Cvijeta Zuzorić

pjesnikinja; 1552-1648

Cvijeta Zuzorić (u izvorima na talijanskom Flora Zuzori, Floria Zuzzeri) (Dubrovnik, oko 1552. – Ancona, 1648.), hrvatska pjesnikinja. Mnogi glasoviti hrvatski i talijanski pjesnici su je slavili svojim pjesmama i posvećivali joj svoja djela, npr. Dinko Zlatarić, Nikola Gučetić, Torquato Tasso i drugi.
== Životopis ==
Cvijeta Zuzorić kći je Frana i Marije Radaljević. Imala je petero braće: Vlaha (umro u djetinjstvu), Petra, Vlaha (drugog), Bernarda i Nikolu te pet sestara: Niku, Margaritu, Lukreciju, Elizabetu i Katarinu. Crvenokosa Dubrovkinja koja kao djevojčica odlazi s ocem trgovcem u Anconu gdje je stekla visoku naobrazbu i družila se s mnogim umjetnicima. Udala se 1570. godine, za bogatog plemića Bartolomea Pescionija koji je imenovan firentinskim veleposlanikom u Dubrovačkoj Republici. Bartolomeo Pescioni bavio se također trgovinom i bankarstvom. Po povratku u rodni grad okuplja umjetnike na svom ladanjskom zdanju u Čibači gdje vode znanstvene rasprave i razgovore o umjetnosti. Mnogi su joj nakon njezina povratka u rodni grad zavidjeli i napadali je zbog zavisti ili slobodoumnosti. U obranu joj staje najbolja prijateljica i prva dubrovačka feministkinja Mara Gundulić Gučetić. U posveti napisanoj 1582. godine, objavljenoj 1584. godine u predgovoru filozofskog djela njezina supruga Nikole, stala je u obranu svih žena te se zatim žestoko okomila na zavidnike. Bartolomeo Pescioni radno mjesto konzula predao je 1582. godine Firentincu Rafaelu Naldiniju. Nakon odlaska iz Dubrovnika u Anconu Cvijeta se više nije vraćala u Dubrovnik, a muž joj je Bartolomeo umro 18. lipnja 1593. godine.
Umrla je u Anconi 1648. godine. Pokopana je 1. prosinca 1648. godine u istoj grobnici sa svojim ocem.
Do sad se za dvije slike iz sedamaestog stoljeća smatralo da predstavljaju Cvijetu, ali je danas poznato i znanstveno potvrđeno da niti jedna od te dvije slike ne prikazuju nju nego neke druge danas nepoznate osobe.
O njenom životu objavio je dramu 1941. dubrovački književnik Ernest Katić.
Poznata je pjesma Cvijeta Zuzorić s albuma Veče je naš prijatelj, Buca i Srđana iz 1974. godine.
== Izvori ==
Luko Paljetak, Slučaj Cvijete Zuzorić. Državni udar ljepotom, Vijenac, broj 195, 26. srpnja 2001.
Mirko Tomasović, Još jedan cvijet u Cvijetinoj kosi  Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. studenoga 2009. (Wayback Machine), Vijenac, broj 409, 4. studenoga 2009.
== Vanjske poveznice ==
Cvijeta Zuzorić Hrvatska enciklopedija

Zuzorić, Cvijeta, hrvatska pjesnikinja (Dubrovnik, oko 1552 – Ancona, 1648). Školovala se u Anconi. God. 1570. udala se za firentinskoga plemića Bartolomea Pescionija te s njim do 1583. živjela u Dubrovniku, gdje je on bio konzul. Slovila je za ljepoticu iznimne naobrazbe, vladala je talijanskim, možda i latinskim jezikom, a pjesme je pisala na hrvatskom i talijanskom jeziku, no nije pronađena ni jedna. D. Zlatarić posvetio joj je epilij Ljubav Pirama i Tizbe (1597), a pjesme su joj posvetili i M. Bunić Babulinović i M. Monaldi. U njezinu je čast T. Tasso napisao tri soneta i pet madrigala. Cvijeta je sugovornica Marije Gundulić, supruge N. V. Gučetića, u Dijalogu o ljepoti i Dijalogu o ljubavi (1581), koja u predgovoru Gučetićevoj knjizi Razgovor o Aristotelovoj Meteorologici (1584) brani Cvijetu od kleveta, oštro kritizirajući dubrovačku sredinu i odnos Dubrovčana prema njoj. Zbog toga je to izdanje bilo zabranjeno. Cvijeta Zuzorić ostala je do danas simbolom renesansne ljepote. Citiranje: Zuzorić, Cvijeta. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata