Dimitrija Demeter

preporoditelj i književnik; 1811-1872

Dimitrija Demeter (Zagreb, 21. srpnja 1811. – Zagreb, 24. lipnja 1872.) bio je hrvatski pjesnik, dramatičar, prevoditelj, publicist, kazališni kritičar, književni i kazališni djelatnik grčkoga podrijetla.
== Životopis ==
Dimitrija Demeter rodio se u Zagrebu 1811. godine. Potječe iz trgovačke obitelji grčkoga podrijetla (neki izvori navode i cincarsko i vlaško podrijetlo). Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1827. godine. Bio je pjesnik, pripovjedač i dramski pisac, a među kulturnim djelatnicima svojega doba posebice je zaslužan za razvitak novijega hrvatskoga kazališta, kojem je od 1840. godine pa do sredine šezdesetih godina 19. stoljeća bio neprijepornim vođom. Studirao je filozofiju u Grazu (1827. – 1829.), a medicinu u Beču (1829. – 1834.) i Padovi (1834. – 1836.) gdje je i doktorirao radnjom o meningitisu 1836. godine. Za vrijeme studija bavio se književnim radom, a nakon povratka sa studija u domovinu priključuje se Ilirskom pokretu. Isprva je radio kao liječnik, a od 1841. godine bavi se samo književnošću. U svojim dramskim tekstovima nastojao je spojiti tradiciju stare hrvatske knjiženosti s tendncijama u europskoj drami. Služio se najčešće povijesnim temama kako bi izrazio svoje domoljubne težnje i progovorio o aktualnim društvenim prilikama. Za vrijeme boravka u Beču Demeter je bio, 1850. godine, sudionik i potpisnik Bečkog književnog dogovora, a kasnije tiskani rječnik smatrao se temeljem hrvatskog i srpskog književnojezičnog jedinstva.
Demeter je jedan od utemeljitelja HNK-a, na njegov poticaj Hrvatski sabor utemeljio je stalno kazalište, kojemu je bio upravitelj i dramaturg. Osim njegova književnog i kazališnog rada treba spomenuti da je 1849. godine Demeter zamijenio Ivana Mažuranića u Beču u odboru za izradu rječnika pravnih i političkih naziva (Juridisch-politische Terminologie). Nakon revolucionarne 1848. godine u skladu s načelom ravnopravnosti naroda i jezika, trebalo je prevesti popis njemačkih pravnih i političkih naziva na sve jezike Austrijskog carstva. Zbog sličnosti slavenskih jezika osnovana je zajednička komisija s posebnim sekcijama za pojedine jezike. Demeter je najviše doprinio za hrvatski jezik i pri završetku posla imenovan je glavnim urednikom hrvatskoga dijela toga rječnika. Rječnik je dovršen potkraj 1849. godine. Najprije je tiskano njemačko-češko, njemačko-poljsko te njemačko-rutensko izdanje, a zajedničko njemačko-hrvatsko-srpsko-slovensko izdanje (Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Oesterreichs. Deutsch-kroatische, serbische und slovenische Separat-Ausgabe) tiskano je tek 1853. godine. Bio je odbornik Matice ilirske. Uređivao je almanah Iskra, Südslavische Zeitung, Danicu, Narodne novine, Hrvatski sokol.
Demeter umro je u Zagrebu 24. lipnja 1872. godine i pokopan je na pravoslavnom groblju na Pantovčaku, a 15. listopada 1885. godine njegovi posmrtni ostatci preneseni su u arkadu preporoditelja na Mirogoju.
== Književno stvaralaštvo ==
Pisao je pripovijetke, feljtone, književne i kazališne kritike, libreta za opere Vatroslava Lisinskog Ljubav i zloba i Porin te drame Dramatička pokušenja I. (1838.) i Dramatička pokušenja II. (1844.), a iznimno je važna njegova uloga u organiziranju kulturnog života u Zagrebu i Hrvatskoj. U ranoj dobi pisao je na novogrčkome jeziku a nakon povratka sa studija aktivno se uključuje u preporod i piše na hrvatskome jeziku.
=== Grobničko polje ===
Jedno od njegovih najpoznatijh ostvarenja je ranoromantička poema Grobničko polje, nastala 1842. godine u povodu 600. obljetnice bitke na Grobničkom polju, gdje su prema legendi Hrvati porazili Mongole (Tatare). To djelo u svim elementima pokazuje da ga je pisao doista talentiran stvaratelj, iako mu je to bio literalni prvijenac.
U njemu se isprepleću dva osnovna motiva: motiv krajolika i motiv domoljublja. Isto tako po uzoru na Byrona u Grobničkom polju pojavljuje se pojam svjetske boli. Demeter se koristi desetercima i dvanaestercima kako bi izbjegao monotonu šablonu narodne pjesme, a ističući u prvi plan slikanje snažnih karaktera junaka i njihove strasti, on svojoj poemi umjesto narativne epske tendencije daje jaku dramatsku notu, posjećajući nas na Byronovo stvaralaštvo.
Temeljna se vizija pjesnikova svodi na isticanje općeljudskog problema: borbe između dobra i zla, pri čemu dobro uvijek na kraju pobjeđuje, pa taj Demetrov spjev-poema u mnogočemu, i stihom i temom, najavljuje najznačajnije djelo toga književnog razdoblja, spjev Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića. Unutar poeme posebno mjesto zauzima Pjesma Hrvata, osmeračka budnica danas najpoznatija po svom početnom stihu "Prosto zrakom ptica leti". Uglazbio ju je Vatroslav Lisinski i bila je iznimno popularna u razdoblju ilirizma.
Pri pisanju Grobničkog polja koristio je sljedeće izvore:
Ivan Tomašić, Ljetopis, napisan 1582. godine.
Antun Vramec, Hrvatska kronika, napisana 1588. godine.
Pavao Ritter Vitezović, Kronika aliti spomen vsega svita vikov, napisana 1696. godine.
Andrija Kačić Miošić, Korabljica, napisana 1760. godine.
=== Teuta ===
U svojoj najpoznatijoj drami Teuta (1844.), zagovara ideju o ilirskom podrijetlu južnih Slavena. Teuta je drama o ilirskoj kraljici i tragičnoj neslozi u njezinoj zemlji zbog koje je propala i njezina država i sloboda naroda.
== Kazališna kritika ==
Dimitrija Demeter napisao je prvu hrvatsku kazališnu kritiku. Njegova kazališna kritika o prvoj profesionalnoj predstavi na hrvatskome jeziku (Ivan Kukuljević Sakcinski Juran i Sofija) objavljena je u Danici ilirskoj, 13. lipnja 1840. godine.
== Djela ==
Dissertatio inauguralis Medica de Meningitide, quam publicae disquisitioni submittit Demetrius Demetter Croata Zagrabiensis, Patavii, 1836.
Dramatička pokušenja, I, Zagreb, 1838., II Beč, 1844.
Grobničko polje, Kolo, I, Zagreb, 1842.
Ljubav i zloba: izvorna opera u dva čina / u muziku stavio Vatroslav Lisinski, Zagreb, 1845.
Otac i sin. Crta iz petnajstog vieka, Zagreb, 1882.
Teuta: tragedija u pet čina ; Grobničko polje: pjesan / Dimitrija Demeter ; uvodom popratili Vlad. Mažuranić i Fr. Marković, Zagreb, 1891.
Porin: opera V. Lisinskoga / rieči od Dimitrije Demetra, Zagreb, 1897.
Teuta, Zagreb 1919.
Porin: junačka opera u 5 činova / spjevao Dimitrije Demeter ; preradio Mirko Polić, Osijek, 1921.
I. Mažuranić, M. Mažuranić, D. Demeter: Djela, Zagreb, 1958.
Grčke lirske pjesme D. Demetra, Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 28, Zagreb, 1962.
Članci, Grobničko polje, Teuta, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 31, Zagreb, 1968.
Dimitrija Demetra Grobničko polje, (kritičko izd. priredio M. Živančević), Zagreb 1973.
Izabrana djela / Dimitrija Demeter, (priredio Nikola Batušić, prijevod pjesama s novogrčkog Šime Jurić), Zagreb, 1997.
Izbor iz djela / Dimitrija Demeter, (priredila Helena Peričić), Vinkovci, 1999.
== Spomen ==
Godine 1906. utemeljena je Demetrova nagrada.
Godine 2012. utemeljena je Demetrova nagrada za životno djelo.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Teuta: tragedija u pet čina ; Grobničko polje: pjesan, elektroničko izd. izvornika objavljenog 1891., digitalnezbirke.kgz.hr

DEMETER, Dimitrija (Dimitrije), književnik i kazališni djelatnik (Zagreb, 21. VII. 1811 — Zagreb, 24. VI. 1872). Pripadao trgovačkoj obitelji grčkog podrijetla pa prve književne radove piše novogrčki. U Zagrebu polazio gimnaziju (1821–27), a filozofiju studirao u Grazu (1827–29); tu se upoznao s Lj. Gajom i bio jedan od osnivača Ilirskoga kluba. Do tada je već na novogrčkom napisao tragediju klasicističke strukture i arhaizirana jezika Virginija, dramu Odron, koja je izgubljena, te lirske pjesme predromantičarskih obilježja. Studij medicine nastavio u Beču (1829–34), družeći se s budućim hrvatskim preporoditeljima J. Užarevićem, Lj. Vukotinovićem i F. Kurelcom. Beč je utjecao na Demetrovo opredjeljenje za kazalište. Od 1834. studirao u Padovi, gdje je 1836. diplomirao i obranio disertaciju o meningitisu. Na povratku u Zagreb posjetio je Grobničko polje, što ga je nadahnulo za istoimenu poemu, koju je objavio u Kolu 1842 (br. 1, str. 1–38). Iako je i za studija pisao te A. Mažuraniću i Gaju pomagao pri osnivanju Novina i Danice, pozornost je skrenuo 1838. knjigom Dramatička pokušenja, s programatskim predgovorom. Te je godine organizirao proslavu 200. obljetnice smrti I. Gundulića te o njemu za Danicu ilirsku napisao književnu raspravu. Potaknuo je prikazivanje Kukuljevićeve drame Juran i Sofija ili Turci kod Siska (Sisak 1839), a Sabor Ilirske čitaonice 24. I. 1840. povjerio mu je brigu o utemeljenju domaćega kazališta. Nakon kraće privatne liječničke prakse, potpuno se posvetio kazalištu. Organizirao je gostovanje novosadskoga Letećeg diletantskog pozorišta, koje u Hrvatskoj djeluje pod imenom Domorodno teatralno društvo, pratio glumce na njihovu putu u Sisak i Karlovac, pisao recenzije o predstavama (šifra D. D. D.); uređivao je i Izbor igrokazah ilirskog kazališta (Zagreb 1841–42). Tada nastaje tragedija Teuta, koju je zbog cenzure objavio u Beču 1844. Te je godine s I. Havličekom počeo u Karlovcu izdavati almanah Iskra; u njemu je tiskao novele postavši, uz Vukotinovića i I. Kukuljevića, jednim od začetnika te književne vrste u Hrvata. U drugom svesku istog almanaha (1846) objelodanio je Mažuranićev spjev Smert Čengić-age. God. 1845. preradio je libreto J. Cara za prvu hrvatsku operu Ljubav i zloba V. Lisinskog. Utemeljio je i Društvo dobrovoljaca zagrebačkih (1847), koje je do 1854. nizom predstava uspješno održavalo svijest o potrebi hrvatskoga kazališta. Nepoćudan vlasti, dugo nije mogao dobiti namještenje, pa se tijekom 1840-ih uzdržavao uglavnom književnim i prevoditeljskim radom. Pisao je pjesme, pripovijesti, drame, književne i kazališne kritike te feljtone, koji su prethodili Šenoinim, i članke; pod svojim imenom, pseudonimima (Sincerus, Afratinović), inicijalima i raznim šiframa ili anonimno objavljivao je u Danici ilirskoj, Kolu, Iskri, Südslawische Zeitungu (koji je 1848–51, uređivao), Nevenu, Narodnim novinama, Leptiru, Domobranu, Svietu, Dragoljubu, Koledaru hrvatskoga pjevačkog društva Kolo i Hrvatskom sokolu. Za kazališne potrebe prepravio je (Ljubav i dužnost prema Zorislavi A. Gleđevića, Krvava osveta prema Sunčanici Š. Gundulića) i preveo pedesetak djela. Na hrvatski je prepjevao pjesme bana J. Jelačića (Zagreb 1861). Odmijenivši I. Mažuranića, od 1849. surađuje s V. Stefanovićem Karadžićem, B. Petranovićem, F. Miklošičem i dr. na izradbi terminološkog rječnika Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Oesterreichs (Beč 1853). U Danici ilirskoj sudjelovao je u polemikama o jeziku i pravopisu; napose se zauzimao za kazalište kao rasadište štokavštine. God. 1850. jedan je od potpisnika tzv. Književnog dogovora u Beču. Potkraj iste godine hrvatska ga vlada imenuje dramaturgom, a završava i libreto za operu Porin V. Lisinskog. Smrt glumice Franjice Vesel 1852. nadahnula ga je za dramu Der Eispalast (na temelju romana Ledeni dom I. I. Lažečnikova). U činovničku službu uveo ga je 1850. I. Mažuranić; imenovan je provizornim prevoditeljem banske vlade, zatim privremenim urednikom lista zemaljske vlade; god. 1854. perovođa je Namjesničkog vijeća, a 1856–62. urednik službenih Narodnih novina. God. 1861. Hrvatski sabor na Demetrov poticaj proglašava kazalište »zemaljskim zavodom«, čime je utemeljen stalni teatar. D. je imenovan upraviteljem i dramaturgom, a 1864–68. bio je i umjetnički ravnatelj. Tada je prvi put izvedena Teuta (1864), uz ozbiljne kritičke primjedbe A. Šenoe. Umirovljen je 1867, a 1868. postaje »literarnim ravnateljem« kazališta (umjetnički ravnatelj i dramaturg je mladi Šenoa). Te je godine napisao prigodnu igru Pomoć iznenada; na poč. 1870. pokreće i beletristički list Hrvatski sokol, ali ga zbog bolesti uskoro napušta. God. 1907. utemeljena je Demetrova nagrada za dramu. Njegova korespondencija objavljena je u Građi za povijest književnosti hrvatske, 1909, 1950, 1956. i u Radu JAZU, 1969. Grčke mu je pjesme preveo i objelodanio Š. Jurić (Građa, 1962), a tragediju Virginija priredila je za tisak, prevela i komentirala Vesna Cvjetković-Kurelec (Rad JAZU, 1991). — Djelujući u okvirima hrvatskoga narodnog preporoda, D. je pridonio stvaranju u prvom redu nacionalnoga kazališta i scenske umjetnosti, potom periodike, novelistike i kritike. Najbolja su mu književna djela drama Teuta i poema Grobničko polje, u kojima se poslužio povijesnom građom. Teuta je najprije proglašena nacionalnom klasičnom tragedijom, zatim romantičarskom schillerovskom dramom o nesreći jednoga povijesnog naroda. Ozračje narodnog preporoda znatno je utjecalo na popularnost Teute no s vremenom ona pada u zaborav. Uprizorena u HNK 1991, nakon gotovo 60-godišnje stanke, ta Demetrova drama pokazala se vrijednim djelom nacionalne dramske baštine. Grobničko polje nesumnjivo je, uz Mažuranićev ep Smrt Smail age-Čengića i Vrazove Đulabije, jedno od najzrelijih djela hrvatske preporodne književnosti. Nastala pod Byronovim utjecajem, ova »tipična ranoromantičarska poema, prva te vrste u hrvatskoj književnosti« (M. Živančević), usprkos klasicističkim elementima, obradbom i motivima na najbolji način otkriva veze s književnošću europskog romantizma. Ulomak iz te poeme Pjesma Hrvata jedna je od najljepših preporodnih budnica, poznatija po prvom stihu Prosto zrakom ptica leti (uglazbio V. Lisinski). Demetrov neveliki opus izvornih književnih djela, adaptacija i prijevoda te ukupna preporodna i kazališna djelatnost pripadaju temeljima novije hrvatske kulturne i književne povijesti. DJELA: Dissertatio inauguralis Medica de Meningitide, quam publicae disquisitioni submittit Demetrius Demetter Croata Zagrabiensis. Patavii 1836. — Dramatička pokušenja, 1. Zagreb 1838; 2. Beč 1844. — Ljubav i zloba. Izvorna opera u dva čina. Zagreb 1846, 1891. — Otac i sin. Crta iz petnajstog vieka. Zagreb 1882. — Teuta. Grobničko polje. Zagreb 1891. — Porin. Opera u pet činova. Zagreb 1897, 1921. — Teuta. Zagreb 1919. — I. Mažuranić, M. Mažuranić, D. Demeter: Djela. Zagreb 1958, 269–441. — Grčke lirske pjesme Dimitrija Demetra. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1962, 28, str. 472–523; posebno izd. Thessalonike 1965. — Članci, Grobničko polje, Teuta. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 31. Zagreb 1968, 29–204. — Dimitrija Demetra Grobničko polje (kritičko izd. priredio M. Živančević). Zagreb 1973.

Demeter, Dimitrija, hrvatski književnik, kritičar, prevoditelj i kazališni djelatnik (Zagreb, 21. VII. 1811 – Zagreb, 24. VI. 1872). Odvjetak ugledne grčko-cincarske trgovačke obitelji koja je stigla u Zagreb potkraj XVIII. st. Diplomirao je medicinu 1836. u Padovi. U Zagrebu od 1840. preuzeo poslove oko utemeljenja hrvatskoga profesionalnoga glumišta, gdje je na različitim visokim dužnostima djelovao gotovo do smrti. Prve književne radove pisao je novogrčkim jezikom (lirika i drame), a u hrvatski je književni život ušao 1838. prilogom na njemačkom jeziku u knjizi J. Draškovića Ein Wort an Illyriens hochherzige Töchter. Iste su godine objavljena Dramatička pokušenja – dio parvi s programatskim Predgovorom u kojem je ostvario sintezu književnoteoretskoga i nacionalnoprogramatskoga shvaćanja drame i kazališta. S osloncem na klasicistički usmjerene njemačke poetike i s istaknutim pozivom na staru dubrovačku dramu, iz koje je za tu prigodu preradio Zorislavu A. Gleđevića pod naslovom Ljubav i dužnost, a Sunčanicu Š. Gundulića kao Krvnu osvetu, Demeter se u generičkom izboru zauzimao za povijesnu dramu u stihu, a s njom je uveo i deseterac po uzoru na naše usmeno pučko pjesništvo. Najvažnije je Demetrovo dramsko djelo petočina tragedija Teuta (1844., praizvedba u Zagrebu, 1864). Povijesni joj je izvor II. knjiga Historijâ grčkog povjesničara Polibija, gdje se govori o ilirskoj kraljici Teuti (III. st. pr. Kr.), čije je gusarenje na južnom Jadranu dovelo do rata s Rimom (229. pr. Kr.). Pri razradbi teme Demeter se koristio mnogobrojnim motivima iz europske epske i dramske književnosti. Po svim je obilježjima Teuta političko-povijesna drama koja sažima klasicističke, romantičke i sentimentalne sastojke, a porukom kako osobno mora biti podređeno općemu, snažno izražava političke ciljeve preporodnoga pokreta. Demeter je 1869. napisao prigodnicu Pomoć iznenada (tekst nije sačuvan), a u rukopisu je ostala njemačka drama Ledena palača (Der Eispalast, nastala oko 1851. prema romanu Ledjanoj dom ruskog pisca I. I. Lažečnikova). Autor je libreta za opere V. Lisinskoga Ljubav i zloba (1846., preradba prvobitne verzije J. Cara) i Porin (1850–51). Posebno mjesto u njegovu stvaralaštvu ima epski spjev Grobničko polje, tiskan 1842. u Kolu, dvije godine prije Smrti Smail-age Čengića I. Mažuranića. U djelu objavljenome bez generičke oznake, ali s podnaslovom Iz dnevnika dra Demetra, nalaze se i Izjasnjenja, koja su po svim obilježjima neodvojiv njegov dio. Sročeno u različitim metrima, Grobničko polje svojevrstan je žanrovski hibrid. U njemu se uz osebujno pripovijedanje javljaju i lirske pjesme (Pjesma Tatarkinja; Pjesma Hrvata, poznata po prvom stihu »Prosto zrakom ptica leti«, najbolja Demetrova pjesma, posebno popularna kao solo-popijevka V. Lisinskoga) i dramski intonirani dijalozi. Za razliku od Mažuranića, koji je svoj spjev oblikovao na tradiciji hrvatske i južnoslavenske epike, Demeter je svoj spjev oblikovao po uzoru na najistaknutije predstavnike europske romantike, posebice G. G. Byrona i A. Mickiewicza, gradeći ga na pseudopovijesnom događaju (navodnoj pobjedi Hrvata nad Mongolima na Grobniku 1242). Demetrovu hrvatsku liriku čine većinom prigodnice, pohvalnice i povijesne balade prema Schillerovu uzoru, a od četiri novele najbolja mu je Otac i sin (1846), pisana po Puškinovim motivima. Njegovo književno djelo pripada najvećim ostvarenjima hrvatskoga narodnog preporoda, a odlikuje se izrazitim romantičkim i romantičko-klasicističkim značajkama. Citiranje: Demeter, Dimitrija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata