Božidar Magovac

publicist i političar; 1908-1955

Božidar Magovac (Zagreb, 13. listopada 1908. – Zagreb, 24. siječnja 1955.), bio je hrvatski publicist, novinar, pjesnik i političar.
== Životopis ==
Božidar Magovac rodio se u Zagrebu 1908. godine. Rodio se je u obitelji Marije (rođ. Sobota) i Jovana Magovca, kotarskoga predstojnika. Magovac je stara žumberačka grkokatolička obitelj. Osnovnu školu polazio je u Petrinji i Dijanešu. Gimnaziju je polazio u Karlovcu i završio ju je 1927. godine, a studirao je na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi i Filozofskom fakultetu (etnologiju) u Zagrebu. Za vrijeme gimnazijskih dana uključio se u Hrvatsku seljačku stranku. Od 1927. godine bio je član uredništva i korektor Doma i predsjednik organizacije mladeži HSS u Karlovcu, a od 1928. godine tajnik Sveučilišnog udruženja Matija Gubec. Godine 1929. postao je poslovođom Seljačke sloge, sudjelovao je 1935. godine u njezinoj obnovi i tada je izabran za tajnika obavljajući taj posao do ostavke koju je podnio 1937. gdine. Nakon što je uspostavljena Banovina Hrvatska, od prosinca 1939. do travnja 1941. godine uređivao je Seljački dom (pretežno s Jurjem Krnjevićem), te bio član Središnjega odnosno Glavnoga uredništva Hrvatske enciklopedije (1939.–1943.).
=== Drugi svjetski rat ===
Nakon što je uspostavljena NDH zauzimao se za aktivniju ulogu HSS-a, te se protivio Mačekovoj politici čekanja. U ratu je formirana frakcija Hrvatske seljačke stranke, Hrvatska (republikanska) seljačka stranka, H(R)SS, koja se pozivala na program HSS-a. U rujnu 1942. godine Magovac se povezao s partizanima a 31. svibnja 1943. godine s obitelji odlazi iz Zagreba na partizanski teritorij. Smatrao je nužnim sudjelovanje u borbi zbog neprihvatljive politike ustaškog pokreta, ali isto tako i da bi se spriječila diktatura Komunističke partije nakon rata. Došavši tamo dao je izjavu o uvjetima suradnje s partizanskim pokretom. Iste godine izabran je u Tajništvo ZAVNOH-a, Predsjedništvo AVNOJ-a i za dopredsjednika Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ). Na pripremama 2. zasjedanja AVNOJ-a predlaže konfederalno uređenje Jugoslavije. Potpisao je izjavu ZAVNOH-a kojom se utvrđuju uvjeti suradnje pristaša HSS-a s partizanima. Komunistička Partija nastojala je učiniti sve kako bi iz borbe za vlast poslije rata eliminirala najjačeg protivnika, neupitnog predratnog hrvatskog vođu, predsjednika HSS-a Vladka Mačeka, te je od Magovca i ostalih haesesovaca koji su im prišli zahtijevala da se Mačeka javno odreknu. Nakon dolaska u partizane Magovac zahtijeva pokretanje glasila Slobodni dom i osnivanje "Izvršnog Odbora hrvatskog seljačkog pokreta". Komunisti mu daju potporu za osnivanje časopisa - držali su da je to način da se umanji utjecaj Vladka Mačeka u narodu - te već od 15. srpnja 1943. godine počinje izlaziti Slobodni dom – glavno glasilo hrvatske seljačke politike. Magovac je bio glavni urednik glasila i autor većine članaka u prvim brojevima. U vrijeme rata objavljeno je čak 49 brojeva, od kojih su neki tiskani u nakladi od više desetaka tisuća primjeraka. Njegovi su politički ciljevi zabilježeni već u prvom broju: „U NOB-u pristaše HSS-a ostaju na svom programu, kao što i pristaše drugih stranaka u borbi ostaju na njihovom“.
Kako bi lakše utjecali na HSS-ove pristalice, komunisti su poduprli Magovčevu inicijativu za osnivanje Izvršnog Odbora što je ostvareno 12. listopada 1943. godine na 2. zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom kada je osnovan Izvršni odbor H(R)SS-a. U tome Odboru Magovac je pripadao manjini koja se zauzimala za zadržavanje veza s Mačekom, dok su se ostali bezuvjetno priklonili Pokretu otpora, i zbog svojih ideja o samostalnosti HSS-a došao je u sukob s većinom članova Izvršnog odbora. Potpuno odricanje od Mačeka teklo je postupno i nakon sve žešćih napada, sve dok nije proglašen izdajicom stranke i naroda.
Magovac je nastojao izbjeći potpuni raskid s HSS-om, te mu time omogućiti pridruživanje partizanima i zauzimanje mjesta koje mu je pripadalo u predratno vrijeme. U tim je u svojim nastojanjima izdržao do proljeća 1944. godine ali je naposljetku ostao bez potpore. Početkom 1944. godine ulazi u sukob s Andrijom Hebrangom. Iste godine, 29. travnja, izabrano je Predsjedništvo IO H(R)SS-a u kojem vodeću ulogu zauzima za suradnju s komunistima spremniji Franjo Gaži. Magovac je izabran za jednoga od četiri dopredsjednika, ali je zbog sukoba s Hebrangom (Magovac se zalagao da narodnooslobodilački odbori demokratski biraju svoja vodstva, umjesto da ih nameće Komunistička partija) njegov utjecaj bio ograničen. Magovac je, izgleda, bio svjestan kako se sa svojom koncepcijom neće održati te je prema nekim svjedočenjima predvidio svoju sudbinu. U jednom je razgovoru o nasilju ustaša rekao Dinku Šuljku, među ostalim, i ovo:
»A što ti misliš da su ovi, među koje smo došli bolji? Da samo ti znaš, kako ovi 'čiste' (...). Mi tražimo Radićevu Hrvatsku - Čovječnost, Pravdu, i Slobodu. Zato ja (...) tako pišem, ali to 'drugovi' ne vole i sam ne znam dokle će me trpjeti. Oni su nemilosrdni. Evo, danas sam potpredsjednik vlade, a sutra mogu svršiti u logoru. (...) Piši mu, /Krnjeviću, prim. Z.R./ da ako se nešto ne poduzme, da se crni dani spremaju hrvatskom narodu.«
Ubrzo podnio je ostavku na mjesto dopredsjednika IO H(R)SS-a, a isto tako i na mjesto dopredsjednika NKOJ-a, isključen je iz IO JNOF-a Hrvatske te je pritvoren. Od 25. kolovoza 1944. godine do kraja Drugoga svjetskog rata bio je interniran na Visu.
=== Nakon Drugoga svj. rata, robija i smrt ===
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata bio je premješten u Zagreb i jedno vrijeme bio je u kućnom pritvoru, te je naposljetku pušten na slobodu. Potom radi kao ravnatelj Gradske knjižnice u Zagrebu (1945. – 1947.) - bilo je to vrijeme kada su komunisti nastojali organizirati mirno funkcioniranje poratnog društva, te su stanoviti broj HSS-ovaca postavili na prominentna mjesta - te je održavao i redovite kontakte s Ivanom Šubašićem. Zajedno planiraju pregovore HSS-a s komunističkim režimom no Komunistička partija prekinula je sve zamisli prvaka HSS-a i odbacila prijedlog sporazuma koji su nudili Magovac i Šubašić. Dana 19. kolovoza 1947. godine uhićen je i zatvoren a u studenome 1948. godine na montiranome političkom procesu osuđen je na 6 godina robije s prisilnim radom, uz gubitak građanskih (osim roditeljskih) prava na 3 godine. Kaznu je izdržavao u Staroj Gradiški. Tijekom robijanja u Staroj Gradiški pobolijevao je te je boravio u zatvorskoj bolnici, a 1950., 1951. i 1952. godine bio je u Zagrebu u bolnici na Svetom Duhu. U istu bolnicu prebačen je i 18. ožujka 1953. godine, te je tu bio i 19. kolovoza iste godine kada je oslobođen, no zbog bolesti se je na Ortopedskome odjelu zadržao još neko vrijeme. Nakon zatvora i bolnice nije više politički djelovao no održavao je kontakt s inž. Augustom Košutićem i Ivanom Bernardićem. Društveno bio je marginaliziran i nije mogao raditi kao novinar i publicist, te je nekoliko mjeseci pisao anonimno za Filmski vjesnik.
Umro je u Zagrebu, 24. siječnja 1955. godine. Pokopan je u arkadama na zagrebačkome groblju Mirogoju.
== Urednik i priređivač ==
Pokrenuo i uređivao novine Zlatni klas: mjesečnik za narodni život (1930.), Seljački svijet (1933. – 1939.). Uređivao je Kalendar Seljačke sloge, Seljački kalendar i Slobodni dom. Bio je članom uredništva Narodnog vala, Seljačke prosvjete, Evolucije, Jutarnjeg lista, Obzora i Seljačke sloge. Bio je suurednikom sabranih djela Antuna Radića i priređivač 19. knjige iz tih sabranih djela. Do 1943. godine bio je članom središnjega uredništva Hrvatske enciklopedije.
== Djela ==
O Albancima i o Albaniji, Mala knjižnica Seljačke sloge, br. 4, Seljačka sloga, Zagreb, 1941. ↓1
Pjesme, (skupili i pripremili pjesme Jurica i Nadan Magovac), Nadan Magovac, Zagreb, 1992.
== Spomen ==
Ulica u zagrebačkome naselju Travno 1993. godine nazvana je njegovim imenom.
== Bilješke ==
↑1 Brošura, posvećena je Milanu Šufflayu.
== Izvori ==
=== Literatura ===
Radelić, Zdenko. 1996. Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950. Hrvatski institut za povijest. Zagreb. ISBN 953-6324-05-9
Radelić, Zdenko. 1998. Božidar Magovac i partizanski pokret 1943.–1944. Časopis za suvremenu povijest. Hrvatski institut za povijest. 30 (2): 231–253
Strčić, Petar. 1992. Prilog za biografiju Božidara Magovca (PDF). Historijski zbornik. XLV (1): 1–24. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 13. siječnja 2017.
== Vanjske poveznice ==
Zdenko Radelić, Božidar Magovac, »Seljački svijet« (1933. – 1939.) i katoličke teme // Croatica Christiana periodica, sv. 24, br. 46, Prosinac 2000., str. 163. – 170., (Hrčak)

MAGOVAC, Božidar, publicist i političar (Zagreb, 13. X. 1908 — Zagreb, 24. I. 1955). U Karlovcu završio gimnaziju 1927, u Zagrebu te godine upisao Ekonomsko-komercijalnu visoku školu i 1930–33. na Filozofskom fakultetu studirao etnologiju. Pristupivši kao gimnazijalac HSS, od pol. 1920-ih bio suradnik i član uredništava s njom povezanih periodika Dom, Narodni val čovječnosti, pravice i slobode te Seljačka prosvjeta; objavljivao i u Seljačkoj slozi, Slobodnom glasu te kalendaru Božićnica (1929, 1931). God. 1927. predsjednik organizacije mladeži HSS u Karlovcu, 1928. tajnik Sveučilišnoga udruženja »Matija Gubec«, 1929–30. član Nadzornoga odbora Seljačke sloge (u njoj »prosvjetni radnik« i »poslovođa«). Posvetivši se nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature 1929. novinarstvu i publicistici, bio član uredništava Jutarnjega lista (1933–36, 1937–39) i Obzora (1933–37) te povremeni suradnik Novosti, Evolucije i Književnika. Promičući nauk A. i S. Radića, pokrenuo 1930. list Zlatni klas (ubrzo zabranjen) i 1933. Seljački svijet (Za seljački svijet, 1934–36; izdavač, urednik i autor do 1939), u kojima je polemizirao s periodicima bliskima crkvenim, marksističkim i frankovačkim krugovima. Nakon što se potkraj 1935. razišao s V. Mačekom (vjerojatno iz osobnih razloga, poslije i oko unutarnjega ustroja, osobito saziva najviših stranačkih tijela), i dalje ga je priznavao za vođu, no do 1939. propitivao je legitimitet i postupke najbližih mu suradnika, pa se glavno stranačko glasilo Seljački dom u prosincu 1936. odreklo Seljačkoga svijeta. Potaknuo 1935. obnovu Seljačke sloge i bio joj tajnik do ostavke 1937, od 1938. surađivao u njezinu izdanju Sabrana djela Antuna Radića te supriredio svezak O čem je pisao Antun Radić (Zagreb 1939). Nakon uspostave Banovine Hrvatske ponovo se približio HSS i od prosinca 1939. do travnja 1941. uređivao Seljački dom (pretežno s J. Krnjevićem), pišući uglavnom vanjskopolitičke komentare s neutralnim odnosom prema tadašnjim ratnim sukobima. U to je doba objavio i knjižicu O Albancima i o Albaniji (Zagreb 1941), u predgovoru koje se prisjetio suradnje s M. Šufflayem, uredio Seljački kalendar (1941) te bio član Središnjega odn. Glavnoga uredništva Hrvatske enciklopedije (1939–43). U lipnju 1941. sastao se s Mačekom u Kupincu, potom uspostavio kontakte s A. Hebrangom i KPH. Od jeseni je, održavajući veze s drugim stranačkim prvacima, živio u Koprivnici, Vrpolju i Hlebinama, a u rujnu 1942. pribivao sastanku kotarske organizacije HSS za Koprivnicu s predstavnikom KPH. Protivnik ustaškoga režima, ali i pasivnosti vodstva HSS – držao da je nuždan aktivan otpor kako bi se kraj rata dočekao na pobjedničkoj strani – u svibnju 1943. vratio se u Zagreb te ubrzo prešao na partizansko područje. U lipnju je u Otočcu sastavio izjavu o uvjetima za suradnju s partizanima te u srpnju pristašama HSS uputio poslanicu s pozivom da im se priključe, tiskanu kao letak i objavljenu u inozemnom programu BBC (Radio-London), i pokrenuo glasilo za članove HSS u partizanima Slobodni dom (urednik i autor većine članaka do svibnja 1944); surađivao i u periodicima Naprijed, Omladinski borac, Slobodna Dalmacija, Srpska riječ, Usmene novine i Vjesnik. Za II. zasjedanja ZAVNOH-a u listopadu 1943. osnovao od stranačkoga vodstva odijeljen IO HSS te sastavio nacrt njegove izjave prema kojem bi ZAVNOH bio koalicija ravnopravnih stranaka. Od nacrta je zbog Hebrangova protivljenja odustao i potkraj zasjedanja pročitao izjavu o IO kao jedinom »javnom i stvarnom« zastupniku HSS, čime se de facto proglasio stranačkim vođom, te potom bio izabran u Tajništvo i IO ZAVNOH-a. U pripremama za II. zasjedanje AVNOJ-a, na kojem je u studenom 1943. izabran u Predsjedništvo te za potpredsjednika NKOJ, neuspjelo se zauzimao za konfederalno uređenje. Zbog novih sukoba s Hebrangom u siječnju 1944. privremeno prekinuo izdavanje Slobodnoga doma, u kojem je u ožujku najposlije objavio proglas IO HSS kojim se Maček i odano mu vodstvo HSS optužuju za izdaju. Istodobno, zauzimajući se za očuvanje autonomije HSS, razilazi se i s F. Frolom i F. Gažijem, te – iako izabran za jednoga od četiriju potpredsjednika IO HSS u travnju 1944 – postupno biva marginaliziran od komunistima sklonije glavnine IO. Izabran u Tajništvo i Predsjedništvo i na III. zasjedanju ZAVNOH-a u svibnju 1944. Podnijevši ostavke na dužnosti urednika Slobodnoga doma (svibanj), potpredsjednika IO HSS (lipanj) i NKOJ (kolovoz), interniran na Visu i u rujnu 1944. isključen iz IO Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske. U svibnju 1945. doveden je u Zagreb te u listopadu imenovan ravnateljem Gradske knjižnice (smijenjen u ožujku 1947). U dosluhu s I. Šubašićem i A. Košutićem uoči izbora za Ustavotvorni sabor NRH 1946. sastavio je nacrt za pregovore s komunistima radi samostalnih kandidatura istaknutih članova HSS sa zahtjevom za ozbiljenje ustavnih prava građana, a nakon što je to odbijeno predlagao je u ljeto 1947. svoj i njihov izravan ulazak u vladajuće strukture, no u kolovozu je uhićen i u studenom 1948. zbog navodne suradnje u »špijunsko-terorističkoj organizaciji« T. Jančikovića i dr. osuđen na šest godina zatvora s prisilnim radom. Onemogućen u javnom djelovanju, nakon odsluženja nepotpisano je surađivao u Filmskom vjesniku (vjerojatno 1954). Posmrtno su mu prikupljene pretežno prigodne i pobudbene Pjesme (Zagreb 1992), nastale 1924–29. Ostavština mu se čuva u Arhivu HAZU. Portretirao ga je B. Jakac (1943). Posvećen mu je skup u Zagrebu 1992 (HAZU). LIT.: M. Ujević: (O knj. O čem je pisao Antun Radić). Jutarnji list, 28(1939) 9952, str. 20. — (O knj. O Albancima). Kroz život, 1(1940) 12, str. 15. — ZAVNOH 1943–1944, 1–3. Zagreb 1964–1975. — M. Bodrožić: O nekim pitanjima politike Hrvatske seljačke stranke prema NOP-u u Hrvatskoj 1943. godine. Časopis za suvremenu povijest, 5(1973) 1, str. 44–46, 57–59. — M. Konjević: Formiranje i rad Izvršnog odbora Hrvatske (republikanske) seljačke stranke na oslobođenom teritoriju 1943–1945. Zbornik Historijskog instituta Slavonije i Baranje, 12(1975) str. 33–46, 48–50, 52–54, 78. — D. Šuljak: Božidar Magovac – u vrtlogu podvale, spletke i izdaje. Hrvatska revija (München—Barcelona), 30(1980) 3, str. 416–430. — F. Jelić-Butić: Hrvatska seljačka stranka. Zagreb 1983, 6, 156–157, 162, 191–193, 200, 206, 214, 216–226, 230, 255, 257, 261–271, 341–342, 349–350, 365, 371, 373. — P. Strčić: Poklon obitelji Magovac Arhivu HAZU. Vijesti HAZU, 12(1991) 27, str. 33. — T. Mršić: Znanstvena priopćenja I. Supeka, P. Strčića i Lj. Bobana o Božidaru Magovcu na skupu u HAZU, 1992. Historijski zbornik, 45(1992) str. 262–267. — P. Strčić: Prilog za biografiju Božidara Magovca. Ibid., str. 1–24. — A. Šoljan: Borba za Hrvatsku. Večernji list, 36(1992) 27–28. VII, str. 29; 29–30. VII, str. 45; 31. VII–1. VIII, str. 61; 3. VIII, str. 37. — Z. Radelić: Hrvatska seljačka stranka 1941–1950. Zagreb 1996. — Isti: Božidar Magovac i partizanski pokret 1943–1944. Časopis za suvremenu povijest, 30(1998) 2, str. 231–253. — H. Matković: Povijest Hrvatske seljačke stranke. Zagreb 1999. — Z. Radelić: Božidar Magovac (s potpunijom bibliografijom). Zagreb 1999. — Isti: Božidar Magovac, Seljački svijet (1933–1939) i katoličke teme. Croatica Christiana periodica, 24(2000) 46, str. 163–170. — B. Novak: Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću. Zagreb 2005. — Z. Radelić: Hrvatska – komunisti i oporba nakon rata 1945. U: Hrvatska politika u XX. stoljeću. Zagreb 2006.

Magovac, Božidar, hrvatski političar i publicist (Zagreb, 13. X. 1908 – Zagreb, 24. I. 1955). Studirao na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi i Filozofskome fakultetu (etnologiju) u Zagrebu. Od mladosti član HSS-a, 1927–29. član uredništva lista Dom, od 1928. tajnik Sveučilišnog udruženja »Matija Gubec« te član Seljačke sloge. God. 1943. pristupio partizanima; bio je pokretač i urednik Slobodnoga doma, glasila HSS-a među partizanima, te osnivač i član Izvršnog odbora HSS-a u NOP-u. U listopadu 1943. izabran je za potpredsjednika Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a na II. zasjedanju AVNOJ-a u studenom 1943. postao je potpredsjednik NKOJ-a. Na pripremama drugoga zasjedanja AVNOJ-a zauzimao se za konfederalno uređenje Jugoslavije. God. 1944. sukobio se s KP-om i dao ostavku na sve položaje; interniran na Visu i u Zagrebu. Nakon završetka rata bio je ravnatelj Gradske knjižnice u Zagrebu (1945–47). God. 1946. pokrenuo je akciju HSS-a za izbore za ustavotvorni Sabor i za aktiviranje istaknutih članova stranke. God. 1947. uhićen, 1948. osuđen i zatvoren u Staroj Gradišci, oslobođen 1953. Bio je član uredništva Narodnoga vala, Seljačke prosvjete, Evolucije, Jutarnjega lista, Obzora, Seljačke sloge, Hrvatske enciklopedije (do 1943) te Sabranih djela A. Radića. Pokrenuo i uređivao listove Zlatni klas i Seljački svijet. Citiranje: Magovac, Božidar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata