August Cesarec

književnik i političar; 1893-1941

August Cesarec (Zagreb, 4. prosinca 1893. − zagrebačka Dotrščina 17. srpnja 1941.), bio je hrvatski književnik, prevoditelj, publicist i politički djelatnik.
== Životopis ==
=== Rani život, školovanje i Prvi svj. rat ===
August Cesarec rođen je u Zagrebu 1893. godine u obitelji Augusta Cesarca, stolarskog radnika, poznatog starčevićanca, i Kornelije, rođene Senk. Imao je starijeg brata Rudolfa, poznatog hrvatskog matematičara, mlađeg brata Stanka i tri sestre, Štefu, Dragu i Ivku. Između 1900. i 1904. godine pohađao je Kaptolsku nižu dječačku školu. Nakon osnovne škole pohađao je gimnaziju (1904. – 1912.) kada je puno čitao domaće i strane pisce (Silvije Strahimir Kranjčević, Janko Polić Kamov, Émile Zola, Maksim Gorki, Sergej Kravčinski-Stepnjak, Pjotr Aleksejevič Kropotkin i ini). Već kao gimnazijalac pridružio se je socijaldemokratskom pokretu, zbog čega je pod stalnom policijskom paskom i više puta je zatvaran, a 1912. godine uhićen je i optužen za sudioništvo u atentatu na kraljevskog povjerenika Slavka Cuvaja. Osuđen je na 5 godina pa na tri godine robije. Robiju je izdržavao u kaznionici Srijemska Mitrovica. Godine 1914., nakon 21 mjeseca izdržane kazne, zbog oboljenja od tuberkuloze pušten je uvjetno s robije. Nakon toga podnio je molbu za prijem u Socijaldemokratsku stranku, ali molba mu nije prihvaćena s obrazloženjem da se stranka ne bi kompromitirala. Pred kraj 1915. godine bio je mobiliziran i poslan u Kruševac u okupiranoj Srbiji. Nakon sloma Austro-Ugarske u jesen 1918. godine vratio se je u Zagreb. Tu ga je garda Narodnoga vijeća nakratko lišila slobode.
=== Kraljevina Jugoslavija ===
Krajem 1918. godine pristupio je obnovljenoj Socijaldemokratskoj stranci. Opredijelio se je za ljevicu, koja je 1919. godine na Kongresu ujedinjenja u Beogradu osnovala Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista), a 1920. godine na Drugom Kongresu u Vukovaru promijenila je ime u KPJ. U novoosnovanoj državi s Miroslavom Krležom pokrenuo je i uređivao 1919. godine časopis Plamen koji u kolovozu iste godine biva zabranjen. U jesen 1922. godine od KPJ je poslan, u svojstvu delegata, na IV. kongres Komunističke internacionale u Moskvu. Nakon Kongresa u Moskvi ostaje pet mjeseci, a na povratku je, na granici, uhićen i potom osuđen na dva mjeseca zatvora. Na vijest o uhićenju i utamničenju Augusta Cesarca listovi Borba i Savremenik traže njegovo puštanje na slobodu a Miroslav Krleža u svom poznatom članku Slučaj Augusta Cesarca u listu Nova Evropa (br. 16, 1923.) diže optužbu protiv tadašnje žalosne situacije u državi.
Miroslav Krleža o Cesarcu i njegovim zatvorima:
Kao uvjereni antifašist boravio je 1937. godine u Španjolskoj, o čemu je pisao u knjizi Španjolski susreti. Knjiga susreta s ljudima i gradovima.
=== Drugi svjetski rat ===
Za vrijeme NDH zatočen je u Kerestincu odakle je pobjegao u organiziranom bijegu. Nakon strijeljanja Otokara Keršovanija i drugova organiziran je, u noći između 13. i 14. srpnja 1941. godine, bijeg iz Kerestinca. Bijeg nije uspio zbog loše organizacije i svi su preživjeli bjegunci uhvaćeni i odvedeni u podrum zatvora u ulici Račkoga 9. Nekoliko dana nakon toga stavljeni su pred senat pokretnog prijekog suda i zbog pokušaja pobune protiv Državne vlasti osuđeni na smrt. Vjerojatno je pogubljen zajedno s ostalim drugovima u zagrebačkoj Dotrščini 17. srpnja 1941. godine. U njegovoj ćeliji ostao je dramatični zapis na zidu: "Živjela sovjetska Hrvatska!". Šest godina nakon Drugoga svjetskog rata, tijekom preuređenja prostorija u bivšem ustaškom zatvoru u ulici Račkoga 9, pronađen je zapis: "U ovim su prostorijama proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca četrdeset četvorica. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska!". Ekspertizom rukopisa utvrđeno je da je autor zapisa August Cesarec. Fotografija zapisa objavljena je u listu Borba 4. siječnja 1961. godine, ali bez završnog slogana.
Mjesec dana poslije ubijena je Cesarčeva životna družica, liječnica Marija Vinski, Židovka i komunistica.
== Književno stvaralaštvo ==
Objavljivao je putopise, prevodio Maksima Gorkog, Victora Hugoa i Émilea Zolu. Pisao je mnogim listovima, časopisima i tjednicima kao što su: Plamen (1919.), Istina (1919.), Nova Istina (1919.), Novi svijet (1920.), Komunista (1921.), Borba (1922. – 1924.), Kritika (1922.), Omladinska borba (1923.), Književna republika (1923. – 1925.), Nova Evropa (1923.), Savremenik (1923., 1926. – 1927.), Radnička borba (1924.), Obzor (1925.), Jutarnji list (1925.), Hrvat (1925. – 1926.), Vijenac (1925. – 1928.), Hrvatsko kolo (1927. – 1932.), Zaštita čovjeka (1928. – 1929.), Hrvatska revija (1928. – 1932.), Književnik (1928. – 1933.), Literatura (1931. – 1932.), Savremena stvarnost (1933.), Danas (1934.), Nova riječ (1938. – 1939.) i Izraz (1939. – 1941.). Pisao je i pjesme, novele, romane, drame te studije, članke i polemike o socijalnim, političkim i povijesnim te književnim, psihološkim i drugim problemima.
U početku piše ekspresionistički (njegov roman Bijeli lutalac zasigurno je najveće hrvatsko romansijersko ekspresionističko djelo)[nedostaje izvor], a poslije se sve više priklanja realističkom konceptu književnog oblikovanja. Najznačajniji dio opusa čine mu romani Careva kraljevina, Zlatni mladić i Bjegunci u kojima se bavi moralnom dekadencijom hrvatskoga građanskog društva prije i neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Cesarčevo posljednje za života objavljeno djelo, Sin domovine: životna drama Eugena Kvaternika: u 15 slika s epilogom, drama o Eugenu Kvaterniku, napisana je u duhu slobodarskih težnji hrvatskoga naroda. Cesarčeva Sabrana djela, u dvadeset svezaka, objavljena su u Zagrebu (1982. – 1988.).
=== Dvije Cesarčeve pjesme ===
== Djela ==
== Spomen ==
Mnoge škole i ulice u gradovima i mjestima u Hrvatskoj nazvane su po njemu.
U Osijeku mu je 1974. godine postavljen spomenik (Šetač) na Trgu slobode. Autor spomenika osječki je akademski kipar Stjepan Gračan.
U Zagrebu, u Ferenščici II 9a (OŠ Augusta Cesarca), postavljeno mu je poprsje 1974. godine. Rad Krune Bošnjaka,
U Zagrebu, u Tkalčićevoj, postavljeno mu je poprsje 1979. godine. Rad Stjepana Gračana.
== Nagrade ==
1939/1940.: Demetrova nagrada, za dramu Sin domovine.
== Galerija ==
== Izvori ==
== Literatura ==
August Cesarec, I: pjesme, novele, zapisi, eseji i putopisi, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 96, Matica hrvatska-Zora, Zagreb, 1966.
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
August Cesarec: Sin domovine: životna drama Eugena Kvaternika: u 15 slika s epilogom  Arhivirana inačica izvorne stranice od 25. lipnja 2023. (Wayback Machine)
August Cesarec: Tonkina jedina ljubav  Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. veljače 2021. (Wayback Machine)
M.M., Ljetopis i bibliografija Augusta Cesarca - Matica hrvatska  Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. lipnja 2020. (Wayback Machine)

CESAREC, August, književnik, publicist i revolucionar (Zagreb, 4. XII 1893 — nedaleko od Zagreba, 17. VII 1941). Kao sin stolarskog radnika, člana Socijaldemokratske stranke, C. je socijalistički usmjeren već kao srednjoškolac, pa je i u pripovijetki Iz svijeta potlačenih, koju objavljuje 1910. u glasilu Socijaldemokratske stranke Slobodna riječ, vidljiva socijalno-kritična književna tendencija, što će ostati bitnim obilježjem njegova književnoga i publicističkog rada do kraja života. God. 1911. politički djeluje u nacionalno-revolucionarnoj jugoslavenski orijentiranoj omladinskoj grupi okupljenoj oko časopisa Val, a 1912. u srednjoškolskim demonstracijama i štrajkovima; u brošuri Đački pokret, koja je objavljena kao odgovor štrajkaškog odbora na vladinu brošuru Đački štrajk, zrelo i sugestivno iznosi ciljeve pokreta i oštro kritizira hrvatske političke prilike. Zbog sudjelovanja u atentatu na bana komesara Cuvaja (1912), osuđen je, uoči ispita zrelosti u realnoj gimnaziji, na pet pa na tri godine tamnice, ali je zbog tuberkuloze uvjetno pušten iz kaznionice u Srijemskoj Mitrovici nakon 21 mjeseca izdržane kazne. Ne polaže ispita zrelosti i, tuđa mu je bilo kakva građanska afirmacija, ne krzmajući određuje svoj put slobodnog književnika i pobunjenika. Liječi se u Brestovcu te radi kao korektor. Napustio je omladinski pokret zbog njegova sve naglašenijega nacionalističkog usmjerenja i zapostavljanja socijalnog programa. Od početka rata pod policijskom je paskom, a 1915. zanovačen je i upućen u Kruševac; odakle se s povlačenjem austrougarske vojske vraća u Zagreb u jesen 1918, gdje ga nakratko lišava slobode garda Narodnog vijeća. Intenzivno se bavi književnim, publicističkim i političkim radom. Potkraj 1918. postaje član obnovljene Socijaldemokratske stranke, koja ga prije rata kao politički sumnjiva nije primila; uključuje se u borbu lijevog krila protiv stranačke desnice. Pod snažnim dojmom oktobarske revolucije prihvaća lenjinske stavove i uključuje se u prosincu 1918. u rad prvih ilegalnih komunističkih organizacija. S M. Krležom 1919. pokreće Plamen, u kojemu kritizira jugoslavenske političke prilike kao povijesni anahronizam te im suprotstavlja ideje revolucije. Tada još ne poznaje boljševičke ideje te zadržava elemente anarhizma, a revoluciju tumači najviše etičkim i kulturnim razlozima. Javlja se i u glasilima komunističkog pokreta Istina, Nova istina, Novi svijet i dr. Iste godine sudjeluje u osnivačkom kongresu Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), a u jesen, okrivljen u aferi Diamantstein, bježi u Beč i Prag. Vraća se 1920. i sudjeluje na II kongresu partije. Nakon Obznane nastavlja ilegalno raditi te u proljeće 1921. uređuje prvi ilegalni partijski list Komunista. Bježi pred policijom i kratko vrijeme boravi u Dubrovniku, a 1922. surađuje u Borbi, novome partijskom glasilu. Surađujući s terorističkom grupom Crvena pravda, proveo je s atentatorom Alijom Alijagićem noć pred izvršenje smrtne kazne, a zbog nadahnutih nekrologa o Alijagiću zatvaran je nekoliko puta. Poslije se u skladu s komunističkim shvaćanjem odriče individualnog terora kao metode revolucionarne borbe. U listopadu 1922. ilegalno prelazi granicu i stiže u Moskvu, gdje se pridružuje delegaciji KPJ na IV kongresu Kominterne. Pri ilegalnom povratku u zemlju 1923. uhvaćen je i osuđen na šest mjeseci zatvora. Po izlasku iz zatvora objavljuje članke i rasprave o revolucionarnim promjenama nastalim u sovjetskom društvu. U vrijeme jake protuhrvatske politike režima postaje 1928. odbornikom Matice hrvatske, iz koje izlazi 1933, kada u njoj počinju prevladavati nacionalisti s fašističkom indoktrinacijom. God. 1929. opet je u zatvoru pa je uvjetno pušten, ali se protiv njega vodi dugotrajan proces, te je pod stalnim nadzorom policije sve do jeseni 1934, kada putuje u SSSR da bi prisustvovao I kongresu Saveza sovjetskih pisaca, na koji je zakasnio zbog ilegalnog prelaska granice. Promatrač je na VII kongresu Kominterne (1935). Iz SSSR-a 1937. putuje u Španjolsku »da pisanom riječju pomogne borbu protiv fašizma«. Poslije boravi u Parizu, gdje završava knjigu o Španjolskoj. Vraća se u zemlju 1938. preko sjeverne Italije, ali je na prijelazu granice uhvaćen i sproveden u Zagreb. Svjestan opasnosti od fašizma, uoči rata u mnogim člancima i raspravama analizira suvremena politička zbivanja zauzimajući se za demokratske vrijednosti i za revolucionarno, nacionalno i socijalno oslobođenje. Dosljedan je u shvaćanju da je revolucija kulturni čin. Na samom početku djelovanja ustaške vlasti, C. je zajedno s vodećim komunistima bio zatočen u Kerestincu, odakle je pobjegao u organiziranom bijegu u noći od 13. na 14. VII 1941. Zbog loše organizacije prihvata bjegunaca, gotovo su svi otkriveni; oni koji nisu poginuli u borbi s ustašama ili bili odmah strijeljani, odvedeni su u Zagreb. Misleći da će i on biti strijeljan, razbacao je istrgnute papiriće notesa na kojima je napisao »August Cesarec književnik«. Nema podataka o njegovoj smrti, ali se pretpostavlja da je mogao biti u skupini koju je osudio na smrt Pokretni prijeki sud i dao strijeljati 17. i 18. VII u šumi Dotrščina. — Prvi je značajniji izraz Cesarčeva književnog dara zbirka od 17 pjesama (Stihovi), u kojima ekspresionistički zvučno i slikovito, patetično i često deklarativno iznosi svoje socijalno-političke ideje i osjećaje. Njegov prozni i dramski opus iz tog vremena istih je obilježja te se C. uz Krležu potvrđuje kao istaknuto ime hrvatske revolucionarne avangarde. Napustivši pisanje pjesama, C. se malo spominje kao pjesnik, iako u antologijskim izborima nije zaobilazna ni poneka njegova pjesma (Jabučan cvijet, Demoni prijelaza i praznine, Crna mačka u buri, Zeleni stihovi). Kratku Cesarčevu prozu čini sedamdesetak dosad poznatih pripovijedaka i novela nastalih 1910–40, od kojih većina u razdoblju 1922–32. Samo trećinu C. je uspio skupiti i pripremiti za tisak (Sudite me, Za novim putem, Izraelov izlazak i druge legende, Novele). U stilu svoje najranije sklonosti prema analizi društva i njegovih negativnih pojava prozaist C. u svojoj ekspresionističkoj fazi (1919–24) stvara ciklus koji povezuje autobiografski lik Ilije Korena. Ispisujući kritiku neposredne stvarnosti i temeljnih moralnih vrijednosti, opterećen etičkim i formalnoliterarnim dvojbama, C. književno i ideološki sazrijeva. Roman prvenac Bijeli lutalac, poznat tek od 1982, koji počinje pisati u vojničkim danima, koncipiran ekspresionistički, smanjene komunikativnosti, necjelovit i umjetnički neujednačen; jest alegorijsko-metaforička priča o romantičnom revolucionaru koji se bori protiv svih oblika nepravde i nasilja, žanrovski ostajući samo torzo svojevrsna novog romana. Drugi roman Krist i Juda, koji je pisao 1921–24, te ima isto obilježje kao i prvi, nastavlja, uz naglašenu autobiografičnost, Cesarčevu središnju preokupaciju o smislu, načinu i oblicima revolucionarnog djelovanja. Od 1925. C. se sve više priklanja realističkoj književnoj koncepciji. Čak i onda kad zbog šestojanuarske diktature piše alegorijski (ciklus legendi), reagira na političku stvarnost. Štoviše, u pisanju svojih legendi polazi od studija povijesne građe. Pod utjecajem F. M. Dostojevskog i Adlerove individualne psihologije, korigirane socijalnim preokupacijama, C. prihvaćanjem realizma podvrgava sociopsihološkoj analizi male ljude iz kruga gradske sirotinje i malograđana. Među takvim novelama i pripovijetkama pripovijest Tonkina jedina ljubav jedno je od uspjelijih njegovih djela. Najznačajniji su dio Cesarčeva proznog opusa romani Careva kraljevina, Zlatni mladić i Bjegunci. U Carevoj kraljevini – prema vlastitom komentaru – u uskom okviru zatvora prikazao je hrvatsko građansko društvo uoči I svjetskog rata. U autobiografskom liku Jurišića psihoanalitički iznijansirano i umjetnički uvjerljivo izrazio je vlastiti otpor prema društvu osuđenu na propast. U Zlatnom mladiću sociološko-psihološkom analizom moralnog ponašanja utemeljenog na prijevarama, ucjenama, prostituciji i zločinu malograđanske obitelji prikazuje gramzljivost, beskrupuloznost i političku podmitljivost malograđanskog sloja u službi režima Kraljevine SHS. U Bjeguncima opisuje jugoslavenske komuniste u emigraciji dvadesetih godina, zapravo osobno iskustvo iz prve emigracije; »sukob« – kako sam kaže – »dviju generacija, dvaju suprotnih pogleda na život, konflikt između papirnatih fraza i nastojanja mladih da stvore bolju budućnost«. Cesarčev prozni opus – pisan realističko-psihološkom metodom – opterećen dugim analizama iz kojih se često organski ne razvija prozna struktura – naglašene je tendencioznosti i didaktičnosti. Drama Otkriće, koja je objavljivana u Plamenu do njegove obustave, početničko je apstraktno-ekspresionističko djelo, a Krčma »Široko grlo«, kojoj su dva fragmenta tiskana u Obzoru 1925, literarno je i dramaturški zrelija ekspresionističko-simbolistička realizacija. Pisana na temelju dokumentarne građe o rakovičkoj buni 1871, drama Sin domovine, nagrađena Demetrovom nagradom za sezonu 1939/40, dramaturški uzorno napisana, ide u red boljih povijesnih drama u hrvatskoj književnosti. Nadahnut životom emigranta i tragičnog borca za oslobođenje svog naroda Eugena Kvaternika, C. se tom dramom, kao i radovima o Starčeviću i Kvaterniku, izuzetnom snagom uključuje u magistralnu političku temu koja je vezivala stotinjak godina hrvatske povijesti. Cesarčev putopisni opus obuhvaća knjige Današnja Rusija i Španjolski susreti, tri brošure ciklusa Putovanja po Sovjetskom Savezu (1940) i nekoliko novinskih impresija s puta po SSSR-u i Italiji iz 1939. u Novoj riječi i Izrazu. Knjiga Današnja Rusija, objavljena pod pseudonimom Vuk Korneli, bila je nakon tiska zaplijenjena. Putopisi o SSSR-u zapravo su reportaže koje populariziraju prvu zemlju socijalizma, bez književno-umjetničkih pretenzija, a Španjolski susreti sugestivno je svjedočenje o građanskom ratu u Španjolskoj, ali s ograničenjima što ih je nametala sovjetska politika. Cesarčev publicistički rad najintenzivniji je u razdoblju 1919–25, kad najviše surađuje u Plamenu, Borbi i Književnoj republici, i 1938–41, kada – nakon SSSR-a, Španjolske i Pariza – mnoge priloge objavljuje u Novoj riječi i Izrazu te nekim manjim listovima. Razdoblje 1925–34. ispunjeno je prije svega suradnjom u Književniku. Uzmu li se u obzir pisanje u ilegalnom listu Komunista te gotovo svi prilozi tjednika Zaštita čovjeka, onda Cesarčev publicistički opus obuhvaća više od 200 dosad poznatih jedinica – opsežnih studija do kratkih novinskih zapisa. Kao zasebne publikacije tiskao je knjige Stjepan Radić i republika prema objavljenim člancima u Književnoj republici (1923–25) te Psihoanaliza i individualna psihologija, prema objavljenim dijelovima u Književniku (1931). Među prvim prilozima prevladavaju rasprave, članci i polemike usmjerene na kritičko istraživanje jugoslavenske nacionalne, socijalne i kulturne problematike, u kojima s marksističkih pozicija negira građanske koncepcije društva i kulture. Njima se afirmirao kao vrhunski društveni analitičar i jedan od najdosljednijih boraca protiv desnih građanskih redukcija. U seriji članaka od Nove istine 1918. do Borbe i Književne republike 1923–24. piše o temeljnim vrijednostima oktobarske revolucije, o ruskoj avangardnoj umjetnosti, o kongresu Kominterne i mladoj socijalističkoj državi, polemizirajući s dominantnom antiboljševičkom propagandom u nas. Istaknuto mjesto zauzima Cesarčev studiozan prilog diskusiji o nacionalnom pitanju, koja je tijekom 1923. utemeljila shvaćanje KPJ da je nacionalno pitanje dio revolucionarne strategije. U četiri nastavka u Borbi (Nacionalno pitanje i naši zadaci) analizirao je prilike prije i poslije stvaranja jugoslavenske države, napose nacionalne i društvene odnose, protumaćio povijesno značenje hrvatskoga seljačkog pokreta s Radićem na čelu, upozoravajući i na njegova ograničenja te na velikosrpski hegemonizam. Sredinom 20-ih godina zastupao je komunističku formulu »federalizma kao prijelazne forme k potpunom jedinstvu nacija«, priznajući i Makedonce za naciju, što je u to vrijeme izuzetan stav. Rasprave o S. Radiću izvanredno lucidnih i produbljenih analiza tematski se nastavljaju na one o nacionalnom pitanju, a zajedno znače vrhunski domet međuratne jugoslavenske društveno-političke publicistike. C. u nas prvi (početkom 30-ih godina) piše o Adlerovoj individualnoj psihologiji nalazeći da je ona, za razliku od Freudove psihoanalize, evolutivna i dijalektična. Međunarodni odnosi i pravaštvo dvije su posljednje Cesarčeve velike publicističke teme, a nastavljaju se na njegovu trajnu polemiku s desnicom, posebno u hrvatskom društvu. Ukazuje na ljudski regresivan karakter fašizma i argumentirano se suprotstavlja frankovačkim i klerikalnim tumačenjima Starčevića i Kvaternika te osporava nastojanja frankovaca i klerikalaca da se prikažu pravačke nastavljače Starčevića i Kvaternika te osporava nastojanja frankovaca i klerikalaca da se prikažu nastavljačima izvorne pravaške tradicije, otkrivajući nasuprot njima pravaške revolucionarne vrijednosti. Unatoč pozitivnom mišljenju o vođi rakovičke bune, uoćio je i Kvaternikove zablude i pogreške u vanjskopolitičkoj koncepciji oslonca na strane sile za rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja. Pariskim i zagrebačkim prilozima u Novoj riječi 1938. i 1939. C. tumači političko i kulturno stanje u Francuskoj, ističe značenje narodne fronte u borbi protiv fašizma, upozorava na širenje fašističke ideologije u Jugoslaviji. Ratnim dnevnikom, vođenim od 22. VIII do 19. X 1939. analizira globalne ratne događaje predvidjevši i krajnje domete njemačkih osvajanja u Evropi. Zbunjen njemačko-sovjetskim paktom opravdava ga odnosima sila i interesima SSSR-a u Poljskoj vjerujući u odanost SSSR-a proleterskoj revoluciji u Evropi. Predvidio je i napad Njemačke na SSSR. Prevodio je djela M. Gorkoga, V. Hugoa i E. Zole. Redigirao je i priredio za tiskanje Pijadin i Čolakovićev prijevod Marxova Kapitala. — Rukopisna ostavština čuva se u Arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu. DJELA: Đački pokret (pseud.. Budislav Mirković). Zagreb 1912. — Stihovi. Zagreb 1919. — Careva kraljevina. Koprivnica 1925. — Stjepan Radić i republika. Zagreb 1925. — Sudite me. Zagreb 1925. — Ćuk u njenome duplju. Vijenac, 4(1926) knj. VI/13–24. — Za novim putem. Zagreb 1926. — Zlatni mladić i njegove žrtve. Koprivnica 1928. — Tonkina jedina ljubav. Zagreb 1931. — Psihoanaliza i individualna psihologija. Zagreb 1932. — Bjegunci. Zagreb 1933. — Današnja Rusija (pseud. Vuk Korneli). Zagreb 1937. — Izraelov izlazak i druge legende. Zagreb 1938. — Španjolski susreti. Toronto 1938. — Novele. Zagreb 1939. — Kod sovjetskih malih naroda. Zagreb 1940. — Na Ukrajini. Zagreb 1940. — Putovanja po Sovjetskom Savezu. Zagreb 1940. — Sin domovine. Zagreb 1940. — Krčma »Široko grlo«. Rad JAZU, 1965, 342, str. 439–548. — Otkriće. Ibid., str. 341–438. — Ratni dnevnik 1939. Forum, 4(1965) 6, str. 177–210. — Bijeli lutalac. Zagreb 1982.

Cesarec, August, hrvatski književnik i publicist (Zagreb, 4. XII. 1893 – Zagreb, 17. ili 18. VII. 1941). Već kao gimnazijalac pridružio se socijaldemokratskom pokretu, sudjelovao u atentatu na komesara Cuvaja, I. svjetski rat proveo kao vojnik u Srbiji. Pristaša Listopadske revolucije, političko rješenje za južnoslavenske narode vidio je u federalizmu i socijalizmu. S Krležom je 1919. pokrenuo časopis Plamen. Više puta bio je uhićivan i zatvaran. U Moskvi je 1922. sudjelovao na kongresu Komunističke internacionale, 1934. na kongresu Saveza sovjetskih pisaca, 1937. uključio se u Španjolski građanski rat na strani republikanaca. U ožujku 1941. je uhićen i zatočen u Kerestincu kraj Samobora; nakon neuspjela bijega strijeljan.Pisao je pjesme, novele, romane, drame, putopise te studije, članke i polemike o socijalnim, političkim i povijesnim te književnim, psihološkim i drugim problemima. Prevodio je djela M. Gorkoga, V. Hugoa, E. Zole. Prva mu je knjiga bila ekspresionistička pjesnička zbirka Stihovi (1919). Većinu novela objavio je u knjigama Sudite me (1925), Za novim putem (1926), Izraelov izlazak i druge legende (1938) i Novele (1939). U ekspresionističkim novelama, uglavnom autobiografskima, nastalima 1919–24., dao je kritiku društvene stvarnosti i očitovao put vlastitoga političkog sazrijevanja. Moralno ozdravljenje društva nalazio je u socijalnoj revoluciji, a time je – s Krležom i drugim tzv. lijevim piscima – hrvatsku književnost vezao uz revolucionarnu europsku avangardu. Od 1925. priklonio se realističkoj koncepciji književnosti, a zbog monarhističke diktature 1929. pribjegao je alegorijskom obliku pisanja (ciklus legendi). Prihvativši Adlerov individualizam korigiran socijalnošću, Cesarec podvrgava sociopsihološkoj analizi sudbine malih junaka iz gradske sredine i malograđanštinu (Tonkina jedina ljubav, 1931). – Nakon nekoliko početničkih romana (Bijeli lutalac, 1982; Krist i Juda, 1982; Ćuk u njenome duplju, 1926; Majka božja bistrička, 1955) u kojima se očituju odjeci ekspresionističke poetike, u Carevoj kraljevini (1925) dao je sliku našega predratnoga, u Zlatnom mladiću (1928) poratnoga društva, a u Bjeguncima (1934), po vlastitim riječima, »prikazuje sukob između papirnatih fraza i nastojanja mladih da stvore bolju budućnost«. – Zarana se okušao i u drami (Otkriće, 1919; Krčma »Široko grlo«, 1921), no uspjeh je postigao povijesnom dramom Sinu domovine (1940) u kojoj je tematizirao život E. Kvaternika služeći se dokumentarnom građom o Rakovičkoj buni. – Putopisnim knjigama (Današnja Rusija, 1937; Španjolski susreti, 1938; Putovanja po Sovjetskom Savezu, 1940) i novinskim impresijama s puta po SSSR-u i Italiji Cesarec je obogatio i nacionalni putopis. – Plod su njegove publicističke djelatnosti knjige Stjepan Radić i republika (1925) i Psihoanaliza i individualna psihologija (1932) kao i mnoge rasprave, članci i polemike o nacionalnim, socijalnim i kulturnim pitanjima. Tumačio je, među ostalim, povijesno značenje hrvatskog pokreta s Radićem na čelu, upozoravao na srpski hegemonizam, upućivao na važnost revolucionarnog saveza radništva i seljaštva te raščlanjivao federalizam kao prijelazni oblik k potpunomu jedinstvu nacije. Među prvima u nas pisao je o ruskoj avangardi, o Adlerovoj individualnoj psihologiji i o filmu. Citiranje: Cesarec, August. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata