Blaž Jurišić
15. 1. 1891. – 10. 2. 1974.
filolog, književni kritičar i publicist; 1891-1974
Blaž Jurišić (Vrgada, 15. siječnja 1891. – 10. veljače 1974.), bio je hrvatski jezikoslovac, dijalektolog, pisac prvog hrvatskog dijalektološkog rječnika.
== Životopis ==
Blaž Jurišić rođen je u Vrgadi 1891. godine. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Zadru, a pravo i filozofiju studirao je u Zagrebu. Filozofiju je doktorirao 1916. godine, a pravo 1924. godine. Radio je kao srednjoškolski profesor, ali ga je režim Kraljevine Jugoslavije smatrao nepodobnim i uklonio ga iz škole. Od 1930. do 1941. godine uređivao je Hrvatsku reviju. 1941. postao je ravnatelj Hrvatskoga državnoga ureda za jezik. Od 1950. godine nadalje radi u Institutu za jezik JAZU (danas HAZU).
== Djela ==
Izabrani spisi / Ante Starčević, HIBZ, Zagreb, 1943. (priredio)
Nacrt hrvatske slovnice, Zagreb, 1944. (2. izd. 1992.)
Starohrvatska imena dvaju naših otoka, Zagreb, 1953.
Opažanja o govornim osobinama zapadne Istre s otocima, Zagreb, 1956.
Pomorski izrazi u Vitezovićevom rječniku, Zagreb, 1956.
Rječnik govora otoka Vrgade, Zagreb, 1966.
Misli i pogledi: pojedinac - Hrvatska - svijet / Ante Starčević, Zagreb, 1971. (sastavio)
Dnevnik Blaža Jurišića, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994.
Rasprave i članci, priredio Josip Lisac, Biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 107, Matica hrvatska, Zagreb, 2011. (suautor Mate Hraste)
== Izvori ==
JURIŠIĆ, Blaž, filolog, književni kritičar i publicist (Vrgada, 15. I. 1891 — Zagreb, 10. II. 1974). Klasičnu gimnaziju završio u Zadru 1911, studij filozofije, hrvatskoga i njemačkoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1916. doktoriravši tezom O pažnji, napose s psihološkog gledišta (1923. objavljena kao knjiga pod naslovom Psihologija pažnje). U Zagrebu je 1921. završio i studij prava te temeljem rigoroza doktorirao 1924. Bio je profesor u zagrebačkoj I. realnoj gimnaziji 1917–24. i 1925–32, kada je zbog političkih razloga otpušten i umirovljen. Od 1937. profesor je u III. realnoj gimnaziji, 1939–45. izvanredni te poslije redoviti profesor Više pedagoške škole u Zagrebu; 1941. kratko je bio ravnatelj Hrvatskoga državnoga ureda za jezik, a 1943. redoviti profesor Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu. Profesor Visoke pedagoške škole u Splitu bio je 1945–49, kada je prešao u Jadranski institut JAZU u Zagrebu, a potom u Institut za jezik JAZU, gdje je do umirovljenja 1959. vodio Radnu jedinicu za onomastiku. Uređivao novine i časopise Pravaš (1914), Hrvatska kruna (1917), Hrvat (1919, 1924–26), Omladina (s I. Esihom, 1928–29), Hrvatsko kolo (1929, 1936) i Hrvatska revija (1930–41). Društveno-političkim, književnokritičkim te lingvističkim uradcima javljao se u periodicima Bostan (1908), Istina (1908), Hrvatska riječ (1913), Pravaš (1914), Hrvatska kruna (1917), Obzor (1917, 1920–21, 1936), Hrvatska država (1918), Hrvatska njiva (1918), Hrvat (1919–24, 1927–28), Hrvatski učiteljski dom (1919), Iskra (1919), Jutarnji list (1919, 1937), Savremenik (1919), Nastavni vjesnik (1921–23, 1930–33, 1936–41), Kritika (1922), Pravaš (kalendar, 1924), Kršćanska škola (1927), Hrvatska revija (1928–34, 1936–37, 1940), Hrvatska straža (1930), 15 dana (1933), Omladina (1933–35), Napredak (kalendar, 1934–35), Glas Matice hrvatske (1940), Croatia (1941), Hrvatski narod (1941, 1943–45), Novi list (1941), Za dom (1941), Nova Hrvatska (1942, 1944–45), Spremnost (1942–44), Novine (1943), Ljetopis JAZU (1953–56), Rad JAZU (1953, 1962), Anali Leksikografskog zavoda FNRJ (1955–56), Anali Jadranskog instituta JAZU (1956, 1958), Pomorski zbornik (1962, 1964), Zbornik u čast Stjepana Ivšića (Zagreb 1963), Filologija (1970). Za tisak pripremio Rakovicu M. Nehajeva (Zagreb 1932), a kao istaknuti član Stranke prava, idealima koje je ostao vjeran do kraja života, Izabrane spise te Misli i poglede A. Starčevića (Zagreb 1943, 1971). U mladosti se uključio u rasprave o ključnim pitanjima hrvatskoga književnoga jezika. Posebno je kritizirao što s ekavicom u hrvatski književni jezik ulaze provincijalizmi, rusizmi i arhaizmi koji se javljaju u Srba. Ipak, člankom Za književno jedinstvo (Hrvat, 1919, 24), objavljenim u povodu prijedloga N. Andrića o usvajanju zajedničkoga pisma i jezika u hrvatskoj i srpskoj književnosti, uklapa se u tadanje opće ozračje, a u prihvaćanju ekavice ne vidi protuhrvatski čin. Nakon pojave beogradskoga časopisa Naš jezik (1932) nastupa polemički, dosljednije brani hrvatski književni jezik i njegovu tradiciju, te je 1936. jedan od sastavljača Pravila Društva »Hrvatski jezik« i član njegova Nadzornoga odbora. Također je središnja osoba Pokreta za hrvatski književni jezik (1938), iz rada kojega proizašla je knjiga P. Guberine i K. Krstića Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (Zagreb 1940), sastavljena uz njegovu suradnju. U ocjeni te knjige (Hrvatski narod, 1941, 114) J. je pokazao iznimno poznavanje hrvatske i srpske jezične povijesti. Kao ravnatelj Hrvatskoga državnoga ureda za jezik, napisao je tekst Pitanje hrvatskoga pravopisa (tiskan u Jeziku, 1989–90, 4) kojim je nastojao spriječiti brzopleto uvođenje morfonološkoga pravopisa. Znanstveno se potvrdio opisom vokalizma i konsonantizma vrgadinskoga govora (Nastavni vjesnik, 1936–38), koji je poslije doradio te 1966. objavio kao uvod u opsežan Rječnik govora otoka Vrgade. Drugi dio, prvi hrvatski komparativni dijalektološki rječnik, objavljen je 1973. Za II. svjetskoga rata prihvatio se sastavljanja Nacrta hrvatske slovnice te objavio njezin prvi dio, Glasovi i oblici u poviestnom razvoju (1944), dok je drugi, Tvorba imenica u povijesnom razvoju, djelomično sačuvan a možda i necjelovito napisan, objavljen 1992. Ta se prva hrvatska povijesno-poredbena gramatika temelji na poznatim djelima K. Brugmanna, A. Mayera, T. Maretića i V. Vondráka, što objašnjava njezine mladogramatičarske značajke, iako se uočava i udaljavanje od njih te samostalnost i prvenstvo u rješavanju nekih zahtjevnih jezičnih pitanja. Nakon 1945. posvetio se onomastičkom istraživanju i sastavio Naputak za bilježenje obalnih toponima (Split 1950). U iscrpnom bilježenju imenâ, unutar svojevrsne jezične jadranske orijentacije, uglavnom na području od Šibenika do Istre, posebno mjesto pripada Vrgadi. Već u prvom prinosu, Starohrvatska imena dvaju naših otoka (Rad JAZU, 1953, 293), obrađuje ime Lapkat za otok Vrgadu te ime Srimač za otok Murter, a poslije je proučavao i glagoljske spomenike otoka (Rad JAZU, 1962, 327). Bavio se hrvatskim pomorskim nazivljem. Osim metodološkoga Naputka za sakupljanje narodnih pomorskih naziva (Zagreb 1950), autor je i dvaju znatnih prinosa. U jednom je obradio pomorske nazive u Vitezovićevu rječniku (Anali Jadranskog instituta JAZU, 1956, 1), a u drugom rukopisni nautički rječnik J. A. Mikoča iz 1852 (Anali Jadranskog instituta JAZU, 1958, 2). Posmrtno je 1994. objavljen Dnevnik (priredila Biserka Rako). Uz malobrojne zapiske iz rane mladosti (1909–12), pretežu oni iz 1930-ih i 1960-ih o aktualnim temama hrvatske kulture i politike (posebice o MH) te o suvremenicima s kojima je komunicirao (F. Lukas, B. Livadić, M. Krleža, V. Bogdanov, N. Šop). Potpisivao se pseudonimima i šiframa Ante Nikšić, b., -b, B., -bj, bj., B. J., dr. J., Dr. J., J. Vlaho, Vlaho, V. Vrgadin, Vl. Vrgadin. DJELA: Psihologija pažnje. Zagreb 1923. — Nacrt hrvatske slovnice, 1. Glasovi i oblici u poviestnom razvoju. Zagreb 1944 (pretisak 1992). — Rječnik govora otoka Vrgade uspoređen s nekim čakavskim i zapadnoštokavskim govorima, 1–2. Zagreb 1966–1973. — Nacrt hrvatske slovnice, 2. Tvorba imenica u povijesnom razvoju. Zagreb 1992. — Dnevnik. Zagreb 1994. — Potpuniji popis radova u: B. Rako, Popis radova dr. Blaža Jurišića (1908–1991). Blaž Jurišić (1891–1974), zbornik. Zadar 1992, 25–33.
Jurišić, Blaž, hrvatski jezikoslovac (Vrgada, 15. I. 1891 – Zagreb, 10. II. 1974). Na rodnom je otoku završio pučku školu, a klasičnu gimnaziju u Zadru. U Beču 1911. počeo studirati pravo, 1912. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao filozofiju, hrvatski i njemački jezik. Doktorirao 1916. disertacijom Psihologija pažnje. Na Pravnom fakultetu diplomirao 1921. i doktorirao 1924. Radio je 1917–45. u Zagrebu kao profesor na gimnaziji i na Višoj pedagoškoj školi. Godine 1941. ravnatelj Hrvatskoga državnoga ureda za jezik, 1943. dao ostavku, odbio mjesto na Filozofskom fakultetu i vratio se na Višu pedagošku školu. Godine 1945. bio je premješten na Višu pedagošku školu u Splitu, zatim je od 1949. radio u Zagrebu u JAZU, najprije u Jadranskom institutu, a potom u Institutu za jezik. Umirovljen je 1959. – Istraživao je pomorsko nazivlje (Pomorski izrazi u Vitezovićevu rječniku, 1956), glagoljske spomenike (Glagoljski spomenici otoka Vrgade, 1962), jadransku toponimiju. Objavljene knjige Nacrt hrvatske slovnice, I, Glasovi i oblici u poviestnom razvoju (1944., pretisak 1992), II, Tvorba imenica u povijesnom razvoju (1992), Rječnik govora otoka Vrgade, I, Uvod (1966), II, Rječnik (1973) prve su te vrste u kroatistici. Bio je vrlo aktivan u kulturnom životu između dvaju svjetskih ratova. God. 1930–41. uređivao je Hrvatsku reviju. Posmrtno je objavljen Dnevnik Blaža Jurišića (1994). Citiranje: Jurišić, Blaž. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji