Baltazar Bogišić

pravnik i povjesničar; 1834-1908

Baltazar Bogišić (poznat i kao Baldo ili Valtazar; Cavtat, 20. prosinca 1834. – Rijeka, 24. travnja 1908.), hrvatski pravnik i etnograf, rodom katolički Srbin. Redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) od njezina osnutka 1867. godine, član niza drugih akademija i znanstvenih društava, te nositelj nekoliko visokih europskih odlikovanja.
== Životopis ==
Maturirao je u Veneciji, a nakon studija po različitim europskim sveučilištima, doktorirao je filozofiju i pravo. Posljednje godine života proveo je kao privatni učenjak u Parizu gdje je objavio više radova o pravno-povijesnoj problematici Dubrovnika. Gotovo čitav njegov rad posvećen je proučavanju prava, ustanova i običaja slavenskih naroda. Bio je izraziti predstavnik povijesne pravne škole. Jedan je od najvećih hrvatskih bibliofila. Svu svoju imovinu, između ostaloga i knjižnicu s osamnaest tisuća svezaka, koja se s arhivom i grafičkom zbirkom čuva u Institutu HAZU u Cavtatu, ostavio je cavtatskoj općini.
== Obitelj ==
Baltazar Bogišić rođen je 20. prosinca 1834. godine u Cavtatu,
gdje je i kršten dva dana kasnije pod imenom Baldo Antun Petar Bogišić – kao sin Vlaha
Bogišića i Marije Miljan, žitelja Cavtata. Život cavtatskog ogranka obitelji Bogišić počinje
preseljenjem Baltazarovog djeda, Balda, iz konavoskog sela Mrcine u Cavtat još 1802. godine,
gdje je kroz život djelovao kao pomorac i trgovac. U poslu su s njim sudjelovali i njegovi sinovi
Petar i Ivan, a kasnije i Vlaho, Baltazarov otac. Baltazarova majka Marija (kćer Antuna Miljana i
Katarine rođ. Pervitić) umrla je 11. veljače 1837. u dobi od 26 godina – nepuna tri tjedna nakon
rođenja Baltazarove sestre Marije. Cavtatski ogranak obitelji Bogišić izumire Baltazarovom
smrću 1908. godine u Rijeci.
Njegovim najvećim djelom svakako možemo smatrati Opšti imovinski zakonik Knjaževine Crne Gore koji je Bogišić pripremio na poziv kneza Nikole I. Petrovića. Bogišić se budući je bio upoznat s crnogorskim običajnim pravom, 1873. godine prihvatio izrade modernog građanskog zakonika za Crnu Goru, sve uz suglasnost ruskog cara Aleksandra II. Knez Nikola je Zakonik proglasio 1888. godine, a Bogišića je 1893. godine postavio za ministra pravosuđa, koji je položaj Bogišić držao do 1899. godine. U tom su periodu i priređene neke izmjene Zakonika. U osnovi utemeljen na patrijahalnom nasljeđu, kombiniran s tada najsuvremenijim pravnim standardima, Zakonik je predstavljao korak naprijed u crnogorskom društvu, a u suvremenoj je znanosti Bogišić za njega dobio mnoge pohvale.
== Izvori ==
== Literatura ==
Niko Kapetanić i Nenad Vekarić, Konavoski rodovi (Pi – Ž). Zagreb – Dubrovnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, 2003: 16–17.
Matična knjiga rođenih župe Cavtat (1833–1839), mikrofilm. Hrvatski državni arhiv u Zagrebu. Dostupno na: familysearch.org.
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

BOGIŠIĆ, Baltazar (Baldo, Valtazar), pravnik, povjesničar prava i etnograf (Cavtat, 20. XII 1834 — Rijeka, 24. IV 1908). Djed mu se iz Konavala doselio u Cavtat, gdje se njegov otac Vlaho bavio gospodarstvom, trgovinom i pomorstvom. U Cavtatu je nakon osnovne škole polazio privatnu nautičku školu pomorskog. kapetana A. Kazilarija, a u predmete niže gimnazije uputio ga je svećenik I. Zaffron. Po očevoj želji nije nastavio školovanje, već se počeo baviti gospodarstvom i trgovinom. Nakon očeve smrti uputio se 1858. na nauk u Mletke, gdje je 1859. maturirao u liceju Sv. Katarine. Studij prava započeo je iste godine u Beču, a zatim u Berlinu, Parizu, Münchenu, Giessenu i Heidelbergu polazi predavanja iz prava, filozofije, povijesti i jezikoslovlja. U Giessenu je kao student 1862. promoviran u doktora filozofije disertacijom o uzrocima poraza njemačke vojske u husitskim ratovima. God. 1863. postavljen je za bibliotekara u slavenskom odjelu bečke Dvorske knjižnice. Tu je proširio znanja o slavenskoj povijesti, jezicima i kulturi te se počeo zanimati za samonikle pravne običaje u južnih Slavena. Sljedeće godine promaknut je u doktora pravnih znanosti. Kao bibliotekar upoznao se s mnogim slavenskim učenjacima i književnicima (F. Miklošičem, N. Tommaseom, N. S. Sreznjevskim, F. Račkim, Đ. Daničićem, V. Jagićem) te prionuo uz slavenofilske ideje. U okviru bečkog društva Slovanská besěda, kojeg je bio član, potaknuo je osnivanje Slavenske biblioteke (1865). Tada je sazrela misao o teorijskom i zakonotvornom utvrđivanju pravnih običaja, posebice običajnog prava koje živi u narodu, ali i proučavanju pisanoga starijeg prava u južnih Slavena. O tome je objavio studiju O važnosti sakupljanja narodnijeh pravnijeh običaja kod Slovena (Književnik, 1866, 1–3/4), koja je objelodanjena u knjizi pod naslovom Pravni običaji u Slovena (Zagreb 1867). Rad na tome području praktički je iskušao u Naputku za opisivanje pravnijeh običaja, koji u narodu živu (Književnik, 1866, 3/4), što ga je JAZU razaslala širom slavenskoga Juga. Naputak je s nešto promijenjenim naslovom tiskan u knjizi u dvama izdanjima i ubrzo preveden na više jezika. Vrijednu građu iz živa narodnog prava Hrvatske, Slovenije, Hercegovine, Bosne, Srbije i Trakije, prikupljenu neposredno prije raspada obiteljskih zadruga, u kojih su se običaji ponajvećma sačuvali, B. je sredio i uz uvodnu studiju objelodanio u djelu Gragja u odgovorima iz različnih krajeva slovenskoga juga (Zagreb 1874). Kad je 1868. postavljen za školskog nadzornika u banatsko-srijemskoj Vojnoj krajini u Temišvaru i Petrovaradinu, u tim je krajevima također skupljao pravne običaje. God. 1869. na poziv Novorosijskoga univerziteta u Odesi preuzima katedru povijesti slavenskih prava te dobiva počasni doktorat. Nastupno predavanje O naučnoj razrabotkje istorii slavjanskago prava (Petrograd 1870) održao je u ožujku 1870. i u njemu već navijestio potrebu kodificiranja naprednih i Slavenima prilagođenih pravnih uredbi. Po njegovu mišljenju »imali bi se pravni običaji naroda ponajprije opisati, zatim isporediti s običajima drugih naroda, i konačno tek s obzirom na sve to stvarati zakoni«. U Odesi je također osnovao Slavensku biblioteku i bio njezin prvi bibliotekar. Usput je putovao Kavkazom te istraživao tamošnje pravne običaje, na temelju kojih je izradio širu verziju Naputka. Bibliografskim nacrtom Pisani zakoni na slovenskom jugu (Zagreb 1872) sastavio je pregled pravne povijesti južnih Slavena, zajedno s uputama o pravnim južnoslavenskim izvorima. Na poziv crnogorskog kneza Nikole i uz suglasnost ruskog cara Aleksandra II pristupio je 1872. izradbi crnogorskoga građanskog zakonika. Zato se 1873. uputio u Crnu Goru, gdje je izradio treću, najširu verziju Naputka zatim preko Beča odlazi u Petrograd, a 1874, već je u Parizu. Rad na nacrtu Zakonika morao je prekinuti u početku rusko-turskog rata kad je dodijeljen ruskoj civilnoj upravi u Bugarskoj da bi izradio prijedlog za uređenje bugarskog sudstva (1877). Krajem iste godine vratio se u Pariz te nastavio radom na Zakoniku, koji je pod nazivom Opšti imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru stupio na snagu 1. VII 1888. U skladu sa svojim slavenofilskim nazorima te postavkama pozitivističke Savignyjeve povijesne pravne škole, B. je držao da se moderno zakonotvorstvo mora osnivati na tradicionalnom, u narodu ukorijenjenu pravnom shvaćanju. Takvo je metodološko načelo primijenio na Zakonik te je u njemu živo narodno pravo pretočio u zakonske odredbe, nastojeći da one odraze suvremene potrebe i posebnosti naroda. Tim je djelom ozakonio patrijarhalne uredbe crnogorskoga rodovsko-plemenskog poretka. Takva kodifikacija narodnog prava bila je novina na polju južnoslavenskog zakonotvorstva pa je Zakonik svratio na sebe opću pozornost. Preveden je na francuski, njemački, ruski, španjolski i talijanski jezik. Suvremenici su o njemu raspravljali bez veće kritičnosti i znanstvene analize teorije i načela kodifikacije. O izvornoj metodologiji skupljanja, istraživanja i kodificiranja narodnoga prava te njezinoj primjeni u Zakoniku B. je objavio raspravu A propos du code civil de Monténégro; quelques mots sur les principes et la méthode adoptés pour sa confection (Revue de droit international et de législation comparée, Pariz 1886; tiskana na više jezika). T. Nikčević je priredio za tisak drugu Bogišićevu raspravu o toj temi Metod i sistem kodifikacije imovinskog prava u Crnoj Gori (Beograd 1967). Nakon što je završio Zakonik, B. je kraće boravio u Odesi, gdje je 1889. ishodio umirovljenje. Kad je poslije, na zahtjev kneza Nikole, postao crnogorskim ministrom pravde (1893–99), neznatno je doradio drugo izdanje Zakonika (1898). Od ponovna umirovljenja 1899. živio je uglavnom u Parizu. God. 1905. bio je u Alžiru radi proučavanja pravnih običaja plemena Kabila. Kako se 1908. razbolio, krenuo je iz Pariza preko Beča u Cavtat, ali ga je u Rijeci zatekla smrt. Pokopan je u Cavtatu. Bio je član mnogih akademija i društava u zemlji i svijetu (JAZU, Srpsko učeno društvo, Société de législation comparée u Parizu, L’Académie de législation de Toulouse i dr.). — U bliskoj vezi s Bogišićevim zakonotvornim radom bilo je i njegovo zanimanje za obiteljsku zadrugu kao prvotan oblik društvene zajednice u Slavena. Da bi se sačuvala autentičnost južnoslavenskog narodnoga života, zagovarao je potrebu održavanja načela zadružnoga prava. Utvrdio je istovrsnost obiteljskih zadruga u Srba i Hrvata i dokazao da nema razlike između zadruge i inokosne obitelji (De la forme dite Inokosna de la famille rurale chez les Serbes et les Croates, Revue de droit international et de législation comparée, 1884). Valjani jezik smatrao je uvjetom uspjele kodifikacije. Unaprijedio je našu pravnu terminologiju stručno utvrđenim pravnim nazivljem koje je tvorio iz živoga narodnog govora. O tome je napisao više studija (Stručno nazivlje u zakonima, Pravo, 1876). Pomorsku problematiku djelomice je zahvatio u filološkoj raspravi o slavenskom nazivlju naših obalnih mjesta (Etnografičeskyj sbornik, Petrograd 1873). Njegovu znanstvenu pozornost privlačila je i pravno-povijesna problematika starog Dubrovnika: Glavnije crte obiteljskoga pisanoga prava u starom Dubrovniku (Rad JAZU, 1868, 5), Stanak po dubrovačkome zakoniku (Glasnik Srpskog učenog društva, 1877, 44), Le statut de Raguse (Nouvelle revue historique de droit français et étranger, Pariz 1893). U suradnji s K. Jirečekom izdao je kritičko izdanje Dubrovačkog statuta iz 1272 (Monumenta historico-iuridica Slavorum Meridionalium, 1904, 9). Njegovu je pažnju privlačila i povijesna problematika. Ističe se studija Prepiska lažnog cara Stjepana malog s Dubrovačkom Republikom (1771–1773) (Rad JAZU, 1868, 3) te skupljena izvorna građa iz francuskih arhiva o zrinsko-frankapanskoj uroti Acta coniurationem Petri a Zrinio et Francisci de Frankopan (Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, 1888, 19). U okvire Bogišićeva znanstvenog zanimanja za oblike južnoslavenskog života ulazi i njegov etnografski rad. Na poticaj V. Stefanovića Karadžića i I. Kukuljevića Sakcinskog skupljao je narodne pjesme, pripovijetke, poslovice i zagonetke te etnografsku građu svoga kraja. U samostanu Male braće u Dubrovniku otkrio je oko 1860. zbirke narodnih pjesama iz XVII i XVIII st. (Najstarija zbirka srpskih narodnih umotvorina, Dubrovnik 1868). Surađivao je i sa skupljačem V. Vrčevićem, koji mu je poslao ciklus pjesama o hercegovačkom ustanku. Objavio je zbirku bugarštica s uvodnom raspravom Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa (Beograd 1878), a 1955. izlazi u Sarajevu njegova zbirka Narodne pripovijetke iz Mostara (ur. Maja Bošković-Stulli). B. je pisao znanstvene i stručne radove na šest jezika, a mnoga su njegova djela više puta prevedena. Odlomci autobiografije tiskani su u Spomenici Valtazara Bogišića (Dubrovnik 1940). U arhivi Bogišićeve biblioteke u Cavtatu čuva se bogata korespondencija s mnogim kulturnim, znanstvenim i političkim osobama onog vremena te rukopisna ostavština. Nešto je od prepiske i objavljeno: pisma knezu Nikoli (Zapisi, 1936, 15, 16), prepiska s F. Račkim (V. Novak, Beograd 1960), S. Vulovićem (M. Pantić, Beograd 1961), I. Kukuljevićem Sakcinskim (J. Lučić, Zadarska revija, 1965, 3), S. Novakovićem (B. Nedeljković, Beograd 1968), V. Jagićem (P. Skok, Zagreb 1970). Dopisivao se i s poljskim slavistima (Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 1959), a znatan je njegov utjecaj na razvoj slavistike u Engleskoj (prepiska s W. R. Morfillom, Zadarska revija, 1974, 3/4). U Cavtatu je pohranjena njegova biblioteka (oko 20 000 svezaka i 49 slavenskih inkunabula), otvoren Muzej sa zbirkama umjetnina te podignut spomenik (I. Rendić). — B. je izuzetna pojava u našemu kulturnom životu druge pol. XIX st. te jedan od promicatelja pravne znanosti u nas. U novijoj literaturi drži se osnivačem tzv. etnološkog smjera u pravu pa i prethodnikom moderne sociologije prava. Pod ozračjem slavenofilstva on je prvi počeo znanstveno proučavati slavensko pravo te utvrdio da su glavna pravna načela zajednička svim slavenskim narodima. Zaslužan je za sistematiziranje i teorijsko definiranje izvornih narodnih pravnih običaja. Ponajvećma je obrađivao pitanja obiteljskog i zadružnog prava u južnih Slavena, a to je i praktički razradio u kodifikaciji crnogorskoga imovinškog prava. Boreći se protiv nametnutih i tuđinskih instituta, posebno protiv krute primjene rimskoga prava, isticao je povijesnu samoniklost narodnoga prava te pravnu samosvijest i individualnost slavenskih naroda. Teorijska ograničenja Savignyjeve povijesne pravne škole dovela su ga do zablude da crnogorsko društvo trajnije veže uz preživjele oblike društvenog života te najposlije do opasnosti da nedovoljno progresivnim zakonikom ugrozi njegov razvitak (M. Kostrenčić).

Wikipedia Wikidata