroda na samoodređenje. U državotvornom smislu protivio se bilo kakvim zajedničkim poslovima s Austrijom i Ugarskom, a političku budućnost Hrvatske zamišljao je utemeljenu na ugovornom odnosu između kralja i hrvatskog naroda (»Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku«). Istodobno je zastupao liberalna načela u izgradnji države, sukladno zasadama Francuske revolucije. Nakon raspuštanja Hrvatskoga sabora (1861), zbog političkih je stajališta bio smijenjen s mjesta velikoga bilježnika (1862), a zatim osuđen i na zatvorsku kaznu (1863). Godine 1865. ponovno je bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, gdje se sukobljavao s narodnjacima i unionistima, prekinuvši veze s I. Mažuranićem i J. J. Strossmayerom. U sveslavenstvu, jugoslavenstvu i srpstvu vidio je pogibelj za hrvatski narod pa im se suprotstavljao u mnogim člancima i raspravama (Bi li ka Slavstvu ili ka Hrvatstvu, 1867; Ime Serb, 1868; Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj, 1878). U skladu sa stajalištem da je Hrvatska pravno neovisna država, koja bi se trebala protezati na cijelom hrvatskom povijesnom području, bosanskohercegovačke muslimane smatrao je sastavnim dijelom hrvatskog naroda. U Zagrebu je 1867. pokrenuo prvi političko-satirični list u Hrvatskoj Zvekan, a od 1868. svoje je političke tekstove objavljivao u pravaškom glasilu Hervat. Godine 1870. objavio je Naputak za pristaše Stranke prava, u kojem se zauzimao za otvorenost svoje stranke svim slojevima hrvatskog društva te ljudima različite vjeroispovijesti, smatrajući to preduvjetima nacionalnoga jedinstva. Ujedno se suprotstavio sudjelovanju klera u političkom životu, zbog čega su ga često osuđivali u crkvenim krugovima. Nakon Rakovičke bune 1871. Stranka prava bila je raspuštena, a on uhićen i zatvoren; nakon toga se povukao na obiteljsko imanje u Jasku (kraj Zagreba). Godine 1878. ponovno je bio biran u Sabor, te je bio zastupnikom do kraja života. Od tada je živio u Sušaku, pišući članke za pravaški list Sloboda, među kojima se ističe serija članaka Ustavi Francezke, objavljena u povodu stogodišnjice Francuske revolucije. Zbog unutarstranačkih sukoba s F. Folnegovićem, istupio je iz stranke i 1895. s J. Frankom, E. Kumičićem i M. Starčevićem osnovao Čistu stranku prava. Godine 1895. bio mu je predan narodnim prilozima izgrađen »Starčevićev dom« u Zagrebu, gdje je i umro. Svojim je djelima i političkim radom postavio teorijskopolitičke temelje suvremene hrvatske nacionalne države i zbog toga je još za života bio prozvan Ocem domovine. Njegov nadgrobni spomenik (rad I. Rendića) nalazi se u Šestinama u Zagrebu. Ostala djela: Nekolike uspomene (1870), Na čemu smo (1878), Pisma Magjarolacah (1879), Nagodbe (1880), Jubilei (1888), Najnovija davorija (1893), Djela dra Ante Starčevića (I–III, 1893–94), Iztočno pitanje (1899), Izabrani spisi (1943), Misli i pogledi (1971), Politički spisi (1971), Književna djela (1995), Govori (1996). Citiranje: Starčević, Ante. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata