Antun Matija Reljković

književnik, prevoditelj, prosvjetitelj; 1732-1798

Matija Antun Relković (Reljković) (Davor, 6. siječnja 1732. – Vinkovci, 22. siječnja 1798.), hrvatski prosvjetiteljski prozaik.
== Životopis ==
Rodom Slavonac iz posavskog sela Davor (prije Svinjar), bio je sin graničarskoga časnika, a to je karijera koju je i sam izabrao. Počeo je kao običan vojnik i u vojsci stekao čin kapetana. Borio se u sedmogodišnjem ratu dok nije 1757. zarobljen od Prusa u Wroclawu (Breslauu), te je proveo zarobljeništvo u Frankfurtu na Odri. Tamo se bacio na opsežno i nesustavno čitanje francuskih i njemačkih racionalističkih i prosvjetiteljskih pisaca (Bayle, Voltaire, Diderot, vjerojatno i poljskoga renesansnog pjesnika Jana Kochanowskoga, autora spjeva o "Satiru" koji mu je vjerojatno poslužio kao predložak, no radi se samo o pretpostavkama, jer sam nikada nije otkrio svoju "zarobljeničku lektiru"). Vrativši se iz zarobljeništva, još je neko vrijeme proveo u ratovanju (Bavarska), no zasićen vojničkim životom, povukao se u mirovinu (nakon što mu je car Josip II. dodijelio titulu nasljednog plemića). Umro je u Vinkovcima.
=== Književno stvaralaštvo ===
Relković je svestran i izuzetno utjecajan pisac, poslije Kačića najznačajniji hrvatski autor 18. stoljeća, čija se djelatnost odrazila na više polja: jezikoslovnoj, didaktičnoj, praktično-prosvjetnoj. Pisac je hibridne poligrafije mudrosnica "Nek je svašta iliti sabranje pametnih ričih", 1795.), gramatike s elementarnim rječnikom, sintaksom i dosta proizvoljnim etimologijskim izvodima ("Nova slavonska i nimačka gramatika", 1767. – djelo je ostalo u rukopisu za piščeva života), no, najvažniji mu je ostvarenje didaktični spjev, pučkoprosvjetnog karaktera "Satir iliti divlji čovik" (1762., prošireno izdanje 1779.) prožet duhom racionalizma, zdravorazumskih moralnih pouka i pragmatičkih savjeta za obnovu gospodarstva i ostvarenje europski uljuđenoga života u Slavoniji u kojoj je još vladalo tursko nasljeđe orijentalne zapuštenosti i nemara. Otprilike u to vrijeme je preveo Pančatantru.
Iz prvog velikog oružanog sukoba u koji su bile upletene gotovo sve europske sile Relković je donio novu sliku svijeta, zasnovanu na idejama francuskog prosvjetiteljstva. Pragmatizam europskog 18. stoljeća našao je u njemu svoga najznatnijeg predstavnika u nas. Merkantilističku predodžbu predjozefinskog vremena, dominantnu u prvom izdanju, zasjenilo je u drugom fiziokratsko shvaćanje poteklo od francuskih političkih filozofa koje predvodi Francois Quesnay. U tim idejama Relković je našao sebe, kroz njih je gledao svoju Slavoniju. Dokazuju to prozni dijelovi u drugom izdanju, gdje govori o seljaku i njegovoj prisnosti s prirodom: ako stihovi u "Satiru" ne mogu svjedočiti o Relkovićevim pjesničkim sposobnostima (kojih, realno, i nema), te nevelike, gotovo epizodne glose svjedoče vrlo uvjerljivo da je Relkovićev racionalizam bio nošen propovjedničkim i obnoviteljskim entuzijazmom. Nije Relković bio bez talenta, ali ipak, više od talenta, njega čini piscem sjajna inteligencija duha. Kao moralist i popularizator vlastitih ideja, on želi samo jedno: biti zabavan i koristan svakom čitatelju – i to je postigao. Pisan popularnim stihom narodne pjesme, tečnom slavonskom ikavicom, "Satir" je imao golem učinak. Povijesno jezikoslovlje je Relkovićevo djelo prevrjednovalo, odavši priznanje njegovu prosvjetiteljskomu učinku, no istaknuvši u prvi plan modernost njegova novoštokavskoga idioma koji je, uz Kačićevu općenacionalnu i europsku uspješnicu, odigrao ključnu ulogu u kristalizaciji hrvatskoga novoštokavskoga jezičnoga standarda.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Relković (Reljković), Matija Antun, hrvatski književnik, gramatičar i prevoditelj (Svinjar, danas Davor, 6. I. 1732 – Vinkovci, 22. I. 1798). Sin krajiškoga časnika, osnovno je obrazovanje stekao u franjevačkom samostanu u Cerniku te, vjerojatno, u nekom od slavonskih samostana. God. 1748. stupio je u vojsku, gdje je napredovao do čina kapetana, 1756. otišao je u Sedmogodišnji rat, a 1757. pao u prusko zarobljeništvo. Zarobljeničke dane proveo je u Frankfurtu na Odri, u kući nekog obrazovana čovjeka, gdje je imao na raspolaganju bogatu knjižnicu i gdje je naučio francuski. Nakon povratka iz zarobljeništva još je nekoliko puta odlazio na ratište. Car Josip II. dodijelio mu je 1785. titulu plemića, pa je Relković svojemu prezimenu dodao von Ehrendorf. Nakon umirovljenja 1786. do smrti je živio u Vinkovcima. Njegov sin Josip Stjepan također je bio pisac.Relković je poticaje za pisanje dobio u doba pruskoga zarobljeništva, kada se susreo s prosvjetiteljskom literaturom. Prva mu je tiskana knjiga kompilacija Slavonske libarice s lipimi molitvicami i naukom krstjanskim nakitite (1761). God. 1762. objavljen je Satir iliti divji čovik u verše Slavoncem, a 1779. drugo, prošireno izdanje toga djela. Nova slavonska i nimačka gramatika objavljena je 1767 (2. izdanje 1774., 3. izdanje 1789). Pravu i pomnjivo ispisanu ovčarnicu, gospodarsko djelo o uzgoju ovaca, Relković je preveo s njemačkoga i objavio 1771 (pod imenom W. I. Pauls, 2. izdanje 1776). God. 1795. tiskao je i zbirku poučnih, također prevedenih priča Nek je svašta: iliti sabranje pametnih riči i kripostnih dila ljudskih. S latinskoga je preveo pravni priručnik Postanak narodne pravice (1794). U rukopisu su mu ostali prijevodi basana s francuskoga i njemačkoga (Esopove fabule, među koje su uvrštene i Fedrove basne, Pilpajeve fabule i Nauk političan i moralski od Pilpaj-bramine).Najznačajnije je Relkovićevo djelo Satir, didaktični spjev ispjevan ikavskom štokavštinom, u puku bliskom deseteračkome stihu. U prvom izdanju Relković, uvodeći Satira kao pripovjedača, daje literarnu kritiku zaostalosti, osuđujući različite suvremene običaje slavonskoga sela. Uzroke moralne problematičnosti i općenito izvore mnogobrojnih slavonskih običaja (prelo, kolo, divan, posijelo) vidio je u »turskim skulama«, pripisujući Turcima i mnoge običaje koji su u Slavoniji živjeli još u predturska vremena (npr. kolo). Kao uzore slavonskomu seljaku navodi Relković pruske zemlje, koje je obišao kao vojnik za Sedmogodišnjega rata. Prvo izdanje Satira imalo je vrlo dobru recepciju u Slavoniji, ali je izazvalo i polemičke reakcije stanovitoga Momusa i Nesmira Kudilovića (J. Vončina pretpostavlja da bi se iza potonjeg imena mogao kriti E. Pavić). U obranu Satira stao je V. Došen (Jeka planine, 1767). Drugo izdanje svojega djela Relković je proširio, a ponešto i izmijenio. Uveo je lik slavonskoga seljaka, koji odgovara Satiru. U tome je izdanju Relković pohvalio gospodarsko i društveno unaprjeđenje Slavonije, zauzimajući se za fiziokratske ideje (jačanje agrara i poljodjelaca). I Satir i ostala Relkovićeva djela bili su namijenjeni neukomu i gospodarski zaostalomu slavonskom puku ili vojnicima. Osim tom pučkom komponentom, njegova je inačica prosvjetiteljstva obilježena i kršćanskim duhom. Citiranje: Relković, Matija Antun. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata