Bela Čikoš

slikar; 1864 - 1931

Bela Čikoš Sesija (Osijek, 27. siječnja 1864. – Zagreb, 11. veljače 1931.), bio je hrvatski slikar i likovni pedagog, jedan od osnivača Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Jedan je od začetnika Moderne u hrvatskoj likovnoj umjetnosti na razmeđi 19. i 20. stoljeća. Osim akademizma na čijim je temeljima započinjao svoje stvaralaštvo, Čikoš se priklonio i simbolističkoj i secesijskoj struji u hrvatskoj umjetnosti. Ljubo Babić, svojevremeno Čikošev učenik, naziva ga „intelektualnim vođom hrvatske secesije“, a Grgo Gamulin u svom pregledu hrvatske umjetnosti „najodređenijim simbolističkom slikarom prvog vala.“ Osim svojom stvaralačkom djelatnošću, Čikoš se istaknuo i kao prvi likovni pedagog u hrvatskoj sredini, suosnivač prve privatne likovne škole iz koje kasnije izrasta Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu na kojoj radi i kao predavač.
Čikošev rad karakterizira izrazita stilska raznolikost koja varira između akademskog realizma, secesije i simbolizma, te odabir najrazličitijih tema – od mitoloških, religioznih, povijesnih, pa sve do portreta i pejzaža.
== Životopis ==
=== Obitelj ===
Bela (Adalbert) Čikoš Sesija rođen je u Osijeku 1864. godine. Čikošev otac Petar bio je krajiški kapetan u službi Austro-Ugarske Monarhije. Sudjelovao je 1849. godine u bitki kraj Novare u sjeverozapadnoj Italiji. Za hrabrost u toj bitki dobiva viteški naslov, odnosno dodatak prezimenu, Sesia. Čikoševa majka Justina, rođena Modesti, potječe iz utjecajne obitelji koja se isticala djelovanjem u osječkim kulturnim krugovima, a njezin otac Petar Modesti bio je također profesionalni vojnik, kapetan. Njegovo prezime Čikoš mađarskoga je podrijetla. Što se tiče načina pisanja njegova prezimena, pa i dodatka prezimenu, postoji nekoliko inačica, a čak se i Čikoš na svojim djelima potpisivao na više načina. Tako Čikoš možemo pisati i Csikos, a sam se jedan puta potpisivao Sesia, a drugi puta Sessia, s dva „s“.
=== Školovanje ===
S obzirom na očevu vojnu karijeru i česte selidbe, Čikoš je školovanje započeo 1870. godine u rodnom Osijeku gdje završava svega jednu godinu osnovne škole. Osnovnu školu nastavlja pohađati u Bjelovaru između 1871. i 1873. godine gdje ju i završava. Potom obitelj seli u Trst gdje upisuje i pohađa građansku školu 1873./74., a potom upisuje nižu vojnu školu u Kisegu (1874. – 1879.) a nakon toga Kadetsku školu (Kadettenschule) u Karlovcu (1879. – 1882.).
Vojnu karijeru gradi od 1882. godine kao kadet u 78. osječkoj pješačkoj pukovniji pod zapovjedništvom baruna Josipa Šokčevića u Osijeku. Godine 1883. dobiva čin zastavnika, a 1886. godine unaprijeđen je u čin poručnika. Međutim, već 1887. godine napušta vojsku odbivši raditi na osiguranju jednog mađarona koji je bio kandidat na izborima za Hrvatski sabor.
=== Umjetnička karijera ===
Iste godine (1887.), u dobi od dvadeset i tri godine, upisuje studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču u klasi profesora Juliusa Bergera. Već 1888. godine sudjeluje na izložbi nagrađenh studentskih radova. Godine 1889. dobiva zlatnu medalju za kompoziciju Propast Troje, a 1891. godine zlatnu medalju za kompoziciju Gradnja piramida. Za Čikoša se često ističe kako je možda najveći majstor kompozicije u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Nevjerojatno je da je u osnovnoj školi iz crtanja imao svega dvicu. Još tijekom studija (1891.) sudjeluje u oslikavanju dekoracije „pompejanske sobe“ Odjela za bogoštovlje i nastavu (današnje zgrade Hrvatskog instituta za povijest u Opatičkoj 10 na zagrebačkom Gornjem gradu). Akademiju u Beču završio je 1891. godine. Iste godine upisuje u Beču Specijalnu školu za povijesno slikarstvo kod profesora Leopolda Carla Müllera 1891./92.
Godine 1892. za ranije spomenutu „pompejansku sobu“ radi seriju povijesnih prizora (Sappho, Prometej, Grčki gymnasion, Borba Herakla i Anteja). Njegov rad nadzire i usmjerava njegov dugogodišnji mentor i mecena Isidor Kršnjavi, predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu. Nezadovoljan Čikoševim skicama za Grčki gymnasion, financira njegovo putovanje u Veneciju zajedno s profesorom Ivanom Bauerom, kiparom Robertom Frangešom Mihanovićem i slikarom Ferdom Kovačevićem, a potom ga šalje i na doškolovanje na minhensku Akademiju likovnih umjetnosti kod profesora Wilhelma Lindenschmita. Te godine vjenčao se s Justinom Raymann. Još jedno studijsko putovanje poduzima 1893. godine u Campaniju: Napulj, Pompeje i mjestašce Bosco Tre Case, gdje boravi od lipnja 1893. do ožujka 1894. godine . Radi uglavnom na pejzažima, a osobito su zanimljivi oni nastali u Bosco Tre Case koje karakterizira geometrizacija ploha i izrazito reducirani izraz, usredotočenost na svjetlost juga i gotovo metafizička atmosfera. Godine 1894. Kršnjavi ga šalje na dodatnu specijalizaciju u München kod profesora Karla Marra, a potom u prosincu dolazi u Zagreb gdje se trajno nastanjuje.
==== Utjecaj Vlahe Bukovca ====
Godine 1893. u Zagreb dolazi Vlaho Bukovac, a Čikoš se vrlo brzo priključuje krugu umjetnika koji su se okupili oko njega. To je dakako u velikoj mjeri utjecalo na Čikoševo slikarstvo. On uvodi svjetlije tonove u svoju paletu, sve se više okreće boji kao oblikovnom sredstvu uvodeći u svoje radove tehniku poentilizma (kao na Poluaktu djevojke iz 1895. godine i Portretu mladog svećenika iz 1899. godine) Slična načela prihvaćaju i drugi umjetnici što će rezultirati postupnim formiranjem t.zv. „zagrebačke šarene škole“. Međutim, utjecaj nipošto nije bio jednostran. Čikoš je, kao već formiran slikar (i nadaleko poznat majstor kompozicije), najvjerojatnije sugerirao Bukovcu neke od kompozicija. Takvo što može potvrdti i malena komorna slika Bukovac slika Dubravku. Još jedno svjedočanstvo njihova prijateljstva jest Bukovčeva histrorijska kompozicija Dubravka prid dvorom, na kojoj Čikoš sa suprugom Justinom igra ulogu promatrača scene s jednog od prozora Kneževa dvora u Dubrovniku.
Čikoševo stvaralaštvo u velikoj je mjeri usmjeravao i konzervativno nastrojen Izidor Kršnjavi koji je nezadovoljan Čikoševim prijateljstvom s Bukovcem osuđivao njegovo prihvaćanje Bukovčeva „lošeg“ savjeta- fa presto, odnosno brzog načina rada. Zbog tih sukoba Bukovac u prosincu 1895. godine napušta Zagreb.
=== Nakon 1895. godine ===
Čikoš 1895. godine dobiva posao učitelja crtanja u Ogulinu, a potom je dodijeljen na rad u zagrebačkoj Realnoj gimnaziji. Godine 1896. konačno dobiva vlastiti atelijer u Zagrebu i započinje rad na brojnim narudžbama koje mu ponovno daje Kršnjavi. Taj dio Čikoševa opusa, u većoj ili manjoj mjeri, ima ulogu europeizacije i elitnog uzdizanja hrvatske umjetnosti i možda je njegov najproduktivniji stvaralački period. Tako za središnji kulturni događaj u regiji 1896. godine, Milenijsku izložbu u Budimpešti (za koju je po prvi puta podignuta konstrukcija današnjeg Umjetničkog paviljona u Zagrebu), Čikoš izvodi ciklus akvarela- veduta hrvatskih gradina i ruševina s ciljem prezentiranja Hrvatske i njenog krajolika. Te radove karakterizira protosecesijska dekorativnost, osobito ako se pažnja usmjeri na dekorativne elemente (poput cvijeća, vila i sl. koji izlaze van okvira) ili pak stilizirane okvire. Na istom ciklusu radio je i slikar Oton Iveković.
Na četiri platna velikih dimenzija 1898. godine radi za Ured za bogoštovlje i nastavu: Marko Antonije nad mrtvim Cezarom, Odisej ubija prosce, Dante pred vratima čistilišta i Walpurgina noć. Iako crpe inspiraciju iz potpuno različitih izvora (povijesna scena, Homerova Odiseja, prizor iz IX. pjevanja Danteova Čistilišta i prizor iz drugog dijela Goetheova Fausta), tim radovima zajednička je jasno izražena simboličnost i utjecaj secesijskih strujanja u samoj tehnici- poigravanjem svjetlošću i zrakastim poentilizmom naznačena je prisutnost nečeg nevidiljivog. 1898./1899. radi ciklus Innocentia od deset slika rađenih prema noveli Milivoja Dežmana. Ostvaren zrakastim poentilizmom, tako karakterističnim za Čikoša, ciklus Innocentia „vjerojatno je najizrazitije djelo naše secesije.“ (G. Gamulin, Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, Zagreb, 1995.) Ciklus je izložen na austro-ugarskoj izložbi u Petrogradu 1899./1900., nakon čega ga otkupljuje kneginja Durdin. Danas je poznat samo manji dio ciklusa, uglavnom skice i pripremni crteži.
Svjetsku izložbu u Parizu održanu 1900. godine aranžira zajedno s Robertom Frangešom Mihanovićem i Vlahom Bukovcem.
Zagreb napušta 1902. godine, prvenstveno iz ekonomskih razloga, i zajedno sa slikarom Robertom Auerom odlazi u Ameriku. Time Čikoš zatvara prvu fazu svoga stvaralaštva u kojoj je „prešao od zatvorenog tonskog slikanja prema kolorističkoj jedrini i oblikovnoj razvedenosti odigravši pritom bitnu ulogu u oslobađanju hrvatskog slikarstva od akademske sputanosti u smjeru modernijih, kreativno poticajnijih nastojanja.“ (R. Vuković, Za Psihom, sliko!: Bela Csikos Sesia: 1864.-1931.: retrospektiva, katalog izložbe, Zagreb, 2012.)
=== Nakon povratka iz Amerike ===
Godine 1903. vraćaju se u Zagreb bez očekivanih financijskih uspjeha. Čikoš, zajedno sa slikarom Mencijem Klementom Crnčićem otvara prvu privatnu likovnu školu – „Risarski i slikarski tečaj“ na Prilazu 38a (današnji Deželićev prilaz), u prostorijama bivše mrtvačnice rodilišta. To je bio prvi pokušaj uvođenja sustavne likovne naobrazbe u hrvatskoj sredini. Godine 1907. škola će biti pretvorena u Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt, kasniju Umjetničku akademiju, odnosno Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je Čikoš nastavio predavati. U toj drugoj fazi Čikoševa stvaralaštva, mitološku tematiku sve više zamjenjuju motivi iz Biblije, nacionalne povijesti i ekscentrično izrazito secesijsko dekorativni ženski aktovi. Jedan od najpoznatijih radova s tematikom nacionalne povijesti je Pokrštenje Hrvata koje Čikoš radi 1907. godine za Zlatnu dvoranu Ureda za bogoštovlje i nastavu. Također, Čikoš neke od tema ponavlja gotovo opsesivno i s minimalnim varijacijama. Tako je temu „Salome“ (kći kralja Heroda) slikao svaki puta iznova između 1906. i 1919. godine. Od 1919. godine bio je redoviti član JAZU.
Sve do svoje smrti 1931. godine Čikoš je živio prilično povučeno, ali izlažući na brojnim izložbama. Unatoč akademskom konzervativnom školovanju brojnim ograničenjima koja mu je postavljao Izidor Kršnjavi kao mentor i mecena, Čikoš se uspio izboriti za moderan izraz, istaknuvši se kao jedan od predvodnika simbolizma i secesije u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Tomu je uvelike pridonijelo pridruživanje krugu umjetnika okupljenih oko Vlahe Bukovca koji takve poticaje donosi s pariške Akademije. Međutim, Čikoš odgojen na puno konzervativnijoj minhenskoj Akademiji, ulazi u nove tekovine kao već formiran umjetnik i nikada nije uspio u potpunosti raskinuti s akademizmom. Čikoš je zapravo pokušao nemoguće: „staviti akademizam u službu simbolizma.“ (G. Gamulin, 1995.)
Umro je u Zagrebu 1931. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
== Likovna kritika o Čikošu ==
Raznovrsnost Čikoševih slikarskih nastojanja i naglašeno nastojanje da svaki puta iznova nadmaši vlastite mogućnosti rezultirali su povremenim neshvaćanjem njegova rada i pokojom negativnom kritikom.
Već Izidor Kršnjavi kao njegov mentor i mecena opširno piše o njegovom radu, priznavajući mu neupitan talent i smisao za kompoziciju (prema kojoj ga je usmjeravao poslavši ga na bečku i minhensku Akademiju). Međutim, oštro kritizira svaki njegov rad koji naginje modernom, opisujući ta djela kao nedovršena, izravno iznoseći svoju kritiku Bukovčeva slobodnjačkog izraza. Kršnjavi je poprilično dobro opazio kako Čikoš „neprestano mijenja tehnike, stavlja si nedohvative zadaće, dade se odvratiti od sebi stvorenih zapreka“ (R. Vuković, 2012.), što ga onemogućuje u postizanju savršenstva. O Čikoševu radu opširno je pisao i njegov suvremenik, pisac Antun Gustav Matoš. On prepoznaje Čikoša kao „najrefleksivnijeg, najproblemskijeg i najnespokojnijeg hrvatskog slikara“, najmodernijeg slikara mlađeg naraštaja, istovremeno mu zamjerajući pretjeranu poetičnost kao glavnu manu, koja rezultira time da je njegovo „osjećanje više pjesničko, no slikarsko, da na slikama odviše – piše“.
Prva Čikoševa monografija objavljena je 1920. godine, a autor predgovora Vladimir Lunaček navodi kako „Čikoš imade uz Medovića jedini od sviju naših umjetnika duboku religiju u sebi“, ali unatoč tomu, „njegove su slike kao kod svih umjetnika presićene seksualnošću“.
Čikošev učenik, slikar Ljubo Babić priznaje mu, osim istaknute pedagoške uloge, i ključnu ulogu u oblikovanju zagrebačkog umjetničkog kruga s početka 20. stoljeća. „Bio je to intelekt, koji je komponirao za Bukovca, koji je djelovao na Valdeca, korigirao Auera, dijelio savjete Crnčiću i Kovačeviću“.
Sličnu sliku Čikoša daje i Matko Peić: „Prijatelj astronoma Otona Kučere, čitaoc Pitagore, pregalac na izumu perpetuuma mobile, čovjek kojega zanimaju hijeroglifi, slikar koji crtajući studira antičke vaze, hram Salomonov, perzijske žrtvenike, asirske pokale – taj je Csikos doživio lijepi paradoks, da je daleko od svih `velikih´ misli ostvario svoj najsenzibilniji izraz na malim slikama“.
Najopsežnije i najsustavnije je o Čikoševu radu pisao Vinko Zlamalik u nekoliko navrata između 1964. i 1984. godine. Osobito mjesto u dosadašnjoj literaturi o slikaru zauzima Zlamalikova monografija Bela Čikoš Sesija – začetnik simbolizma u Hrvatskoj. Već u samom naslovu jasno se očitava osnovna teza. Zanimljiva je i prilično dobra njegova definicija simbolizma koji „nije stil nego osebujna likovna struja... simbolistički umjetnik se služi raznovrsnim stilskim sredstvima iz ranijih epoha (pa i secesijskim)... zajednički nazivnik simbolizma: ne ostati pri opažaju, `prodrijeti´ iza stvari i iza svijeta, prijeći preko granica očitosti“.
Božidar Gagro opaža da Čikošev simbolizam prati zahtjeve manifesta Georgesa Alberta Auriera „Simbolizam u slikarstvu“ iz 1891. godine, u kojem on navodi kako slikarstvo treba biti: ideističko, simboličko, sintetičko, subjektivističko i dekorativno. U svojoj knjizi Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće (1995.) Grgo Gamulin sumira i sintetizira svu likovnu kritiku Čikoševa opusa, navodeći ga kao jednog od epohalnih slikara hrvatske Moderne.
== Izložbe radova ==
Za života:
1888. izložba nagrađenih studentskih radova Akademije likovnih umjetnosti u Beču
1894./1895. Hrvatska narodna umjetnička izložba u Zagrebu
1896. Milenijska izložba u Budimpešti; Umjetnički bazar u Zagrebu
1897. Međunarodna umjetnička izložba u Kopenhagenu
1898./1899. izložba Društva hrvatskih umjetnika („Hrvatski salon“)
1899./1900. austrougarska izložba u Petrogradu i Moskvi
1901. VII. izložba Društva hrvatskih umjetnika u Varaždinu i na Sušaku
1902. izložba Društva umjetnosti u Zagrebu
1903. X. izložba društva „Manes“ u Pragu
1904. izlaže u Beogradu s „Ladom“
1906. II. izložba „Lade“ u Sofiji; Izložba Hrvatskog društva umjetnosti u Zagrebu
1908. III. jugoslavenska izložba „Lade“ u Zagrebu
1911. izložba „Radovi domaćih umjetnika“ u Osijeku; izložba Hrvatskog društva umjetnika i Zagrebu
1912. izložba Hrvatskog društva umjetnosti u Beču; izložba „Lade“ u Zagrebu; IV. jugoslavenska izložba u Beogradu
1913. izložba Hrvatskog društva umjetnosti u Zagrebu
1915. izložba Hrvatski umjetnici za obitelji nastradalih ratnika u Zagrebu
1916. izložba hrvatskih umjetnika u Osijeku; Umjetnička izložba slika u Zagrebu
1918. Umjetnička izložba u Rijeci
1919. Exposition des artistes yougoslaves u Parizu (kao vođa delegacije)
1920. izložba zagrebačke sekcije Lade u Zagrebu
1921. izložba Lade u Osijeku
1922. V. jugoslavenska izložba u Beogradu
1923. izložba u Salonu Ulrich u Varaždinu
1925. Retrospektivna izložba Bele Csikosa Sesie u Zagrebu i internacionalna izložba u Rijeci
Nakon smrti:
1952. izložba skica i studija Bele Csikosa u Rijeci
1964. izložba Bele Csikosa Sesie u Zagrebu
1974. izložba Bele Csikosa Sesie u Zagrebu
2007. izložba Bele Csikosa Sesie u Galeriji Ulrich u Zagrebu
2009. izložba crteža Bele Csikosa Sesie „Apokalipsa“ u Galeriji Račić u Zagrebu
2012. izložba Bele Csikosa Sesie „Za psihom, sliko!“ u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu
== Spomen ==
2013.: Hrvatska pošta izdala je poštansku marku s njegovom slikom Sapfa, u seriji poštanskih maraka "Hrvatska likovna umjetnost".
== Galerija djela ==
== Izbor iz literature ==
Gamulin, Grgo. Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, Zagreb: Naprijed, 1995.
Lunaček, Vladimir. Bela Čikoš Sesia, Zagreb: J. Čaklović, 1920.
Vuković, Radovan., ur. Za Psihom, sliko!: Bela Csikos Sesia: 1864.-1931.: retrospektiva, (katalog izložbe, Umjetnički paviljon, 19. siječnja - 11. ožujka 2012.). Zagreb: Umjetnički paviljon, 2012.
Zlamalik, Vinko. Bela Čikoš Sesija: začetnik simbolizma u Hrvatskoj (doktorska disertacija), Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, 1983.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
=== Sestrinski projekti ===
=== Mrežna mjesta ===
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Igor Brešan, Retrospektiva Bele Čikoša Sesije: Soldat i simbolist Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. siječnja 2012. (Wayback Machine), slobodnadalmacija.hr, 6. siječnja 2012.
Patricia Kiš, Sve Beline žene: supruga Justina, sluškinja Dora, Slava Raškaj.. Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. svibnja 2013. (Wayback Machine), jutarnji.hr, 17. siječnja 2012.
Biografija: Bela Čikoš Sesija Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. travnja 2015. (Wayback Machine), essekeri.hr
Gavrilović, Feđa. Slikar velikih ideja i velikih osjećanja Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. kolovoza 2012. (Wayback Machine), Vijenac, broj 467, 26. siječnja 2012.

ČIKOŠ SESIJA, Bela (Csikos Sessia), slikar (Osijek, 27. I. 1864 — Zagreb, 11. II. 1931). Sin Petra, časnika nagrađenog naslovom »viteza od Sesije« za hrabrost u bitki kraj Novare (1849). Građansku školu pohađao u Trstu (1873/74), vojničku realku u Kőszegu (1874–79), kadetsku školu u Karlovcu (1879–82) te bio časnik u 78. pješačkoj pukovniji bana J. Šokčevića u Osijeku. God. 1887. napušta vojsku zbog nediscipline i studira slikarstvo na umjetničkoj akademiji u Beču (Opća slikarska škola J. Bergera, 1887–91; Specijalna škola za povijesno slikarstvo L. K. Müllera, 1891/92), a 1892. na studijskom je putovanju u Italiji. Za ljetnih praznika te godine slika četiri figuralne kompozicije i jedan portretni medaljon u pompejskoj sobi palače Odsjeka za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ul. u Zagrebu (danas Institut za suvremenu povijest). Nastavlja studij na umjetničkoj akademiji u Münchenu (W. Lindenschmidt, 1892/93). God. 1893. sklapa brak s Justinom Raymann. Pod pokroviteljstvom I. Kršnjavoga, predstojnika Odsjeka za bogoštovlje i nastavu, odlazi na studijski boravak u okolicu Napulja (1893/94) kako bi izradio sliku Grčki gymnasion. Nakon kratkotrajna usavršavanja u C. Marra u Münchenu (1894), vraća se u Zagreb, sudjeluje na Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi (1894/95), postaje suradnik V. Bukovca (rad na zastoru HNK) i dobiva prvu službenu narudžbu (Portret Ive Mallina). God. 1895. učitelj je crtanja u Obrtnoj školi u Zagrebu i među prvima dobiva jedan od šest atelijera izgrađenih u Ilici 83. Djeluje u krugu hrvatske moderne, jedan je od suosnivača Društva hrvatskih umjetnika (1897). Zapaženo sudjeluje na međunarodnim izložbama u Budimpešti (Milenijska izložba, 1896), Københavnu (1897), Sankt-Peterburgu (1899) i Parizu (Svjetska izložba, 1900) te na Hrvatskom salonu u Zagrebu (1898). Ogorčen lošim odnosima među umjetnicima i nerazumijevanjem sredine za njegovo stvaralaštvo, 1902. seli zajedno s R. Auerom u SAD, ali se nakon šest mjeseci vraća u Zagreb. Tu otvara s M. C. Crnčićem privatnu slikarsku školu (1903), koja 1907. prerasta u Višu školu za umjetnost i umjetni obrt, a 1921. u Akademiju za umjetnost i umjetni obrt; u njoj je bio profesor do smrti. — Već najraniji Čikoševi radovi, nastali prije studija, potvrđuju njegovu nadarenost (Park u Dardi, 1884). Za studija stvara zrela djela u akademskoj maniri i klasicističkoj stilizaciji. Crta i slika portretne studije (Poprsje djevojke, Glava starca, Egipćanka, 1889), često je nagrađivan za majstorski komponirane i sepijom slikane povijesne kompozicije (Gradnja piramida, 1889; Odisej ubija prosce, 1890). Izvan akademije slikao je u prirodi ciklus pejzaža iz Marije Bistrice (1890), među kojima je Dvorište u Mariji Bistrici uzorno djelo poetiziranog realizma. Prvi je u nas uporabljivao fotografiju kao pomoćno sredstvo pri likovnom oblikovanju i sâm snimajući modele ili motive koje je namjeravao slikati. Na taj način nastaju Justina Raymann s knjigom (1891) i remek-djelo Judita i Holoferno (1892). Zidne slike s antičkim temama u palači Odsjeka za bogoštovlje i nastavu (Borba Herakla s Antejem, Sapfa, Prometej, Grčki gymnasion, 1892) te djela s motivima iz Odiseje (Kirka, Penelopa, 1894–95) u znaku su pedantne doradbe detalja i bogate dekorativnosti. Istodobno nastali portreti (Supruga Justina, Kapetan Koller, Rudolf Valdec, Jelka Valdec, 1894) govore već o fluentnom, individualnom slikarskom rukopisu i dominantnoj ulozi svjetla. Za boravka u okolici Napulja, oduševljen krajolikom, slika ciklus plenerističkih veduta i marina (Bosco tre case, Vezuv s opservatorijem, Uzburkano more, 1893). Titravu plenerističku viziju pejzaža ostvaruje u ciklusu starih hrvatskih gradina (Susedgrad, Grižane, Drivenik, Izvor Une, Sokolovac, 1895), ali se u njihovim dekorativnim i kompozicijskim strukturama otkrivaju protosecesijski elementi. Terasa s limunom, Marina s jedrilicom i Svjetionik (1894) mala su remek-djela hrvatskog plenerizma s natruhama Bukovčeva utjecaja. U isto vrijeme tehnološki eksperimentira i na izvoran način primjenjuje poentilističku tehniku (Djevojka golih grudi, 1895). U traženju vlastita puta često prilagođuje tehnički postupak zadanoj temi, a opterećen mnogobrojnim narudžbama podliježe i zahtjevima naručitelja. Sudjelujući u dekoriranju unutrašnjosti grkokatoličke stolne crkve u Križevcima (1895–97), izradio je šest slika na ikonostasu (Krštenje Kristovo, Posljednja večera, Uskrsnuće Kristovo, Raspeće, Bogorodica, Sv. Ivan Apostol) i zidnu sliku Posljednja večera. Prikazi su na zlatnoj pozadini, spiritualizirani finim luminizmom. Usporedo s tim kristološkim ciklusom, naslikao je 1897–98, po vlastitu tematskom izboru, pet kompozicija za radnu sobu predstojnika Odsjeka za bogoštovlje i nastavu (Opatička ul.): Odisej ubija prosce (po Homeru), Marko Antonije nad lešinom Cezarovom (po Shakespeareu; tonsko slikarstvo prožeto profinjenim svjetlosnim efektima), Dante pred vratima purgatorija (po Danteu), Valpurgina noć (po Goetheu; živ kolorizam simbolična značenja, dočaravanje irealnih sfera, djelomična uporaba divizionističke tehnike), Homer uči pjevati Dantea, Shakespearea i Goethea (po vlastitu nadahnuću; skica 1898, konačna verzija 1907). Simbolistički koncept dokumentira i remek-djelo Pietà (1897). Psiha (1898) i Portret supruge sa sinom Paulom (1899) najljepši su primjeri »impresionističkog« načina slikanja što ga je Č. ostvario. Prisno se družeći s M. Dežmanom, M. Nikolićem, V. Vidrićem, I. Pilarom i dr. poseže za domaćim literarnim temama kao invencijskim osnovama slikâ (Na obali rijeke, Proljetno jutro, Ždralovi). Prema Dežmanovoj Primorskoj priči naslikao je ciklus Innocentia kao integralni dio »Hrvatske sobe« u gospodarskom dijelu Svjetske izložbe u Parizu (1900). Deset figuralnih kompozicija s temom tragične ljubavi u likovnom su smislu kapitalno djelo izrazite simbolističke semantike i morfologije. Ciklus je otkupila ruska kneginja Tatjana Dourdina, a danas mu se zameo trag. Poznat je tek po replikama pojedinih prikaza koje je Č. slikao do kraja života (Trijumf nevinosti, 1901; Ostavljena, 1902, 1913; Grob nevinosti, 1902, 1927, 1931). Kompozicije iz 1902. na ikonostasu pravoslavne crkve Sv. Duha u Bjelovaru izraz su majstorova ustupka želji naručitelja: po starom obrascu bizantskog slikarstva slikao ih je na zlatnoj pozadini (Bogojavljenje, Uzašašće, Uskrsnuće, Rođenje Isusovo, Silazak Sv. Duha, Preobraženje). Na prijelomu stoljećâ istaknuo se kao vrstan grafičar (plakati), a visoke su vrijednosti njegovi majstorski stilizirani simbolistički crteži (Na hridi, Na potoku) i rafinirani pasteli (Orfej, Pejzaž uz rijeku, Utjeha). Češće slika plenerističke pejzaže zasićena kolorita (Pantovčak 11, Obronak uz cestu, 1901), kao učitelj i pokrovitelj Slave Raškaj (od 1896) veći dio 1901. provodi s njom u ozaljskom kraju slikajući tamošnje motive (Park dvorca u Ozlju, Ozaljski grad, Pejzaž s kućom, Kameni zid, Jama s pijeskom). Pod utjecajem R. Auera slika teme iz antičkih mitova i legendi: Orfej, Saloma, U hramu, Brizeida, Utjeha (1902). Od povratka iz SAD do smrti razvija veoma plodnu djelatnost različitih tematskih okvira, ali stagnacijskoga stvaralačkog poriva. Ostaje vjeran simbolističkom konceptu, skicira neostvareni slikarski ciklus s motivima iz Apokalipse, visoke umjetničke vrijednosti i vrhunskoga crtaćeg umijeća (studije i skice danas u Kabinetu grafike i Modernoj galeriji u Zagrebu). U konačnim verzijama pojedinih motiva (Otkrivenje Ivanovo, Apokaliptično nebo, Četiri apokaliptična anđela, 1903; Apokaliptični jahači, 1907; Apokaliptična Madona, 1920) umjetnički dojam zasjenjuje izrazita težnja k pedantnom »dovršenju« slike. S posebnom strašću slika motiv Salome (20-ak inačica, 1902–18) i općenito mu bliske teme »fatalne žene« (Bakantica, 1903–24; Sapfa, 1904–08; Viviana, 1904–07; Ta-bu-bu, 1910–11; Iz kupatila, 1915; Svećenica, 1918; Umjetnost i priroda, 1921–23; Sinovi Božji, 1921). Za razliku od spiritualiziranih likova Innocentije i motiva iz Apokalipse, ti su likovi prožeti senzualnošću, slikani toplim tonalitetima i savjesnom modelacijom. U duhu vremena i pod utjecajem Franza von Bayrosa izveo je 70-ak erotskih crteža (danas u Spomen-zbirci Bele Čikoša Sesije u Zagrebu). U tom razdoblju on je najtraženiji slikar portreta, u pravilu rađenih prema fotografiji i male umjetničke vrijednosti. Reprezentativnošću i emotivnom angažiranošću izdvajaju se portret supruge (1909), portreti baruna Zmajića i nadrabina Jakobija (1916), bana Škrlca (1918), gradonačelnika Srkulja (1919) te Maje Strozzi i Ane (1911). Za masonsku ložu u Zagrebu naslikao je tri velike figuralne kompozicije: Veliki ljudi, Ljepota, Snaga i mudrost (1912), a za studentske potrebe izradio je 1914. Anatomski atlas za likovne umjetnosti uz pomoć kiparskih iskustava R. Valdeca. Kao specijalist za povijesno slikarstvo obradio je i nekoliko tema iz nacionalnog repertoara: Nikola Šubić Zrinski (1895), Graničari (1905/06), Ćiril i Metod (5 inačica, 1906/07), Posljednji bogumili (1913). God. 1919. organizirao je izložbu hrvatske umjetnosti u Parizu. Samostalno je izlagao u Zagrebu 1925, a posmrtne su mu izložbe priređene u Rijeci (1952, 1965), Zagrebu (1964, 1976) i Osijeku (1965, 1976). Redoviti je član JAZU od 1919. — Čikošev je opus vrlo velik. Više od 250 djela registrirao je sâm umjetnik u popisu načinjenom nekoliko dana prije smrti; tom broju valja pridodati još barem toliko radova jer je majstor mnoge teme ponavljao u više replika. Tolika množina slika različite je kvalitete: djela koja je sâm držao posrećenim rezultatom svoga likovnog htijenja danas često ne zadovoljavaju u cijelosti novu likovnu senzibilnost i estetske pretpostavke. Nesumnjive likovne vrijednosti otkrivaju se u umjetnikovoj Spomen-zbirci, koja je pod upravom Strossmayerove galerije starih majstora HAZU, a sadržava 401 djelo i 8 albuma za skiciranje sa 586 crteža, skica, krokija i likovnih zabilježaka. Ta građa potvrđuje da je Č. jedna od najistaknutijih osobnosti hrvatske moderne, da je upravo on – djelujući u specifičnim povijesnim, kulturnim i gospodarskim okolnostima kao slikar i pedagog – postavio čvrste temelje razvitku hrvatske likovne kulture. Svojim simbolističkim opusom najvjernije je odrazio idejne težnje i program secesije kako su ga teoretski prikazali I. Pilar i M. Dežman. U njegovu se stvaralaštvu kao dominantna konstanta provlači sklonost k zalaženju preko granica očitosti i traženju rješenja bitnim dilemama bitka u irealnim, metarealnim i izvanzemaljskim sferama, a ne ostajanje pri opažaju i čistim vizualnim senzacijama. Unatoč raznoliku likovnom interesu i sklonosti tehnološkom eksperimentiranju, Čikoša valja držati začetnikom i izrazitim predstavnikom simbolističkoga likovnog izraza u nas. Drugim dijelom svog opusa u potpunosti je zadovoljavao ukus obogaćena građanskog staleža u Hrvatskoj, koji mu je povjerio niz likovnih narudžaba, osobito portreta. LIT.: K-n.: Slikar A. Csikoš. Narodne novine, 57(1891) 12. VIII, str. 5. — F. Novak: Povodom posvete stolne crkve križevačke. Hrvatska domovina, 1897, 22. VII, str. 2. — M. Dežman (Iv): Bela Čikoš. Obzor, 39(1898) 8. X, str. 3. — M. Nikolić: Bela Čikoš. Narodne novine, 65(1899) 4. XI, str. 1–2. — A. G. Matoš: Dojmovi sa parižke izložbe. Hrvatsko pravo, 6(1900) 17. V, str. 2; 21. V, str. 1. — M. Marjanović (M. M.): Dvije izložbe. Život, 1901, III/6, str. 190. — M. Tvrtković (-u-): Zwei kroatische Maler aus Slavonien. Die Drau, 34(1901) 27. X, str. 7–8. — I. Kršnjavi: Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba. Hrvatsko kolo, 1(1905) str. 215–307. — V. K.: Kod Bele Čikoša. Preporod, 2(1906) 12, str. 183–185. — V. Lunaček: Petnaest godina hrvatske umjetnosti. Savremenik, 9(1914) 1, str. 40–41. — Isti: Bela Čikoš Sesia. Zagreb 1920. — A. Jiroušek (A. J.): Bela Čikoš-Sesia. Vijenac, 1(1923) I/16, str. 305, 313, 318–319; I/20, str. 385, 389, 398–399. — V. Lunaček: Bela Csikos-Sesia – retrospektivna izložba prigodom majstorove šezdesetgodišnjice. Obzor, 66(1925) 5. V, str. 4. — B. Ivakić: Slikar patetičnih kretanja. Hrvatska revija, 5(1932) 3, str. 193–195. — V. Kušan: Likovna djela u zgradi Ministarstva nastave. Zagreb 1942. — S.: Povodom izložbe skica i studija u Rijeci – Bela Čikoš Sessia. Riječki list, 6(1952) 24. IV, str. 3. — M. Peić: Relikvije Čikoševa ateljea. Vjesnik, 15(1954) 31. I, str. 5. — Isti: Bela Csikos – između 95-godišnjice rođenja i 30-godišnjice smrti. Republika, 16(1960) 4, str. 18–19. — V. Zlamalik: B. Csikos Sessia (katalog izložbe). Zagreb 1964. — Ž. Sabol: Dva Čikoša. Telegram, 6(1965) 15. II, str. 17. — O. Švajcer: Bela Čikoš-Sesija (povodom retrospektivne izložbe u Osijeku). Glas Slavonije, 23(1965) 6. VI, str. 8. — M. Peić: Hrvatski umjetnici. Zagreb 1968. — Ž. Čorak: Poštovanje prošlosti. Telegram, 10(1969) 30. VI, str. 17. — B. Gagro: Putevi modernosti u hrvatskom slikarstvu (u katalogu: Počeci jugoslovenskog modernog slikarstva. Beograd 1972, 35). — V. Maleković: Stvaralačka intima Bele Čikoš Sesije. Vjesnik, 37(1976) 10. II, str. 12. — D. Maričić: Bela Csikos – hrvatski Vezuv. Glas Slavonije, 33(1976) 20. IV, str. 15. — V. Zlamalik: Bela Csikos Sesia (katalog izložbe). Zagreb 1976. — M. Schneider: Gradovi i krajevi na slikama i crtežima od 1800. do 1940 (katalog izložbe). Zagreb 1977. — N. Grčević: Fotografija devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj. Zagreb 1981. — V. Zlamalik: Bela Csikos Sesia. Zagreb 1984. — M. Mirković: Crkveno slikarstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj iz 19. u 20. stoljeće. Peristil, 1988–89, 31/32, str. 233–235. — Potpuniju lit. do 1941. vidi u: Bibliografija rasprava i članaka JLZ-a, 12. Zagreb 1977.

Čikoš-Sesija (Csikos-Sessia), Bela, hrvatski slikar (Osijek, 27. I. 1864 – Zagreb, 11. II. 1931). Završio Akademiju u Beču (1887–91) i specijalizirao povijesno slikarstvo kod A. Müllera. God. 1892. sudjelovao u dekoriranju interijera palače Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ul. u Zagrebu (izradio je pet slika). Zajedno s M. Cl. Crnčićem osnovao u Zagrebu 1903. privatnu školu, iz koje se poslije razvila Akademija likovnih umjetnosti. Precizan i poetičan crtež, vjerno prikazivanje po modelu, uzorna tehnička vještina, majstorsko svladavanje perspektive i kompozicijskih zadataka te sklonost akademskim shemama opće su značajke njegova stvaralaštva. Teme njegova opsežnog opusa vezane su ponajprije uz legende iz egipatske, grčke, rimske i kršćanske mitologije te uz klasična djela svjetske književnosti (Homer, Dante, Shakespeare, Goethe i dr.). Službeno je bio slikar historicističkih i simbolističkih kompozicija, naklonjen vizualnomu predočavanju književnih sadržaja, a slikao je i vrsne realistične portrete uglednih suvremenika (Rudolf Valdec, 1894). Intimno pak, zaokupljen je krajolicima, koje slika pastoznim namazima i profinjenom igrom svjetla i sjene, ali ih ne izlaže (ciklusi Bosco tre case; motivi s Plasa i vedute povijesnih ruševina). U figuralnim kompozicijama većinu prikaza gradi finim tonskim odnosima i slobodno nanesenim potezima boje (Judita i Holoferno, 1892; Antonije nad mrtvim Cezarom, 1898; Pokrštavanje Hrvata, 1902). Druga skupina radova pokazuje ujednačeniji namaz boje i znatno svjetliji kolorit pod utjecajem V. Bukovca (Penelopa; Kirka, obje iz 1895; ciklus Innocentia, 1900; nekoliko varijanti Salome, 1902–18; Sappho, 1908). Priklanjanje bečkoj secesiji označavaju radovi slikani specifičnim vertikalnim namazima boje, koji stvaraju treptavu atmosferu (Psiha, 1898). Djelovao u krugu hrvatske moderne, suosnivač Društva hrvatskih umjetnika (1897). Citiranje: Čikoš-Sesija, Bela. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata