Antun Bonifačić
Punat 1901. – Chicago 1986.
književnik; 1901 - 1986
Antun Bonifačić (Punat, otok Krk, Hrvatska, 8. listopada 1901. – Chicago, SAD, 24. travnja 1986.) bio je hrvatski političar i emigrantski novinar.
Rodio se na otoku Krku u mjestu Puntu. Osnovno i srednje školovanje stekao je u Pazinu i na Sušaku. Studirao je slavistiku, romanistiku, hrvatski i francuski jezik i književnost u Zagrebu.
Za vrijeme drugog svjetskog rata, radi na nižem dužnosničkom mjestu - bio je nadstojnikom Odjela za kulturne veze Ministarstva vanjskih poslova NDH. Svojevremeno je bio i članom Europskog pjesničkog udruženja (EPU, Europäische Schriftstellervereinigung) koje je utemeljeno 1941. godine. Po završetku rata napušta Hrvatsku i odlazi u Brazil. Godine 1951. s Vinkom Nikolićem u Buenos Airesu pokreće časopis Hrvatska revija. U njoj je pisao o hrvatskim emigrantskim listovima kao što je Hrvatski radnik.
Nakon nekoliko desetljeća angažirao se je i politički. Nakon smrti Stjepana Hefera 31. srpnja 1973., Bonifačić biva izabran za predsjednika Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, na čijem je čelu ostao do 1981.
Zadnje dane svog života proveo je u SAD-u, gdje je umro 24. travnja 1986., u Chicagu.
== Djela ==
Svojim pjesničkim djelima ušao je u antologiju hrvatskog pjesništva druge polovice XX. stoljeća priređivača Stijepa Mijovića Kočana "Skupljena baština".
Roman "Krv majke zemlje", Zagreb 1935. Redovito izdanje "Matice hrvatske"
== Izvori ==
Berislav Jandrić: Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj reviji, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 2006.
BONIFAČIĆ, Antun, pisac (Punat na Krku, 8. X 1901). Gimnaziju je polazio u Pazinu i Sušaku. U Zagrebu studirao slavistiku i romanistiku. Doktorirao je tezom Les éléments romantiques chez Gustave Flaubert (1924). Potom je tri godine studirao na Sorboni francusku književnost. Bio je nastavnik u Krku, Sušaku, Somboru i Zagrebu, gdje je predavao francuski jezik na Sveučilištu. Za rata radio je u Odjelu za kulturne veze pri Ministarstvu vanjskih poslova NDH. Tada je bio potpredsjednik Društva hrvatskih književnika. God. 1945. emigrirao je i neko vrijeme živio u Argentini i Brazilu, potom u SAD. — Nakon kratkotrajne jugoslavensko-unitarističke orijentacije priklonio se krugu desnih, nacionalistički orijentiranih pisaca oko M. Budaka. Pisao je konvencionalnu pejzažističku liriku te prozu s društvenom međuratnom tematikom vezanom uz Krk i Podravinu. Prevodio je s francuskog (A. Gide, G. Flaubert, A. Malraux, H. M. Montherlant i dr.). Poeziju, prozu te književne prikaze i eseje objavio je u Slobodnoj tribuni (1921), Mladoj Jugoslaviji (1922, 1923), Novoj Evropi (1922, 1929), Jugoslavenskoj njivi (1923–24, 1925–26), Riječi (1926–29), Vijencu (1926–28), Savremeniku (1928, 1929, 1931, 1936–38, 1940), Književniku (1929, 1930), Hrvatskom kolu (1934, 1935, 1937, 1938, 1941) te od 1941. do 1945. u publikacijama Hrvatski narod, Spremnost, Plava revija, Croatia, Život za Hrvatsku i dr. Potpisivao se šiframa A. B. i B. Bio je urednik Savremenika (1930, 1931), a s A. Vrbackym izdao je zbornik Velebit. Antologia soúčasnej chorvátskej prózy (Turčianski Sv. Martin 1943). Nakon rata pisao prozu te uređivao više emigrantskih publikacija djelujući na liniji nacionalističke isključivosti i antikomunističke propagande. DJELA: Pjesme. (Sušak) 1926. — Ljudi zapada. Eseji o André Gideu i Henry de Montherlantu. Zagreb 1929. — Pjesme. Zagreb 1932. — Krv majke zemlje. Zagreb 1935. — Mladice. Zagreb 1938, 1943². — Pjesme. Zagreb 1938. — Paul Valéry (Stvaralački nihilizam). Zagreb 1940. — Entre Jupiter et Mars. La Croatie et l’Europe. Zagreb 1944. — Zwischen Jupiter und Mars. Kroatiens Bekenntnis zu Europa. Zagreb 1944. — Bit ćete kao bogovi (roman) Neka bude svjetlost (novela). Buenos Aires 1950. — Vječna Hrvatska. Chicago 1953.
Bonifačić, Antun, hrvatski pisac (Punat na Krku, 8. X. 1901 – Chicago, 24. IV. 1986). Završio je studij kroatistike i romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1924. tezom o Gustaveu Flaubertu. Nakon studijskog boravka na Sorbonnei bio je gimnazijski profesor u Krku, Sušaku, Somboru i Zagrebu, a 1941–45. nadstojnik Odjela za kulturne veze pri Ministarstvu vanjskih poslova NDH. Od 1945. u Rimu, 1947. otišao je u Brazil, te 1954. u SAD. S Vinkom Nikolićem uređivao je Hrvatsku reviju 1951–54., potom mjesečnik Nezavisna država Hrvatska, 1975–81. bio je predsjednik Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta (HOP). Kao sljedbenik francuske intelektualne misli prevodio djela istaknutih pisaca (André Malraux, André Gide), objavio eseje o Gideu i Henryju de Montherlantu (Ljudi Zapada, 1929) te monografiju Paul Valéry (1940). U prvoj fazi pjesničkog stvaralaštva zaokupljen je krajolikom rodnoga kraja i mora kao okvirom motivskog sklopa Bog–priroda–čovjek (Pjesme, 1926). U egzilu mu glavni motiv postaje sudbina hrvatskog naroda u prošlosti i suvremenosti. Pisao je i socijalno-psihološke romane tradicionalne realističke fakture (Krv majke zemlje, 1935; Mladice, 1938; Bit ćete kao bogovi, 1950). Književno mu je najuspjelija esejistika skupljena u knjizi Vječna Hrvatska (1953) u kojoj kao paradigme ostvarenja ideje hrvatske nacije i kulture sagledava djelovanje Ante Starčevića, Stjepana Radića i Alojzija Stepinca te opuse Ivana Meštrovića i Tina Ujevića. Citiranje: Bonifačić, Antun. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji
u spomen na prvu hrvatsku primadonu
(doslovno iz odluke: „preimenuje se u spomen na prvu hrvatsku primadonu i dobiva ime Ulica Sidonije Erdődy Rubido“)
u spomen na književnika Antuna Bonifačića
(doslovno iz odluke: „preimenuje se u spomen na književnika Antuna Bonifačića i dobiva naziv:“)