Baltazar Adam Krčelić

kanonik, povjesničar; 1715-1778

Baltazar Adam Krčelić (Kerchelich, Kerchelics; Boltižar, Boltek, Bolthisar) (Šenkovec kraj Zagreba, 5. veljače 1715. – Zagreb, 29. ožujka 1778.) bio je hrvatski povjesničar, književni povjesničar, teolog i pravnik. Pisao je i pod imenom Adalbert Barić (Barits). Bio je pristaša prosvijećenog apsolutizma. Nakon Vitezovića, najistaknutija je ličnost hrvatskoga kulturnog života svojega doba.
== Životopis ==
U Zagrebu se školovao na gimnaziji kod isusovaca i u biskupskoj gimnaziji. Kao nadarena učenika poslali su ga studirati u Hrvatski kolegij u Beču. Poslije je četiri godine studirao u Bologni u Ilirskom kolegiju. Doktorirao je filozofiju i bogoslovlje.
Vrativši se u Hrvatsku prvu duhovničku dužnost imao je u crkvi sv. Martina pod Okićem gdje je bio kapelanom. Poslije je bio župnikom u Selima kod Siska. Nedugo zatim postao je prefektom zagrebačkoga sjemeništa, a zatim i zagrebačkim kanonikom. Nešto poslije postao je rektor Hrvatskog kolegija u Beču, a na to ga je mjesto postavio biskup Juraj II. Branjug (1747.).
Napredak u domovini Krčelić je dočekao kad je zagrebačkim biskupom postao barun Franjo Ksaver Klobušicki, koji je ga imenovao za svog pobočnika. Sreća se preokrenula kad je za biskupa došao Franjo Thauszy, koji ga je sputavao na svim poljima: znanosti, crkvenom radu, častima i prihodima. Zbog toga je Krčelić svoju privatnu knjižnicu oporukom ostavio Kraljevskoj akademiji, te je danas osnovicom hrvatske Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
== Djela ==
1767. Naivrednesze sztalnoszti pelda: Poglaviti i prechasztni goszpon, goszpon Januss Busan […] po prodeke poglavitoga goszp. Bolthisara Adama Kerchelich de Corbavia, opata Szveteh apostolov Petra i Paula de Kacs, sztolne zagrebechke czirkve kanovnika, i tabule, vu orszagu ovom, zagrebachke judiciariae assessora. Vu Zagrebu: po factoru Antonu Jandera.
1772. Dusnosti szpunienie proti pokoinomu goszpodinu groffu Petru Troillu Sermage od Szomszedvara […] na dan anniversariuma ochivesto vuchinieno po razgovoru goszpodina Bolthisara Adama Kerchelich od Corbavie, sztolne zagrebechke czirkve kanovnika, opatta Sz. apostolov Petra i Paula de Kacs, jasprista zacheszanszkoga, tabule judiciarszke vu Horvaczkom i Sclavonszkom Krallesztvu kot Duhovnega sztola vu ove biskupie assessora: Vu letu 1772. dan aprila. Vu Zagrebu: Štampano po Antonu Jandera.
Krčelć je pisao na latinskom jeziku i kajkavskom narječju hrvatskog jezika, a glavna su mu djela posvećena zagrebačkoj crkvenoj povijesti do polovice 17. stoljeća i političkoj povijesti Kraljevine Hrvatske do 1564.
Krčelićev ljetopis Annuae ili povijest od uključivo 1748. godine i sljedećih (do 1767.) na znanje potomstvu (Annuae sive historia ab anno inclusive 1748. et subsequis (1767) ad posteritatis notitiam dragocjen je izvor za povijest naznačena razdoblja, s mnoštvom podataka o prilikama u Hrvatskoj, osobito o seljačkim i krajišničkim bunama.
Ističu se još djela Povijest zagrebačke stolne crkve, prvi svezak, prvi dio (Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis partis primae tomus primus) (1754./1770.) te Prethodne napomene o kraljevstvima Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (De Regnis Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae notitiae praeliminares) iz 1770. godine, u kojem namjerava dokazati da nasljednici ugarske krune (Habsburgovci), imaju pravo na krunu u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, ali i Bosni i Srbiji.
Autor je jednog od najstarijeg pregleda povijesti hrvatske književnosti. Napisao ga je na latinskom jeziku, objavio u Varaždinu, a obuhvatio je hrvatske pisce od 14. do konca 17. stoljeća (od Augustina Kažotića do Pavla Vitezovića). O biskupu Kažotiću napisao je i djelo na kajkavskom narječju Živlenje blaženoga Gazotti Augustina, zagrebečkoga biskupa (1747.).
== Izvori ==
Bilješke i literatura
== Vanjske poveznice ==
Mrežna mjesta
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Baltazar Adam Krčelić, životopis Baltazara Adama Krčelića na stranicama projekta Wiki-dveri gradske knjižnice Ante Kovačića iz Zaprešića, www.wiki-dveri.info

KRČELIĆ, Baltazar Adam (Kerchelich, Kerchelics; Boltižar, Boltek, Bolthisar), povjesničar (Šenkovec kraj Zaprešića, 5. II. 1715 — Zagreb, 29. III. 1778). Pripadao nižemu plemstvu brdovečkoga kraja i katkad nosio pridjevak Krbavski (de Corbavia). U Zagrebu polazio isusovačku gimnaziju 1722–28, a 1729. prešao u sjemenište. Kao stipendist Zagrebačkoga kaptola u Hrvatskom kolegiju u Beču 1731–34. studirao filozofiju, a od 1734. teologiju te crkveno i građansko pravo u Ugarsko-ilirskom kolegiju u Bologni, gdje je 1738. obranio teze iz skolastičke teologije. Bio kapelan u župi Sveti Martin pod Okićem, od 1739. župnik u Selima kraj Siska (1745. sastavio Liber memorabilium parochiae Sellensis ad Sisciam; tiskano u Tkalčiću, 1999); u duhu reformnoga katolicizma nastojao je racionalizirati pučke svetkovine. God. 1745. imenovan je podlektorom zagrebačkoga sjemeništa, gdje je predavao retoriku i poeziju. Kako se već u Bologni počeo zanimati za crkvenu povijest, skupljajući podatke za životopise zagrebačkih kanonika, J. Marcelović darovao mu je 1740. rukopise o povijesti zagrebačke Crkve povjerivši mu da ju završi. God. 1747. postao je zagrebačkim kanonikom magistrom, objavio životopis A. Kažotića i bio izabran za rektora Hrvatskoga kolegija u Beču (do 1749). Ondje je, među ostalim, nastojao izobraziti konviktorce N. i P. Škrlca te I. Patačića u duhu prosvjetiteljskih nazora za državne činovnike te planirao osnutak akademije radi skupljanja rukopisa vezanih uz domovinsko pravo i povijest. Ugled crkvenoga povjesničara i pravnika omogućio mu je sudjelovanje u sporu između pape Benedikta XIV. i kraljice Marije Terezije o dodjeljivanju crkvenih beneficija, zbog čega je dobio naslov apostolskoga protonotara 1749. Te godine postaje pomoćnikom biskupa F. Klobusiczkoga, na čiji mu nagovor kraljica podjeljuje i naslovnu opatiju sv. Petra i Pavla de Kács u Egerskoj biskupiji. Nakon povratka u Hrvatsku sudjeluje u rješavanju spora između Kaptola i hrvatskih staleža oko podložnika i zapovjedništva nad utvrdom Dubicom, o čem svjedoči njegov rukopis Relatio negotii Dubiczensis anno 1749 et respective 1750 Viennae acti (Nadbiskupski arhiv u Zagrebu, Kapt. spisi XVIII. st., fond 24, br. 52). U prigodi proglašenja svete godine 1750. sudjeluje u redakciji kajkavskoga prijevoda knjižice Kratek navuk od občinskoga jubileuma iliti veseloga svetoga obilnoga proščenja (Zagreb 1751). S Klobusiczkym 1751. pribiva zajedničkomu ugarsko-hrvatskomu saboru u Požunu. Kao vrsnoga pravnika, kraljica ga 1752. imenuje prisjednikom Sudbenoga stola. God. 1754. završio je veći dio svoje povijesti zagrebačke Crkve, Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis. Premda ju je zamišljao u tri knjige, ostao je na prvom dijelu prvoga sveska, u kojem je prikazao slijed biskupa 1091–1603 (u cijelosti tiskano 1769. zbog priječenja nekih pripadnika Kaptola i biskupa F. Thauszyja). U drugom dijelu, napisanu nakon 1758. i sačuvanu u prijepisu (Historia celebris ecclesiae Zagrabiensis continuata MSS; Kaptolski arhiv u Zagrebu), obradio je razdoblje od biskupa Š. Bratulića do P. Petretića, a nenapisane knjige imale su sadržavati povijest Zagrebačkoga kaptola, stolne crkve i samostana te odnose prema drugim biskupijama. Za potrebe Hrvatskoga sabora 1754. napisao je raspravu o granicama Kranjske, Štajerske i Hrvatske te je bio uključen u popisivanje stanovništva Križevačke i Varaždinske županije. Nakon osnutka povjerenstva M. J. Althanna, koje je ispitivalo uzroke seljačke bune 1755. i pripremalo temelje za reformu zastarjele kraljevinske uprave, na zahtjev bečkoga dvora i potaknut kraljičinim obećanjem o dobivanju položaja zagrebačkoga prepošta sastavio je, kako sâm navodi, dva prijedloga upravno-političke reforme. U prvom predlaže osnivanje izvršnoga tijela (gubernij) za sve hrvatske zemlje u Habsburškoj Monarhiji, sa sjedištem u Zagrebu ili Križevcima, koje bi imalo bana za predsjednika i 12 članova, a provodilo bi kraljevske odredbe, nadziralo financije, brinulo se o javnom zdravstvu i gospodarstvu te sigurnosti cesta, a u drugom prijedlogu zauzima se za uvođenje županijskoga sustava po uzoru na Ugarsku. Unatoč obećanju, nije dobio prepozituru, prihodima koje je htio financirati tiskanje svojih knjiga. Njegovo sudjelovanje u prijedlozima upravne reforme i u popisivanju poreznih dimova protumačeno je kao izdaja domovine, te mu je namješten proces (»velika pravda«). Kaptol, na čelu s Thauszyjem, optužio ga je 1756. za više pronevjera, nepohađanje katedrale i nagovaranje na sodomiju dok je bio podlektor u sjemeništu. Među optužbe nije ušla ona »o sramotnoj i pogrdnoj knjižici« – paskvilu – koja je, čini se, bila glavni povod za pokretanje procesa, a odnosila se vjerojatno na njegov prijedlog reforme. Spor je 1760. okončan nagodbom: K. je morao iskazati poslušnost svojemu biskupu te vratiti novac. Za trajanja parnice uzdržavao se uglavnom privatnim poučavanjem plemićke mladeži. Za nju je napisao svojevrstan repertorij za ispite iz pravnih znanosti, Politicarum institutionum p[artes] III in specie de Hungariae et adnexarum provinciarum moderno veterique imperio pro captu studiosae juventutis (nekoć u Bečkoj dvorskoj knjižnici, rkp. danas nepoznat), i druge rukopisne priručnike, npr. Systemata varia gubernii regni Hungariae et Sclavoniae (sastavljeno 1757. na zamolbu bana F. Nadásdyja; NSK, R 3058). God. 1762. objavio je knjigu Kratek navuk od svete messe i s N. Laurenčićem napisao Pridavek, dodatak trećemu izdanju Kronike P. Vitezovića Rittera, o zbivanjima u Hrvatskoj 1749–62. Nacrt događaja u Pridavku drži se okosnicom njegova najpoznatijega djela Annuae 1748–1767, koje je počeo pisati 1764. zamislivši ga kao suvremenu povijest Banske Hrvatske za Marije Terezije. U njem opisuje političke i društvene događaje, iznosi podatke iz privatnoga života suvremenika, ali i mnoge autobiografske, uključujući izvješće o sudskom procesu. Na meti su mu nositelji časti u kraljevinskoj upravi, osobito uzak krug koji je dominirao javnim životom. Prema S. Krivošiću, glavninu djela završio je i zapečatio najkasnije 1774. Rukopis je nakon njegove smrti cenzuriran te zamalo spaljen zbog iznošenja privatnoga života javnih osoba. Zahvaljujući N. Škrlcu, djelo je sačuvano (danas u NSK), a navodno skandalozni dijelovi prebrisani su crnom tintom. Krčelićeva politička misao i »monarhijski patriotizam« najočitiji su u spisima nastalima za zajedničkoga ugarsko-hrvatskoga sabora u Požunu 1764, na kojem se raspravljalo o zakonodavnoj vlasti u Ugarskoj; cezaropapistička knjiga De originibus et usu perpetuo potestatis legislatoriae circa sacra apostolicorum regum Hungariae (1764) A. F. Kollára (autorstvo pripisivano i Krčeliću) izazvala je osudu ugarskoga plemstva i Rimske kurije (najpoznatiji je rkp. Vexatio dat intellectum G. Richwaldskoga), a K. se raspravi priključio neobjavljenim spisima De sublimium duarum in mundo potestatum fundamento et concordia, o skladu crkvene i svjetovne vlasti, i Dissertatio de Tripartito sive de opere Verböczy, o slaboj primjenjivosti zbirke običajnoga prava u modernom upravljanju državom. Iz 1764. potječe i njegov rkp. o povijesti pečuške Crkve Ad Dei gloriam episcopatus Penthe seu Quinqueecclesiensis ecclesiae notitiae veteres (NSK, R 3448), u predgovoru kojega tumači načela diplomatičke kritike, navodi svoje izvore i pomagala te govori o povijesti izdavanja Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis i kritici koju mu je uputio Richwaldsky u spisu Vexatio. O vlastitu je trošku 1769. tiskao djelo De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, posvećeno Mariji Tereziji, koja mu je još za njegova boravka u Beču povjerila da nastavi Vitezovićevu misiju i napiše povijest koja bi branila prava ugarske krune na Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Srbiju i Bosnu, zbog čega je od Ugarske kancelarije dobio Vitezovićevu rukopisnu ostavštinu. U djelu napominje da ne piše povijest tih krajeva, nego iznosi bilješke za nekoga tko će se prihvatiti pisanja povijesti. Podijeljeno na četiri razdoblja – procvat i opadanje Rimskoga Carstva, vladari hrvatske krvi, hercezi i ugarski kraljevi te ugarsko-austrijski vladari – djelo je prikaz prava ugarske krune na Dalmaciju i Hrvatsku do 1606. Posebnu vrijednost ima poglavlje Status actualis Sclavoniae Croatiaeque cum ejus accessoriis relatio, svojevrstan statistički pregled kraljevinske uprave. Istodobno je tiskano djelo Historiarum. Oba se drže Krčelićevim prilogom tzv. »učenomu prosvjetiteljstvu«. Recenzije iz 1771. u časopisima poput Nova acta eruditorum (Leipzig) i Prager gelehrte Nachrichten pohvalile su Krčelića za patriotska nastojanja u rasvjetljivanju domovinske povijesti. Prema V. Kalafatiću, za uzore je imao erudite poput J. Mabillona, E. Martènea, B. de Montfaucona, L. A. Muratorija, P. Lambecka i Kollára. Svoj je rad temeljio na kritičkoj obradbi isprava kao putu za pronalaženje istine koja počiva na povijesnoj vjerojatnosti, a glavni su mu argumenti u obranu teza bila pisana svjedočanstva iz prošlosti. Surađivao je s poznatim povjesničarima, a neki od njih (Kollár, D. Cornides, J. S. Lakits, G. Pray, D. Farlati) čitali su pojedinačno tiskane arke djela Historiarum iz 1754. te mu odali priznanje za učenost; također se dopisivao s drugim učenjacima (C. Wolle, K. Pehm, E. Frölich, M. Lipšić, M. M. Milišić). Za Illyricum sacrum Farlatija i J. Colettija (5. Venecija 1775) napisao je dijelove o povijesti zagrebačke Crkve (biskupi M. Eszterházy, J. Branjug, Klobusiczky, Thauszy, I. K. Paxy i J. Galjuf). Napredak u karijeri omogućen mu je nakon Thauszyjeve smrti 1769, te je 1770. bio imenovan čazmanskim arhiđakonom. Te godine tiskano mu je pismo župnicima njegova arhiđakonata De archidiaconi officio, u kojem je, uz autobiografske podatke, istaknuo nužnost borbe protiv praznovjerja, te knjižica De indulgentia jubilaei anno praesenti 1770. Nakon ukinuća Družbe Isusove 1773. na kajkavski je preveo breve pape Klementa XIV. o tom događaju (Skončanje Tovaruštva Jezuševoga zvaneh drugač Jesuit leto 1773 po Klemenšu pape XIV vučinjeno iz dijačkoga dokončanja na horvacki jezik prenešeno; NSK, R 3905). Za potrebe studenata političko-kameralnoga studija, budućih državnih činovnika, napisao je Scriptorum ex regno Sclavoniae (1774), biografije 31 istaknutoga pisca iz pravnih i povijesnih znanosti koji su podrijetlom ili djelatnošću bili vezani uz Bansku Hrvatsku i Slavoniju, što je prvo takvo književnopovijesno djelo u sjevernoj Hrvatskoj. Rasprave o povlasticama grada Celja i o Andautoniji, za koju je pogrješno mislio da se nalazila na području današnjega Stenjevca, objavio je 1765. i 1766. u Calendarium Zagrabiense, a drži se da je 1771. surađivao i u prvim hrvatskim novinama Ephemerides Zagrabienses, za što nema potvrde. Pritisnut bolešću, 1777. darovao je svoju knjižnicu (677 tiskanih djela i pedesetak rukopisa) novoosnovanoj zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti (danas sastavni dio fundusa NSK; pojedini rukopisi čuvaju mu se i u HDA, Arhivu HAZU i Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, neki prijepisi u nacionalnim knjižnicama u Beču i Budimpešti). Ocjena suvremenika o Krčelićevu historiografskom radu bila je dvoznačna: s jedne strane uživao je ugled i vjerodostojnost, hvaljen zbog učenosti i autoriteta kojemu su se mnogi obraćali za mišljenje, s druge pak, počevši s A. Horányijem, bio je kritiziran, ponajviše zbog konfuznosti izlaganja te nedotjerane latinštine – što se može protumačiti razlikama erudicijske i prosvjetiteljske historiografije, od kojih prva nije puno polagala na estetsko oblikovanje. Mišljenje o Krčelićevoj slaboj latinštini dijelili su B. Bedeković, I. Katona, P. J. Šafařík, a i T. Smičiklas, pa ga ocjena »pisca barbara« prati u više životopisa. Povjesničari poput M. Mesića, Smičiklasa i F. Šišića, polazeći od nacionalnih političkih interesa, osuđuju Krčelićevo pristajanje uz bečki dvor i Habsburgovce, a Šišić ga, u usporedbi s I. Lučićem i J. Mikoczijem, ocjenjuje kao korak unatrag, premda je K. deklarativan pobornik kritičke historiografije. Međutim, nakon objavljivanja latinskoga izdanja Annua 1901. i hrvatskoga prijevoda 1952, zbog svojega sadržaja one postaju glavnim izvorom za poznavanje društvenih običaja i općenito za povijest svakidašnjice XVIII. st. u sjevernoj Hrvatskoj (J. Matasović). Krčelića se s pravom može uvrstiti u red malobrojnih istinskih predstavnika prosvjetiteljstva u Hrvatskoj. DJELA: Sivlenje blasenoga Gazotti Augustina, zagrebechkoga biskupa, iz vnogeh szkup izebrano i na peldu i na pobosznoszt. Vu Zagrebu, po stampe Ivana Weitz, 1747. — Kratek navuk od szvete messe kakoti i molitve pod nium iz pobosz. i vuchenoga Muratoria sz. takai Ferencza Salesiussa piszmih i knig izvagien i za duhovni napredek onem koy hote stampati vuchinien. Zagrabiae, typis Cajetani Francisci Härl, inclyti regni Croatiae typographi (1762). — Pridavek Kronike illiti Zpomenka pripecheny od leta po narodyenyu Kriʃtuʃʃevom MDCCXLIV. do leta MDCCLXI. Zebran, razloʃen i na pervo dan po jednom masniku Tovarustva Jesussevoga. Stampan z-sztroskom Ferencza Zerauscheg, knigo-vescza vu Zagrebu. Pri Cajetanu Ferenczu Härl, preszlavnoga Kralyevsztva Horvatszkoga szlovo-pritiszkavczu (1762). U: P. Vitezović Ritter, Kronika aliti Szpomenek vszega szveta vekov. Zagreb (1762). — De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares. Zagrabiae, typis Jandera (1769). — Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis partis primae tomus I. Zagrabiae, typis Antonii Jandera (1769); pretisak Zagreb 1994, hrv. prijevod Povijest Stolne crkve zagrebačke. Zagreb 1994. — De archidiaconi officio ex iure communi canonico municipalibus quoque legibus securior tutiorque deductio ad D. D. parochos et ecclesiasticos archidiaconatus Chasmensis. Zagrabiae, typis Antonii Jandera, 1770. — De indulgentia jubilaei anno praesenti 1770 in diaecesi Zagrabiensi promulgati tam A. R. DD. parochis, caeterisque confessariis, quam et Christianis et catholicis omnibus, utilis explanatio. Zagrabiae, typis Antonii Jandera, 1770. — Scriptorum ex regno Sclavoniae a seculo XIV. usque ad XVII. inclusive collectio. Varasdini, typis Joan. Thomae nobilis de Trattnern, 1774. — Annuae 1748–1767. Zagrabiae 1901 (hrv. prijevod Annuae ili Historija 1748–1767. Zagreb 1952). — Izbor iz djela. Vinkovci 1999. — Potpunija bibliografija u: T. Shek Brnardić, Zaprešićki godišnjak, 8(1998) str. 343–348.

Krčelić (Kercselich), Baltazar Adam, hrvatski povjesničar, teolog i pravnik (Šenkovec kraj Zaprešića, 5. II. 1715 – Zagreb, 29. III. 1778). Školovao se u Zagrebu, Beču i Bologni, gdje je 1738. doktorirao teologiju i pravo. God. 1745. bio je postavljen za prefekta Zagrebačkoga sjemeništa, a 1747. za rektora Hrvatskoga kolegija (Collegium Croaticum) u Beču. Za boravka u Beču približio se reformnomu krugu oko Marije Terezije te pristao uz ideje prosvijećenog apsolutizma. God. 1755. sastavio je, na zahtjev bečkoga dvora, prijedlog upravne reforme u Hrvatskoj. Od 1749. bio je kanonik zagrebačkoga biskupa F. Klobušickoga, a nakon 1751., kada je biskupom postao F. Thauzy, dospio je u nepovoljan položaj pa je neko vrijeme proveo pod suspenzijom. Nakon Thauzyjeve smrti 1769. imenovan je čazmanskim arhiđakonom. Napisao je veći broj povijesnih djela na hrvatskom i latinskom jeziku. Prvo njegovo objavljeno djelo, o zagrebačkome biskupu A. Kažotiću, pisano je kajkavskim narječjem (Živlenje blaženoga Gazotti Augustina, zagrebečkoga biskupa, 1747). God. 1754. dovršio je djelo Povijest zagrebačke stolne crkve, prvi svezak, prvi dio (Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis partis primae tomus primus), ali ga je zbog sukoba s F. Thauzyjem tiskao tek 1770. Djelom se koristio D. Farlati pri pisanju povijesti Zagrebačke biskupije. U pregledu političke povijesti Hrvatske do 1606 (Prethodne napomene o kraljevstvima Dalmacije, Hrvatske i Slavonije – De Regnis Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae notitiae praeliminares, 1770) istaknuo je pravo ugarske krune, odn. Habsburgovaca na hrvatske zemlje i susjedna područja. To je djelo napisao služeći se bogatom ostavštinom P. R. Vitezovića, koju mu je predala sama Marija Terezija. Kao povijesni izvor značajno je njegovo djelo Annuae ili povijest od uključivo 1748. godine i sljedećih (do 1767) na znanje potomstvu (Annuae sive historia ab anno inclusive 1748. et subsequis (1767) ad posteritatis notitiam, 1901). U tom djelu, koje predstavlja svojevrsne memoare i kroniku, donio je niz podataka iz političkog i društvenog života banske Hrvatske u XVIII. st. Djelo je poslužilo A. Šenoi kao osnova za roman Diogeneš. God. 1777., neposredno pred smrt, Krčelić je svoje knjige i rukopise darovao knjižnici Kraljevske akademije u Zagrebu, koja je temelj današnjoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Citiranje: Krčelić, Baltazar Adam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata