Branimir Gušić

liječnik, otorinolaringolog i antropogeograf, osnivač medicinske geografije u Hrvatskoj; 1901 - 1975

Branimir Gušić, punim imenom Branimir Franjo Ferdinand Gušić (Zagreb, 6. travnja 1901. – Zagreb, 6. srpnja 1975.), hrvatski otorinolaringolog, antropogeograf, etnolog i planinar iz plemićke obitelji Gusića, koja je stekla barunstvo 1701. godine.
== Životopis ==
Rodio se u staroj plemićkoj obitelji od oca, baruna Ferdinanda Pavla Gušića i majke Jelke Vrbanić. Imao je brata, baruna Janka Gušića i sestre, barunice Mariju Ceciliju i Doru. Godine 1920. završio je Klasičnu gimanziju u Zagrebu, nakon čega je studirao medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te istodobno povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu, također u Zagrebu. Medicinski fakultet je završio 1926. godine, a Filozofski tri godine kasnije antropogeografskom disertacijom Geneza i elementi mljetske seljačke kuće.
Zaposlio se još 1927. godine u klinici za uho, grlo i nos, gdje je započeo specijalizaciju iz otorinolaringologije, koju je nastavio u Pragu i Beču. Godine 1938. postao je docent na Medicinskom fakultetu, a daljnje napredovanje zaustavili su njegovi politički afiniteti. Godine 1941. dobio je otkaz na klinici zbog svojih antifašističkih uvjerenja, da bi sljedeće godine bio uhićen i nakon jedanaest mjeseci zatvora bio odveden na prisilni rad u Njemačkoj. Nešto kasnije bio je interniran kao liječnik gradske klinike u Beču.
Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. godine, vratio se u Zagreb gdje je postao redoviti profesor Medicinskog fakulteta i predstojnik Klinike za uho, nos i grlo, koju će voditi do umirovljenja 1971. godine.
== Znanstveni rad i istraživanja ==
U razdoblju između dvaju svjetskih ratova, provodio je terensko istraživanje endemskog sifilisa u Bosni, Kosovu i Sandžaku. U svojim je radovima, kao antropogeograf i etnograf, istraživao o odnosu geografske okoline na patologiju određenih etnoloških skupina, napose , napose gorštaka stočara u krškim područjima (Velebit, Lika, Durmitor, Prokletije) čim je postao osnivačem naše medicinske geografije.
Sa suprugom Marijanom, etnologinjom, istraživao je Dinarske planine, Durmitor i Prokletije proučavajući antropogeografske i nozogeografske prilike te prikupljajući materijal za zagrebački Etnografski muzej. Posebice ga je zaokupljao život gorštaka stočara u krškim područjima, sezonske migracije i etnogeneza.
Bio je planinar i 1924. godine suosnivač Hrvatskoga turističkoga kluba "Sljeme" i neko vrijeme njegov predsjednik. Godine 1948. postao je prvi predsjednik Planinarskog saveza Hrvatske i Planinarskog društva "Zagreb". Bio je aktivist za zaštitu prirode i čovjekova okoliša. Njegovom su zaslugom Velika Paklenica, Rožanski i Hajdučki kuk u Velebitu i najzapadniji dio otoka Mljeta proglašeni nacionalnim parkovima. Osim toga, bavio se i zaštitom Plitvičkih jezera, a ujedno se zanimao za povijest Like i Ravnih kotara.
== Obiteljski život ==
Oženio se etnologinjom, muzikologinjom i planinarkom Marijanom Henneberg (1901. – 1987.) s kojom je imao sina Ivana Gušića, hrvatskog geologa.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Branimir Gušić – Hrvatska enciklopedija
Branimir Gušić – Hrvatski biografski leksikon

GUŠIĆ, Branimir (Gussich), otorinolaringolog, antropogeograf i planinar (Zagreb, 6. IV. 1901 — Zagreb, 6. VII. 1975). U Zagrebu 1920. završio klasičnu gimnaziju, a već za školovanja zanimao se za zoologiju, volontirao u Zoološkom muzeju i 1917. objavio svoj prvi rad. Kako nije mogao otići u Jenu na studij biologije, upisao je medicinu u Zagrebu. Istodobno je studirao povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu. God. 1926. završio je Medicinski, a 1929. i Filozofski fakultet antropogeografskom disertacijom Geneza i elementi mljetske seljačke kuće. Od 1927. radi kao asistent u zagrebačkoj Klinici za uho, nos i grlo, gdje je započeo specijalizaciju iz otorinolaringologije, a nastavio u Pragu i Beču. Za docenta Medicinskog fakulteta u Zagrebu habilitirao se 1938. a njegov je izbor za izvanrednog profesora 1940. bio osujećen. Kao antifašist je 1941. uklonjen s Klinike, 1942. uhićen, nakon 11 mjeseci zatvora otpremljen na prisilni rad u Njemačku i potom interniran kao liječnik gradske poliklinike u Beču. Po povratku u Zagreb 1945. postaje redovitim profesorom Medicinskog fakulteta i predstojnikom Klinike za uho, nos i grlo, koju će voditi do umirovljenja 1971. Obnovio je i reorganizirao Kliniku osnovavši dječji odjel, histološki laboratorij, prvi audiološki centar u nas, te postavio temelje moderne fonijatrije. U svom se radu posvetio prvenstveno nacionalnoj patologiji proučavajući sklerom i ozenu te epidemiologiju i etnogenezu endemske gušavosti na Balkanskom poluotoku. Bavio se patofiziologijom respiratorne sluznice, korozivnim ozljedama jednjaka, ozljedama frontoetmoidne regije i malignim tumorima vrata te je uz A. Šercera bio istaknuti predstavnik zagrebačke otorinolaringološke škole. Između dvaju svjetskih ratova sudjelovao je u terenskim istraživanjima endemskog sifilisa u Bosni, Kosovu i Sandžaku, a svojim je radovima o odnosu geografske okoline na patologiju određenih etnoloških skupina postao osnivačem naše medicinske geografije. Uspješno je djelovao i na drugim znanstvenim područjima, napose u geografiji (posebice antropogeografiji), etnologiji i povijesti. Sa suprugom Marijanom, etnologinjom, istraživao je Dinarske planine, Durmitor i Prokletije proučavajući antropogeografske i nozogeografske prilike te prikupljajući materijal za zagrebački Etnografski muzej. Posebice ga je zaokupljao život gorštaka stočara u krškim područjima, sezonske migracije i etnogeneza. Bio je strastveni planinar još od studentskih dana, suosnivač 1924. Hrvatskoga turističkoga kluba »Sljeme« i neko vrijeme njegov predsjednik te 1948. prvi predsjednik Planinarskog saveza Hrvatske i PD »Zagreb«. Prije II. svjetskog rata bavio se i penjanjem (Durmitor, Julijske Alpe). S K. Koranekom snimio je 1930. dugometražni planinarsko-etnografski film Durmitor, skupio bogatu fototeku Dinarida, napisao niz članaka i održao mnoga predavanja. Bio je pobornik zaštite prirode i čovjekova okoliša: predsjednik Republičkog savjeta za zaštitu prirode i Odbora za nacionalne parkove. Njegovom su zaslugom Velika Paklenica, Rožanski i Hajdučki kuk u Velebitu i najzapadniji dio otoka Mljeta proglašeni nacionalnim parkovima. Također se bavio zaštitom Plitvičkih jezera. Zanimao se za povijest, napose za prošlost Like i Ravnih kotara. U mladosti se bavio lepidopterologijom; 1921. je opisao leptire iz zbirke Z. Lorkovića i pri tome uočio posebnu formu, koja je poslije opisana kao nova vrsta Artogeia (Pieris) balcana. Također je opisao nove aberacije roda Melitaea (1922). Njegova entomološka zbirka od 2500 determiniranih primjeraka nalazi se u Hrvatskome narodnom zoološkom muzeju u Zagrebu. Radove je objavljivao u časopisima: Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva (1917–18, 1921, 1938), Planinski vestnik (Ljubljana 1921, 1932, 1935), Verhandlungen der zoologisch-botanischen Gesellschaft (Beč 1921), Hrvatski planinar (1922–26, 1928, 1932), Zeitschrift für wissenschaftliche Insektenbiologie (Berlin 1922), Otolaryngologia Slavica (Prag 1929–30), Narodna starina (1930, 1933), Liječnički vjesnik (1931–33, 1935, 1937–39, 1941, 1950–51, 1955, 1957, 1965, 1967–69), Medicinski pregled (1931, 1933, 1940), Zeitschrift für Hals-, Nasen-, Ohrenheilkunde (Berlin 1932), Građevinski vjesnik (1934–35), Polski przegląd otolaryngologiczni (Vilnius 1934), Folia oto-laryngologica orientalia (Jeruzalem 1936), Archivio italiano per le malattie della trachea (Firenca 1937), Folia stomatologica (1937), Bronchoscopia-oesophagoscopia (Pariz 1938), Priroda (1939, 1946, 1960, 1966, 1969, 1971), Srpski arhiv za celokupno lekarstvo (Beograd 1948, 1952), Zbornik radova Otorinolaringološke klinike u Zagrebu (1948), Geografski glasnik (1950), Revue de laryngologie (Bordeaux 1951, 1960, 1964), Monatsschrift für Ohrenheilkunde (Beč 1952–53, 1955, 1958, 1961, 1963, 1965, 1967–68, 1970), Acta otolaryngologica (Stockholm 1953, 1956, 1959, 1963–64, 1967, 1969–70), Journal of Laryngology (London 1953), Naše planine (1953, 1956, 1964, 1966, 1969), Rad JAZU (1953, 298; 1964, 336; 1967, 346), Radovi Medicinskog fakulteta u Zagrebu (1953–54, 1959, 1967, 1969), Bulletin der Schweizerischen Akademie der medizinischen Wissenschaften (Basel 1954), Vojnosanitetski pregled (Beograd 1954, 1956), Medicinski glasnik (Beograd 1955, 1961, 1963, 1970), Chirurgia maxillofacialis & plastica (1956, 1959, 1961, 1966), Practica otorhinolaryngologica (Basel 1956), Krš Jugoslavije (1957, 1960, 1969, 1971), Acta otorhinolaryngologica Belgica (Bruxelles 1958), Otolaryngologia polska (Varšava 1960), Journal français d’oto-rhino-laryngologie (Lyon 1961), Ljetopis JAZU (1962, 66; 1963, 68), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena (1962, 40; 1964, 42), Arhiv za higijenu rada i toksikologiju (1963), International Rhinology (Leiden 1963, 1969, 1971), Hortikultura (1966–67, 1970, 1972), Radovi Instituta JAZU u Zadru (1969, 16–17; 1971, 18). — Od 1947. bio je redoviti član JAZU i njezin glavni tajnik (1947–50). U Akademiji je bio predsjednik Odbora za narodni život i običaje te urednik 40–43. knjige Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena, kao i urednik 54–55. knjige Ljetopisa JAZU. Osnovao je Komisiju za proučavanje krša i Etnološki zavod JAZU. Također je bio član SANU, SAZU, ANUBiH te Naučnog društva Crne Gore. Bio je počasni član Zbora liječnika Hrvatske, počasni predsjednik Grčkog oto-neuro-oftalmološkog društva i dr. Nagrađen je Nagradom grada Zagreba 1948, Nagradom Republike Hrvatske za životno djelo 1969. i Nagradom AVNOJ-a 1972. DJELA: Medvednica. Planinarski vodič. Zagreb 1924. — Mljet. Antropogeografska ispitivanja. Zagreb 1931. — Durmitor. Turistički vođ (suautor B. Cerović). Beograd 1938. — Noviji pogledi u terapiji ozene. Zagreb 1951. — Nova istraživanja o patofiziologiji i terapiji akutnih korozija jednjaka. Zagreb 1954. — Otologija praktičnoga liječnika. Zagreb 1957. — Otok Mljet – naš novi nacionalni park. Zagreb 1958. — Najstarije hrvatsko naseljenje oko Nina. Zagreb 1970. — Dvadeset godina rada Koordinacionog odbora odjeljenja medicinskih nauka akademija SFRJ. Zagreb 1972.

Gušić, Branimir, hrvatski otorinolaringolog, antropogeograf i etnolog (Zagreb, 6. IV. 1901 – Zagreb, 6. VII. 1975). Uz medicinu završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Od 1927. do 1971. djelovao je na zagrebačkoj Klinici za uho, nos i grlo, od 1945. kao njezin predstojnik i sveučilišni profesor. Obrađivao je u prvom redu nacionalnu patologiju: sklerom, ozenu i endemijsku gušavost u našim krajevima. Kao geograf bavio se antropogeografijom i etnografijom, proučavajući utjecaj geografske sredine na način života i na patologiju određenih etnoloških skupina, napose gorštaka stočara u krškim područjima (Velebit, Lika, Durmitor, Prokletije); osnivač je naše medicinske geografije. Za znanstvene prinose na područjima otorinolaringologije i antropogeografije dobio je 1969. Nagradu za životno djelo. Na otoku Mljetu proučavao je genezu i razvoj seoskih zgrada, starinsko ruho te folklorna glazbala. Bio je prvi predsjednik Planinarskoga saveza Hrvatske (1948), autor nekoliko planinarskih vodiča. Kao istaknuti pobornik zaštite prirode i čovjekova okoliša bio je predsjednik Republičkoga savjeta za zaštitu prirode i Odbora za nacionalne parkove. Bio je redoviti član JAZU, osnivač Akademijine Komisije za proučavanje krša, predsjednik Odbora za narodni život i običaje (1955–75) i osnivač Etnološkoga zavoda JAZU te višegodišnji urednik Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena. Godine 1930. realizirao je dugometražni dokumentarni film Durmitor. Citiranje: Gušić, Branimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na liječnika Branimira Gušića

(doslovno iz odluke: „preimenuje se u spomen na liječnika Branimi- ra Gušića i dobiva ime“)

Wikipedia Wikidata