Antun Mažuranić

Antun, jezikoslovac, 1805-1888; Ivan, pjesnik, političar i ban pučanin, 1814 -1890; Vladimir, pravni povjesničar, 1845-1928

MAŽURANIĆ, Antun, filolog (Novi u Vinodolu, 13. VI. 1805 — Zagreb, 18. XII. 1888). Brat pjesnika, pravnika i političara Ivana i putopisca Matije. Gimnaziju završio u Rijeci, na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu polazio filozofski studij 1825–26. i pravni 1827–30; odvjetnički ispit položio 1834. Radio kao privatni učitelj, predavao u klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 1835–45. i 1851–61, bio zastupnik Vinodolsko-hreljinskoga kotara u Hrvatskom saboru 1848. i član saborskoga Odbora za školstvo i bogoštovlje, banski povjerenik za Primorje 1848–50. te ravnatelj gimnazije u Rijeci od 1861. do umirovljenja 1868. Jedan od glavnih sudionika hrvatskoga preporodnoga pokreta, blizak suradnik Lj. Gaja i V. Babukića. Od 1835. član uredništva Danice horvatske, slavonske i dalmatinske odn. Danice ilirske, uza zapažen članak o Reimskom evanđelistaru (1838, 1), u njoj i u Novinama horvatskim odn. Ilirskim narodnim novinama objavio je niz nepotpisanih priloga. S Gajem putovao sjevernom Hrvatskom, Dalmacijom i Crnom Gorom 1841, zadržavši se neko vrijeme u Dubrovniku; na putu prikupljao građu »u jeziku ilirskome« i proučavao stariju književnost, posebice dubrovačku. Uz Babukića i A. Vebera Tkalčevića, jedan je od začetnika Zagrebačke filološke škole. Njegovo djelo Temelji ilirskoga i latinskoga jezika (1839), »prvi ilirički udžbenik« (M. Moguš), imalo je veliku ulogu u kodifikaciji književnoga jezika. U njem se u pitanjima i odgovorima izlaže usporedbena hrvatsko-latinska gramatika te se, s osloncem na Babukićevu gramatiku, dopunjuje gramatičko nazivlje, osuvremenjuju primjeri i dotjeruje gramatička raščlamba na podlozi razlikovnosti razgovornoga i književnoga jezika, učvršćivanja izbora ijekavskoga tipa štokavštine i provedbe Gajevih grafijskih rješenja. U Slovnici hervatskoj (1859), dotad najiscrpnijem opisu hrvatskoga naglasnoga sustava, osobitu je pozornost posvetio usporedbi štokavske i čakavske akcentuacije, nazivlju i znakovlju za naglaske te izvođenju pravila za distribuciju naglasaka i njihova pomicanja na proklitiku, anticipirajući suvremene gramatičke opise hrvatskoga jezika, osobito u morfološkom prikazu imenica i vidskoj tvorbi glagola. U radu O važnosti accenta hervatskoga za historiu Slavjanah (Programm des K. k. Gymnasiums zu Agram, 1860) utvrdio je čvrst odnos između štokavskoga i čakavskoga naglašivanja, dokazao da se u čakavštini bolje čuva naglasna starina te uočio podudarnost s ruskom akcentuacijom (za zasluge odlikovan ruskim Redom sv. Vladimira IV. razreda 1862). Znatan mu je i prinos leksikografiji i tekstologiji. Drži se da je autor Sbirke nĕkojih rĕčih, koje su ili u gornoj ili u dolnoj Ilirii pomane poznane (Danica horvatska, 1835, 50, Pr.), s tumačenjima na latinskom i njemačkom jeziku i kratkim rječnikom turcizama. Dopunom leksika i prijevodom natuknica na talijanski jezik surađivao je u izradbi Ilirsko-nĕmačko-talianskoga maloga rĕčnika J. Drobniča (Beč 1846–1849), možda sudjelovao i u radu na Nĕmačko-ilirskom slovaru brata Ivana i J. Užarevića. Priredivši prvo izdanje Vinodolskoga zakona (Zakon vinodolski od lěta 1280. Kolo, 1843), transliterirao je i transkribirao glagoljski rukopis te ga popratio uvodom, rječnikom i komentarom. Prikazao je pritom obilježja novljanskoga govora, pa se tim prinosom smjestio u početke hrvatske dijalektologije. Surađivao je s bratom Ivanom u dopuni Osmana I. Gundulića (1844) te s njim sastavio iscrpan objasnidbeni rječnik, priredio je za tisak te predgovorom i rječnikom popratio Skladanja H. Lucića (1847) i predgovorom Pjesni razlike I. Đurđevića (1855), s Babukićem priredio Hekubu i Posvetilište Abramovo (1853; Hekuba pogrješno atribuirana M. Vetranoviću); sve tiskano u Zagrebu. U nastavnom se radu oslanjao na svoja tekstološka i književnopovijesna istraživanja; objavio Kratak pregled stare literature hervatske (Programm des K. k. akademischen Gymnasiums zu Agram, 1855) te s Veberom Tkalčevićem i M. Mesićem Ilirsku čitanku za gornje gimnazije, 1–2 (Beč 1856–1860). U članku Kratak pregled pověstnice gimnazije zagrebačke (Drugo godišnje izvěstje o C. k. zagrebačkoj višjoj gimnazii, 1852) rasvijetlio onodobne školske prilike i svoja nastojanja u afirmaciji hrvatskoga jezika u nastavi. Surađivao u izradbi Bibliografije hrvatske I. Kukuljevića Sakcinskoga (Zagreb 1860). God. 1842. suosnivač Matice ilirske (MH od 1874), kojoj je ostavio dio imetka za školsku zakladu. Jedan od najzaslužnijih filologa u XIX. st., kao gramatikograf, leksikograf i jezični kodifikator preporodnoga pokreta ostavio je utemeljiteljski trag u modernoj hrvatskoj dijalektologiji, akcentologiji i tekstologiji. Zbog zasluga 1866. među prvima izabran za redovitoga člana JAZU, ali se članstva, zbog neslaganja s političkim strujanjima ususret sklapanju Hrvatsko-ugarske nagodbe, odrekao. U NSK u Zagrebu čuva mu se rukopisna ostavština (R 5840, R 6426, R 6427), nedovršen hrvatski prijevod (u suradnji s bratom Ivanom) romana Milienco e Dobrilla M. Kažotića (R 5864) te građa u svezi s radom na Drobničevu rječniku (R 3941).

Mažuranić, Antun, hrvatski jezikoslovac (Novi Vinodolski, 13. VI. 1805 – Zagreb, 18. XII. 1888). Srednjoškolski profesor u Zagrebu i Rijeci, istaknuti preporoditelj i jezični kodifikator te suradnik i urednik Danice ilirske. Školski su mu udžbenici Temelji ilirskoga i latinskoga jezika (1839., 1842) i Slovnica hèrvatska (1859., 18694). S bratom Ivanom objavio rječnik uz izdanje Gundulićeva Osmana (1844), a s V. Babukićem od slova O radio na Ilirsko-němačko-talianskom malom rěčniku Josipa Drobnića (1846–49). U slovnici i u radu O važnosti akcenta hrvatskoga za historiju Slavjanah (1860) dao znanstveno utemeljene zaključke o odnosu čakavske i štokavske te čakavske i ruske akcentuacije. Normirao dvoglasni odraz dugoga jata. Priredio više kritičkih izdanja, a uz Zakon vinodolski (1843) objavio opis novljanskoga govora i rječnik. Mažuranić je postavio temelje hrvatskoj modernoj akcentologiji, dijalektologiji i tekstologiji. Citiranje: Mažuranić, Antun. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Antun Mažuranić (Novi Vinodolski, 13. lipnja 1805. – Zagreb, 18. prosinca 1888.), hrvatski jezikoslovac, gramatičar i leksikograf. Bio je sudionik narodnog preporoda i jedan od osnivača Matice ilirske. Postavio je temelje hrvatskoj modernoj akcentologiji, dijalektologiji i tekstologiji. Brat je hrvatskog bana i književnika Ivana Mažuranića (1814. – 1890.) i putopisca Matije Mažuranića (1817. – 1881.).
== Životopis ==
Rođen je u Novom Vinodolskom u obitelji Ivana-Mikule (1771. – 1844.) i Kate rođ. Ivić (1778. – 1884.). Pohađao je gimnaziju u Rijeci, a 1826. godine studira pravo i filozofiju u Zagrebu. Godine 1834. položio je odvjetnički ispit. Radio je kao srednjoškolski profesor u Rijeci i Zagrebu. Predavao je u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1834. do 1848. te od 1850. do 1863. godine. Uređivao je "Danicu ilirsku". Djelovao je kao gramatičar i leksikograf. Kritički je izdao glagoljski "Vinodolski zakon", gdje je opisao vinodolsku čakavštinu i postavio temelje znanstvenoj hrvatskoj dijalektologiji. Prvi je upozorio na važnost hrvatskog naglasnog sustava za slavensku akcentologiju. Pregledao je Drobničev rukopisni rječnik, doradio ga i dopunio talijanskim značenjem riječi.[nedostaje izvor]
Govorio je latinski, talijanski, grčki, francuski, njemački i ruski jezik. Odlikovan je ruskim odličjem Reda sv. Vladimira, čime je stekao pravo na rusko plemstvo.
== Djela ==
"Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike" (1839.)
"Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik, I–III" (1846. – 1849.)
"Slovnica hervatska" (1859., 21861., 31866., 41869.)
"O važnosti akcenta hrvatskoga za historiju Slavjanah" (1860.)
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Antun Mažuranić, Hrvatska enciklopedija
Antun Mažuranić, Proleksis enciklopedija
Obitelj Mažuranić, Grad Novi Vinodolski

Wikipedia Wikidata