Antun Barac

književni povjesničar i kritičar; 1894-1955

Antun Barac (Kamenjak Grižane kod Crikvenice, 20. kolovoza 1894. - Zagreb, 1. studenoga 1955.), bio je hrvatski književni povjesničar, književni kritičar i prevoditelj.
== Životopis ==
Antun Barac rođen je u Kamenjaku kod Crikvenice 1894. godine. Osnovnu školu polazio je i završio u Grižanama (1901. – 1905.) a gimnaziju u Sušaku (1905. – 1913.). Jugoslavensku književnost, njemački i filozofiju diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1917. godine. Doktorirao je u Zagrebu 1918. godine monografijom o Vladimiru Nazoru. Bio je profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1924. do 1928. godine. Osnovao je Institut za jezik i Institut za književnost JAZU 1952. godine.
== Znanstvena djelatnost ==
Raspon njegovog znanstvenog zanimanja vrlo je širok i kreće se od kritičko – esejističkih napisa o manje važnim piscima, preko monografija o vrhunskim hrvatskim stvarateljima poput Nazora, Šenoe, Vidrića ili Mažuranića do velikih sinteza o hrvatskoj književnoj kritici 19. stoljeća ili započete povijesti hrvatske književnosti od hrvatskog narodnog preporoda do stvaranja bivše Jugoslavije. Dva su temeljna njegova polazišta u vrednovanju književnosti. Ona mora biti izraz čovjeka u njegovom totalitetu, kao individualnog i društvenog bića, te duboko zahvatiti u osnovna pitanja života. Druga mu je teza da se velika umjetnost rađa samo iz velike boli. Dakako, najvažniji je vrijednosni kriterij koliko je pisac za svoj doživljaj našao adekvatni izraz.
U svoja proučavanja unio je i specifični nacionalni kriterij, držeći da svaka mala književnost u većoj mjeri odražava društveni život svoga naroda nego velika. Otuda i poznata njegova krilatica o veličini malenih.
== Djela ==
Nepotpun popis:
Vladimir Nazor, Zagreb, 1918.
Knjiga eseja, Zagreb, 1924.
August Šenoa: studija, Zagreb, 1926.
Ilirska knjiga, Beograd, 1931.
Mirko Bogović, Zagreb, 1933.
Članci o književnosti, Zagreb, 1935.
Dr Antun Radić u hrvatskoj književnosti: predavanje u Pučkom sveučilištu dne 29. siječnja 1937., Zagreb, 1937.
Notes sur les Francais dans la litterature de l'Illyrisme, P.o.: Annales de l'Institut francais de Zagreb ; annee 1, no. 2-3, julliet-decembre 1937., Gap, 1938.
Hrvatska književna kritika, Zagreb, 1938. (2. izd. 1962.)
Vidrić, Zagreb, 1940.
Književnost i narod: (rasprave i eseji), Zagreb, 1941.
Mažuranić, Zagreb, 1945.
Veličina malenih: sastavci o književnosti i književnicima, Zagreb, 1947.
Bjelinski u hrvatskoj književnosti, Zagreb, 1948.
Putopisi Adolfa Vebera, P. o.: Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Odjel za jezik i književnost; knj. 281/4., Zagreb, 1950.
Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije: knjiga I.: književnost ilirizma, Zagreb, 1954., (2. izd. 1964.)
Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije: knjiga II.: književnost pedesetih i šezdesetih godina, Zagreb, 1960. (nadopisala Višnja Barac)
Jugoslavenska književnost, Zagreb, 1954., (2. izd. 1959., 3. izd. 1963.)
Nekrolog nepriznatome, P. o.: Zbornik radova Filozofskog fakulteta, knj. 2, Zagreb, 1954.
Problemi književnosti, Biblioteka Srpski i hrvatski pisci XX. veka, kolo 1, sv. 9, Antun Barac - izabrana djela, knj. 1, izbor i napomene Ivo Frangeš, Beograd, 1964.
Rasprave i kritike, Biblioteka Srpski i hrvatski pisci XX. veka, kolo 1, sv. 10, Antun Barac - izabrana djela, knj. 2, izbor i napomene Ivo Frangeš, Beograd, 1964.
Bijeg od knjige, Zagreb, 1965. (ponovno izd. Litteris, Zagreb, 2015.)
Članci i eseji, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 101, prir. Ivo Frangeš, Zagreb, 1968.
Književnost Istre i Hrvatskog primorja, Zagreb-Rijeka, 1968.
KZSTG, Jasenovac, 1978.
I nisi sam, Osijek [etc.], 1985.
O književnosti, izbor tekstova i uvodni esej Miroslav Šicel, Zagreb, 1986.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

BARAC, Antun, književni povjesničar i kritičar (Kamenjak, kod Crikvenice, 20. VIII 1894 — Zagreb, 1. XI 1955). Osnovnu školu završio je u Grižanima (1901–1905), gimnaziju u Sušaku (1905–1913), a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavensku književnost, njemački i filozofiju (1917). Doktorirao je u Zagrebu 1918. monografijom o Vladimiru Nazoru. Kao srednjoškolski profesor službovao je u Sušaku (1918–1924) i Zagrebu (1924–1930). Od 1930. je docent, a od 1938. redoviti profesor jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za okupacije (od kraja 1941. do svibnja 1942) bio je zatočen u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Školske god. 1945/1946. bio je dekan Filozofskog fakulteta, a 1950/1951. rektor zagrebačkog Sveučilišta. God. 1947. izabran je za redovitog člana JAZU. Bio je predsjednik Hrvatskoga filološkog društva i direktor Seminara za strane slaviste. Osnovao je Institut za jezik i Institut za književnost JAZU (1952) te bio tajnik Akademijina odjela za suvremenu književnost. Njegov portret izradio je J. Miše. — Javio se 1910. u Pobratimu zagonetačkim tekstovima, a zatim i prvom pjesmom Sjeta (br. 19). Književni rad počinje impresionističkom post-matoševskom lirikom, a od 1914. piše recenzije i kritike uglavnom iz hrvatske i srpske književnosti. Barčev rad na preocjenjivanju novije hrvatske književnosti i postavljanju temelja našoj znanosti o književnosti počeo je člankom Naša književnost i njezini historici (Jugoslavenska njiva, 1923, 4) te teorijskom raspravom Između filologije i estetike (Savremenik, 1929, 1). U njima je iznio pregled stanja u hrvatskoj znanosti o književnosti te pokazao zablude pozitivističke i filološke metode ali i jednosmjerna estetizma. Njegova književnopovijesna istraživanja široka su raspona i kreću se od kritičko-esejističkih napisa o manjim piscima (L. Botić, G. Martić, I. Perkovac, F. Horvat Kiš) do monografija o vrhunskim stvaraocima (V. Nazor, 1918; A. Šenoa, 1926; V. Vidrić, 1940; I. Mažuranić, 1945). Dao je i povijesnu sintezu hrvatske književne kritike XIX st. (1938), nastojeći kritiku znanstveno obraditi kao zaseban književni rod. Napisao je dvije (Književnost ilirizma, Književnost pedesetih i šezdesetih godina) od zamišljenih pet knjiga povijesti novije hrvatske književnosti. Tu je došao do izražaja otpor jednoobraznom prenošenju gotovih shema iz tzv. velikih u tzv. manje književnosti. Služio se posebnim nacionalnim mjerilom, smatrajući da svaka manja književnost u većoj mjeri odražava društveni život svog naroda, negoli velika. Odatle i njegova krilatica »veličina malenih«. Služeći se književnopovijesnom metodom B. uz društvenu naglašava i estetsku odrednicu djela. Svoje estetske sudove osniva na dvjema osobinama: humanističkim vrijednostima teme i savršenstvu oblika, što određuje pojmovima »konciznost izraza« i »plastičnost prikazivanja«. Pisao je i o vezama između hrvatske i srpske književnosti, a bavio se i komparativnim istraživanjima odnosa hrvatske književnosti prema evropskima. Posmrtno su tiskana autobiografsko-dnevnička zapamćenja i feljtoni iz ratna vremena, Bijeg od knjige. Svoje znanstvene, kritičarske i književne radove objavio je u publikacijama: Pobratim (1910–1913), Hrvatski đak (1911), Vienac (1913), Vihor (1914), Primorske novine (1916–1919), Književni jug (1919), Savremenik (1919, 1928, 1929, 1931, 1937, 1940, 1941), Riječ (1920, 1926, 1927, 1929–1931), Nova Evropa (1921, 1922), Mladost (1923, 1924, 1927–1934), Hrvatsko kolo (1929, 1932, 1936–1941, 1946, 1948, 1950, 1951, 1953), Hrvatska revija (1930, 1931, 1938, 1940, 1943, 1944), Republika (1945, 1949–1952), Riječki list (1948–1950), Jezik (1953), Zbornik Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1951, 1954) i dr. Pisao je pod pseudonimima i šiframa: J. Božić, M. Vajvarski, P. Mitrović, Tone Kamenjak, A., Bc, A. B., A. B. C. Bavio se i uredničkim radom. Kao srednjoškolac uređivao je u Sušaku omladinski list Novi život, zatim je bio član redakcije Jugoslavenske njive (1924–1926), urednik časopisa Mladost (1925–1934) i edicija JAZU Građa za povijest književnosti hrvatske (1947–1953) te Noviji pisci hrvatski (1949–1955). Priredio je nekoliko antologija (S. Gregorčič, 1924; A. Harambašić, 1926), jubilarno izdanje djelâ A. Šenoe (1931–1934), A. G. Matoša (1934–1938), Nazora (1946–1950). Za ediciju Djela hrvatskih pisaca uredio je djela E. Kumičića (1950) te 1. i 2. svezak Hrvatske književne kritike (1950–1951). S V. Nazorom priredio je čitanke iz hrvatskog ili srpskog jezika za niže razrede srednje škole (od 1928. više ponovljenih izd.). Prevodio je s njemačkog. Njegova knjiga Jugoslavenska književnost prevedena je na više jezika. — Barca je kao književnog povjesnika najprije zapazio J. Bogner ukazujući na njegove napore da sociološkom metodom ispravi zablude i otkrije mnoštvo novih književnopovijesnih činjenica, otvarajući put nejednostranoj estetskoj analizi. I. Frangeš je pisao o Barcu kao tvorcu naše moderne znanosti o književnosti te naglasio njegovo nastojanje da je uz pomoć filologije i estetike oslobodi pozitivističkih stega te utvrdi nacionalne književnopovijesne koordinate. Po S. Lasiću za njega je primjeran metodski eklekticizam koji se osniva na principima sociološkog tumačenja književnosti, organskog tumačenja njezina razvoja te stvaralačkog tumačenja naše književne povijesti. Ukazuje se i na Barčeve napore da kritiku uvede u područje znanosti o književnosti, ali ujedno da tu znanost oslobodi metodologije književne kritike (D. Brozović). DJELA: Vladimir Nazor. Zagreb 1918. — Knjiga eseja. Zagreb 1924. — August Šenoa. Zagreb 1926. — Članci o književnosti. Zagreb 1935. — Hrvatska književna kritika. Zagreb 1938, 1962². — Vidrić. Zagreb 1940. — Književnost i narod. Zagreb 1941. — Mažuranić. Zagreb 1945. — Veličina malenih. Zagreb 1947. — Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije. Knj. 1: Književnost ilirizma. Zagreb 1954, 1964²; knj. 2: Književnost pedesetih i šezdesetih godina (nadopisala Višnja Barac). Zagreb 1960. — Jugoslavenska književnost. Zagreb 1954, 1959², 1963³. — Hrvatska književna kritika, 7. Zagreb 1962. — Izabrana djela. Knj. 1: Problemi književnosti; knj. 2: Rasprave i kritike. Beograd 1964. — Bijeg od knjige. Zagreb 1965. — Članci i eseji. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 101. Zagreb 1968. — Književnost Istre i Hrvatskog primorja. Zagreb—Rijeka 1968. — KZSTG. Jasenovac 1978.

Barac, Antun, hrvatski književni povjesničar i kritičar (Kamenjak kraj Crikvenice, 20. VIII. 1894 – Zagreb, 1. XI. 1955). Diplomirao na Filozofskom fakultetu (jugoslavenske književnosti, njemački, filozofija) u Zagrebu 1917. Doktorirao 1918. tezom o V. Nazoru. Bio je srednjoškolski profesor na Sušaku i u Zagrebu, a od 1930. profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1947. bio je redoviti član JAZU. Bio je član redakcije časopisa Jugoslavenska njiva (1926), urednik časopisa Mladost (1925–33), uređivač mnogih znanstvenih edicija i antologija, a s V. Nazorom pisao je i srednjoškolske udžbenike.Započeo pisati kao enigmatičar i pjesnik, a u esejima Naša književnost i njezini historici (Jugoslavenska njiva, 1923) i Između filologije i estetike (Savremenik, 1929) iznio je svoje poglede na zadaću i smisao umjetnosti, posebno književnosti. Povijest književnosti, po njemu, istodobno je povijest duha, atmosfere i filozofije vremena, ali prije svega povijest tijekova života zahvaćena u njegovoj sveukupnosti s najvrednijom odrednicom u središtu pozornosti – čovjekom. Naglašavajući kako književnopovijesna studija mora pokazati koliko život kao totalitet pulsira u književnom djelu, Barac književnu umjetninu stavlja u određeni povijesni kontekst i postavlja tezu o potrebi različitih kriterija u ocjenjivanju književnosti velikih i malih naroda, a iz tog je stajališta proizišao i njegov poznati termin »veličina malenih«. Te postulate konkretizirao je u analizama više hrvatskih (te nekih srpskih i slovenskih) pisaca, posebno u monografijama (Vladimir Nazor, 1918; August Šenoa, 1926; Vidrić, 1940; Mažuranić, 1945), ali je pisao i o manje poznatim književnicima (F. Horvat Kiš, I. Perkovac, L. Botić i dr.). U većim studijama do punog je izražaja došla Barčeva književnopovijesna metoda: uzimajući u obzir i primjenjujući različite metodološke postupke, od pozitivističkih pa do estetskog vrednovanja, služeći se svojevrsnom eklektičkom metodom, uspješno je povezivao tradicionalne postupke s modernim tendencijama u raščlambi književnog ostvarenja. Njegov smisao za sintezu vidljiv je u knjizi Hrvatska književna kritika XIX. stoljeća (1938) te u započetoj povijesti Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije, projekta od kojega su objavljene dvije knjige: Književnost ilirizma (1954) i Književnost pedesetih i šezdesetih godina (nadopisala Višnja Barac, 1960). Primjenom komplementarnih metoda Barac je znatno pridonio suvremenoj hrvatskoj znanosti o književnosti, a poredbenim proučavanjima hrvatske književnosti posebno mjestu hrvatskoj književnosti u kontekstu europskih literaturâ.Ostala važnija djela: Knjiga eseja (1924), Članci o književnosti (1935), Književnost i narod (1941), Veličina malenih (1947), Jugoslavenska književnost (1954), Bijeg od knjige (1965). Citiranje: Barac, Antun. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata