Božidar Adžija

publicist i antifašist; 1890-1941

Božidar Adžija (Drniš, 24. prosinca 1890. – Zagreb, 9. srpnja 1941.), hrvatski političar i publicist i narodni heroj Jugoslavije.
== Životopis ==
Privučen Tomášom Masarykom (1850. – 1937.), studirao je u Pragu, gdje je doktorirao pravo. Nakon povratka iz rata u Drnišu je 1918. izabran za člana Narodnog vijeća SHS-a. Bio je urednik lista Sloboda te povjerenik za socijalnu politiku Zemaljske vlade, ali podnosi ostavku. Zapostavlja stranačku politiku i bavi se zaštitom, osiguranjem, obrazovanjem i sindikalnim organiziranjem radnika. Osnivač je Radničke čitaonice i biblioteke 1926./27. godine.
Godine 1935. pristupio je KP-u i postao predsjednik Stranke radnog naroda. Neovisno o političkim dužnostima i ideološkim razmiricama, uvijek je uz konkretna radnička prava, te pokretač niza aktivnosti zagrebačke Radničke komore, jedan od prvih koji je upozoravao na fašističku opasnost, ostajući izvan ortodoksne komunističke ideologije. Autor je brojnih stručnih i popularnih studija i brošura iz filozofskog, političkog, ekonomskog, sociološkog i drugih područja. Uhićivao ga je i zatvarao jugoslavenski režim, a utamničili u logoru Kerestincu i pogubili ustaše, u znak odmazde za atentat na ustaškog agenta.
Za narodnog heroja proglašen je 26. srpnja 1945. godine ukazom Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije.
== Djela ==
"Kapitalizam i socijalizam",
"Međunarodna organizacija rada",
"Od Platona do Marxa",
"Članci i rasprave".

ADŽIJA, Božidar, revolucionar i publicist (Drniš, 24. XII 1890 — Zagreb, 9. VII 1941). Rođen je u građanskoj obitelji Damasa i Jelene, rođ. Dereta. Osnovnu školu pohađao je u Drnišu, gimnaziju do VII razreda u Splitu, a potom u Zadru jer je zbog sudjelovanja u protutalijanskim demonstracijama 1908. bio izbačen iz splitske gimnazije. Privučen Masarykovom ličnošću odlazi 1910. na studij u Prag gdje je završio pravo doktoratom 1914. i apsolvirao na trgovačkoj akademiji. Po povratku u domovinu 1914. bio je mobiliziran te do kraja I svjetskog rata zaposlen kao pisar i prevodilac u vojnim sudovima u Sinju, Šibeniku i Dubrovniku. Nakon rata vratio se u Drniš gdje je 9. XI 1918. izabran za člana Narodnog vijeća SHS. Za talijanske okupacije napustio je Dalmaciju i doselio se početkom 1919. u Zagreb. Zaposlio se u Zemaljskoj blagajni za potporu bolesnih radnika i za osiguranje proti nezgodama pa krajem 1919. odlazi u Prag gdje proučava reforme i uredbe radničke zaštite i osiguranja u Čehoslovačkoj. U studenom iste godine ušao je u Zemaljsku vladu kao povjerenik za socijalnu skrb, ali je već u veljači 1920. podnio ostavku. God. 1921/1922. bio je tajnik Jugoslavenske matice u Zagrebu. Od 1922. do smrti radio je u novoosnovanom Središnjem uredu za osiguranje radnika (SUZOR) gdje je bio načelnik pravnog odjeljenja. — Kao srednjoškolac A. je pripadao omladini koja je radila na oslobođenju i stvaranju zajedničke države južnoslavenskih naroda. U Pragu se povezao sa socijaldemokratima i narodnim socijalistima. Nakon dolaska u Zagreb pristupio je Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije. U siječnju 1919. postao je član glavnog odbora stranke, sastavljenog od desnih socijalista i urednik njihova glasila Slobode. Iako se u jeku idejno-političkog sukoba unutar stranke opredijelio za desnicu, nije prihvatio njezin negativni stav prema lijevoj opoziciji. Dvadesetih godina bio je vrlo aktivan u sindikalnom pokretu, intenzivno je radio na području socijalnog osiguranja i radničke zaštite kao i na širenju socijalističkih ideja. Od osnutka Saveza bankovnih činovnika Jugoslavije 1922. pa do 1926. bio je njegov sekretar. Pokrenuo je i vodio kulturno-prosvjetnu djelatnost zagrebačke Radničke komore gdje je kao predsjednik Radničke akademije i pročelnik Kulturno-prosvjetnog odsjeka organizirao tečajeve i znanstveno-popularna predavanja za radnike, poticao osnutak radničkog kazališta, radio na formiranju Muzeja rada te utemeljio Radničku čitaonicu (23. XI 1926) i Radničku biblioteku (8. I 1927). Početkom 30-ih godina napušta socijaldemokratske, reformističke ideje. U članku Kojim putevima (Socijalna misao 1932) poziva radničku klasu na ustanak i revoluciju. Član KPJ postao je vjerojatno 1935. Od te godine predsjednik je Glavnog inicijativnog odbora te s partijskim drugovima radi na osnutku Jedinstvene radničke stranke (od 1937. Stranka radnog naroda) i organiziraju Narodne fronte. Bio je jedan od glavnih boraca za politiku Narodne fronte u Jugoslaviji. Na prijedlog Josipa Broza, s kojim se od 1934. više puta sastajao, izabran je na osnivačkom kongresu KPH 1937. u CK KPH ali u nj nije ušao kako bi se mogao potpuno posvetiti radu u Inicijativnom odboru JRS. Zbog revolucionarne djelatnosti i ilegalnog partijskog rada hapšen je i izveden pred Sud za zaštitu države u studenom 1936, u rujnu 1938, potom u prosincu 1939. kad je zatočen u kaznionici u Lepoglavi, odakle je kao težak bolesnik pušten krajem 1940. Policija Cvetković-Mačekova režima uhapsila ga je u noći između 30. i 31. III 1941. i po ulasku Hitlerovih trupa u Zagreb predala ustašama koje su ga prebacile u koncentracioni logor Kerestinec. Kao duhovni začetnik narodnog otpora strijeljan je 9. VII 1941. u Dotršćini (Zagreb) zajedno s O. Keršovanijem, O. Pricom i još sedmoricom drugova. Proglašen je narodnim herojem 26. srpnja 1945. — Više od dva desetljeća A. se intenzivno bavio publicistikom. U člancima, brošurama i studijama pisao je o političkim, sociološkim, ekonomskim, kulturnim i nekim filozofskim pitanjima. Publicističku djelatnost započeo je kao student u zadarskom Narodnom listu (1914). Za rata je objavljivao pod šiframa u časopisu Hrvatska njiva (1917. i 1918) te pod pseudonimom A. Božinski u socijalističkom tjedniku Pravda i Koraćevoj smotri Novo društvo (1918). Objavio je niz članaka o problemima socijalne politike, radničkog pokreta, teorije i prakse socijalizma, o fašizmu, odnosu crkve i države, inteligencije i radništva i drugim temama u periodicima: Sloboda (1919. i 1920), Radnički glasnik (1919, 1924, 1929–1933), Jugoslavenska njiva (1920, 1922–1925), Zvono (1920), Nova Evropa (1921–1925), Slobodna tribuna (1921. i 1924), Vjesnik društva bankovnih činovnika (1921), Slobodna riječ (1922. i 1923), Univerzum (1922), Crveni kalendar (1923, 1928, 1931, 1933), Glasnik saveza bankovnih činovnika (1923. i 1925), Radnička zaštita (1924–1928), Crvena zastava (1925. i 1927), Novosti (1925), Vijenac (1925, 1926), Bankarstvo (1926), Radnički pokret (1926. i 1927), Prvi maj (1928), Glasnik (1931), Radničko jedinstvo (1932), Socijalni službenik (1932–1934), Zeta (1932), Jadranski dnevnik (1934). Neko vrijeme dvadesetih godina bio je dopisnik praškog dnevnika Právo Lidu. Za esej o Maksimu Gorkom (Savremenik, 1928) dobio je nagradu Društva hrvatskih književnika. Od 1925. do 1928. bio je glavni urednik Radničke zaštite, službenog glasila SUZOR-a. Pokrenuo je i uređivao časopis Socijalna misao (1928–1933) te u njemu pisao o društvenim, političkim i kulturnim pitanjima, kritizirao nacizam, socijalnu politiku kod nas, teoriju o krizi socijalističke doktrine Hendrika de Mana i analizirao uzroke svjetske ekonomske krize. Kako je u časopisu okupio suradnike bliske Socijaldemokratskoj stranci (koji su istupali protiv pisaca socijalne literature i M. Krleže), ljevičarski pisci su kritizirali marksizam Socijalne misli. Pokrenuo je i ediciju SOCIM u kojoj je 1929. objavio popularnu marksističku studiju Od Platona do Marksa. O. Keršovani je sporio znanstvenu vrijednost te knjige zamjerajući piscu »čitav niz površnosti i netočnosti«. Liniju i akciju KPJ A. je popularizirao u mnogobrojnim člancima u legalnom i ilegalnom partijskom tisku. Surađivao je u glasilima Jedinstvene radničke stranke: Pregled (1934–1935), zatim Odjek (1935) i Novi list (1937) koje je uređivao zajedno s M. Ivekovićem. God. 1936. objavio je studiju Karl Marks, koju je policija zabranila 1939, a 1937/1938. s O. Pricom uređuje časopis Znanost i život. Surađivao je i u naprednim časopisima Književnik (1936–1939) i Kultura (1937). Bio je 1939. jedan od glavnih suradnika partijskog časopisa Izraz te glavni urednik i uz O. Pricu najplodniji suradnik tjednika Naše novine. Sudjelovao je u radu redakcije Političkog vjesnika (1940). A. se bavio i prevođenjem. Preveo je brošuru R. Macdonalda Problem svjetske politike (1924), zajedno s M. Durmanom Opću historiju socijalizma i socijalnih borbi Maxa Beera (1933) i Historiju Rusije M. N. Pokrovskog (1935). Članke je potpisivao i šiframa Dr. B. A., Drba, ar, ra, te pseudonimima A. Božinski i Božidar Pavlekov. — Borbeni marksist široka obrazovanja, popularizator marksizma, jedan od prvih jugoslavenskih antifašističkih publicista i istaknutih djelatnika na području radničke zaštite i osiguranja, A. se svojim praktičkim i teorijskim djelovanjem afirmirao kao političar i marksist velikog intelektualnog i moralnog ugleda. DJELA: Kapitalizam i socijalizam. Zagreb 1920. — Politički položaj i socijalna demokracija. Sarajevo 1920. — Delnicke zakonodavstvi v Jugoslavii. Prag 1925. — Uvod u radničko osiguranje (u: Vilim Helebrant, Zakon o osiguranju radnika od 14. maja 1922). Zagreb 1925. — Međunarodna organizacija rada. Zagreb 1926. — Deset godina ruske revolucije. Zagreb 1928. — Od Platona do Marksa. Zagreb 1929. — Karl Marks. Zagreb 1936. — Članci i rasprave (ur. Dinko Foretić). Zagreb 1952. — Izbor članaka (ur. Nusret Seferović). Beograd 1961.

Adžija, Božidar, hrvatski pravnik i publicist (Drniš, 24. XII. 1890 – Zagreb, 9. VII. 1941). Na studij prava odlazi 1910. u Prag, gdje ga je završio doktoratom 1914. Nakon povratka u domovinu 1914. mobiliziran, do kraja I. svjetskog rata radio je kao pisar i prevoditelj u vojnim sudovima u Sinju, Šibeniku i Dubrovniku. Godine 1918. izabran u Drnišu za člana Narodnoga vijeća SHS, a zbog talijanske okupacije napušta Dalmaciju i 1919. nastanjuje se u Zagrebu. Bio šefom Ureda za izbjeglice iz Istre te nakratko 1919–20. postaje članom Zemaljske vlade kao povjerenik za socijalnu skrb. Od 1922. do smrti radio u Središnjem uredu za osiguranje radnika. Od 1919. bio je član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, a od 1935. KPJ. Na osnivačkome kongresu Komunističke partije Hrvatske 1937. izabran je za člana Centralnoga komiteta. Zbog komunističke agitacije do 1941. više puta suđen i zatvaran (1936., 1938., 1939), a od travnja 1941. nalazio se u ustaškom zatvoru. Početkom srpnja 1941., zajedno sa skupinom kerestinečkih logoraša, ustaške su ga vlasti strijeljale u Maksimiru. Godine 1926. utemeljio Radničku čitaonicu, a 1927. Radničku biblioteku. Od 1925. do 1928. bio je glavni urednik Radničke zaštite, službenoga glasila Središnjeg ureda za osiguranje radnika, i 1928–33. Službene misli, te urednik časopisa Znanost i život i Naših novina (1939). Pisao je članke o političkim, sociološkim, ekonomskim, kulturnim i filozofskim pitanjima te o problemima socijalne politike, radničkoga pokreta, o fašizmu, odnosu Crkve i države, inteligencije, radništva i drugim temama, a objavljivao ih je u časopisima, radničkim i stranačkim glasilima. Adžija je jedan od najistaknutijih marksističkih mislilaca i intelektualaca hrvatskoga radničkog pokreta u razdoblju prije II. svjetskog rata. Važnija djela: Kapitalizam i socijalizam (1920), Međunarodna organizacija rada (1926), Od Platona do Marksa (1929) i Karl Marks (1936). Citiranje: Adžija, Božidar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na hrvatskog revolucionara koji je tragično poginuo Božidara Adžiju

(doslovno iz odluke: „se u spomen na hrvatskog revolu- cionara koji je tragično poginuo Božidara Adžiju i dobiva naziv“)

Wikipedia Wikidata