Antun Augustinčić

kipar; 1900-1979

Antun Augustinčić (Klanjec, 4. svibnja 1900. – Zagreb, 10. svibnja 1979.) bio je hrvatski kipar, likovni pedagog, i akademik. Uz Ivana Meštrovića i Franu Kršinića svakako najznačajniji hrvatski kipar 20. stoljeća. Svjetski poznat po spomenicima izvedenim diljem svijeta, poput; Rudara iz Ženeve (ispred zgrade Međunarodnog ureda rada), Vjesnica mira – ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, Spomenika žrtvama fašizma u Adis Abebi te Spomenika seljačkoj buni u Stubici.
== Životopis ==
Antun Augustinčić rođen je u Klanjcu 1900. godine. Učio je kiparstvo od 1918. godine na tadašnjoj Visokoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu kod Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša, a kada je ona 1922. godine pretvorena u Kraljevsku akademiju za umjetnost i obrt, nastavlja studij kod Ivana Meštrovića.
Nakon diplome 1924. godine odlazi u Pariz, kao stipendist francuske vlade i dalje se usavršava na École des Arts décoratifs i na Académie des Beaux-Arts. U kiparstvu, njegovi trajni uzori ostat će klasični kipari; Donatello, Michelangelo i Bourdell. U Parizu počinje izlagati; prvi put 1925. godine na Salonu francuskih umjetnika, te drugi put 1926. godine na Salonu nezavisnih. Boravak u Parizu u Augustinčićevoj će biografiji ostati zabilježen kao jedan od presudnih trenutaka u izgradnji mladoga kipara.
Po povratku u Zagreb crta i izlaže grafike (1926. godine u Zagrebu te 1927. godine u Lavovu i Zagrebu). Prvi put samostalno izlaže svoje skulpture u Salonu Galić u Splitu. Augustinčić je jedan od osnivača likovne grupe Grupe Zemlja – 1929. godine, bio je potpredsjednik jedno vrijeme. S Grupom Zemlja izlaže 1929., 1931. i 1932. godine u Zagrebu, te 1931. godine u Parizu, iz grupe istupa 1933. godine. Istodobno izlaže u Barceloni (1929. godine), Londonu i Beogradu (1930. godine).
Od 1930-ih godina Augustinčić se počinje baviti tada vrlo unosnim javnim spomenicima, sudjeluje i često pobjeđuje na brojnim javnim natječajima za spomenike diljem svijeta te stječe ugled provjerenog majstora konjaničkih figura. Već prije Drugoga svjetskog rata, Augustinčić je stekao status državnog kipara, u očima svojih kolega i likovne javnosti – s jedne strane to mu je donijelo materijalne koristi, ali je istovremeno postao subjekt zavisti i ogovaranja. Tako će već 1940. godine postati dopisnim članom JAZU (redovitim članom postao je 1949. godine). Za rata izlaže s tadašnjom hrvatskom reprezentacijom (Bruno Bulić, Josip Crnobori, Jozo Kljaković,Slavko Kopač, Miroslav Kraljević, Ivan Meštrović, Antun Mezdjić, Antun Motika, Juraj Plančić, Josip Račić, Ivo Režek, Slavko Šohaj, Emanuel Vidović) na posljednjem ratnom Venecijanskom bijenalu – 1942. godine.
Njegov odnos prema ljevičarima prije i za Drugoga svjetskog rata, i danas je predmetom brojnih špekulacija. U svakom slučaju on ih je materijalno pomagao, iako se libio poduzeti nešto radikalnije od toga. Nakon rata bio je i ostao jedan od Titovih najintimnijih prijatelja, neki kažu jer su iz iste fare.
Odmah po završetku rata – 1949. godine, dobiva mjesto profesora na ALU (bio je i rektor) i vodi Majstorsku radionicu za kiparstvo (nešto kao poslijediplomski studij), kao Majstor kipar.
Upoznavši Rodina, Augustinčić napušta akademizam i u slobodnoj modelaciji i nemirnom rodenovskom obliku traži vlastiti stil i izraz. Pronalazi ga između Meštrovićeve monumentalnosti i Kršinićeve lirske forme. Portreti Matošića, Šnajdera, Ivekovića, Štampara, Broza i Ružičke tek su neka od tih antologijskih djela portretne plastike, dok je niz njegovih figurativnih skulptura kao primjerice Nošenje ranjenika te mnogobrojni ženski aktovi razasut diljem svjetskih muzeja i galerija.
Najviše ih se ipak čuva u Galeriji Antuna Augustinčića u njegovome rodnom Klanjcu kojem je ostavio u nasljeđe najveći broj svojih djela, skica i maketa za mnogobrojne spomenike.
Darovnim ugovorom iz 1970. godine sva svoja djela poklonio je rodnom Klanjcu, u kojem je 1976. godine otvorena Galerija Antuna Augustinčića.
Od kraja 1950-ih sve do smrti, 10. svibnja 1979. godine Augustinčić stvara u osami svoga zagrebačkog ateliera gdje nastaju njegova mnogobrojna djela što će u hrvatskoj umjetnosti obilježiti drugu polovicu prošloga stoljeća. Autorovi posljednji ostatci pohranjeni su u podnožju skulpture Nošenje ranjenika ispred Galerije.
== Izbor najpoznatijih djela ==
1929. – Sarkofag blažene Ozane Kotorske, Kotor, Katedrala sv. Tripuna
1930. – Tuga, spomenik na groblju obitelji Vajda, Zagreb, Mirogoj
1932. – Spomenik Petru Kočiću, (u suradnji s Vanjom Radaušem), Banja Luka
1932. – Spomenik palim Šumadincima, Kragujevac
1932. – Mojsije, spomenik na grobu obitelji Gluck, Zagreb, Mirogoj, (spomenik je 1952. godine premješten i postavljen u sklopu novog spomenika posvećenog Židovima, žrtvama drugog svjetskog rata.
1937. – Spomenik oslobodiocima Niša, Niš
1937. – Spomenik kralju Petru i kralju Aleksandru, Skoplje (srušen tijekom Drugoga svjetskog rata)
1938. – Spomenik Stjepanu Radiću, Selca na Braču
1936. – 1939. – Spomenik Šleskom ustanku (izvedena je samo središnja konjanička figura Josefa Pilsudskog, postavljena 1991. godine u Katowicama, Poljska
1939. – Rudar, Geneva, Švicarska
1942. – poprsje poglavnika Ante Pavelića, nepoznata sudbina
1947. – Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji, Batina
1948. – Maršal Tito, Kumrovec
1954. – Moša Pijade, Zagreb i Sisak
1954. – Mir (Jahačica), New York, Sjedinjene Američke Države
1955. – Spomenik žrtvama fašizma – Yekatit 12, Adis Abeba, Etiopija (poklon predsjednika Tita Etiopskom narodu)
1959. – Spomenik etiopskom partizanu, Holleta, Etiopija
1959. – Spomenik rasu Makonnenu, Harar, Etiopija,
1961. – Spomenik palim Krajišnicima na brdu Šehitluci, Banja Luka
1967. – Bista Zlatka Balokovića, grobnica obitelji Baloković, Zagreb, Mirogoj
1973. – Spomenik Seljačkoj buni, Gornja Stubica
1983. – Nošenje ranjenika, Zagreb, Medicinski fakultet
== Učenici i suradnici ==
U njegovoj su majstorskoj radionici diplomirali Josip Konta, Ivan Kožarić, Ante Starčević i ini. Augustinčićev je rad utjecao na poslijeratnu stvarateljsku fazu Zvonka Cara. S Augustinčićevom radionicom surađivali su Robert Baća, Nesto Orčić, Miro Vuco i ini.
Majstorsku radionicu Antuna Augustinčića projektirao je hrvatski arhitekt Slavko Löwy.
== Galerija ==
== Nagrade ==
Za svoj rad Antun Augustinčić, dobio je:
1961.: Godišnja nagrada Vladimir Nazor
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Galerija Antun Augustinčić, Klanjec

AUGUSTINČIĆ, Antun, kipar (Klanjec, 4. V 1900 — Zagreb, 10. V 1979). Sin zagorskih seljaka Adama i Katarine, rođ. Kralj. Osnovnu je školu završio u Klanjcu, realnu gimnaziju u Zagrebu (1913–1918). Kiparstvo je studirao na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (poslije Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu 1918–1922. u klasi R. Valdeca i R. Frangeša Mihanovića te I. Meštrovića (1922–1924). Sa stipendijom francuske vlade nastavlja školovanje u Parizu (1925/1926) na Školi za primijenjene umjetnosti (École des Arts Décoratifs) i na Akademiji likovnih umjetnosti (Académie des Beaux-Arts) u klasi J.-A. Injalberta. God. 1940. postaje predsjednik Inicijativnog odbora Društva prijatelja SSSR u Zagrebu, te je godine izabran i za dopisnog, a 1947. za redovitog člana JAZU. Zbog suradnje s KPJ Gestapo ga 1941. zatvara i protjeruje u Graz. Vrativši se u Zagreb, djeluje 1942. ilegalno, a 1943. prelazi na oslobođeni teritorij i postaje vijećnik Drugog i Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a, kao i Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, gdje je izabran za potpredsjednika. U proljeće 1944. odlazi u Moskvu, kao član prve jugoslavenske vojne misije, preko Visa, Egipta i Irana. Tamo je radio novčanice i ordene za buduću novu državu. Bio je vijećnik Četvrtog i Petog (1946) zasjedanja Narodnog Sabora Hrvatske (ZAVNOH-a), poslanik Vijeća naroda prvog saziva za razdoblje 1945–1950. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu postaje 1945. redoviti profesor, a od imenovanja majstorom kiparom 1947. vodi majstorsku radionicu. God. 1947. izabran je i za predsjednika Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije. U New Yorku radi 1952. konjanički spomenik Mir pred zgradom UN (poklon Jugoslavije svjetskoj organizaciji), na poziv etiopske vlade gradi 1955–1959. zajedno s F. Kršinićem spomenik Žrtvama fašizma u Addis Abebi, a na poziv vlade Ujedinjene Arapske republike 1963. u Kairu i Port Saidu radi skice i makete za spomenik graditeljima Sueskog kanala. Od 1964. dopisni je član SANU, od 1973. ANUBiH i počasni član Akademije umjetnosti SSSR u Moskvi. Posljednje četiri godine života je bolovao i gotovo ništa nije radio. God. 1976. otvorena je Galerija »Antuna Augustinčića« u Klanjcu. — U Augustinčićevu životu i stvaralaštvu nužno je zamijetiti nekoliko cjelina koje su se i morfološki i sadržajno međusobno diferencirale. Stoga se Augustinčićev opus može podijeliti na nekoliko faza. U mladenačkoj fazi (1916–1923) djela su raznolika i tek se naziru putovi kojima će poslije kročiti; više radova iz te faze nije se sačuvalo. Najranije poznato djelo je slika s likom samostanca (ulje na platnu, oko 1916), koji u tretmanu ukazuje na neke od odlika kasnijih Augustinčićevih kiparskih radova. Portret Nade Mikačić (1921), prvi skulptorski rad, izvanredne je modelacijske i psihološke kvalitete. Skica Napoli (1923) odlikuje se impresionističkom obradom titrajuće površine. U tu najraniju fazu Augustinčićeva stvaralaštva idu i plakete Zlate Broz, Nade Augustinčić i Katarine Augustinčić, kao i figuralna grupa Majka s djecom, povezana valovitim ritmom linija pod utjecajem Meštrovićeva Zdenca života. Meštrovićevska faza obuhvaća razdoblje boravka u Parizu i vrijeme neposredno nakon povratka u Zagreb (1924–1928). Djela iz tog perioda karakterizira naglašena stilizacija i ekspresivnost. Početkom boravka u Parizu sudjeluje na natječajima kozmetičkih firmi (Coty, Lanvin, Worth) radeći nacrte za parfemske bočice. Za boravka u Parizu (1924–1926) nastala su djela Portret gđice X. i Sjedeća figura. Na izložbi jugoslavenske umjetnosti u Parizu 1925, radio je na jugoslavenskom paviljonu ulazni portal s reljefom; lik ratnika koncipirao je analogno likovima ratnika na zabatima grčkih hramova (npr. u Egini). Muški torzo (1927) pokazuje Augustinčićev smisao za pokret i ritmičke odgovore tijela (srodno Meštrovićevu Milošu Obilića iz 1908), dok je Molitva (1923) rađena u duhu meštrovićevske religiozne ekspresije i primjerena njegovoj »gotičkoj obnovi« lika. U to razdoblje spadaju i reljefi Otmica i Kompozicija, te Portret V. I., Portret M. I., Klečeća figura. Ta djela ukazuju na izvanredne realističke detalje i poznavanje materije do najvažnijih pojedinosti, Meštrovićev utjecaj je očit u suzdržanosti geste i određenoj sakralizaciji gotički osjećane forme (Klečeća figura). Izvanredno je modeliran Glazbenik (Mladić s gitarom, 1925), linije tijela tvore s finom i mekom draperijom jedinstveni valoviti ritam krivulja te ističu Augustinčićev smisao za modeliranje i delikatnu obradu mase. Iz tog razdoblja su i dva reljefa: Ljubavnici (1925) i Melodija (1927), nemirnih kontura i linija. Ovamo se može ubrojiti i Sarkofag bl. Ozane Kotarske, premda je nastao 1929, formalno i sadržajno koincidira s djelima tog razdoblja; tu je pomirena ekspresivnost gotike i prirodni osjećaj ritma u plastički izbalansiranu i uravnoteženu cjelinu. Monumentalna faza obuhvaća razdoblje izrade velikih spomeničkih plastika od 1929. do 1940. Kao jedan od osnivača napredne likovne grupe Zemlja (1929–1935) A. je shvatio da je skulptura više od slikarstva u funkciji socijalne misije. Na izložbama grupe izlaže uz ranije nastale skulpture i crteže (Iz povorke, 1932) na kojima je vidljivo skulptorsko tretiranje forme i težnja k jednostavnim oblicima. Tematski ostaje blizak Postružnikovoj i Tabakovićevoj društvenoj kritici. Prvi Augustinčićev spomenik, u nizu monumentalnih spomenika, bio je Spomenik palim Šumadincima u Kragujevcu (1928, s J. Kljakovićem; prva nagrada) koji tektonski predstavlja jedinstvenu zamisao. Slijedi Spomenik Petru Kočiću u Banjoj Luci (1929, s V. Radaušem), Spomenik oslobodiocima Niša (1930, prva konjanička skulptura), spomenik u Splitu (1932, prva nagrada), Varaždinu (1934, prva nagrada) i Sušaku (1934, s F. Kršinićem, prva nagrada), spomenik Šleskom ustanku u Katowicama (1937, s arhitektom D. Galićem, prva nagrada), Spomenik Skenderbegu u Tirani (1937, prva nagrada). Dvije konjaničke statue za most cara Dušana u Skoplju (1937, s D. Galićem, prva nagrada) i maketa za spomenik Joseu Justu Urquizi u Buenos Airesu (1937, s D. Galićem, prva nagrada) te Rudar u Ženevi (1939) i Spomenik streljanim radikalima u Zaječaru (1940). Ti spomenici pokazuju jedinstvenost arhitektonskog i skulptorskog sklopa, a odlikuju se uravnoteženim ritmom pokreta figura, odsutnošću patetike, simbolike i scenografske teatralnosti. Međutim, u figuri Ikar na zagrebačkom groblju Mirogoj (1936), A. pomiruje simboliku i realizam oblika. Iz tog razdoblja datira i karikatura Joze Kljakovića (1930) te portreti Ive Raića (1932), Hrvoja i Mladena Ivekovića (1932), Rafaela Dolinšeka, Luje Novaka (1933) i Stjepana Radića (1937). U tom razdoblju izradio je nekoliko sjedećih i poluležećih figura (Zaspala djevojka, Odmor) čulnih i kompaktnih volumena, kao i nekoliko plaketa i medalja (medalja u spomen 65-godišnjice Benka Horvata) u kojima u malim dimenzijama postiže monumentalnost. U ratnoj i poslijeratnoj fazi (1941–1975) ističe se na početku Ženski torzo (1941), Raspeće (1941) te maketa za spomenik Anti Starčeviću (1942). Sudjelujući u NOB-u, A. nalazi mogućnosti i u teškim ratnim uvjetima za stvaralački rad. Iz ratnog razdoblja datiraju dva portreta Maršala Tita (jedan uništen), reljef članova CK (izgubljen) te skice za prve medalje i odlikovanja (s D. Andrejevićem Kunom). U Moskvi radi Nošenje ranjenika (1944). Premda ne spada u ratno razdoblje, Spomenik Maršalu Titu u Kumrovcu iz 1947. može se shvatiti djelom ratnog vremena. To je lik misaonog vođe čelične volje u kojem je izražen Augustinčićev osjećaj za psihološku i fizičku snagu lika. Iz poslijeratnog razdoblja datiraju i mnogobrojni monumentalni spomenici: Spomenik Crvenoj armiji u Batinoj Skeli (1947), spomenik Mir u New Yorku (1952–1954), Spomenik žrtvama fašizma u Addis Abebi – s F. Kršinićem (1955–1959), Spomenik palim Krajišnicima na Šehitlucima kod Banje Luke (1948–1962, nagrada »Vladimir Nazor« 1961), Spomenik žrtvama fašizma u Sisku (1965), Spomenik seljačkoj buni 1573. u Donjoj Stubici (1973). Ti spomenici udovoljavaju tematskim i faktografsko-povijesnim zahtjevima, a manje se uklapaju u pejzaž. Istodobno nastalo je i nekoliko varijanti Nošenja ranjenika (Krapinske Toplice, Derventa, Livno, Klanjec i dr.), figuralna grupa od tri lika sugestivne dramatike pokreta i ekspresivnosti lica boraca. U nagim ženskim likovima i torzima (Torzo 1952, Torzo 1953, Brijunski akt 1952. i dr.) nastalim u to vrijeme A. naglašava lirizam i meku putenost tijela. Osjećaj za narodno i pučko iskazuje u spomenicima Marinu Držiću (1963) i Martinu Pusteku (1970). Radio je i brojne skice za izvedene i neizvedene javne spomenike (Figura s puškom, skica za Nikolu Teslu, skica za Miroslava Krležu, skicu za Dachau) te portrete (Andrija Štampar, 1952; Ismet Mujezinović, 1952; Moša Pijade, 1954; Bojan Stupica, 1955; Lepa Perović, 1960; Ivo Vojnović, 1972; Branko Gavella, 1974). »…S prirođenom lakoćom neposrednih skica dao je čitavu malu galeriju portreta koji će nesumnjivo ostati među najboljim ostvarenjima ovog žanra kod nas« (M. Krleža). Samostalno je izlagao u Splitu (1927), Beogradu (1964, 1965), Zagrebu (1975, 1979), a Memorijalna izložba bila je 1980. u Zagrebu i Gornjoj Stubici. Sudjelovao je i na skupnim izložbama od kojih su važnije: Salon des Artistes français, Pariz 1925; Grafička izložba šestorice, Zagreb 1926; Salon des Independants, Pariz 1926; XXVI Proljetni salon, Zagreb 1928; Izložbe Zemlje, Zagreb 1929, 1931, 1932, 1934, Pariz 1931; II proletnja izložba, Beograd 1930; Exhibition of Yugoslav Sculpture and Painting, London 1930; I izložba zagrebačkih umjetnika 1934; Izložba hrvatskih umjetnika, Varaždin 1936, Zagreb 1937, 1941; Izložba modela za spomenik A. Starčeviću, Zagreb 1942; Ausstellung kroatischer Kunst, Beč, Berlin 1943; Izložba umjetnika partizana, Zadar—Šibenik 1945; Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX i XX stoljeća, Beograd 1946, Lenjingrad, Ljubljana, Moskva, Zagreb 1947; Prag, Krakow, Varšava 1948; Izložbe ULUH-a od 1946. do 1979; XXV Biennale, Venecija 1950; 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj, Zagreb 1961; I trienale likovne umetnosti Jugoslavije, Beograd 1961; Plakete i medalje, Vukovar 1962; Likovna umjetnost u NOB-i, Zagreb 1965, 1966; Izložbe Zagrebačkog salona, Zagreb 1966, 1971; Suvremena hrvatska umjetnost, Zagreb 1967/68; Umetnici XX veka – Akademici, Beograd 1968; 1929–1950 Nadrealizam, Socijalna umetnost, Beograd 1969; NOB u djelima likovnih umjetnika, Čačak i Vukovar 1971, Split 1972, Rijeka 1973; Kiparstvo Hrvatske XIX i XX st., Zagreb 1974; Hrvatska likovna umjetnost 1945–1955, Zagreb 1974; Jugoslavenski umjetnici XX veka, Beograd 1975; 20 godina hrvatskog kiparstva, Zagreb 1979. Djela mu se čuvaju u galeriji »Antun Augustinčić« u Klanjcu, Gliptoteci JAZU, Modernoj galeriji u Zagrebu, u muzejima (Muzej AVNOJ-a u Bihaću, Muzej savremene umetnosti u Beogradu i dr.) te u privatnim zbirkama. Nagradu grada Zagreba dobio je 1954. i 1964, a Nagradu AVNOJ-a 1966. — Augustinčićevo djelo je kroz dugi vremenski period bilo različito vrednovano. Na prvim pariškim izložbama zamijećena je njegova emancipacija od učitelja I. Meštrovića, njegovo izvanredno poznavanje anatomije, kao i analitički pristup djelu – svaki je njegov rad jedan zaseban problem-zadan i riješen, što je uz umjetničku značilo i potvrdu modelacijske korektnosti. Razvijajući izvanredni smisao za omjere, harmoniju, anatomiju i sklad dijelova, A. je istovremeno otkrivao i zakone monumentalizma i unutrašnju dinamiku oblika unutar kompaktnih i kondenziranih volumena. Oslanjajući se na principe klasičnih djela, ostaje vjeran realizmu, stoga su i klasični principi skulpture (materijal, masa, površina, tema) za njega važni. »Ne puštajući ni trenutka iz vida da je igra mramornih sjenki i svjetlosti jedina magija koja treba vladati skulpturom, dao je i u kamenu i u bronci nesumnjive dokaze neposredne kiparske vještine« (M. Krleža). LIT.: Luka Rupčić: Salon des Indépendants u Parizu. Jutarnji list, 14(1925) 4757, str. 20. — Josip Draganić: Izložba mladih grafičara. Jugoslavenska njiva, 10(1926) I/6, str. 200–202. — Miroslav Krleža: Grafička izložba. Obzor, 67(1926) 69, str. 2–3. — Isti (M. K): Kako se kod nas piše o slikarstvu. Književna republika, 3(1926) 2, 68–81. — Vladimir Lunaček: Grafičke i druge izložbe. Obzor, 67(1926) 107, str. 2–3. — Ivo Pasarić: Epilog jedne izložbe. Novosti, 20(1926) 82, str. 5. — Veno Pilon: Salon des Indépendants. Zbornik za umetnostno zgodovino, 6(1926) 2, str. 127–128. — Kosta Strajnić: Umetnost Jugoslovena. Jugoslavenska njiva, 10(1926) I/10, str. 310–317. — Izložba Antuna Augustinčića u Splitu. Svijet, 2(1927) 13, str. 259. — Ivo Rubić (Dir.): Plastika A. Augustinčića. Novo doba (Split), 10(1927) 43, str. 3. — T.: Naši umetnici u Parizu. Politika, 24(1927) 6893, str. 7. — Jerolim Miše (Rome): Izložbe Proljetnog salona. Književnik, 1(1928) 3, str. 103–105. — Ljubo Babić (Lj. B.): Izložba grupe »Zemlja«. Obzor, 70(1929) 305, str. 2–3. — Slavko Batušić: Izložba Udruženja umjetnika »Zemlja«. Hrvatska revija, 2(1929) 12, str. 720–723. — Omer Mujadžić: Portret vajara g. A. Augustinčića. Raška, 1(1929) 1, str. 115. — Frane Cota: Novo djelo kipara Augustinčića. Hrvatska straža, 2(1930) 148, str. 6. — Stefan Hakman: Druga proletnja izložba. Misao, 12(1930) XXXIII/249–252, str. 148. — (Krsto Hegedušić): Izložba likovnog udruženja »Zemlja«. Književnik, 4(1931) 9, str. 383. — Miloje A. Pavlović: Spomenik palim Šumadincima. Jugoslovenski dnevnik, 3(1931) 96, str. 33. — Josip Draganić: Pregled posljednjih izložba. Novosti, 26(1932) 355 str. 28–29. — Ivo Franić: Osvrt na umjetničke izložbe u g. 1932. Narodne novine, 98(1932) 31. XII. — Jerolim Miše: Izložba »Zemlje«. Hrvatska revija, 6(1933) 2, str. 117–119. — Josip Draganić: Deset naših kipara. Meštrovićeva era u našem kiparstvu. Novosti, 28(1934) 178, str. 13. — Vladimir Habunek: Izložba Zagrebačkih umjetnika. Književnik, 7(1934) 6, str. 285–287. — Andro Vid Mihičić: Niški spomenik. Sutor ne ultra crepidam. Pravda, 30(1934) 10 684, str. 11. — Petar Odavić: Niški spomenik. Ibid., 10 663, str. 7; 10 700, str. 5. — Josip Dragaić (J. D. V.): Antun Augustinčić. Mladost, 13(1934–35) 1, str. 9–12. — Isti: Prikazi o umjetnosti. Zagreb 1935. — Vladislav Kušan: II izložba »Zagrebačkih umjetnika«. Hrvatska prosvjeta, 22(1935) 8, str. 229–232. — Andro Vid Mihičić: Antun Augustinčić. Novo doba (Split), 19(1936) 3, str. 9–10. — Ljubo Babić: Uspjesi, izložbe, neuspjesi, katastrofa i »podupiranje hrvatske umjetnosti«. Hrvatski dnevnik, 2(1937) 257, str. 19. — Vladimir Ciprin (Cn.): Najveći uspjeh hrvatske skulpture. Jutarnji list, 26(1937) 8977, str. 8. — Kosta Domazetović: Pitanje prve nagrade za spomenik maršalu Pilsudskom. Vreme, 17(1937) 5444, str. 7. — Mato Hanžeković (G. M.): Skulpture na XII izložbi Hrvatskih umjetnika. Hrvatska Danica, 1937, 10, str. 7. — Jovan Kršić: Radius Becić – Babićeva kruga. Pregled, 11(1937) XIII/168, str. 790–793. — Zdenka Munk (Zem.): Izložba Grupe hrvatskih umjetnika. Novosti, 31(1937) 314, str. 10. — Nova nagrada Augustinčiću. Novo doba, 20(1937) 160, str. 4. — Poljski ilustrovani časopis o kiparu Augustinčiću. Obzor, 74(1937) 31, str. 2. — Ivica Šiprak (-ši): Kipar g. Augustinčić dovršava spomenike kralja Petra i kralja Aleksandra koji će biti postavljeni na mostu preko Vardara u Skoplju. Novosti, 31(1937) 207, str. 11. — Ivo Šrepel (Ivo Š-l): Skulptura na izložbi Hrvatskih umjetnika. Jutarnji list, 26(1937) 9271, str. 9–10. — Veliki uspjeh zagrebačkih umjetnika u Poljskoj. Ars 37, 1(1937) 2, str. 70. — Pjer Križanić (P. K.): Pola veka hrvatske umetnosti. Politika, 35(1938) 10 986 (27. XII) str. 6. — P. K. D.: Prvi Radićev spomenik na Jadranu. Novo doba 21(1938) 201, str. 6. — Rudolf Bafaš (R. B.): U atelieru majstora Augustinčića. Svijet 7 dana, 2(14)(1939) 24, str. 7. — Djelo Augustinčića u Ženevi. Novo doba, 22(1939) 4, str. 4. — Kosta Domazetović: Zagrebački vajar izradio spomenik maršalu Pilsudskom za grad Katowice. Vreme, 19(1939) 6242, str. 6. — Vladislav Kušan: Pedeset godina hrvatske umjetnosti. Hrvatska revija, 12(1939) 4, str. 182–190. — Bogdan Rajakovac: Vajar Antun Augustinčić. Letopis Matice srpske, 113(1939) CCCLI/3, str. 222–225. — Kosta Domazetović: Dva poslednja umetnička dela vajara Augustinčića. Vreme, 20(1940) 6635, str. 5. — Milan Katić (mk.): Dovršen je najnoviji rad kipara Antuna Augustinčića spomenik kralju Aleksandru za Sombor. Novosti, 34(1940) 173, str. 15. — Isti: Novo umjetničko djelo Antuna Augustinčića. Ibid., 190, str. 15. — Mirko Šeper: Spomenik ocu domovine. Spremnost, 1(1942) 1, str. 11. — Jovan Popović: Vek i po jugoslovenske umetnosti. Borba, 11(1946) 27. VIII, str. 4–5. — Isti: Trajan spomenik neprolazne slave. Ibid., 12(1947) 9. XI, str. 2. — Grgo Gamulin: Jesenska izložba u starom paviljonu. Republika, 3(1947) I, str. 66–70. — Sreten Stojanović: Druga prolećna izložba, skulptorski deo izložbe. Politika, 45(1948) 12. XI, str. 5. — Đuro Tiljak: IV izložba Udruženja likovnih umetnika Hrvatske. Ibid., 12. XII, str. 5. — Grgo Gamulin: Zapisi iz 1949. Republika, 5(1949) 10/11, str. 810–841. — Slavko Batušić: Susreti s Tončekom. Književne novine, 3(1950) 18, str. 3–4. — Davor Čulić: Jugoslovenski umetnici prvi put posle rata na Bijenalu. Borba, 15(1950) 23. X, str. 2. — Duško Kečkemet: Hrvatska moderna plastika. Arhitektura, 4(1950) br. 3–4. — Slavko Batušić: Najnovije djelo Antuna Augustinčića. Naprijed, 10/11(1953) 27. XI. — Antun Augustinčić (monografija). Uredio B. Iveković. Zagreb 1954. — Zorislav Ugljen: Život mrtve materije. Kulturni radnik, 10(1957) 3/4, str. 37–40. — Miroslav Matovina: Još jedna dvojna skulptura. Večernji list, 5(1963) 4. IX. — M. Svetić: Antun Augustinčić. Novi list, 1963, 29. VI. — Augustinčić (katalog izložbe). Beograd 1964. — Dragoslav Đorđević: Likovna umetnost-trajni spomenik revoluciji. Borba, 29(1964) 25. XII. — Izložba skulptura Antuna Augustinčića. Politika, 61(1964) 4. XII. — Josip Depolo: Djelo odolijeva vremenu i modama. Vjesnik, 26(1965) 9. V. — Golem opus. Šezdesetpeti rođendan Antuna Augustinčića. Večernji list, 7(1965) 4. V. — Mato Matovina: Monumentalni spomenik. Vjesnik, 26(1965) 19. VI. — Stevo Ostojić: Pismo iz Topole Antunu Augustinčiću. Politika, 62(1965) 28–30. XI. — Duško Kečkemet: Javni spomenici u Hrvatskoj do drugog svjetskog rata. Život umjetnosti, 1966, 2, str. 3–16. — Miroslav Krleža: Antun Augustinčić (predgovor monografiji). Zagreb 1968. — Matko Peić: Hrvatski umjetnici. Zagreb 1968. — Aleksandar Ravlić: Spomenik sa Šehitluka mora u muzej. Vjesnik, 30(1969) 8137, str. 5. — Josip Depolo: Sedam decenija života Antuna Augustinčića. VUS, 1970, 11. XI. — Matko Peić: Jedinstvo ličnosti i djela. Vjesnik, 31(1970) 9. VI. — Josip Škunca: Antun Augustinčić. Ibid., 31. XII; 32(1971) 2. I. — Isti: Živim pod pritiskom kratkog roka. Ibid., 32(1971) 13. III. — V. Đurđević: Otkriven impozantan spomenik ustanku. Politika, 69(1972) 10. IX. — Miroslav Krleža: 99 varijacija. Lexicografica, eseji, zapisi. Beograd 1972, 78–81. — Josip Škunca: Pripreme za proslavu 400 godišnjice seljačke bune teku po planu. Vjesnik, 33(1972) 8989(8987!), str. 5. — Ivo Tomljanović: Monumentalni spomenik Matiji Gupcu. Borba, 50(1972) 54, str. 11. — Predrag Aleksijević: Svome popu Vladi. Ilustrovana politika, 1973, 787, str. 28–29. — Viktor Knivald: Četiri vijeka od velike bune. Večernje novine, 10(1973) 2711, str. 3. — Borislav Komad: Strah zbog neostvarenog. Večernje novosti, 21(1973) 28. XI. — Ranko Preradović: Gdje je umjetničko blago AVNOJ-a. Oslobođenje, 30(1973) 19. VIII. — Jozo Puljizević: Zapis o našim spomenicima revolucije. Legenda o vođi i moslavački stih. Oko, 1(1973) 13, str. 3. — Josip Škunca: Augustinčićev dar rodnom mjestu. Vjesnik, 34(1973) 12. V. — Sreto Bošnjak: Umjetničko kazivanje istine. Književne novine, 1975, 1. VI. — Miroslav Krleža: Predgovor (u monografiji: Augustinčić). Zagreb 1976. — Aleksandar Tomić. Još jedno delo Antuna Augustinčića. Front, 32(1976) 17. XII. — Enes Čengić: Pod autorskim znakom Augustinčića. Tito u partizanskom šinjelu. Oslobođenje, 33(1976–77) 10 265, str. 2. — Srečko Niedorfer: Vklesano v kamen, ulito v bron. Večer, 33(1977) 7. I. — Matko Peić: Dug prema Augustinčiću. Vjesnik, 39(1978) 29. IV. — Ana Adamec: Augustinčić (Katalog izložbe). Zagreb 1979. — Mirko Božić: Plemenite vizije iz kamena i bronce. Borba, 58(1979) 127, str. 10. — Elena Cvetkova: Umro Antun Augustinčić umjetnik naroda i revolucije. Večernji list, 23(1979) 6070, str. 1, 6. — Josip Depolo: Portretist velikog formata i izvorne snage. Vjesnik, 40(1979) 11 393, str. 12–13. — Miroslav Krleža: Antun Augustinčić, magija mramornih sjenki. Studio, 1979, 789, str. 24. — Vladimir Maleković: In memoriam Antunu Augustinčiću – Duh naše puntarije. Vjesnik, 40(1979) 11 389, str. 6. — Isti: Sklad i gesta. Ibid., 11 600, str. 11. — Antun Augustinčić. Portreti (Katalog izložbe). Zagreb 1980. — Ive Šimat Banov: Život i djelo za čovjeka. Odjek kulturnog, umjetničkog i književnog života, 33(1980) 23, str. 11, 26.

Augustinčić, Antun, hrvatski kipar (Klanjec, 4. V. 1900 – Zagreb, 10. V. 1979). God. 1918. u Zagrebu započeo studij kiparstva (R. Valdec i R. Frangeš-Mihanović), diplomirao 1924 (I. Meštrović). Kao stipendist francuske vlade boravio u Parizu (1924–26), gdje je studirao i izlagao u salonu francuskih umjetnika i Salonu neovisnih. U Zagrebu je jedan od utemeljitelja likovne skupine Zemlja, s kojom izlaže (1929. i 1932), a 1933. istupa iz nje zbog idejnih razilaženja. Nakon Moskve i Beograda, od 1946. živio u Zagrebu, gdje je iste godine postao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Od 1949. vodio je majstorsku radionicu za kiparstvo, u kojoj su se usavršavali mnogobrojni hrvatski kipari, a te iste godine postao je članom JAZU (danas HAZU). God. 1976. otvorena je Galerija »Antuna Augustinčića« u Klanjcu.Augustinčić se već u Parizu (1924–26), upoznavši kiparstvo A. Rodina i E. A. Bourdellea, oslobađa akademskog načina oblikovanja skulpture. Njegov je osobni likovni izraz između Meštrovićeve monumentalnosti i Kršinićeva lirizma; novo shvaćanje realizma osobito je uočljivo u monumentalnoj plastici: konjanička figura Józefa Piłsudskog (1937), postavljena u Katowicama 1990; Spomenik Maršalu Titu u Kumrovcu (1948); konjanička figura Mir pred zgradom UN-a u New Yorku (1952–54); Spomenik Marinu Držiću u Zagrebu (1963); Nošenje ranjenika u Sisku (1965); Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici (1973). Antologijskim psihološkim portretima (Z. Šnajder, 1928; L. Novak, 1933; A. Štampar, 1952; L. Ružička, 1953; Z. Baloković, 1967; B. Gavella, 1975) ubraja se među najvažnije predstavnike hrvatskog psiholološkog portretnoga kiparstva. U bronci, gipsu i kararskome mramoru, u punome volumenu ili dubokome reljefu modelirao je putena ženska torza (Brijunski akt, 1948; Torzo, 1952). U Zagrebu su skulpture Brijunski akt u parku Ribnjak i Dječak na fontani u parku na Svačićevu trgu (obje postavljene 1954); u Glini je fontana Majka i dijete (1990). – Na varaždinskom i klanječkome groblju nalazi se skulptura Odmor, a na zagrebačkome Mirogoju Ikar (obje 1935). Sudjelovao je na mnogobrojnim javnim međunarodnim natječajima (Tirana, Niš, Dachau, Buenos Aires, Skoplje, Kairo, Addis Abeba i dr.), gdje je dobio mnoge nagrade, a neki su spomenici izvedeni. Bavio se oblikovanjem medalja (Benko Horvat, 1940) i plaketa (Nikola Tesla, 1967). Citiranje: Augustinčić, Antun. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

prema imenu poznatog hrvatskog kipara, člana AVNOJ-a i ZAVNOH-a Antuna Augustinčića

(doslovno iz odluke: „preimenuje se prema imenu poznatog hrvatskog kipara, člana AVNOJ-a i ZAVNOH-a“)

Wikipedia Wikidata