Celestin Medović

slikar; 1857 - 1920

Mato Celestin Medović (Kuna na Pelješcu, 17. studenoga 1857. – Sarajevo, 20. siječnja 1920.), bio je hrvatski slikar.
Jedan je od najvažnijih protagonista hrvatske slikarske scene druge polovice 19. stoljeća i početka 20. stoljeća. Zapažen uspjeh postigao je u žanru povijesnih kompozicija, a iako je svoj izraz pronašao u različitim slikarskim vrstama, značajno je doprinio afirmaciji pejzaža u hrvatskome slikarstvu.
== Životopis ==
=== Rani dani ===
Mato Celestin Medović rođen je 17. siječnja 1857. godine u Kuni na poluotoku Pelješcu u brojnoj težačkoj obitelji. Školovao se u franjevačkom samostanu u Kuni uz crkvu posvećenu Gospi od Loreta nazvanu Delorita. Gvardijan o. Paulin Majčica i samostan odigrali su važnu ulogu u njegovu ranu obrazovanju. Uz pomoć fratra o. Pacifika Radojevića 1868. godine napušta Kunu i odlazi u samostan Male braće u Dubrovniku. Nakon promjene imena u Peregrin (1873.), Mato Medović položio je zavjet (1879.), preuzeo je novo ime i postao je Mato Celestin Medović. U samostanu Male braće počeo je raditi crteže i slikati u ulju. Daljnje mu je školovanje, 1879. godine, osigurao Bernardo del Vago da Portogruaro, General franjevačkog reda iz Rima, kad je posjetio dubrovački samostan i amateru-umjetniku Medoviću obećao daljnju naobrazbu u Rimu. Djela amaterskog razdoblja nisu očuvana u velikom broju. Poznato je da je u tom razdoblju ostvario Portret fra Pavla Ljubova, oltarne pale iz franjevačke crkve u Slanom (Sv. Obitelj), iz Delorite u Kuni (Madona sa sv. Nikolom i sv. Spiridonom) i ona iz Privorja u Konavlima (Uzašašće Marijino). Godine 1880. umjetnik se priprema za putovanje u Italiju koje će, iako neće izravno obilježiti njegov slikarski opus, imati utjecaj na kasnije odluke u formiranju vlastitog umjetničkog diskursa.
=== Školovanje u Italiji ===
Odlikom Generala Bernardina del Portogruara Medović 1880. godine dolazi u Rim. U nedostatku prostora u franjevačkim samostanima smještaju ga u onaj irskih fratara; Coleggio di san'Isidoro. S. Isidoro poznato je sjedište nazarenaca u Italiji među kojima se nalazio i Medovićev učitelj Lodovico Seitz. Lodovico Seitz u tom je razdoblju s ocem Alexandrom Maximilianom radio freske u Đakovačkoj katedrali za Josipa Jurja Strossmayera što je značilo da će Medović tri mjeseca čekati svog učitelja. Premda Seitz nije izvršio utjecaj na samog umjetnika, upoznao je Medovića s tehnikom fresko slikarstva koju su nazarenci obnovili. Medović napušta Rim zbog zabrane pohađanja državne Akademije na kojoj se slika prema živim modelima. Nezadovoljan, umjetnik traži pomoć drugog učitelja Giuseppea Grandija koji radi u duhu akademizma. Utjecajem Grandija i novoga slobodnijeg načina slikanja te bogatijega kolorita, Medović ostvaruje djelo Za sprovodom (1882.) nazvano još Hodie mihi-cras tibi pohvaljenu na Međunarodnoj proljetnoj izložbi u Rimu 1882. godine. Zbog pohvala učitelja Grandija i nešto manje Seitza, General da Portogruaro poslao je Medovića na studijsko putovanje u Assisi i Firenzu kako bi se upoznao s radom starih majstora. Sljedećih pet mjeseci Medović provodi u Fucecchiju, gradiću u dolini Arna. Na poziv Tita Marconcinija Medović pomaže pri restauraciji slika kapele Delle cinque vie. Radio je na obnavljanu slika Križnog puta, ali je ostvario i izvornike poput slike Madonne, kopije poznate freske iz kapele Madonne della Misericordia, te sliku Mater amabilis namijenjenu za kor. Uz samu kapelu nalazi se franjevački samostan i samostanska crkva La vergine čiju će ogoljenu fasadu, nakon kratkog boravka u Rimu, 1883. godine oslikati Medović.
Na nagovor poznanika Medović odlazi u Firenzu gdje se školuje kod Antonia Ciserija. U djelu Mrtva priroda (1884. – 1886.), napravljenom u duhu talijanskoga narativnog realizma, vidljiv je Ciserijev utjecaj. U tom razdoblju nastaju brojni portreti poput Portreta Vinka Draganje (1883.), Lukea Waddinga, Don Jurja Pulića i Portret pape Leona XIII. Nakon kratkog „izleta“ u Faenzu 1884. godine Medović se nezadovoljan vraća u Rim. Iste je godine na proljetnoj međunarodnoj izložbi izložio djelo Super flumina Babylonis kao rezultat rada u Ciserijevoj školi. Uz slike za Chiostro spagnolo u S. Isidoru okušao se i u grafičkom mediju radeći bakropise Glavu sv. Jurja i Glavu sv. Franje. General franjevačkog reda, zbog određenih pritužbi, odlučio se 1886. godine Medovića pozvati natrag u Dubrovnik.
=== Dubrovnik ===
U Dubrovniku se umjetnik posvetio sakralnim djelima poput djela Isus pada pod križem za kapelu dubrovačke bolnice, a za samostan slika oltarnu palu Sv. Franjo klanja se križu. Među portretima ovog razdoblja vrsnoćom se ističe Portret gđice pl. B (Ike Bizzaro) (1887.). Zamijetivši talent mladog umjetnika, dr. Franjo Rački, naručitelj Medovićeve replike Portreta Rugjera Boškovića, Medovića „izvlači“ iz anonimnosti. U Zagrebu 1887. godine održana je mala komorna Izložba slika Celestina Medovića u Strossmayerovoj galeriji na kojoj je predstavljeno pet njegovih radova. Uskoro, u nadi kako bi nastavio školovanje, na nagovor bečkog slikara Emila Jakoba Schindlera, moli da mu se dopusti školovanje na Münchenskoj akademiji. General reda 1888. godine potpisao je obbedienzu kojom mu je odobrio nastavak školovanja u Münchenu.
=== München (1888. – 1893.) ===
Medović je 13. listopada 1888. godine upisao Königlishe Akademie der Bildenden Künste. Prvi je semestar pratio u klasi profesora Gabriela Hackla, usavršivši tako crtež. Sljedeća je tri semestra završio u klasi profesora Ludwiga Löfftza, dok preostalih šest provodi u Komponierklasse profesora Aleksandra Wagnera. U klasi profesora Wagnera radio je u duhu dekorativnoga povijesnog slikarstva Karla von Pilotyja. Za vrijeme münchenskog školovanja više je puta nagrađivan. Prvi je put nagrađen nakon uspješne prve godine školovanja kad je dobio nagradu Belobung für seine Leistung in Malena, a istu je nagradu zaprimio i sljedeće godine. Uslijedile su još dvije nagrade, 1891. godine dobio je malu srebrnu medalju za prvu samostalno izvedenu sliku Sv. Magdalenu, te veliku srebrnu medalju 1893. godine za djelo Bakanal. Bakanal, jedno od ključnih djela Medovićeva opusa, rezultat je minucioznih skica i studija, a ostvareno je u drugom dijelu boravka u Münchenu, od 1890. do 1893. godine, u klasi profesora A. Wagnera. Pohvale je za Bakanal doživio na Münchner Jahresausstellung u Königlicher Glaspalastu. Pohvalu i priznanje nije mu uskratio glasoviti povjesničar umjetnosti Cornelius Gurlitt. U ovom razdoblju slikao je i za samostansku crkvu St. Anna am Lehel dvije oltarne pale: Stigmatizaciju sv. Franje i palu Sv. Antuna Padovanskog.
Poznato je još da u münchenskom razdoblju nakratko posjećuje Đakovo povodom 40. obljetnice biskupa Strossmayera kojemu poklanja svoju sliku Sv. Bonaventura (1890.).
Tijekom školovanja u Münchenu umro je General Bernardino del Portogruaro (1889.) čiju je potporu uživao Medović, a za novoga je Generala postavljan, umjetniku manje sklon, Luigi Canali da Parma koji je odbio prijedlog za Medovićevo daljnje školovanje u Rimu.
=== Povratak u domovinu i djelovanje u Zagrebu ===
U Dubrovniku, ne želeći se odreći rada sa živim modelima, mecena i grof Mato Pucić „Nerun“ uredio mu je atelier u svojoj vili na Pilama. U atelieru je slikao oltarne pale i portrete Dubrovčana. U ovom kratkom razdoblju portret je i dalje najzastupljenija Medovićeva slikarska vrsta u kojoj razlikujemo dvije skupine. Prvu skupinu reprezentativnih portreta (Portret Mate Šimunkovića, Portret Joze Braenovića) karakterizira realistički pristup. Drugoj skupini pripadaju intimni portreti (portret Majke, Starog pomoraca i O. Luiggia Uccelinija). Za vrijeme kratkog boravka u Kuni nastaju najraniji Medovićevi pejzaži „Böcklinovskog štimunga“ tmurne palete (Marina u sumraku, Čempresi). U ljeto i jesen 1894. godine Medović putuje nakratko u Đakovo na dogovor s biskupom Strossmayerom. Strossmayer u želji da Medović zamijeni dvije Ansiglionijeve freske Žrtvu Abrahamovu i Žrtvu Noemovu u Đakovačkoj katedrali šalje ga na kratko putovanje u Rim i Pompeje kako bi proučio umjetnost talijanskog trecenta i quattrocenta.
==== Rana Zagrebačka faza (1895. do prijeloma stoljeća) ====
Rana zagrebačka faza prvenstveno je obilježena Medovićevim radom s Vlahom Bukovcem čiji je utjecaj vidljiv u tehničkim i kolorističkim promjenama kao i u divizonističkoj tehnici i analitičkom pristupu. U prvoj fazi radi na oslikavanju crkava Sjeverne Hrvatske. Radio je na oslikavanju ikonostasa Unijatske crkve u sv. Duha u Križevcima (1896.), zatim s Belom Čikošem Sesijom radio je freske u crkvi sv. Terezije u Požegi, freske u crkvi sv. Stjepana u Novoj Gradiški i oslik ikonostasa pravoslavne crkve u Bjelovaru. Najvažnije radove u ovoj fazi predstavljaju velike povijesne kompozicije za Zlatnu dvoranu Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10 u Zagrebu. Srijemski mučenici (1895.) prva je velika povijesna kompozicija rađena prema narudžbi Vlade iako nije namijenjena Dvorani, a primjer je sjedinjenja starog načina slikanja u duhu akademizma i novog pristupa vidljivog u svijetloj paleti boja. Ubrzo nakon prve narudžbe slijedi ona za Splitski sabor jednu od četiri kompozicije koje je Medović radio za Dvoranu Odjela za Bogoštovlje i nastavu. U Splitskom saboru (1897.) Medović se vratio starom pristupu kojeg karakteriziraju brojne i detaljne studije. Dolazak Hrvata (1903.) primjer je djela ostvarenog u mahu bez naknadnih preinaka. Krunidba Ladislava Napuljskoga (1905.) djelo je u kojem šarenilo boja i utjecaj plenerizma dolazi u potpunosti do izražaja. Posljednja ostvarena za Dvoranu bila je slika Zaruke kralja Zvonimira (1907.). Bitka na Grobničkom polju (1905.) neizvedena je povijesna kompozicija "koja u kolopletu tijela, dinamici i dubokom prostoru kojim slikar ovladava (barem koliko je na skici vidljivo) podsjeća na uzvitlane kompozicije romantizma u stilu Delacroixa".
==== Zagrebačko-pelješka faza (od prijeloma stoljeća do 1907.) ====
U razdoblju između 1898. i 1907. godine Medović provodi vrijeme u Zagrebu, ali sve više i u zavičaju gdje gradi kuću (1898.) i ljetnikovac (1901.). To se vrijeme poklapa s kasnom zagrebačko-pelješkom fazom u kojoj dolazi do znatnijega kolorističkog pročišćenja i slikanja u plain-airu. U ovoj se fazi javljaju portreti, mrtve prirode, marine i pejzaži koji će posebice biti važni u kasnijoj pelješkoj fazi. U ranoj zagrebačkoj fazi Medović rijetko radi portrete s obzirom na to da je to razdoblje u kojem Vlaho Bukovac ostvaruje primat u toj slikarskoj vrsti. Nakon odlaska Bukovca iz Zagreba, 1903. godine, Medović je dobio prigodu iskazati svoju kvalitetu (Portret pape Pia X., 1903.; Portret Klotilde Guthardt, 1903.; Taština, 1903.).
=== Povratak u zavičaj (od 1908. do 1920.) ===
==== Pelješka faza (1908. – 1912.) ====
U pelješkoj fazi od 1908. do 1912. godine Medovićevo slikarstvo oscilira između detaljnoga, preciznoga, a s druge strane silovitog i impresionističkoga pristupa. U ovoj se fazi prvenstveno posvećuje marinama i pejzažima koje postavlja na platna velikoga formata. U nekim je pejzažima vidljiva i secesijska nota poput Primorskog pejzaža, a javljaju se i pejzaži poput Krovova u snijegu (1900. – 1904.), slikanih moderno i reducirano u nekoliko bijelo ružičastih polja. Mrtve prirode, koje je započeo raditi još 1896. godine uz motive poput patke i jarebica, sve češće prikazuju morske motive (Škarpina, o. 1906.; Lebićada, 1912. – 1914.; Bonace, 1908. – 1912.). Prijelaz između pelješke i kasno pelješke faze naznačio je kratki Medovićev intermezzo u Beču od 1912. do 1914. godine. U Beču je održana njegova samostalna izložba na Schwarzenbergplatzu u Kunstsalonu G. Pisko za koju je dobio pohvale te sudjeluje na Adria izložbi (1913.). Na putu prema zavičaju zaustavio se u Opatiji gdje je 1914. godine organizirana posljednja velika izložba za Medovićeva života.
==== Kasna pelješka faza (1914. – 1918.) ====
Kasna pelješka faza poklapa se s razdobljem koje Medović provodi u Kuni za vrijeme Prvoga svjetskog rata od 1914. do 1918. godine. Medović se, u ovoj fazi, posvetio slikanju oltarnih pala i naručenih portreta, ali posebnu pažnju posvetio je intimnom pejzažu manjega formata gdje se naznake crteža gube u boji koja postaje glavno sredstvo izražavanja umjetnika (Krajoliku s vrijesom, 1914. – 1918.; Požar u Vrućici, 1917.; Požar, 1917.). Kasna pelješka faza završava 1918. godine s obzirom na to da je umjetnik obolio, a potom izgubio i vid. Na glavnoj godišnjoj skupštini JAZU, 24. travnja 1919. godine, osnovan je umjetnički razred čiji su počasni članovi postali između ostalih Vlaho Bukovac, Mato Celestin Medović i Ivan Meštrović.
Ubrzo nakon što je obolio premješten je, potkraj prosinca 1919. godine, u bolnicu u Sarajevo gdje je umro 20. siječnja 1920. godine. Pokopan je u Kuni.
== Obitelj ==
Celestin Medović je stric oca hrvatske glumice Nataše Medović, koja je karijeru napravila u Crnoj Gori, a danas živi u Italiji. Njezin sin Igor završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Veneciji s disertacijiom o Celestinu Medoviću, a član je HDLU.
== Galerija djela ==
== Spomen ==
Brončana skulptura Mate Celestina Medovića (rad Ivana Meštrovića iz 1954. godine) postavljena je 1970. godine u rodnoj mu Kuni, u Celestinov perivoj.
== Literatura ==
Kružić–Uchytil, V. Mato Celestin Medović: [1857-1920] : [monografija], Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1978.
Trostmann, T. Mato Celestin Medović i njegovi pokrovitelji: magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu ; Centar za poslijediplomske studije, 2001.
Kljaković, J.; Tadijanović, D. Katalog Izložbe Celestina Medovića, priredilo Hrvatsko društvo umjetnosti, Tipografija d.d. Zagreb, Zagreb – Split, 2-30. 6. 1939.
Fisković, C. Slikar Medović u zavičaju, Mogućnosti, Split, 1973.
Katalog izložbe Mato Celestin Medović – Retrospektiva, 1. Prosinca 2011. – 12.veljače 2012., Galerija Klovićevi Dvori, Zagreb, 2012.
Gamulin, G. Hrvatsko slikarstvo XIX. stoljeća, sv. 2, Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, Zagreb, Naprijed, 1995.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Galerija Remenk djela: Mato Celestin Medović  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. ožujka 2016. (Wayback Machine)
Mato Celestin Medović - retrospektiva, Galerija Klovićevi dvori[neaktivna poveznica]
Medović, Celestin Mato enciklopedija.hr
Izložba Celestina Medovića, Dom hrvatskih likovnih umjetnika (1938.), Zagreb (Katalog sadrži uvodnu riječ, predgovor, reprodukcije i popis izloženih radova). DiZbi.HAZU Digitalna zbirka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

MEDOVIĆ, Mato Celestin (Celestin, Celestin Mato), slikar (Kuna, danas Kuna Pelješka, 17. XI. 1857 — Sarajevo, 20. I. 1920). Zarana pristupivši franjevcima, u njih u Dubrovniku završio gimnaziju 1876. i filozofsko-teološki studij 1880, kad je i zaređen. Potom studirao slikarstvo u L. Seitza i F. Grandija u Rimu (živio u samostanu sv. Izidora irskih fratara, okupljalištu njemačkih slikara, sljedbenika nazarenskoga slikarstva) te u A. Ciserija u Firenci 1883–84. U talijanskim je gradovima do 1886, potom u Dubrovniku. ALU u Münchenu polazio od 1888 (G. von Hackl, L. von Löfftz i A. von Wagner), završio 1893. Usavršivao se u Umbriji i Toscani 1881, u Rimu i Napulju 1894. Od 1895. živio pretežno u Zagrebu, gdje je držao privatnu slikarsku školu. Napustivši Franjevački red 1897, bio primljen u kler Zagrebačke nadbiskupije. Od 1908. živio uglavnom u Kuni, s prekidom 1912–14. kad djeluje u Beču. Isprva kopirao oltarne pale iz dubrovačkih samostana i crkava. Iz talijanske i rane dubrovačke faze sačuvana su mu djela sakralne tematike i portreti (Portret pape Leona XIII, 1880–82, franjevački samostan u Dubrovniku; Portret fra Vinka Draganje, 1883–84, Galerija umjetnina u Splitu, GUS; Portret Ruđera Boškovića, 1887, Narodni muzej Srbije u Beogradu). Za školovanja u Münchenu i kratko nakon toga u duhu akademskoga realizma tamnom paletom radi intimne kompozicije (U atelijeru, 1888–90; Fratar na odru, oko 1890, NMMU) te prikaze velike izražajne teatralnosti i historiografske preciznosti zasnovane na mnogobrojnim i temeljitim studijama (Sv. Bonaventura, 1890, i Bakanal, 1893, NMMU). Među portretima ističu se oni u kojima kombinira slojevit namaz na inkarnatu i lazurni s impastom na osvijetljenim dijelovima (Portret starca, 1890–93, Umjetnička galerija Dubrovnik, UGD) te djela intimnijega, leiblovskoga karaktera (Portret majke, 1894, GUS; Portret kapetana Cibilića / Stari pomorac, 1894, UGD). Izravno u prirodi nastaju prvi njegovi ugođajni pejzaži, uglavnom u manjim formatima; kao intimne impresije izrazitih lokalnih karakteristika, odlikuju se koloritom s kontrastima rujnoga neba u predvečerje i zagasitih tonova mediteranskoga raslinja (Razvaline kod Stinive i Krajolik krošnjatih pinija, 1894; Delorita, GUS). Dijeleći u Zagrebu atelijer s V. Bukovcem, mijenja slikarsku koncepciju: registar boja širi se i postaje svjetlijim, duktus s lapidarnim potezima vidljivijim, a postupno prihvaća i nove postupke poput divizionizma, što je razvidno u kartonima za neizvedene freske Žrtva Abrahamova i Žrtva Noemova (1895, NMMU), koje je J. J. Strossmayer naručio za đakovačku katedralu. Utjecaj plenerizma i istraživanja svjetlosnih efekata potaknut će ga na bavljenje antičkim temama, u kojima pokazuje virtuoznost slikarskoga umijeća specifičnim efektima bijeloga na bijelome. Rasvijetljenom paletom pastelnih tonova slika u pleneru ženske likove u mediteranskom ambijentu (Pompejanka na terasi II, 1894, MUO; Pompejanka I, 1901; Rimljanka, oko 1906, Nacionalna umjetnička galerija, Sofija). Divizionistička tehnika doživjet će vrhunac u djelu Groblje u Kuni (oko 1900, Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku), a pod utjecajem bečke secesije i zagrebačke šarene škole priklonit će se simbolističkoj struji djelima iznimne kontemplativnosti (Portret žene, 1895–1900, GUS; Evocatio, oko 1900). Na prijelazu stoljeća afirmirat će se u raznovrsnim temama; uza sakralno slikarstvo, žanr i pejzaž, radi na portretima i mrtvim prirodama, a poglavito se orijentira na povijesne kompozicije, od kojih su najranije u duhu idealiziranoga realizma, poput slika Srijemski mučenici (1895–96, Muzej lijepih umjetnosti / Mađarska nacionalna galerija, Budimpešta) i Splitski sabor 925. godine (1897). Posljednja slika prvo je njegovo djelo izvedeno po narudžbi I. Kršnjavoga za Zlatnu dvoranu sjedišta Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu (Opatička ul., kbr. 10), ostvareno glatkom fakturom plošnoga namaza, u kojem je povijesna vjerodostojnost mjestimice narušena anakronizmima simboličnoga značenja (autoportret u suvremenoj svećeničkoj odjeći). Kasnije kompozicije za Zlatnu dvoranu odlikuju se kombiniranjem solidne forme i »faprestizma« (Dolazak Hrvata, 1903) te dekorativnošću raskošno opremljenih ambijenata s minuciozno izvedenim detaljima arhitekture, umjetničko-obrtnih predmeta, nakita i kostima u duhu engleskoga esteticizma i prerafaelitskoga slikarstva (Krunidba Ladislava Napuljskoga, 1905; Zaruke kralja Zvonimira, 1907). Odabir tema iz hrvatske povijesti, uz didaktične motive, upućuje na sudjelovanje u političkom i kulturno-nacionalnom programu isticanja povijesnih veza Hrvatske i Ugarske kao identitetskoj strategiji nacionalne kulture i umjetnosti u historicističkim okvirima. Vrstan portretist, naslikao je mnogobrojne suvremenike: od sumještana s Pelješca i kolega umjetnika do reprezentativnih portreta klera i crkvenih velikodostojnika te osoba iz javnoga i društvenoga života (Portret pape Pija X, 1903; Djevojka s prstenom, 1903, Narodni muzej Srbije u Beogradu; Adolf pl. Mošinski, 1906, Muzej grada Zagreba), među kojima se tehničkom virtuoznošću izdvajaju Portret Klotilde Guthard (1903) i Portret Zore Roman / Kraljica Jelena Lijepa (do 1907). Portreti katkad djeluju kao ulomci povijesnih slika te osciliraju u kvaliteti zbog pretjerane deskriptivnosti na štetu psihološkoga sadržaja (Portret djece baruna Vranyczanyja, 1906; Portret Frangeša, Muzej grada Zagreba; Portret Šime Mazzure, 1913). Postupno postaje sve više zaokupljen pejzažima (Malo more / Bonaca, 1898; Mjesečina, 1900–04; Brižine, 1900–04, UGD; Mrtvo more na Lokrumu, 1906), koji nakratko poprimaju obilježja simbolizma (Pejzaž s ruševinom, 1905–07, Umjetnička galerija BiH, Sarajevo), a dominantnima postaju nakon 1908. Fokusiran na mediteransko raslinje – vrijes, lavandu, brnistru, smilje, pelin, žutiku i dr. – kao lako prepoznatljive motivske i kolorističke markere, pejzaže isprva slika u velikim formatima, analitičkom postimpresionističkom metodom sitnim mrljastim i crtičastim potezima polumasnih boja, čime postiže vibrantnost površine (Proljeće/Vrijes, 1908; Poslije proljetne kiše, oko 1908; Pelješko-korčulanski kanal, 1908–12, i Pogled na Dubrovnik, oko 1909, GUS; Vrijes, 1911, NMMU), a poslije se okreće intimnijemu prikazu, smanjena registra i sužene palete (Rumeni vrijes, 1914–16). Slika 1912–14. djela komercijalnijega karaktera, u kojima donosi atraktivne vizure mediteranskoga krajolika (Brnistra u cvatu, 1912–14; Krajolik sa smiljem, do 1914); u duhu impresionizma i postimpresionizma osobito istražuje lom svjetla na morskoj površini i dinamiku valova (Mjesečina, 1912–14; Marina, oko 1914; Olujno more / Jugovina, do 1914). Mrtve prirode u početku su mu brižno aranžirane kompozicije s raznovrsnim plodovima, skladnih odnosa i suspregnute palete (Mrtva priroda I, 1898; Grožđe i smokve, 1900–04; Voće, oko 1901, NMMU), potom se razvijaju u slobodnije dispozicije uglavnom autohtonih plodova pelješkoga kraja, koji nerijetko djeluju svježe, opipljivo i živo (Grana šipka, 1904, UGD; Jesensko voće i Srdelice, oko 1906; Šargi), a među novijima ističu se one reducirane motivike, često koncentrirane na jedan oskudni motiv (Kokot, 1914–18, UGD; Trilja, oko 1916). Autor je mnogobrojnih sakralnih kompozicija i oltarnih pala (Sv. Franjo klanja se križu, 1888, franjevački samostan u Dubrovniku; Krštenje Krista, 1914, Delorita, samostan sv. Marije Loretske u Kuni), koje se odlikuju likovima svetaca sumarno izvedenih velikom skalom boja i lazurnim namazom (Sv. Petar i Pavao, župna crkva u Pašmanu; Sv. Vlaho, župna crkva u Čilipima; Madona sa sv. Antunom Padovanskim i sv. Antunom Pustinjakom, kapela sv. Antuna u Baški, sve 1893–94). Ističu se djela naglašena sklada i mirnoće kompozicije te iznimne kontemplativnosti (Sv. Jeronim, 1895, zagrebačka katedrala; Sv. Jeronim, 1914, crkva sv. Jeronima, Slano; Božićna noć / Poklonstvo pastira, Sv. Antun Padovanski i Poklonstvo kraljeva, 1917, crkva sv. Lovre, Vrboska), od kojih neka, obilježena specifičnom historicističkom dekorativnošću, graniče sa žanr-slikarstvom (Zaruke sv. Katarine, 1904; Sv. Juraj, 1906, crkva u Gornjoj Vrućici kraj Trpnja), a posebno su uspjela ona manjih formata koja se oslanjaju na tradiciju visoke renesanse i Rafaela, poprimajući obilježja inačice religioznoga simbolizma (Bogorodica, oko 1905, GUS; Madona, 1906, Nacionalna umjetnička galerija, Sofija). Autor je fresaka na fasadi franjevačke Djevičine crkve u Fucecchiju (1883), u apsidi crkve franjevačkoga samostana sv. Marije od Milosti (Osservanza) u Ceseni (Navještenje, 1885), u crkvama sv. Stjepana u Novoj Gradiški (1890) i sv. Terezije u Požegi (1899, s O. Ivekovićem); u crkvi Sv. Spasa u Kuni dekorirao je interijer (1906–07, oštećeno, sačuvano u fragmentima), a slike Sv. Petar i Sv. Pavao inkorporirane su u neogotički oltar. Radio i ikone za ikonostase u grkokatoličkoj katedrali u Križevcima 1896 (Silazak Duha Svetoga, Sv. Andrija i sv. Jakov st., Sv. Petar i sv. Pavao i dr.; ondje izradio i freske Četiri evanđelista, Žrtva Avrahamova i Kain i Abel) i u pravoslavnoj crkvi u Bjelovaru 1902 (Bogorodica s Djetetom, Isus Hrist i dr.; i freske Milosrdni Samarjanin i Bludni sin). Mnogobrojne su mu slike uništene u požaru što su ga u Kuni izazvali njemački vojnici 1943. Ilustrirao izdanje Judite M. Marulića (Zagreb 1901, s Ivekovićem) te sudjelovao u ilustriranju hrvatskoga dijela izdanja Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild (Beč 1902). Izlagao je samostalno u Zagrebu (1887, 1901. s Ivekovićem), Beču (1913) i Opatiji (1914) te skupno na Međunarodnoj izložbi u Rimu (1882, 1884), Godišnjoj izložbi u Münchenu (1890–91, 1893), Izložbi Društva za umjetnost i umjetni obrt / Društva umjetnosti / Hrvatskoga društva umjetnosti (Zagreb 1891, 1905–06, 1909, 1911, Osijek 1906), Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896), Međunarodnoj umjetničkoj izložbi u Kopenhagenu (1897), Svjetskoj izložbi u Parizu (1900), Izložbi umjetničkoga društva »Mánes« u Pragu (1903), Jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi (Beograd 1904), na izložbi Saveza jugoslavenskih umjetnika Lada (Sofija 1906), Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi (Split 1908), s društvom »Medulić« (Zagreb 1910, Split 1919; član od osnutka) i na Jadranskoj izložbi (Beč 1913). Posmrtno su mu priređene samostalne (uglavnom retrospektivne) izložbe u Zagrebu (1939, 1958, 1970, 1990, 2001, 2011), Kuni, Opuzenu i Trpnju (1971), Splitu (1971, 2001), Dubrovniku (1990, 2005. s Bukovcem i I. Meštrovićem, 2007, 2012, 2020), Koprivnici (1992), Širokom Brijegu (1996, 2002), Trstu (1999), Šibeniku i Rovinju (2001), Rijeci (2002. s E. Vidovićem) i Hvaru (2003), a slike izlagane na Jadranskoj izložbi (Split 1925), Retrospektivnoj izložbi hrvatske umjetnosti (Zagreb 1934), izložbama Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938), hrvatske umjetnosti (Berlin, Beč, Bratislava 1943), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. vijeka (Beograd, Zagreb, Ljubljana, Moskva, Lenjingrad, Bratislava, Prag, Varšava, Krakov 1946–48), Plavi salon (Zadar 1957), Slikarstvo XIX stoljeća u Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka 1961), »Medulić« (Zagreb 1962), Počeci jugoslavenskog modernog slikarstva (Beograd 1972), Sto godina Strossmayerove galerije (Zagreb 1984), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Od Babića do Vidovića (Zagreb 1993), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Slikarski portreti 19. stoljeća iz fundusa Moderne galerije (Zagreb 1997), Historicizam u Hrvatskoj (Zagreb 2000), Secesija u Hrvatskoj (Zagreb 2003), Skriveno blago MUO (Zagreb 2005), Hrvatsko moderno slikarstvo 1880–1945. u privatnim zbirkama (Zagreb 2006), Sto vrhunskih djela hrvatskih umjetnika iz zbirki Narodnog muzeja u Beogradu (Zagreb 2007), Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja (Zagreb 2009), Zagreb – München. Hrvatsko slikarstvo i ALU u Münchenu (Zagreb 2009), Prva dalmatinska umjetnička izložba (Split 2010), Alegorija i Arkadija (Zagreb 2013), Umjetnički život u Splitu 1919–1941 (Split 2016), Umjetnine iz privatnih zbirki srednje Dalmacije (Split 2016), Veličanstveni Vranyczanyjevi (Zagreb 2016), Izazov moderne: Zagreb – Beč oko 1900 (Zagreb, Beč 2017), Ars et virtus. Hrvatska – Mađarska (Zagreb, Budimpešta 2020–21), Povijest i umjetnost na zidovima palače u Opatičkoj 10 (Zagreb 2020) i Ideal i stvarnost. Prvo zlatno doba mađarskog slikarstva i začeci hrvatske moderne umjetnosti (Zagreb 2024) te na izložbama privatnih zbirka i donacija (Zbirka dr. F. Kajfeža, Koprivnica 1980; Zbirka Bauer, Samobor 1986, Zagreb 1989, Vukovar 2015; Zbirka Kanižaj, Koprivnica 1988, Zagreb 1996; Zbirka dr. V. Perčića, Zagreb 1989; Zbirka Lacković Croata, Zagreb 1997, Đurđevac 2012; Zbirka Faggian, Pula 2011; Zbirka Hanžeković, Rovinj 2012, Zagreb 2016; Kolekcija Vugrinec, Zagreb i Varaždin 2015, Ljubljana 2016; Zbirka Roglić, Zagreb 2017). Isprva dio Bukovčeva kruga »mladih« koji su se protivili akademizmu i zauzimali za modernije vrijednosti, ubrzo istupa iz Društva hrvatskih umjetnika i, vjerojatno na poticaj Kršnjavoga, staje u obranu brošure Anarkija u hrvatskoj književnosti i umjetnosti F. K. Kuhača (1898) javnim pismom, u kojem, zagovarajući platonističku estetiku, osuđuje secesiju kao ekscentričnu i prolaznu školu (Narodni list, 1898, 64). Poslije se kritikom domaćih umjetničkih prilika sukobio s Kršnjavim (Odgovor na Prilog povjesti savremene hrvatske umjetnosti. Hrvat, 1913, 51–54). Među najistaknutijim protagonistima hrvatske moderne, osobito poznat po monumentalnim figuralnim kompozicijama besprijekorne tehničke izvedbe, jedan je od utemeljitelja profesionalizacije likovnoga života te pionira modernoga hrvatskoga pejzažnoga slikarstva, u kojem je – prikazima panorama s autohtonim mediteranskim biljem kao amblemima kolektivne nacionalne percepcije južne Dalmacije – začetnik posebne vrste južnodalmatinskoga pejzaža. Bio je počasni član JAZU od 1919. Uprizorili su ga Bukovac (ulje, 1894, Umjetnička galerija BiH, Sarajevo; 1896), R. Petrović (Hrvatska prosvjeta, 1920, crtež) i Meštrović (1955, bronca; postavljeno u Kuni 1971); u 1890-ima fotografirao ga je D. Inkiostri Medenjak. O njem je snimljen dokumentarni film M. C. Medović (B. Žižić, 1991). Pjesme su mu posvetili A. Tresić Pavičić (Glasnik Matice dalmatinske, 1901–02, 1), R. Roter (Novo doba, 1921, 25) i L. Paljetak (Dubrovnik, 2003, 1). Po njem u Kuni nose ime galerija, osnovana 2012, i KUD, koje čuva njegovu rukopisnu ostavštinu (vlastoručni zapisi, pisma, rkp. Majstor s našeg mora. Život i rad Celestina Medovića N. Subotića i dr.), prema kojoj je priređena Autobiografija (Kuna 2015). LIT.: N. Tordinac (N. T.): Sv. Franjo Assisijski. Vienac, 17(1885) 34, str. 537, 543. — C. Gurlitt: Die Münchener Ausstellungen. Die Kunst unserer Zeit (München), 1893, 2, str. 83–85. — K. Šegvić: Naša pisma. Nada, 2(1896) 17, str. 335–336. — K. Zajčić: Slikar Celestin Medović. Ibid., 9, str. 175–177. — -sn-: Kroatische Künstler in Kopenhagen (razgovor). Agramer Tagblatt, 12(1897) 8. V, str. 4–5. — D. Plavšić: List na uredničtvo. Hrvatska domovina, 1899, 28. XII, str. 2. — K. Šegvić: Opis slike Sabor kralja Tomislava. Zagreb (1900). — A. Bazala (-β.-): Izložba slika C. M. Medovića, O. Ivekovića i drugova. Vienac, 33(1901) 20, str. 399–400. — I. Kršnjavi: Proljetna izložba umjetnina. Narodne novine, 67(1901) 11. V, str. 1–3; 15. V, str. 1–3. — M. Marjanović (M. M): Dvije izložbe. Život, 1901, III/4–6, str. 186–187. — Dolazak Hrvata. Nova slika hrvatskoga slikara Celestina Medovića. Zagreb 1903. — P. Knoll (k): Bei Fra Cölestin Medović. Agramer Tagblatt, 18(1903) 28. V, str. 2–3. — V. Lunaček: Bei Celestin Medović. Agramer Zeitung, 79(1904) 27. VIII, str. 1–2. — I. Kršnjavi: Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba. Hrvatsko kolo, 1(1905) str. 225, 268–269, 277–278, 282, 289–290, 302. — V. Bukovac: Otvoreno pismo presv. gosp. Izidoru Kršnjavomu. Naše jedinstvo, 13(1906) 24. III, str. 1. — V. Lunaček: Prilozi za povijest hrvatske umjetnosti. Savremenik, 1(1906) I/6, str. 417–418. — I. Kršnjavi: Prilog povijesti savremene hrvatske umjetnosti. Narodne novine, 79(1913) 12. VII, str. 1. — A. G. Matoš (A. G. M.): Hrvatski umjetnici i »Adria« izložba. Obzor, 54(1913) 8. VII, str. 2. — Z. Butković (Z. B.): Hrvatski umjetnici na »Adria« izložbi. Ibid., 6. VII, str. 3. — R. Katalinić Jeretov (R. K. J.): Opatijska pisma. Narodni list, 53(1914) 2. V, str. 2. — V. Lunaček: Petnaest godina hrvatske umjetnosti. Savremenik, 9(1914) 4, str. 206. — N. Subotić: Celestin Medović na selu. Hrvatska prosvjeta, 1(1914) 8, str. 372–374. — Z. Butković (Z. B.): O Medoviću. Obzor, 54(1914) 30. I, str. 1. — (Nekrolozi): Jadran, 2(1920) 30. I, str. 2; Jugoslavenski list, 3(1920) 27. I, str. 1–2; Katolički list, 71(1920) 4/5, str. 40; List Dubrovačke biskupije, 20(1920) 2, str. 24; Novo doba, 3(1920) 27. I, str. 2; Zagrebačke novine, 1(1920) 28. I, str. 2. — A. Gašpić, Hrvat, 2(1920) 23. III, str. 2. — »J-n«., Narodna svijest, 2(1920) 6, str. 2. — M. Kleiber, Hrvatska obnova, 2(1920) 20, str. 2. — N. Subotić, Novo doba, 3(1920) 9. II, str. 2–3. — y: Graničar, 2(1920) 5, str. 2. — N. Subotić: Iz ateljera C. Medovića. Hrvatska prosvjeta, 7(1920) str. 272–282. — Isti: Posljednji dani Celestina Medovića. Vedre hrvatske duše, 1(1922) str. 323–329. — Isti: Iz ateljera Celestina Medovića. Hrvatska duša, 3–4(1924–25) str. 710–725. — I. Delalle (d.): Celestin Medović. Novo doba, 8(1925) 26. VII, str. 7. — N. Subotić: Medović (monografijski prikaz). Hrvatska prosvjeta, 12(1925) 7, str. 159–163; 8/9, str. 193–194; 10, str. 223–225; 13(1926) 1, str. 15–17; 2, str. 39–41; 3, str. 59–63; 4, str. 85–89; 5, str. 112–114; 7/8, str. 162–164; 9, str. 187–191; 10, str. 214–216; 11, str. 237–239; 14(1927) 2, str. 32–36; 4, str. 88–89; 6, str. 143–144; 9, str. 191–193; 12, str. 266–267; 15(1928) 2, str. 38–39; 3, str. 63–65. — Lj. Babić (Lj. B.): Celestin Medović. Obzor, 71(1930) 15. III, str. 2–3. — N. Subotić: U obranu Celestina Medovića. Hrvatska straža, 4(1932) 12. VI, str. 4–5; 14. VI, str. 4–5; 16. VI, str. 4; 17. VI, str. 4; 18. VI, str. 4. — S. Banović: Matica hrvatska i Celestin Medović. Jadranska vila, 6(1933) 6/7, str. 67–70. — md.: Celestin Medović kao književnik. Obzor, 74(1933) 22. IX, str. 2–3. — L. Perinić: Celestin Medović. Omladina, 18(1934–35) 1, str. 30–31. — N. Subotić: Celestin Medović, slikar našega mora. Jadranska straža, 15(1937) 8, str. 308–309. — Isti: Prerafaeliti i Celestin Medović. Katolička riječ, 3(1937) 52, str. 3. — Isti: Katalog slika Celestina Medovića. Jadranski dnevnik, 4(1937) 12. IV, str. 3, 6; 19. IV, str. 3, 6; 12. V, str. 3, 6; 19. V, str. 3, 6; 24. V, str. 3, 6; 31. V, str. 2–3; 7. VI, str. 2–3; 16. VI, str. 2–3; 23. VI, str. 3, 6; 1. VII, str. 3, 6; 6. VII, str. 2–3; 5(1938) 6. V, str. 4–5. — V. Han (V. M.): Retrospektivna izložba Celestina Medovića. Obzor, 79(1939) 18. IV, str. 1–2. — (Katalozi izložba): (J. Tadijanović), Zagreb 1939. — N. Šimunić, Zagreb 1958. — J. Uskoković, Zagreb 1970. — C. Fisković, Trpanj 1971. — V. Kružić-Uchytil, Zagreb—Dubrovnik 1990. — G. Kovačić i D. Jalšić, Koprivnica 1992. — B. Rauter Plančić, Zagreb 2001. — I. Slade, Split 2001. — I. Zidić, Rovinj 2001, Zagreb 2011 (s potpunijom lit. od 1978). — R. Vojvoda, Dubrovnik 2020. — V. Kušan: Ars et artifex. Zagreb 1941. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata. Zagreb 1943, 122–127. — N. Subotić: Slikarska nabožna lirika Celestina Medovića. Kalendar sv. Ante, 19(1944) str. 86–92. — C. Fisković: Okupator je spalio Medovićeve slike. Vjesnik, 5(1945) 24–26. XII, str. 13. — J. Miličić: Na zgarištu Medovićevih slika. Slobodna Dalmacija, 10(1952) 19. II, str. 2. — P. Giunio: Celestin Medović. Matica, 5(1955) 9/10, str. 215–216. — A. Mohorovičić: Retrospektivna izložba C. Medovića. Bulletin JAZU, 6(1958) 3, str. 206. — R. Putar: Mala likovna kronika. Čovjek i prostor, 5(1958) 79, str. 7. — M. Peić: Celestin Medović. Republika, 15(1959) 10, str. 6–8. — C. Fisković: Slikar Medović u zavičaju. Split 1973. — V. Kružić-Uchytil: Mato Celestin Medović (s potpunijom lit.). Zagreb 1978. — K. Prijatelj: Vrijedna monografija. Slobodna Dalmacija, 37(1979) 7. IV, str. 6. — O. Maruševski: Kulturni i prosvjetni program Ise Kršnjavoga na zidovima palače u Opatičkoj ulici 10. Iz starog i novog Zagreba, 1984, 6, str. 210, 215–217, 219–221. — Ista: Iso Kršnjavi kao graditelj. Zagreb 1986. — N. Beroš: Buntovnik općeg mjesta. Danas, 9(1990) 454, str. 76–77. — E. Cvetkova: Pjesnik vjere i vrijesa. Večernji list, 34(1990) 18. XI, str. 9. — T. Maroević: Svjetlost i u sjeni. Dubrovnik, 1(1990) 1/2, str. 295–297. — (Prilozi A. Karamana, V. Malekovića i V. Kružić-Uchytil). Dubrovački horizonti, 22(1991) 31, str. 110–127. — G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XIX. stoljeća. Zagreb 1995. — K. Kamenov: Celestin Medović, prvi do Bukovca. Kontura, 11(2001) 67/68, str. 28–30. — V. Kusin: Ponovno otkriveni Medović. Vjesnik, 64(2003) 25. IV, str. 15. — Dubrovnik (tematski blok), 14(2003) 1, str. 5–67. — O. Maruševski: Društvo umjetnosti 1868–1879–1941. Zagreb 2004, passim. — Spomenik Matu Celestinu Medoviću. Orebić—Kuna 2007. — M. Georgieva: South Slav Dialogues in Modernism. Sofia 2008. — I. Kraševac: Reprezentativnost s pedigreom. Vijenac, 16(2008) 374, str. 22. — I. Kraševac, P. Prelog i Lj. Kolešnik: Akademija likovnih umjetnosti u Münchenu i hrvatsko slikarstvo. Zagreb 2008. — B. Vujanović: Münchenski svjetionici i iluzije. Vjesnik, 69(2008) 29. VIII, str. 32. — Hrvatska umjetnost. Povijest i spomenici. Zagreb 2010. — P. Senjanović: Mato Celestin Medović. Kontura, 22(2012) 116, str. 31–33. — S. Nosić: Mato Celestin Medović i Mala braća. Dubrovnik, 24(2013) 3, str. 42–62. — B. Lucić: Medovićeve dnevničke bilješke. Slobodna Dalmacija, 72(2015) 17. XII, str. 34. — S. Bulimbašić: Društvo hrvatskih umjetnika »Medulić« (1908–1919). Zagreb 2016. — P. Prelog: Hrvatska moderna umjetnost i nacionalni identitet. Zagreb 2018. — I. Kokeza: Historijsko slikarstvo u Hrvatskoj od ilirskog pokreta do Drugog svjetskog rata (disertacija). Filozofski fakultet u Zagrebu, 2022, passim. — P. Vugrinec: Hrvatsko slikarstvo simbolizma i secesije. Zagreb 2023. — I. Kokeza: Medovićev Bakanal: najvažniji prizor antičke tematike u hrvatskom slikarstvu. Vijenac, 33(2025) 806, str. 30.

Medović, Mato Celestin, hrvatski slikar (Kuna Pelješka, 17. XI. 1857 – Sarajevo, 20. I. 1920). Jedan od najistaknutijih predstavnika prvoga naraštaja slikara hrvatske moderne, koji je postavio temelje modernomu hrvatskom pejzažu.Školovanje u inozemstvu i prvi radovi Podrijetlom iz siromašne težačke obitelji, kao devetogodišnjak odlazi u franjevački samostan u rodnome mjestu. U Dubrovniku je, kao sjemeništarac u samostanu Male braće, 1874. uzeo redovničko ime Celestin te 1880. diplomirao na bogosloviji, kada je i zaređen za svećenika. Zanimajući se za slikarstvo, od 1881. živi u samostanu sv. Izidora u Rimu, okupljalištu sljedbenika nazarenaca, te uči kod Lodovica Seitza i Francesca Grandija. Nezadovoljan studijem, 1883–84. školovanje nastavlja u privatnoj školi Antonija Ciserija u Firenzi. U to doba slika religijske slike i portrete (Portret pape Leona XIII, 1880–82., samostan Male braće, Dubrovnik; Portret fra Vinka Draganje, 1883–84., Galerija umjetnina, Split, GUS) u tragu epigona nazarenskoga slikarstva, s kojima nastupa na Međunarodnim izložbama u Rimu (1882., 1884). Studirao je potom 1888–93. na Akademiji u Münchenu (Gabriel von Hackl, Ludwig von Löfftz i Alexander von Wagner), gdje prihvaća akademski realizam. U tamnoj paleti, nerijetko služeći se fotografskim aparatom kao slikarskim pomagalom, slika intimne prizore (Fratar na odru, oko 1890., NMMU) i figuralne kompozicije izražene teatralnosti i historiografske preciznosti, poput slike Bakanal (1893., NMMU). Među portretima ističu se oni intimnijega, leiblovskoga karaktera (Portret starca, 1890–93., UGD; Portret majke, 1894., GUS), a izravno pred motivom nastaju i najraniji pejzaži izraženijega kolorita i ugođaja (Razvaline kod Stinive i Krajolik krošnjastih pinija, 1894).Zagrebačko razdoblje Istodobno surađuje sa zagrebačkom likovnom scenom (s Društvom umjetnosti izlaže u Zagrebu 1891) te od 1895. djeluje u Zagrebu, gdje je držao privatnu slikarsku školu. Dijeleći atelijer s Vlahom Bukovcem, istražuje svjetlosne efekte, posvjetljuje i proširuje registar boja te, okrećući se antičkim temama, slika ženske likove u mediteranskom ozračju rasvijetljenim pastelnim nijansama s puno bjeline (Pompejanka na terasi II, 1894., MUO). Postupno prihvaća i divizionističku metodu (kartoni za neizvedene freske Žrtva Abrahamova i Žrtva Noemova, narudžba Josipa Jurja Strossmayera za đakovačku katedralu, 1895., NMMU), osobito izraženu u slici Groblje u Kuni (oko 1900., Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku).Osim reprezentativnih portreta crkvenih velikodostojnika (Portret pape Pija X, 1903), slikao je sumještane s Pelješca, umjetnike te osobe iz javnoga i društvenoga života, povremeno oscilirajući u kvaliteti (Djevojka s prstenom, 1903., Narodni muzej Srbije, Beograd; Portret Klotilde Guthard, 1903; Adolf pl. Mošinski, 1906., MGZ). Istodobno je slikao mrtvu prirodu (Voće, oko 1901., NMMU; Grana šipka, 1904., UGD; Jesensko voće i Srdelice, oko 1906), ilustrirao Juditu Marka Marulića (Zagreb 1901., s Otonom Ivekovićem) te sudjelovao u ilustriranju hrvatskoga dijela monografije Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild (Beč 1902).Predstavio se u to vrijeme samostalnom izložbom u Zagrebu (1901., s O. Ivekovićem), te na važnim europskim (Milenijska izložba u Budimpešti, 1896., Međunarodna umjetnička izložba u Kopenhagenu, 1897., Svjetska izložba u Parizu, 1900) i prvim velikim južnoslavenskim izložbama (Jugoslavenska umjetnička izložba u Beogradu, 1904; s udruženjem »Lada« u Sofiji, 1906).Historijsko slikarstvo i narudžbe za Zlatnu dvoranu Zahtijevajući osobnu i umjetničku slobodu, što je podrazumijevalo i slikanje aktova, ubrzo dolazi u konflikt s crkvom; 1897. na vlastiti je zahtjev sekulariziran te je postao svjetovnim svećenikom Zagrebačke nadbiskupije. Iste godine pridružio se Društvu hrvatskih umjetnika (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika), postavši dijelom kruga koji je zagovarao moderne vrijednosti. Međutim, već sljedeće godine istupio je iz Društva te, vjerojatno na poticaj Isidora Kršnjavoga, javnim pismom podupro konzervativni i protumoderni napad Franje Ksavera Kuhača na mlade umjetnike.Nakon što se istaknuo historijskom kompozicijom u duhu idealiziranoga realizma Srijemski mučenici (1895–96., Muzej lijepih umjetnosti u Budimpešti), koju je mađarska vlada otkupila, Kršnjavi od njega za Zlatnu dvoranu naručuje sliku Splitski sabor 925. godine (1897), u kojoj povijesnu vjerodostojnost obogaćuje anakronizmima, poput umetnutog autoportreta u suvremenoj svećeničkoj odjeći, te potom i niz djela u kojima prevladava didaktički motiviran odabir tema u skladu s politikom isticanja povijesnih veza Hrvatske i Ugarske (Dolazak Hrvata, 1903; Krunidba Ladislava Napuljskoga, 1905; Zaruke kralja Zvonimira, 1907). Premda u stilskom smislu u kompozicijama dolazi do izražaja »faprestizam«, dekorativnost raskošno opremljenih ambijenata, minuciozno izvedeni detalji arhitekture, uporabnih predmeta i kostimografije rezultirali su nekima od vrhunaca toga žanra u hrvatskome slikarstvu.Sakralno slikarstvo Od početaka naklonjen sakralnoj tematici, za rimokatoličke, pravoslavne i unijatske crkve izradio je mnogobrojne kompozicije i oltarne pale, koje se uglavnom odlikuju sumarno izvedenim likovima svetaca ostvarenim širokom skalom boja i lazurnim namazom (Sv. Franjo klanja se križu, 1888., samostan Male braće u Dubrovniku; Krštenje Krista, 1914., samostan Gospe Delorite u Kuni; Sv. Vlaho, župna crkva u Čilipima). Među njima ističu se djela iznimne kontemplativnosti (Sv. Jeronim, 1895., zagrebačka katedrala) te ona rađena u duhu specifične inačice religioznoga simbolizma oslonjena o tradiciju visoke renesanse i Rafaela (Bogorodica, oko 1905., GUS). Autor je fresaka u talijanskim franjevačkim crkvama u Fucecchiju (1883) i Ceseni (1885), te u crkvama sv. Stjepana Kralja u Novoj Gradišci (1890) i sv. Terezije u Požegi (1899., s O. Ivekovićem). Radio je i ikone za ikonostase u grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice u Križevcima (1896) i u pravoslavnoj crkvi Sv. Duha u Bjelovaru (1902).Pelješka faza i posvećenost krajoliku Od 1900. dio godine živi na Pelješcu, zbog čega se postupno sve više okreće pejzažu, koji ponekad poprima i obilježja simbolizma (Mjesečina, 1900–04; Brižine, 1900–04., UGD; Mrtvo more na Lokrumu, 1906; Pejzaž s ruševinom, 1905–07., Umjetnička galerija BiH u Sarajevu), a od 1908. trajno se ondje nastanjuje te izlaže kao član Društva hrvatskih umjetnika »Medulić« (1908., 1919). Intenzivno zaokupljen krajolikom, osobito mediteranskim raslinjem (vrijes, lavanda, brnistra, smilje, pelin, žutika), pejzaže je isprva slikao u velikim formatima i analitičkom postimpresionističkom metodom – sitnim mrljastim i »crtičavim« potezima polumasnih boja (Pelješko-korčulanski kanal, 1908–12. i Pogled na Dubrovnik, oko 1909., GUS; Vrijes, 1911., NMMU), a poslije se okreće djelima intimnijega karaktera, manjega formata i smanjenoga kolorističkoga registra (Rumeni vrijes, 1914–16).U nastojanju da se afirmira u inozemstvu, 1912–14. živio je i izlagao u Beču te slikao djela komercijalnijega karaktera u kojima je donosio atraktivne vizure mediteranskoga krajolika, pri čemu se osobito posvetio marinama te istraživanju loma svjetla na morskoj površini i dinamike valova (Brnistra u cvatu, Mjesečina, obje 1912–14; Krajolik sa smiljem, Olujno more/Jugovina, obje do 1914).Posmrtno su mu priređene mnogobrojne retrospektivne izložbe, među kojima se ističu one održane u Muzeju za umjetnost i obrt (1990) i Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu (2011), te u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku (1990., 2020). Monografiju o njemu napisala je Vera Kružić-Uchytil (1978). U Kuni je 1971. postavljen brončani Spomenik Mate Celestina Medovića koji je 1955. izradio Ivan Meštrović. Citiranje: Medović, Mato Celestin. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata