Antun Bauer

zagrebački nadbiskup; 1856-1937

Antun Bauer (Breznica, 11. veljače 1856. – Zagreb, 7. prosinca 1937.), teološki i filozofski pisac, zagrebački nadbiskup. Njegov su lik i djelo nedjeljivi od političke i crkvene povijesti Hrvata od kraja 19. stoljeća do pred početak II. svjetskog rata.
== Životopis ==
Rođen je kao treće od petnaestoro djece u ne baš imućnoj obitelji gradišćanskih Hrvata. Unaprijedio je pastoralno i socijalno djelovanje zagrebačke nadbiskupije te bio pokrovitelj mnogih društava i institucija. Učitelj mu je bio Josip Stadler, vrhbosanski nadbiskup.
Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1875. godine.
Predavao je u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1884. do 1887. godine. Profesor je na Teološkom fakultetu u Zagrebu (1887. – 1911.), gdje je predavao filozofiju i apologetiku. Godine 1906./1907. postaje rektor Zagrebačkog sveučilišta. Aktivno je sudjelovao u političkom životu (1885. – 1911.) u redovima oporbe kao saborski zastupnik iz redova Stranke prava, a potom kao predstavnik pravaške grupe u okviru Hrvatsko-srpske koalicije. Bavio se suvremenim problemima filozofije primjenjujući skolastičku metodologiju, djelovao u vjerskoj publicistici, te pisao filozofijske i teološke rasprave.
Godine 1911. imenovan je koadjutorom nadbiskupa Posilovića. Godine 1914. postaje zagrebačkim nadbiskupom. Bio je osoba duboke vjere i iskrene pobožnosti. Njegovom zaslugom rimski zavod svetog Jeronima postao je opće dobro hrvatskoga naroda. U govoru iz 31.srpnja 1914. svrstava se na stranu podupiratelja rata:
Hrvati junaci! Bog vas zove u boj. Bog, vječna Pravda, zove vas, da u rukama njegovim budete osvetnici onoga nedjela u Sarajevu koje je kralju našem otelo čvrstu potporu u starim danima, a njegovim vjernim narodima smjeralo ugrabiti nadu u veliku budućnost.
Hrvati junaci! Hrabro pođite u boj i znajte da se u najteže časove vaše ruke milijuna dižu gospodu na pobožnu molitvu. Neka pobjedu dade vama i sreću oružju vašem.
No, 30. listopada 1918. srčano podupire raskid odnosa sa starom državom:
Jednodušnim zaključkom Hrvatskog sabora u sjednici od 29. listopada t.g. prešla je vrhovna vlast za čitavu našu domovinu u ruke Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, pošto su se prekinuli državnopravni ugovori s kraljevinom Ugarskom i carevinom Austrijom. Domovina je naša slobodna i nezavisna! Koliko oduševljenje, kolika radost napunja srca svih nas i vjernoga puka našega!
Svečano je otvorio i prvi euharistijski kongres u Zagrebu i vrlo aktivno 1925. sudjelovao u Tisućugodišnjici Hrvatskoga Kraljevstva. Donirao je novce za franjevačka spomen-bazilika sv. Nikole Tavelića i samostan u Tomislavgradu.
Poslije izbora 1935., nadbiskup Bauer osobno je prosvjedovao knezu Pavlu protiv nasilja nad hrvatskim pučanstvom, naglašujući da su takvi postupci suprotni moralu te ih označio kao progonstvo i divljaštvo.
Kao nadbiskup koadjutor s pravom nasljedstva, Alojzije Stepinac, posljednjih je godina života Antuna Bauera preuzeo stvarno vodstvo Zagrebačke nadbiskupije, suočen s još težim i dramatičnim godinama, koje su nadolazile. Baureov je nasljednik, Alojzije Stepinac, u pismu vjernicima i kleru nakon Bauerove smrti u dubokoj starosti nakon 25 godina biskupovanja, naglasio njegove neprolazne zasluge osobito zbog toga što su nadbiskupija i cijela Crkva bez velikih potresa prošli kroz sve promjene i poteškoće u Kraljevini Jugoslaviji.
U eseju Prije trideset godina (1917. – 1947.) objavljenom u Republici (1947., 11), osvrćući se na prilike u Hrvatskoj u vrijeme izbijanja oktobarske revolucije, Miroslav Krleža napominje da je Bauer pripadao onoj skupini ličnosti koje su pružale snažan otpor odjecima revolucionarnih previranja u Rusiji. Strahujući od agrarne reforme, Bauer je »tvrdo odlučio da sruši babilonski, grešni toranj boljševizma«, nagovijestivši mu »križarsku vojnu do istrebljenja«. Prema Krležinu mišljenju, bio je to izraz Bauerova feudalnog mentaliteta.
== Djela ==
Područje materijalizma (1889.)
Bogoslav Šulek kao filozof i polemik (1890.)
Naravno bogoslovje ili koliko može čovjek samim razumom spoznati Boga (1892.) (elektronička inačica)
Opća metafizika ili ontologija (1894.) (elektronička inačica)
Wundtov metafizički sustav
== Bibliografija ==
Ivan Macan, Antun Bauer - filozof i nadbiskup, Obnovljeni Život 2/1999. (elektronička inačica)
== Izvori ==
TV kalendar [1]
Opća i nacionalna enciklopedija [2]
Krležijana [3]
== Vanjske poveznice ==
Mrežna mjesta
Antun Bauer (1914. – 1937.), Zagrebačka nadbiskupija

BAUER, Antun, teološki i filozofski pisac, zagrebački nadbiskup (Breznica kod Bisaga, 11. II 1856 — Zagreb, 7. XII 1937). Potječe iz obitelji Antuna i Barbare, rođ. Rubinić. Otac je u djetinjstvu doselio s roditeljima iz Cindrova (Siegendorf, Burgenland, Austrija) na imanje grofa Erdődyja u Jastrebarsko. Osnovnu školu pohađao je u Jastrebarskom, gimnaziju u Varaždinu (1867–1873) i Zagrebu (1873–1875), a teologiju studirao u Zagrebu (1875–1877), Budimpešti (1877–1880) i Beču (1880–1883). Studij je završio u Beču doktoratom iz filozofije i teologije. Svećenik je od 1879. Bio je kapelan u župi Sv. Marka u Zagrebu, u Ivancu i Samoboru (1883–1884), vjeroučitelj u muškoj učiteljskoj školi i gimnaziji u Zagrebu (1884–1887), predavač (1887/1888), izvanredni (1888–1904) i redoviti profesor (1904–1911) filozofije i osnovnog bogoslovlja na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U međuvremenu je bio dekan tog fakulteta (1905/1906) i rektor zagrebačkog Sveučilišta (1906/1907). Od 1910. je zagrebački kanonik, a 6. I 1911. je postavljen za koadjutora nadbiskupu J. Posiloviću. Upravu Zagrebačke nadbiskupije preuzeo je 26. IV 1914. — Bauerov život i rad karakteriziraju dva razdoblja. U prvom postaje poznat u hrvatskomu kulturnom i političkom životu zbog djelovanja u vjerskoj publicistici, po filozofskom stvaralaštvu i zbog političkog opiranja Khuen-Héderváryjevoj diktaturi. Društvena, filozofska i politička stajališta otkriva uređujući 1886–1890. Katolički list, u kojemu piše uvodne članke i vodi polemike s istaknutim kulturnim i političkim djelatnicima: F. Spevcem, B. Šulekom, Š. Brusinom, S. Fabkovićem i I. Filipovićem, zastupnicima političkog liberalizma i laicizma te filozofskog i prirodoznanstvenog materijalizma. Sa Šulekom je polemizirao o materijalizmu pune dvije godine, izazvavši spor oštrom kritikom Šulekove rasprave Područje materijalizma (1888). Filozofske rasprave, političke govore i osvrte iz prvog razdoblja te biskupske poslanice i govore iz drugog objavljivao je u listovima i časopisima: Katolički list (1886–1893, 1896, 1903, 1906, 1909, 1914–1916, 1920–1931, 1933, 1935), Obzor (1896, 1898, 1904, 1905, 1925), Ljetopis JAZU (1897, 1904, 1917, 1918), Spomen-cvieće (1900), Hrvatska (1906, 1907), Hrvatstvo (1908), Hrvatsko pravo (1911), Hrvatska prosvjeta (1917), Glasnik sv. Ante Padovanskoga (1919, 1922), List Biskupije splitsko-makarske (1920, 1926, 1931, 1932), Nedjelja (1922, 1924), Nova Evropa (1923), Glasnik Biskupija bosanske i sriemske (između 1924. i 1933, 1935, 1937, 1939), Jutarnji list (1925, 1930–1931), Vrhbosna (1926, 1933), Za vjeru i dom (1927, 1928, 1931), Hrvatska straža (1931, 1935), Križ na Jadranu (1933, 1935), Kršćanska škola (1933, 1935). B. se, u okvirima obnovljene tomističke filozofije, bavio suvremenim problemima evropske filozofije strogo primjenjujući skolastičku metodologiju i pridonoseći formiranju stručne filozofske terminologije. Skolastičku interpretaciju metafizike dao je u svomu glavnom filozofskom djelu Obća metafizika ili ontologija, prvom sistematskom prikazu ontologije na hrvatskom jeziku, gdje je metafiziku odredio kao »znanost o nadoćutnim uzrocima predmeta i pojava«. U analitičkim raspravama o ontologiji (Rad JAZU, 1900, 144) i gnoseologiji (Rad JAZU, 1896, 127; 1897, 132) W. Wundta prvi je pružio u novijoj hrvatskoj filozofskoj literaturi cjelovitu razradu evropske filozofske misli XIX st. U tim raspravama, kao i u filozofskim priručnicima iz ontologije i teodiceje pokazuje ovisnost o neoskolastici, ali i dobro poznavanje prirodnih znanosti pa u polemici s Lukom Turčićem zagovara evoluciju; premda se suprotstavlja monističkom evolucionizmu. Sve to Baueru omogućuje zadržati kontakt s »naučnim i modernim filozofskim nazorima te da na njihovoj imanentnoj kritici, kao i na pozitivnoj nauci o spoznaji izgradi nove osnove za stari metafizički sustav« (S. Zimmermann u: Zagrebački nadbiskup A. B. u životu i djelu, 27.), zasnovan na aristotelovskom dualizmu. Sudjelovao je i u polemici oko teološkog djela Frana Barca, optuženog 1908. za modernizam od ultramontanističkih teologa, i istupa u njegovu obranu ukazujući na putove konstruktivnog odnosa filozofije i teologije. Od 1885, do 1911. B. je sudjelovao aktivno u političkom životu u redovima opozicije kao zastupnik Stranke prava, odn. Hrvatsko-srpske koalicije. Često je nastupao u Hrvatskom saboru i u parlamentu u Budimpešti. Političko opozicijsko djelovanje odgodilo je sve do Khuen-Héderváryjeva pada njegovo imenovanje za redovitog profesora, ali je 1896. izabran za dopisnog, a 1899. za redovitog člana JAZU. Od 1915. do 1937. bio je pokrovitelj Akademije. Postavši zagrebačkim nadbiskupom, B. se usredotočuje na vanjske i unutrašnje crkvene poslove u svojoj nadbiskupiji i u cijeloj Hrvatskoj. Njegovom inicijativom započela je 27. XI 1918. radom kasnija Biskupska konferencija Jugoslavije, a on je bio njezin prvi predsjednik. Kod vlade u Beogradu isposlovao je 1920. imenovanje prvog predstavnika Sv. stolice u Državi SHS. Ondje se oštro opirao provedbi zakona o agrarnoj reformi po kojoj je trebalo umanjiti crkvene posjede (1921). Dok je 1922. sudjelovao u Beogradu u radu pripravne komisije za sklapanje konkordata, spriječio je vladinu nakanu da zabrani pristup u škole svećenicima kao vjeroučiteljima. Kod crkvenih vlasti u Rimu dobio je dopuštenje za transliteraciju staroslavenskog misala, koji je zatim tiskan u redakciji J. Vajsa latiničkim slovima (1927). U Zagrebu je 1925. predsjedao prvoj sinodi Zagrebačke nadbiskupije. Dokumentima sinode reorganizirano je tadašnje imovinsko i pastoralno zakonodavstvo te dovedeno u sklad s novim crkvenim zakonikom i smjernicama tzv. katoličke akcije. U pastoralno i socijalno djelovanje nadbiskupije, posebno u Zagrebu, uveo je redovnice i redovnike: Službenice Malog Isusa (1917), karmelićanke (1919), salezijance (1922), franjevce konventualce (1922) i trećorece glagoljaše (1926), dominikance (1927) i dalmatinske franjevce (1932). Za odgoj dijecezanskog klera osnovao je i podigao s đakovačkim biskupom A. Akšamovićem zajedničko dječačko sjemenište u Zagrebu na Šalati (1925–1928). Materijalno i moralno B. je podupirao niz društvenih i kulturnih pothvata. Još 1901. sudjeluje u osnivanju Hrvatske poljodjelske banke. Bio je pokrovitelj »Hrvatskog Radiše«, a od 1914. Hrvatskoga književnog društva »Sv. Jeronima.« Osnovao je 1914. Nadbiskupsku tiskaru, odobrio i podupirao osnivanje Dijecezanskog muzeja. Novčano je 1917. pomagao osnivanje Razreda JAZU za likovnu umjetnost, a 50 000 kruna dao je za Strossmayerovu galeriju. God. 1918. osnovao je zakladu od 210 000 kruna za stipendiranje studenata medicine, a 1919. je zagrebačkom Sveučilištu poklonio 5 rali i 1541 hvat zemljišta za izgradnju medicinskog fakulteta. Gospodarsko-šumarskom fakultetu je za nisku naknadu ustupio imanje Maksimir. Pri obnovi tornjeva katedrale 1927. snosio je najveći dio troškova. Javnim istupom u korist progonjenih Hrvata i Slovenaca pod talijanskom vlašću (1931) i pozivom na izraze potpore međunarodnoj konferenciji za razoružanje u Ženevi (1932) pobudio je antimilitaristička reagiranja u širokim narodnim slojevima. Odobravanje javnosti, a nezadovoljstvo vodećih političkih krugova, izazvale su njegove odluke kojima je zabranio svećenicima sudjelovanje u manifestacijama sokolskih društava (1933) te kandidiranje za zastupnike na listi bilo koje političke stranke (1935). DJELA: Područje materijalizma. Zagreb 1889. — Bogoslav Šulek kao filozof i polemik. Zagreb 1890. — Naravno bogoslovlje. Zagreb 1892; Teodiceja ili nauka o razumskoj spoznaji boga. Zagreb 1918². — Obća metafizika ili antologija. Zagreb 1894, 1918². — Wundtov metafizički sustav. Rad JAZU, 1896, 127, str. 209–248; 1897, 132, str. 48–102; 1900, 144, str. 1–39. — Vjera i znanost. Zagreb 1906.

Bauer, Antun, hrvatski teološki i filozofski pisac, zagrebački nadbiskup (Breznica kraj Varaždina, 11. II. 1856 – Zagreb, 7. XII. 1937). Podrijetlom iz obitelji gradišćanskih Hrvata. Studirao je u Zagrebu, Budimpešti i Beču, gdje je 1883. postigao doktorat iz filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen 1879. Nakon povratka sa studija neko je vrijeme bio kapelan u Zagrebu, Ivancu i Samoboru, a od 1884. u Zagrebu vjeroučitelj u muškoj učiteljskoj školi i gimnaziji. Od 1887. predavao je na Bogoslovnom fakultetu (kao redoviti profesor filozofije i osnovnoga bogoslovlja od 1904. do 1911). Bio je dekan tog fakulteta 1905–07., a 1906–07. i rektor Sveučilišta. Također je bio urednik Katoličkog lista (1886–90). Od 1910. zagrebački kanonik, početkom 1911. imenovan je za koadjutora nadbiskupu Jurju Posiloviću, a 1914. naslijedio je Posilovića na mjestu zagrebačkog nadbiskupa. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru (1897–1901., 1906–10., 1913–18), isprva kao pripadnik Udružene opozicije, potom kao predstavnik Hrvatske stranke prava, s kojom je prišao Hrvatsko-srpskoj koaliciji, a naposlijetku kao virilist. Kao zagrebački nadbiskup bavio se uglavnom crkvenim poslovima. Na njegov poticaj i pod njegovim predsjedanjem počela je 1918. s radom Biskupska konferencija, 1922. sudjelovao je u radu komisije za pripremu konkordata, a 1925. organizirao je prvu sinodu Zagrebačke nadbiskupije (nakon 1690). Njegovom je zaslugom Zavod sv. Jeronima postao nacionalna ustanova. S đakovačkim biskupom Antunom Akšamovićem izgradio je sjemenište i gimnaziju u Zagrebu. Pomogao je i osnivanje Caritasa. Sve to vrijeme istupao je povremeno i politički, zauzimajući se za pravedno rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja. U filozofsko-teološkim djelima zastupao je neotomističku interpretaciju metafizike: Područje materijalizma (1889), Bogoslav Šulek kao filozof i polemik (1890), Naravno bogoslovje (1892), Obća metafizika ili ontologija (1894), Teodiceja ili nauka o razumnoj spoznaji Boga (1918). Od 1899. bio je redoviti član JAZU-a (a od 1915. do smrti i pokrovitelj Akademije). Citiranje: Bauer, Antun. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

vraća se prijašnji naziv

(doslovno iz odluke: „ULICA ANTUNA BAUERA“)

Wikipedia Wikidata