August Šenoa

književnik i pjesnik Zagreba; 1838-1881

August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa (Zagreb, 14. studenoga 1838. – Zagreb, 13. prosinca 1881.) bio je hrvatski novinar i književnik. Najutjecajniji je i najplodniji hrvatski pisac 19. stoljeća, te istinski tvorac moderne hrvatske književnosti.
Autor je opsežnoga korpusa romana, toga egzemplarnoga žanra suvremene literature, inovator proze i tvorac razvijenoga urbanoga jezičnoga standarda (često je naglašavana Šenoina uloga kao jezikotvorca, čovjeka koji je više učinio za elastičnost i izražajnost suvremenoga hrvatskoga jezika od legije rječnikopisaca i purističkih savjetodavaca). Napisao je prvi moderni hrvatski roman, Zlatarovo zlato, 1871. godine. Zbog njegove veličine i udjela kojeg je imao u hrvatskoj književnosti, razdoblje u kojemu je aktivno djelovao (između 1865. i 1881. godine) naziva se Šenoino doba. August Šenoa umro je u 43. godini života od posljedica upale pluća od koje je obolio kada je kao gradski senator po hladnoći skrbio za unesrećene u Velikom potresu 1880. godine.
== Rani život, školovanje i rad ==
Augustov otac, Alois Schönoa (1805. – 1878.), Nijemac iz Češke, doselio je u Zagreb 1830. godine i radio je kao biskupski slastičar, a majka Terezija pl. Rabacs (Therese Rabacs, 1813. – 1847.), Slovakinja iz Budimpešte, umrla je kad je imao 8 godina. Imao je još tri brata: Teodora (1841. – 1843.), Julija (1845. – 1897.), koji je također bio književnikom i Aurela (1847. – 1913.). Djed mu je bio Johannes Schöynoha (1775. – 1838.), kako se potpisao na obiteljskom molitveniku (Johannes Schöynocha), a po zanimanju je bio pekar u Budimu.
Pučku školu je pohađao u Zagrebu. Prvi razred gimnazije je pohađao Pečuhu, ali se godinu kasnije vratio u Zagreb gdje je završio Klasičnu gimnaziju 1857. godine. Studirao je pravo u Zagrebu i Pragu. Upisao se je 1857. godine na zagrebačku Pravoslovnu akademiju. Godine 1858. godinu dana studirao je medicinu u Beču. Potom je, dobivši stipendiju od biskupa Josipa Jurja Strossmayera, nastavio studij prava u Pragu, apsolviravši 1861. godine. No, studij nije završio jer nije položio završne ispite.
Od 1865. godine ponovno je u Beču, i nakon uređivanja listova Glasonoša i Slawische Blätter vraća se u travnju 1866. godine u Zagreb i radi u uredništvu Pozora, do 1867. godine. Potom je sljedeće godine imenovan gradskim bilježnikom a 1871. godine velikim gradskim bilježnikom. Bio je politički angažiran u Narodnoj stranci. Bijaše umjetničkim ravnateljem u Hrvatskom zemaljskome kazalištu (prethodnici HNK) od 1868. do 1870. godine, a potom njegovim dramaturgom do 1873. godine, kad postaje gradskim senatorom. Bio je urednikom društvenoknjiževnoga časopisa Vienac od 1874. godine i potpredsjednikom Matice hrvatske od 1877. do 1881. godine.
Prevodio je na hrvatski jezik s njemačkoga, francuskoga, češkoga i engleskoga jezika.
Bio je počasnim članom Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora. Proglašen je počasnim građaninom Grada Zagreba 30. rujna 1881. godine.
== Početci književnog rada ==
Šenoa se okušao u svim književnim vrstama, i velikom broju je ili "zaorao" prvu brazdu, ili ostavio pisanu baštinu koju su kasniji pisci nasljedovali (a nerijetko se i pokušavali osloboditi autorova utjecaja). U javnosti se prvo pročuo kao novinar dopisima iz Praga za Pozor, osobito političkim člancima i feljtonima Praški listovi. Godine 1862. Šenoa udara temelje modernom hrvatskom feljtonu, osigurava mu dignitet i pretvara ga u eminentno literarni žanr. U seriji feljtona Zagrebulje (Pozor, 1866. – 67.; Vijenac, 1877., 1879. – 80.) izražajnim stilom i razornim satiričkim diskursom komentira aktualne, često negativne pojave u zagrebačkoj svakodnevnici: odnarođenost, njemčarenje, licemjerje i konformizam. Feljtoni su imali velikoga odjeka u javnosti, a javili su se i brojni oponašatelji (Rikard Jorgovanić, Kovačić), ali će tek Matoš ne samo nasljedovati, nego i razviti tip Šenoina podlistka.
Na Šenoinu žurnalističku fazu prirodno se nadovezuje kritičarska praksa. Uz male prekide djeluje dvadesetak godina kao kazališni kritik dajući hrvatskomu glumištu presudne poticaje. Prokomentirao je više od sedam stotina izvedaba iznoseći – prvi u nas – relevantne sudove o svim bitnim sastavnicama kazališnoga čina (glumi, režiji, scenografiji, scenskom govoru). U manifestu "O hrvatskom kazalištu" (Pozor, 1866.) daje ne samo analizu stanja u našem glumištu, nego i program njegova budućeg razvitka. Izrazito antigermanski raspoložen, Šenoa traži radikalan zaokret prema klasičnoj i suvremenoj francuskoj, talijanskoj i slavenskoj, te izvornoj hrvatskoj dramskoj književnosti. Svoje će repertoarsko-teatarske zamisli pokušati provesti u djelo prvo kao član kazališnog odbora, a zatim i kao umjetnički ravnatelj i dramaturg Hrvatskoga zemaljskog kazališta. Uspio je samo djelomice: doveo je na scenu klasike (Shakespearea, Molièrea, Schillera, Goethea) i suvremene francuske autore (Sardou, Scribe), ali su ga prilike ipak prisiljavale na repertoarne kompromise s malobrojnom zagrebačkom kazališnom publikom.
Piščevo djelovanje na dramskom polju je ograničeno na jedno djelo – komediju iz zagrebačkog života u tri čina "Ljubica" (Pozor, 1866., praizvedba 1868.). U njoj tematizira urbanu sredinu s nizom karakterističnih, no prilično šablonski oblikovanih likova. Posrijedi je zapravo dramatizirani feljton, zbog eksplicitnosti kritike često na rubu scenskog pamfleta. No – iako je doživjela neuspjeh i kod kritike i kazališne publike, "Ljubica" predstavlja prvi pokušaj prikazivanja suvremenoga zagrebačkog života s nizom realističnih portreta.
== Književna karijera ==
=== Roman ===
Najveći je umjetnički domet ostvario kao romanopisac. Šenoa je uveo roman u hrvatsku književnost i odgojio čitateljsku publiku kojoj je ta, u Europi druge polovice 19. stoljeća dominantna književna vrsta, postala omiljenim štivom. U skladu s literarnim programom koji je formulirao u kritičko-polemičkom tekstu "Naša književnost", 1865., Šenoin je veliki romaneskni projekt usmjeren na građu iz nacionalne povijesti te na suvremene događaje. No povijesni romani zauzimaju ipak središnje mjesto u njegovu opusu. Napisao ih je pet: Zlatarovo zlato, 1871., Čuvaj se senjske ruke, 1875., Seljačka buna, 1877., Diogenes, 1878. i Kletva, 1880. – 1881., nedovršeno djelo. U njima tematizira događaje iz različitih razdoblja hrvatske povijesti: sukob između Stjepka Gregorijanca i Zagrepčana u 16. stoljeću sa središnjom pričom o ljubavi između plemića i građanke (Zlatarovo zlato), važnu epizodu iz uskočke povijesti početkom 17. stoljeća (Čuvaj se senjske ruke), veliki sukob između feudalaca i seljaka u 16. stoljeću (Seljačka buna), političke spletke u habsburškoj Hrvatskoj u 18. stoljeću (Diogenes), događaje iz 14. stoljeća koji su preusmjerili hrvatsku povijest (Kletva). Djela slijede model povijesnog romana koji je u europsku književnost uveo Walter Scott. Bit je toga modela u vjernoj rekonstrukciji povijesnih zbivanja na temelju istraživanja autentičnih dokumenata i povijesnih vrela. Cilj je pokazati kako su neke ideje, društvene okolnosti, raspored političkih snaga djelovali u određenom vremenu i oblikovali život običnih, malih ljudi. No, uza svu sličnost, Šenou od Scottova modela dijele i neke bitne razlike: hrvatski je romanopisac djelovao u drugačijoj nacionalnoj, a i europskoj književnoj klimi (ne smijemo zaboraviti da je Šenoa mlađi suvremenik Dostojevskog i Flauberta).
Iako je povijesni roman u onodobnoj hrvatskoj javnosti imao poglavito budničarsku ulogu, a sam je Šenoin književni program i bio na toj crti – valja primijetiti kako ga je, za razliku od trijeznoga škotskoga romansijera, strast nerijetko ponijela u opisu situacija, što je imalo dugoročno plodotvoran učinak. Šenoa nije pisac psihološkoga realizma ukotvljenoga u povijesne situacije (pa ni psihologiziranja romantičarskoga uklona, majstori kojega su francuski i engleski pisci kao Benjamin Constant ili Charlotte Bronte). Ni autor ni publika nisu jednostavno imali vremena ni sklonosti za prikaze interioriziranih svijesti ili problematiku raskoljenoga individuuma. Čitateljstvo je tražilo, i dobilo, rekreiranje događaja koje će osnažiti i obogatiti nacionalnu svijest. Šenoa je pisac velikih gesti, crno-bijelih likova, patosa koji je teško podnošljiv modernomu senzibilitetu. No, istodobno, on je tvorac monumentalnih masovnih scena, vrtoglavih prijeloma i preskoka u radnji, živopisno ocrtanih sporednih likova, te jezične invencije koja u bujici protoka događaja ostavlja dojam vitalnosti i snage kakvu ne nalazimo u njegova škotskoga uzora. Šenoino je romaneskno stvaralaštvo izraz vitalizma "profesora energije" koji je lomio skučene okvire onodobne provincijalne i provincijske Hrvatske; djelo važno ne samo kao povijesni dokument, nego i živo u snazi zamaha koji sve njegove spisateljske mane (plošnost, patetiku, teatralnost) baca u sjenu kao nevažnu brljotinu na fresci. Šenoin model povijesnog romana izvršio je velik utjecaj na hrvatsku pripovjednu prozu, i on će dominirati hrvatskim romanom sve do početka 20. stoljeća. Mnogi su pisci oponašali njegovu strukturu i tehniku (Josip Eugen Tomić, Eugen Kumičić, Viktor Car Emin, Zagorka i dr.).
=== Povjestice ===
Velik je uspjeh postigao i svojim povjesticama – pripovjednim djelima u stihu s motivima iz povijesti (Propast Venecije, Smrt Petra Svačića, Šljivari, Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović) ili iz narodne predaje (Božja plahtica, Kameni svatovi, Kugina kuća, Postolar i vrag, Gvozdeni div, Prokleta klijet, Mile Gojslavica). Karakterizira ih lakoća izraza, gipkost stiha, naglašena ritmičnost i, često, humoristični ton. Namjera im je ista kao i kod povijesnih romana: biti sredstvo nacionalnoga odgoja i prava škola rodoljublja.
=== Tematika djela ===
U romanima i pripovijetkama s građom iz suvremenog života tematizira konkretne socijalne, političke i etičke probleme svojega vremena: gospodarske i moralne odnose između sela i grada (Prosjak Luka, 1879.), raspadanja zadruga i život seljaka u okolici Zagreba (Barun Ivica, 1874.), moralno i materijalno propadanje plemstva (Vladimir, 1879.), odlazak seljačkih sinova na školovanje u grad te njihovo uzdizanje na društvenoj ljestvici ili propadanje (Prijan Lovro, 1873.), nemoral i rasipništvo u građanskim krugovima (Ilijina oporuka, 1876.), tragedije i zanose naših učiteljica u prosvjećivanju sela (Branka, 1881.). U tim djelima inzistira na psihološkoj i socijalnoj motivaciji pa je i fabula realizirana tako da pokazuje razvoj, karakter i motive djelovanja likova. Zbog naglašene društvene kritike i analitičnosti, zbog interesa za klasne odnose i za aktualna kretanja na političkoj pozornici svojega vremena, ali i zbog načina modeliranja zbilje, njegov se stvaralački pristup već približava realističkoj paradigmi. No, i ovdje valja primijetiti da po svom habitusu Šenoa nije bio protagonistom realističke poetike, bilo estetske provenijencije kakva je dominirala u Francuskoj, bilo etičko-religijske koja karakterizira veliki ruski roman onoga doba. Unatoč tomu, njegova djela suvremene tematike su početci hrvatskoga realizma, temelji škole koju su, uz preinake, dalje razvijali Ante Kovačić, Vjenceslav Novak, Ksaver Šandor Gjalski i Milutin Cihlar Nehajev. Svi su hrvatski realisti izašli iz Šenoine kabanice, svi su razrađivali njegovu tematiku, ugledali se u njegove likove, situacije i zaplete.
== Naslijeđe ==
August Šenoa umro je u Zagrebu 1881. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju. Njegove lirske pjesme koje zauzimaju važnije mjesto samo u prvim godinama njegova stvaralaštva bile su slabijeg uspjeha. Manje je značajan kao ljubavni, a više kao politički i socijalni pjesnik. Šenoa je u mnogim pjesmama izražavao pokretačke ideje svojega doba i politički program Strossmayerova narodnjaštva (Na Ozlju gradu, Hrvatska pjesma, Budi svoj!, U slavu J. J. Strossmayera, Klevetnikom Hrvatske, Hrvat Bosni i ine). Valja napomenuti kako je Šenoa i osnivač moderne hrvatske kajkavske dijalektalne poezije.
Napisavši u manje od dvadeset godina opus od preko dvadeset svezaka, Šenoa je zasnovao modernu hrvatsku književnost na svim poljima. Kakav bi oblik imala ne samo hrvatska pisana riječ, nego i kultura općenito, da nije bilo Šenoe – nemoguće je i zamisliti.
== Književne sveze ==
Zbog pisanja o životu ljudi iz svog okruženja te pričama o junacima iz daleke povijesti, bosanski književnik hrvatskog podrijetla fra Eugen Matić (pseudonima Narcis Jenko) prozvan je bosanskim Šenoom u hrvatskoj književnosti.
== Djela ==
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Kuća Šenoa, kulturna baština obitelji Šenoa
August Šenoa životopis | Lektire.hr
August Šenoa, Izabrane pjesme: sa slikom pjesnikovom, elektroničko izdanje izvornika objavljenoga 1882., Knjižnice grada Zagreba, Zagreb, 2009.
August Šenoa, Čudnovita dveh kaputov zmešarija (1873.), digitalnezbirke.kgz.hr
August Šenoa, Naša književnost, str. 93. – 98., u: Miroslav Šicel, Programi i manifesti u hrvatskoj književnosti, Liber, Zagreb, 1972.
August Šenoa, Povjestice, eLektire.skole.hr, os-belec.skole.hr
August Šenoa, Seljačka buna, orlovac.eu
Senija Badić, prof., Tragom književnika Augusta Šenoe
Julijana Matanović, August Šenoa između teorije i prakse, Dani Hvarskoga kazališta. Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, sv. 25, br. 1, travanj 1999.
Karanfil sa pjesnikova groba, 1878., knjizevnost.hr
August Šenoa: Seljačka buna, izdanje 1878
August Šenoa: Zlatarovo zlato, izdanje 1878
August Šenoa: Zlatarovo zlato, digitalni pretisak romana iz 1871. godine objavljen u Viencu u nastavcima. Vijenac, Matica hrvatska, Zagreb, 2021.

ŠENOA, August, književnik (Zagreb, 14. XI. 1838 — Zagreb, 13. XII. 1881). Potomak ponijemčene obitelji češkoga podrijetla. Nakon prvoga razreda u Pečuhu 1850, gimnaziju završio 1857. u Zagrebu, gdje su mu profesori bili V. Babukić, A. Mažuranić, M. Mesić i A. Veber Tkalčević, što se pokazalo presudnim za njegovu nacionalnu svijest. Te godine upisao zagrebačku Pravoslovnu akademiju, a nakon godine studija medicine u Beču (1858), uza stipendiju J. J. Strossmayera pravo nastavio studirati u Pragu, apsolviravši 1861. Od 1865. u Beču, a od travnja 1866. u Zagrebu, gdje je djelovao u redakciji Pozora do 1867. Iduće je godine imenovan gradskim bilježnikom, a 1871. velikim gradskim bilježnikom; ujedno 1868–70. bio umjetnički ravnatelj HNK, potom njegov dramaturg do 1873, kad postaje gradskim senatorom. Potpredsjednik MH 1877–81, počasni član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora te počasni građanin Zagreba (1881). — Iako je prvu pjesmu, prigodnicu o smrti školskoga kolege Suze nad grobom nezaboravnog prijatelja…, objavio kao gimnazijalac 1855. u Narodnoj tiskarnici Lj. Gaja, a poslije se okušao u gotovo svim drugim književnim vrstama, afirmirao se u novinarstvu postapsolutističkim društveno-političkim analizama, zapravo feljtonističkim zapiscima iz Praga u Pozoru 1862–63; među poznatijima su Pražki listovi te nepotpisana satirična novela Vječni Žid u Zagrebu ili Tri dana tuge i nevolje (1862, 250–251, 257, 259–260; 1863, 33–38), u kojoj preko lika lutalice Ahasvera donosi pregled nekoliko političkih razdoblja od 1845. Idućih će godina njegovi članci dobiti odlike pravih feljtona, koje je pod naslovom Zagrebulje objavljivao u Pozoru (kao Petrica Kerempuh; 1866–67) i Viencu (1877, 1879–80), angažirano i duhovito donoseći kroz domoljublje i zagrebačku svakidašnjicu kritiku onodobnoga građanskoga društva. Literarne značajke koje je u njima razvijao, i koje će puninu dobiti u pravim književnim djelima, sažeo je u programatskom članku Naša književnost (Glasonoša, 1865, 1). U njem, na preporodnim zasadama, kao bitno navodi tijesnu povezanost književnosti s narodom, odn. zamisao da književnost treba služiti nacionalnomu i socijalnomu osvješćivanju i razvoju naroda, a da pritom, iako poučna i zabavna, ne žrtvuje svoju umjetničku narav. Svoj literarni program proveo je dosljedno, stvorivši poetiku u kojoj su se i u temi i u obradbi prepletali nacionalnoromantistički i prosvjetiteljski idealizam te društvenokritički realizam. Tako u pripovijetkama – koje je, izuzevši Turopoljski top (Glasonoša, 1865), objavljivao u Viencu (Prijan Lovro i Liepa Anka, 1873; Barun Ivica, 1874; Ilijina oporuka, 1876; Karamfil sa pjesnikova groba, 1878; Kanarinčeva ljubovca, 1880), a potom su uvrštene u Sabrane pripoviesti (1910–1920) – pojedinim životnim pričama i sudbinama šire tematizira gradski i seoski život u doba propadanja plemstva, raslojavanja sela i stvaranja građanskoga društva. Ključna je među njima Prijan Lovro, u kojoj temom seoskoga mladića koji nastoji napredovati u društvu u hrvatsku književnost uvodi lik neshvaćenoga intelektualca, u čem će ga nasljedovati A. Kovačić, K. Š. Gjalski, M. Nehajev i M. Krleža. Suvremeni život tema je i nekih njegovih romana (Mladi gospodin, 1875; Prosjak Luka, 1879; Vladimir, 1879; Branka, 1881 – osim Prosjaka Luke također tiskani u Viencu i Sabranim pripoviestima 1883–1900), no središnji su dio romanesknoga i cjelokupnoga opusa povijesni romani (Zlatarovo zlato, 1871; Čuvaj se senjske ruke, 1875; Seljačka buna, 1877 – objavljeni u Viencu i Sabranim spisima 1876–1878 – Diogenes, 1878; Kletva, Narodne novine, 1880–81), pisani po uzoru na W. Scotta (sam ih je uglavnom nazivao »pripoviestima«). U njima se u historicističkom i empirističkom duhu svojega doba nastojao što vjernije držati povijesnih događaja (nerijetko donoseći iscrpan popis literature i vrela kojima se služio), a i u fikcionalnim je odmacima postignuo sklad sa zbiljom, i povijesnom i onodobnom. Fikcionalni je sloj – pun odlika niže romantičarske poetike (nagli i nemotivirani obrati, fatalne žene i intriganti kao pokretači radnje, spletke, trovanja, idealni krajolici) – umetao u povijesni, pri čem je subjektivizam, kao i u drugim djelima, glavno poetološko načelo inače vješto i zanimljivo fabuliranih situacija. Ponajčešće se među tim romanima ističu Zlatarovo zlato (o sukobu građana zagrebačkoga Gradeca s gospodarima Medvedgrada) kao prvi hrvatski estetski relevantan roman (K. Nemec), Seljačka buna (o sukobu seljaka i feudalaca u Hrvatskom zagorju te u Štajerskoj i Kranjskoj 1573) kao jedan od najboljih romana XIX. st., koji se najviše oslanjao na povijesne izvore i znatno pridonio popularizaciji toga događaja, prekinuvši u hrvatskoj historiografiji i književnosti navadu dominantnoga bavljenja plemstvom, te Kletva (o sukobu građanskoga Gradeca i biskupskoga Kaptola u XIV. st.) kao posljednji, narativno i kompozicijski najsloženiji roman, koji je dovršio J. E. Tomić. Roman Čuvaj se senjske ruke tematizira pak borbu uskoka i Mlečana na poč. XVII. st., a Diogenes sukob stanovnika Gradeca i feudalaca potkraj XVIII. st. Likovi u njegovim djelima potječu iz svih društvenih slojeva i uglavnom su dionici događaja koje opisuje, a istaknutijim je povijesnim osobama najčešće dodjeljivao sporedne uloge. Iako nije napustio poetiku tipskoga karakteriziranja, mnogi su od njih, pa i oni izmišljeni, socijalno i psihološki uvjerljivo ocrtani.Pritom su mu snažna stilska obilježja unutarnji monolog i, osobito, dijalog, koji je poslužio i za razvijanje ili dinamiziranje radnje, često s dramatskim odlikama. Upravo stoga neka su mu djela dramatizirana, među ostalima Diogenes (S. Miletić, 1887; A. Benešić, 1903; I. Ivanac, 1969), Zlatarovo zlato (M. Dežman, 1901; S. Mihalić, 1934; V. Rabadan, 1944), Kletva (Marija Jurić Zagorka, 1914; N. Škrabe, 1995), Čuvaj se senjske ruke (Đ. Prejac, 1915; T. Strozzi, 1931), Prosjak Luka (Strozzi, 1938). Unutar monološko-dijaloških sekvencija likove je pokušao karakterizirati i govorom, no govorni jezik koji je uveo nije dopuštao veće stilske odmake, te su mu neke stranice estetski manje uspjele. Lirske pjesme različite tematike (ljubavne, pejzažne, misaone) i žanra (himne, balade, elegije, epigrami, prigodnice) uglavnom su mu impersonalne, bez u cijelosti prenesene emocije doživljenoga, no stih im je okretan i melodičan, udaljen od mažuranićevske formule i preradovićevske patetike (I. Frangeš, 1975), pa su mnoge od njih uglazbljene (O ti dušo! iz ciklusa Posavke, objavljena u Glasonoši 1865; Zagrebu, Ribareva Jana kao Lijepa Jana, Budi svoj!, objavljene u Viencu 1873–74); Hrvatsku pjesmu (Vienac, 1873, 36) pod naslovom Glasna jasna (danas poznatija kao Živila Hrvatska) uglazbio je pak I. Zajc, koji je na njegovu pjesmu Dolazak Hrvata (Obzor, 1875, 11) skladao istoimenu kantatu, a posvetio mu je i nadgrobnicu. Uspjelije su mu lirsko-epske i osobito epske pjesme – povjestice, svojevrsne pjesničke inačice povijesnih romana ili pučke predaje, svrha kojih je također pouka o životu i rodoljublju; veličao je u njima slobodu (Propast Venecije. Vienac, 1876, 20; Mile Gojslavica. Vienac, 1877, 13), upozoravao na opasnosti nesloge (Smrt Petra Svačića. Vienac, 1877, 1), osuđivao praznovjerje, sebičnost i naivnost (Kugina kuća, Kameni svatovi, obje Vienac, 1869, 5, 19), katkad i vrlo duhovito (Postolar i vrag. Naše gore list, 1863, 13). Pisao ih je uglavnom u desetercu, a služio se i drugim metrom, osobito jampskim jedanaestercem, afirmiravši ga u hrvatskoj književnosti (M. Tomasović). Okušao se i u kajkavskim stihovima, uglavnom prigodnicama (I. Kostrenčiću, T. Smičiklasu, I. K. Tkalčiću), a među uspjelima mu je satirična napitnica Čudnovita dveh kaputov zmešarija, s uvodnim stihovima na latinskom, koju je pod pseudonimom Onofrius Kopriva tiskao samostalno 1874. Napisao je i komediju Ljubica (Pozor, 1866, 156–161, 163–168), u kojoj se s iskustvom nepristranoga i beskompromisnoga kazališnoga kritičara (oko 800 osvrta) pokušao držati onoga što je zacrtao u svojem drugom programatskom eseju, O hrvatskom kazalištu (Pozor, 1866, 242–245, 247, 250, 253–254, 256). U njem je od kazališta tražio isto što i od književnosti – estetiku i realizam, promicane ponajprije preko francuskih i slavenskih djela – no posljedično bez istoga utjecaja. Ljubica je uprizorena 1868, ali je zbog loših kritika, osobito I. Perkovca, ubrzo skinuta s repertoara HNK. Iako je temom (o ostarjeloj spletkarici i lihvarki, zaljubljenoj u mladoga pjesnika) i likovima na pozicijama realističke poetike, nedostaje joj čvršći dramaturški okvir i nije posve lišena klišejiziranih rješenja, a nepopularnosti je pridonijela i činjenica da se mnogi nisu mogli nositi s njezinom preoštrom satirom i aluzijama na zagrebački društveni život. Ne mogavši u potpunosti ostvariti svoje programske zamisli, neuspjeh je doživio i kao umjetnički ravnatelj HNK; koncepcijski je rehabilitiran za Miletićeve i intendanture J. Benešića, a autorski 1964, izvedbom Ljubice u režiji B. Violića (D. Jelčić, 1995). Kao dramaturg sam je prevodio kazališna djela te pokrenuo i uređivao prvi hrvatski kazališni časopis Hrvatski repertoar (četiri sveska 1872–73). Objavio je i dva ulomka tragedije Slavka, o povijesti Polapskih Slavena (Dragoljub, 1867, 45; Vienac, 1874, 6–7), a 1880. započeo je pisati dnevničke zapiske (Moji zapisi), dijelovi kojih su pod naslovom Iz dnevnika objavljeni u Savremeniku 1911 (br. 7) i Sabranim djelima 1931–1934, a cjelovita inačica u Građi za povijest književnosti hrvatske 1950 (knj. 19). Hrvatsku književnost snažno je obilježio i kao urednik Vienca (1874–81), najutjecajnijega književnoga časopisa u XIX. st., u kojem je, osim objavljivanja vlastitih glavnih djela, afirmirao književna imena poput A. Harambašića i I. Vojnovića. Pritom ipak nije mogao otkloniti sukobe i polemike, ponajprije s mlađim naraštajem pisaca, osobito iz pravaškoga kruga, potencirane činjenicom što je Šenoa pristajao uz narodnjake. Jedna je od poznatijih polemika ona s Kovačićem 1880 (Sloboda, Vienac), koja je dovela do potpunoga otklona pravaških pisaca od Vienca i pokretanja pravaških književnih listova (Hrvatska vila, Balkan). Druga djela i mnogobrojne prijevode (s njemačkoga, francuskoga, talijanskoga, engleskoga i slavenskih jezika te s hrvatskoga na češki i njemački) objavljivao je i u periodicima Národní listy (Prag 1861–63), Naše gore list (1861–65), Hlas (Prag 1862–63), Leptir (1862), Osvěta (Prag 1862), Slavonac (1863–64), Zlatá Praha (1864), Slavische Blätter (Beč 1865–66, također urednik svih rubrika), Österreichische Revue (Beč 1866), Agramer Zeitung (1867), Dragoljub (1867–68), Obzor (1873, 1875, 1880), Smilje (1874, 1876) i Danica (kalendar, 1875, 1880). Autor je i prvih hrvatskih modernih antologija: Vienca izabranih pjesama hrvatskih i srbskih, koji je, priređen za Svjetsku izložbu u Beču 1873, tiskan kao bibliofilsko izdanje u zagrebačkoj tiskari D. Albrechta, te Antologije pjesničtva hrvatskoga i srbskoga, narodnoga i umjetnoga (Zagreb 1876, MH), s ovećom uvodnom raspravom O poetici, pisanoj po uzoru na R. Gottschalla (tiskano i kao p. o. 1876). Svojim je djelima kodificirao skladnu pripovjednu shemu te, u nastojanju za još jednom nacionalnom poveznicom, urbani gradski govor (štokavština leksički i sintaktički obogaćena kajkavštinom), sa snažnim nasljedovanjem pučkoga, u čem mu je uzor bio M. Pavlinović, kojemu je posvetio izdanje Seljačke bune u Sabranim spisima. Kroz dominantne i prepoznatljive tematske krugove, Hrvatsku i Zagreb, izložio je svoj svijet humanizma i patriotizma, stvorivši velik opus, proznim dijelom kojega je postavio zaglavni kamen u razvoju novije hrvatske književnosti, a zbog jednostavna i zanimljiva načina kojim je to učinio, kojim je afirmirao roman kao žanr i stvorio čitateljsku publiku, bio je glavna osobnost epohe u kojoj je stvarao, u povijesti hrvatske književnosti poslije nazvane Šenoino doba (1860–81). Često je objavljivao nepotpisane priloge ili se potpisivao i kao Veljko Rabačević, Milutin, A. Š., A. III., M. L., Š., iznimno i mnogim drugim šiframa. Zastupljen je, među ostalim, u izborima Hrvatska antologija (1892), Antologija novije hrvatske lirike (1934), 42 (1942), Antologija hrvatske poezije od najstarijih zapisa do kraja XIX stoljeća (1960), Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva od početaka do danas (1970), Hrvatski putopisi (1996), Kip domovine (1996), Antologija hrvatske novele (1997), Antologija hrvatske kratke priče (2001), Antologija hrvatske dječje poezije (2007), svi objavljeni u Zagrebu, Glasoviti hrvatski govori (Split 2008), prevođen na mnoge jezike, na njemački, češki, poljski i francuski za života. Uz mnogobrojne kazališne, radijske i TV adaptacije, neka su mu djela adaptirana i za strip: Čuvaj se senjske ruke (A. Kinert, Pokret, 1944–45, Zagreb 2012; A. Maurović, Plavi vjesnik, 1962–63; J. Pavlovič Lobačev, Zagreb—Senj 2011), Zlatarovo zlato (Maurović, Oko, 1935–36, Osijek 2005; R. D. Devlić, Večernji list, 1989–90, Bizovac 2012; kao Zlatarevo zlato J. Radilović, 1953, nedovršeno; Ž. Lordanić, Modra lasta, 1983–84), Seljačka buna (Radilović, 1953, nedovršeno; Lordanić, Zagreb 2013) te Branka (Lordanić, Modra lasta, 1991; sa Zlatarevim zlatom i Seljačkom bunom Zagreb 2009). Karamfil sa pjesnikova groba predložak je Kovačićevoj parodiji Ljubljanska katastrofa (almanah Hrvatski dom, 1877), Diogenes drami Hrvatski Diogenes M. Begovića (1928), Vječni Žid u Zagrebu istoimenoj glazbeno-scenskoj burleski N. Hercigonje (1942), Seljačka buna rock-operi Gubec-beg K. Metikoša, M. Prohaske i I. Krajača (1975), a njegov život i djela mnogim aluzijama i citatima u Matoševu opusu, književnomu kabaretu Zagrebulje zagrobne B. Senkera (Republika, 1996, 11/12) te dokumentarno-igranim filmovima Poglavlja iz života Augusta Šenoe (RTV Zagreb, 1981, R. Sremec, Jelčić i N. Fabrio), August Šenoa (HTV, 1993, L. Marotti), August i Slavica (KUD Mičevec, 2014, Ana Katulić). Spomenik mu je izradila Marija Ujević Galetović (Zagreb, Vlaška ul., 1987), poprsja I. Rendić (Zagreb, park Zrinjevac, 1914; nadgrobni spomenik, 1889), E. Bohutinsky (Zagreb, Opatička ul., kbr. 22, 1938), Š. Klaić (Jablanovec, 1982), Z. Brkić (Zagreb, Selska cesta, kbr. 95, 1994), ploču s reljefnim likom R. Valdec (Zagreb, Mesnička ul., kbr. 34, 1902), a medalje D. Mataušić (1988, te godine i zlatnik i srebrnjak) i Ž. Janeš (1991). Portret mu je izradio V. Bukovac (1907; jedan je od likova i na njegovoj kompoziciji Razvitak hrvatske kulture, HDA, 1913), više crteža s motivima iz njegova života V. Kirin, koji je, uz J. Vaništu, Lj. Ivančića, Maurovića i Z. Grbešića, autor naslovnica i ilustracija u njegovim djelima, a skulpturu u bronci Zlatarovo zlato, koja prikazuje Doru Krupićevu s ključem grada i cehovskom škrinjom u rukama, I. Kerdić (Zagreb, Kamenita vrata, 1929). Lik mu je i na poštanskoj marki SFRJ (1981). U Zagrebu su održane izložbe u povodu stogodišnjice njegova rođenja (1938) i smrti (1981, sa znanstvenim skupom), 2001. izložba Obitelj Šenoa i Hrvatsko narodno kazalište (potom i u drugim hrvatskim gradovima), a 1999. MH utemeljila je Nagradu za književnost i umjetnost »August Šenoa«. Rukopisna ostavština i nekoliko njegovih crteža (tuš, olovka) u posjedu je obitelji, dio se čuva u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU, dio u NSK, a numizmatička zbirka u Arheološkom muzeju u Zagrebu (izložba Šenoino blago 2013–14). DJELA (izbor): Ljubica. Izvorna vesela igra iz zagrebačkoga života, u tri čina. Zagreb 1866. — Zlatarovo zlato. Roman iz prošlosti zagrebačke. Zagreb 1872. — Sabrani spisi, 1–4. Zagreb 1876–1878. — Diogenes. Historička pripoviest XVIII. vieka. Zagreb 1878. — Prosjak Luka. Pripoviest iz seoskoga života. Zagreb 1879. — Izabrane pjesme. Zagreb 1882, 1908². — Kletva. Historički roman. Zagreb 1882. — Sabrane pripoviesti, 1–8. Zagreb 1883–1900. — Razne pjesme. Šaljive, lirske, legende, priče, romance, balade, povjestice i prievodi. Zagreb 1892. — Izabrane pjesme. Zagreb 1896. — Sabrane pripoviesti, 1–7. Zagreb 1910–1920. — Sabrana djela, 1–16. Zagreb (1919–1944). — Izabrana djela, 1–20 (od sv. 2 Sabrana djela). Zagreb 1931–1934. — Pjesme. Zagreb 1931, 1932². — Seljačka buna. Zagreb 1931. — Djela, 1–12. Zagreb 1932–1935. — Sabrana djela, 1–20. Zagreb 1943. — Djela, 1–4. Zagreb 1951. — Povjestice. Zagreb 1956. — August Šenoa. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 39–42. Zagreb 1962, 1964². — Sabrana djela, 1–12. Zagreb 1963–1964. — Karanfil s pjesnikova groba i druge pripovijesti. Zagreb 1967. — Čuvaj se senjske ruke. Zagreb 1968. — Povjestice i druge pjesme. Zagreb 1973. — Djela, 1–13. Zagreb 1978, 1980, 1983. — Zlatni grad. Zagreb 1992. — Pjesme. Prijan Lovro. Zlatarovo zlato. Vinkovci 1997. — Izabrane pjesme. Zagreb 1998. — Nepoznati rani radovi na češkome i njemačkom jeziku. Zagreb 2003. — Povjestice. Zagreb 2003. — Izabrana djela, 1–4. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 2008–2014.

Šenoa, August, hrvatski književnik, kritičar, prevoditelj i političar (Zagreb, 14. XI. 1838 – Zagreb, 13. XII. 1881). Studirao pravo u Zagrebu i Pragu, ali nije položio završne ispite. God. 1865. u Beču je uređivao listove Glasonoša i Slawische Blätter. U Zagreb se vratio 1866. i radio u uredništvu Pozora (1866–67), zatim kao dramaturg u Hrvatskom zemaljskom kazalištu (1870–73) i gradski bilježnik (1871), a od 1873. kao gradski senator. Od 1874. do smrti bio je urednik časopisa Vienac. God. 1877. bio je izabran za potpredsjednika Matice hrvatske. Služio se pseudonimom Veljko Rabačević, Petrica Kerempuh, Milutin, Branislav i različitim šiframa. Okušao se u gotovo svim književnim žanrovima: u hrvatskom javnom životu javio se kao novinar dopisima u Pozoru, ali i u drugim listovima onoga doba (Glasonoša, Leptir, Naše gore list), a književnu djelatnost nastavio je pjesmama, novelama, romanima, feljtonima, kritičkim i teorijskim tekstovima, prijevodima itd. Sastavio je antologiju Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih (1873) i Antologiju pjesničtva hrvatskoga i srbskoga, narodnoga i umjetnoga (1876). Prevodio je s francuskoga, njemačkoga, engleskoga i češkog jezika. U mladenačkoj raspravi Naša književnost (1865) zahtijevao je »popularnu, poučnu i zabavnu struku književnosti« radi razvijanja i promicanja narodnog duha i života. Držao je da umjetnost mora sadržavati estetsku i etičku komponentu, da mora djelovati u svrhu duhovne emancipacije hrvatskog naroda, vodeći računa poglavito o »socijalnom momentu«, te da se pisci moraju »obzirati na općinstvo i djelovati na narod«, svjesno odabirući tendencioznu književnost kao jedini način stvaranja samostalne civilizacije i očuvanja identiteta protiv tuđih utjecaja. U nizu djela izravno je reagirao na društvene i nacionalne probleme. Kao lirik skloniji deklamatorstvu i uzvišenoj retorici, bio je uspješniji kao politički i socijalni pjesnik. Ipak, pojedine izrazito lirske ljubavne pjesme nadživjele su svoje doba i uglazbljene postale dijelom tradicijske kulture (O ti dušo moje duše, Oj vi magle), a s njima se mogu usporediti pjesme epskoga značaja, tj. balade i legende u stihu, koje su, također u sprezi s glazbom, u obliku popijevaka zadržale popularnost do današnjih dana (Ribareva Jana, Vir). U mnogim je pjesmama izražavao pokretačke ideje svojega doba i politički program Strossmayerova narodnjaštva (Na Ozlju gradu, Hrvatska pjesma, Budi svoj!, U slavu J. J. Strossmayera, Klevetnikom Hrvatske, Hrvat Bosni i dr.). S druge strane, u epskom pjesništvu, kao i mješovitim, lirsko-epskim oblicima u stihu (balade i romance), ostvario je vrhunac pjesničkih dometa hrvatske književnosti druge polovice XIX. st. Posebno se ističu povjestice (»historičke balade«), pjesničke pripovijesti i legende u kojima obrađuje događaje iz hrvatske povijesti s aktualnim političkim porukama (Smrt Petra Svačića, Propast Venecije, Fratarska oporuka, Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović, Šljivari, Prokleta klijet) ili opijeva pučke priče (Postolar i vrag, Kugina kuća, Kameni svatovi, Zmijska kraljica). Upravo su mu pripovijesti s osloncem u hrvatskoj povijesti i predaji, podjednako u prozi (Turopoljski top, 1865) i u stihu (Kugina kuća, 1869; Kameni svatovi, 1869), donijele prvu književnu slavu. Najveći uspjeh doživio je povijesnim romanima (Zlatarovo zlato, 1871; Čuvaj se senjske ruke, 1875; Seljačka buna, 1877; Diogenes, 1878., i Kletva, nedovršen, 1881). Njima je kanonizirao roman u hrvatskoj književnosti i odgojio čitateljsku publiku kojoj je ta književna vrsta postala omiljenim štivom. U povijesnom romanu nasljedovao je model W. Scotta: istraživao je povijesne izvore i rabio autentične dokumente da bi pokazao kako raspored političkih snaga i društvene okolnosti utječu na živote »malih ljudi«. Povijest stoga više nije imala funkciju pozadine i kulise zbivanja: ona je bila akter romanesknoga svijeta i bitan čimbenik u radnji. Poticaj književnom djelu redovito je bio neki konkretan povijesni događaj, potkrijepljen dokumentima, oko kojega je Šenoina stvaralačka mašta plela mrežu napetih fikcionalnih zbivanja akteri kojih su bili izmišljeni ili povijesno posve beznačajni. Inzistirao je na analogijama između prošlosti i sadašnjosti – odabrani povijesni događaji služili su kao »nauk za buduća vremena« i kao ključ za rješavanje aktualnih nacionalnih i socijalnih problema. U njegovim povijesnim romanima izrazita je moralno-odgojna komponenta: privatni životi i osobna iskustva neposredno odgovaraju nacionalnim težnjama, ideologemima, etičkim dilemama i motivima zajednice. Ta su djela prožeta historicizmom i nacionalnom romantikom, a iznose događaje iz različitih razdoblja hrvatske povijesti: u prvom je za okosnicu odabrao sukob između Zagrepčana i plemića Stjepka Gregorijanca u XVI. st. sa središnjom pričom o ljubavi plemića i građanke (Zlatarovo zlato). Uslijedila je u roman oblikovana epizoda iz uskočke povijesti s početka XVII. st. (Čuvaj se senjske ruke), zatim složen i iznimno uspješan opis sukoba feudalaca i seljaka u sjevernoj Hrvatskoj i Sloveniji u XVI. st. (Seljačka buna), prikaz spletaka u Slavoniji i Zagrebu u XVIII. st. (Diogenes) i događaja iz XIV. st. koji su preusmjerili hrvatsku povijest u privatnom i javnom životu Zagreba (Kletva, dovršio J. E. Tomić). Šenoa je idealizirao određene segmente hrvatske prošlosti kako bi u čitatelju pobudio plemenitost, optimizam, patriotsku ushićenost i osjećaj vlastite moralne odgovornosti. Takav model povijesnog romana imao je velik utjecaj na hrvatsku pripovjednu prozu (Tomić, E. Kumičić, V. Car Emin, V. Deželić st., M. Jurić-Zagorka i dr.). Šenoa je autor i niza romana iz suvremenoga života (Mladi gospodin, 1875; Prosjak Luka, 1879; Vladimir, 1879; Branka, 1881), a u istom su tematskom krugu njegove novele (Prijan Lovro, 1873; Barun Ivica, 1874; Ilijina oporuka, 1876; Karanfil s pjesnikova groba, 1878; Kanarinčeva ljubovca, 1880., i dr.). U takvim duljim i kraćim pripovjednim oblicima s građom iz suvremenoga života on tematizira socijalne, političke i etičke probleme svojega doba: moralno i materijalno propadanje plemstva, odnos selo–grad, odlazak seljačkih sinova na školovanje u grad i dr.; zbog naglašene društvene kritike i analitičnosti, zbog interesa za klasne odnose i za aktualna zbivanja na političkoj pozornici svojega doba, ali i zbog načina modeliranja zbilje, njegov se postupak približio realističkoj paradigmi. U feljtonima o problemima zagrebačkoga društva (Zagrebulje, 1866–67., 1877., 1879–80) satirički je komentirao aktualne negativne pojave u zagrebačkoj svakidašnjici: odnarođenost, njemčarenje, licemjerje, konformizam te različite moralne devijacije mlade buržoazije. Šenoa je Zagrebuljama hrvatskoj književnosti podario jedan od njezinih najvažnijih žanrova – podlistak, u kojem je britkim jezikom i duhovitim stilom, služeći se satirom i ironijom, komentirao političke i kulturne aktualnosti. Na žurnalistiku se nadovezuje kritičarska praksa: djelovao je dvadesetak godina kao kazališni kritičar dajući hrvatskom glumištu presudne poticaje – praktične i idejne. Prokomentirao je više od sedam stotina izvedaba iznoseći – prvi u nas – relevantne sudove o svim bitnim sastavnicama kazališnog čina (glumi, režiji, scenografiji, scenskom govoru). U manifestu O hrvatskom kazalištu (Pozor, 1866) dao je ne samo analizu stanja u našem glumištu nego i program njegova razvoja. S manje se uspjeha okušao u drami (komedija Ljubica, 1866; nedovršena tragedija Slavka), ali je kazališnim kritikama i radom u kazališnoj upravi bitno utjecao na modernizaciju hrvatskoga glumišta i promjenu repertoara. Građanska drama Ljubica, po uzoru na francusku građansku dramu (V. Sardou, E. Scribe i dr.), tretirala je suvremenu tematiku, ali je kazališni fijasko doživjela dijelom zato što je stigla na socijalno nepripremljeno tlo, a dijelom jer u njoj Šenoa nije uspio scenski zaokružiti trivijalan zaplet komedije zabune. Borio se protiv njemačkih drugorazrednih komedija i inzistirao na realističkoj drami te vrhunskim dometima europske dramatike (W. Shakespeare, J. Racine, Molière, F. Schiller, J. W. Goethe). U stilskom pogledu njegova su djela mješavina romantike i realizma: idealizirao je stanovite segmente hrvatske povijesti s didaktičkim ciljevima, ali je socijalnom analizom anticipirao hrvatske realiste (A. Kovačić, V. Novak, K. Š. Gjalski). Široka slika društva što ju je stvorio, stotine najrazličitijih protagonista u tim djelima, likovi povijesni ali i posve izmišljeni, bili su sudionici velikoga hrvatskog panoptikuma. Zahvaljujući iznimnomu daru za fabuliranje te izboru zanimljivih tema iz prošlosti i suvremenosti, uspio je privući široku čitateljsku publiku i pridobiti ju za hrvatsku knjigu. Kao urednik Vienca kritički je usmjeravao hrvatsku književnu produkciju, postavio visoke estetske standarde i odigrao odlučnu ulogu u uzdizanju narodne prosvjete. Otkrio je niz novih talenata (Kovačić, A. Harambašić, I. Vojnović, R. Jorgovanić, A. Palmović i dr.) i podupirao ih u radu. Velika je uloga Šenoe romanopisca i pjesnika, književnoga kritičara i novinara, esejista i dramatičara u izgrađivanju standardnoga jezika. U svojim je djelima uvijek na prvo mjesto stavljao slogu, jedinstvo i toleranciju te pridonio hrvatskoj nacionalnoj integraciji i modernizaciji. Sustavno se posvetio događajima iz prošlosti i sadašnjosti različitih krajeva Hrvatske, od Slavonije, središnje Hrvatske, Istre do Dalmacije, povezujući ih jedinstvenim nacionalnim duhom, a uspoređujući ih s primjerima iz europske povijesti. Posebno je rado tematizirao rodni grad Zagreb kao političko središte Hrvatske te ga opisao u sva tri književna roda, u lirskom, epskom i dramskom obliku (Zagreb, Zagrebu, Zlatarovo zlato, Seljačka buna, Diogenes, Kletva, Ljubica i dr.). Poput suvremenika V. Hugoa, Šenoa je želio iznijeti panoramu hrvatske povijesti i povijesti čovječanstva u nizu raznovrsnih književnih oblika. Posljednje povjestice, legende i pjesničke pripovijesti odlikuju se novim, modernističkim postupcima (Zmijska kraljica), u kojima je poetiku kasnoga romantizma spontano preusmjerio u zanimanje za unutarnji život pojedinca, u skladu s novim europskim umjetničkim nastojanjima. U prijelaznom razdoblju između romantizma i realizma, a baštineći tradiciju sentimentalističkih umjetničkih vrijednosti, s jakim osjećajem za potrebe svojega doba, Šenoa je u tolikoj mjeri obilježio kulturni život druge polovice XIX. st. da se u povijesnim periodizacijama hrvatske književnosti razdoblje u kojem je aktivno djelovao, između 1865. i 1881., naziva njegovim imenom – Šenoino doba. Citiranje: Šenoa, August. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

produžetak postojeće ulice od Ulice Frana Galovića do Sljemenske ulice

(doslovno iz odluke: „Produžetak Ulice Augusta Šenoe, od
Ulice Frana Galovića do Sljemenske
ulice, dobiva ime:“)

Wikipedia Wikidata