Dobriša Cesarić

pjesnik i prevoditelj; 1902-1980

Dobriša Cesarić (Požega, 10. siječnja 1902. – Zagreb, 18. prosinca 1980.) bio je hrvatski pjesnik, prevoditelj i akademik. Pjesme su mu prevedene na dvadeset jezika. Smatra se jednim od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena.
Zbog svoje jezgrovite narativne poezije obilježene jednostavnošću izraza, prozvan je „Čarobnjakom stiha”. Jure Kaštelan o pjesniku je napisao: Pjesnički čin istovremeno je i čin spoznaje. Pjesnička istina vraća nas blizini vlastitog bitka, zajedništvu svemira. A to je „more života što vječito kipi, što vječito hlapi” kako unutarnjim okom vidi pjesnik Povratka. Slijedeći tim tragom, Cesarićevo viđenje svijeta otkriva se kao magija slikâ u kretanju. To je neprolazna i uvijek prisutna magija riječi, zvuka i slike; jednostavne, prirodne i elementarne slike.
== Životopis ==
Dobriša Cesarić rođen je u Požegi 10. siječnja 1902. godine. Rodio se u obitelji Đure Cesarića (1868. – 1919.), šumarskog inženjera (županijski šumarski nadzornik) i majke Marije Cesarić, rođene Marković (1873. – 1956.). Djetinjstvo provodi u Osijeku, gdje završava osnovnu školu i dva niža razreda gimnazije. Tijekom Prvoga svjetskog rata, 1916. godine, došao je u Zagreb, gdje je završio gimnaziju. Nakon mature 1920. godine upisuje pravo, a nakon godinu dana filozofiju.
Od 1924. do 1926. godine radi u arhivu HNK u Zagrebu, a od 1929. do 1941. godine kao knjižničar u Higijenskom zavodu i lektor u Školi narodnoga zdravlja. Nakon uspostave NDH radi u Ministarstvu narodne prosvjete i to u Uredu za hrvatski jezik, a nakon Drugoga svjetskog rata radi u Nakladnom zavodu Hrvatske te kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora. Bio je redoviti član HAZU-a (Razred za književnost) od 1951. godine te 1962. predsjednik Društva književnika Hrvatske.
Cesarić je živio skromno i samozatajno. U jednome je periodu života obolio od alkoholizma, a ponavljale su mu se i suicidalne misli. Nekoliko je puta pokušao samoubojstvo, a o jednom takvom događaju koji se zbio 1931. piše i Miroslav Krleža, s kojim se Cesarić upoznao u ljeto 1923. godine. Nesklon javnim istupima, rijetko je javno recitirao svoje pjesme i davao intervjue, smatrajući kako je sve što je imao reći rekao u svojim pjesmama. Godine 1938. veliki pjesnik Ivan Goran Kovačić objavio je pjesmu Dobriši Cesariću u čast svojem kolegi i prijatelju.
Kao jedan od najvećih hrvatskih pjesnika umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine. Pokopan je na zagrebačkome Mirogoju.
== Književno stvaralaštvo ==
U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom „I ja ljubim...” koja je objavljena u zagrebačkom omladinskom listu Pobratim:
Prvu zbirku pjesama Lirika objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu Jugoslavenske akademije. Surađuje u mnogim listovima i književnim časopisima, kao što su: Pobratim, Književna republika, Savremenik, Kritika, Hrvatska revija, Vienac... Objavljuje književne prikaze. U intervjuu u siječnju 1962. godine izjavio je da mu je najdraža vlastita pjesma Tiho, o tiho govori mi jesen, čiji stihovi glase:
Pjesničko djelo Dobriše Cesarića sadrži desetak knjiga pjesama i prepjeva.
Dobriša Cesarić ušao je u talijansku antologiju svjetske lirike Poeti del mondo te u njemačku antologiju suvremene europske lirike, a njegove pjesme prevedene su na mnoge svjetske jezike.
Dobitnik je književne nagrade Vladimir Nazor 1964. godine i Goranovog vijenca 1976. godine.
==== Arhaizmi i nekrotizmi ====
Cesarić je poznat po uporabi arhaizama, regionalizama te nekrotizama. Primjeri takvih riječi uključuju njino (njezino), ženstvo (ženstvenost), trenut (trenutak), probdita (probdjevena), dalja (daljina), sjen (sjena), pismena (slovo), uglar (čovjek koji stoji na uglu ulice) i tako dalje. Te riječi uglavnom nisu izlazile iz okvira Cesarićeve poezije.
=== Prevoditeljski rad ===
Prevodio je djela s njemačkog, ruskog, talijanskog, bugarskog i mađarskog jezika. Neki od pjesnika čije je pjesme Cesarić prevodio jesu Sergej Jesenjin, Aleksandar Puškin, Mihail Jurjevič Ljermontov, Johann Wolfgang Goethe, Heinrich Heine, Rainer Maria Rilke i drugi.
== Djela ==
Lirika, Zagreb, 1931.
Spasena svjetla, Zagreb, 1938.
Izabrani stihovi, Zagreb, 1942.
Pjesme, Zagreb, 1951.
Knjiga prepjeva, Zagreb 1951.
Osvijetljeni put, Zagreb, 1953.
Tri pjesme, Zagreb, 1955.
Goli časovi, Novi Sad, 1956.
Proljeće koje nije moje, Zagreb, 1957.
Izabrane pjesme, Zagreb, 1960.
Poezija, Skoplje, 1965.
Moj prijatelju, Zagreb, 1966.
Slap, izabrane pjesme, Zagreb, 1970.
Svjetla za daljine, Beograd, 1975.
Izabrana lirika, Beograd, 1975.
Izabrane pjesme i prepjevi, Sarajevo, 1975.
Pjesme. Memoarska proza, Zagreb, 1976. (Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 113.)
Voćka poslije kiše, Zagreb, 1978.
=== Posmrtno ===
Spasena svjetla, Zagreb, 1985.
Srebrna zrnca u pjesniku, Zagreb, 1985.
Balada iz predgrađa, Zagreb, 1992.
Povratak, Zagreb, 1995.
Kadikad, Zagreb, 1997.
Dobriša Cesarić. Pjesme., ABC naklada, Zagreb, 2007.
Izabrana djela, (prir. Vinko Brešić), 2. dopunjeno izd., Matica hrvatska, Zagreb, 2008.
== Nagrade i priznanja ==
1931. – Nagrada JAZU za zbirku pjesama Lirika
1960. – Zmajeva nagrada
1964. – Godišnja nagrada Vladimir Nazor
1968. – Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo
1972. – Plaketa Marulić, priznanje Čakavskoga sabora, za životno djelo
1976. – Nagrada Goranov vijenac
== Spomen ==
U Požegi se od 2003. godine održavaju Dani Dobriše Cesarića, na kojima se dodjeljuje pjesnička nagrada Dobriša Cesarić.
U Osijeku je 2011. godine prigodom aktivnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti osječkoga Zavoda, u godini 150. obljetnice HAZU, na osječkom Filozofskom fakultetu upriličena svečana akademija posvećena liku i djelu Dobriše Cesarića.
== Bilješke ==
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
=== Sestrinski projekti ===
=== Mrežna mjesta ===
Cesarić, Dobriša Hrvatska enciklopedija. LZMK
LZMK / Krležijana: Cesarić, Dobriša
LZMK / Proleksis enciklopedija: Cesarić, Dobriša (Dobroslav)
LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Cesarić, Dobriša (Dobroslav)
Izabrane pjesme Dobriše Cesarića
Poezija online: Dobriša Cesarić – Biografija  Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. listopada 2011. (Wayback Machine)

CESARIĆ, Dobriša (Dobroslav), pjesnik i prevoditelj (Slavonska Požega, 10. I 1902 — Zagreb, 18. XII 1980). Otac mu Đuro, šumarski inženjer, s obitelji 1905. seli u Osijek, gdje je Dobriša 1908–12. polazio osnovnu školu, a 1912–16. nižu realnu gimnaziju. God. 1916. otac mu je premješten u Zagreb pa je na Prvoj i Drugoj realnoj gimnaziji C. završio više razrede i 1920. položio ispit zrelosti. Iste godine upisuje se na pravo u Zagrebu, a iduće prelazi na studij filozofije Filozofskog fakulteta te istodobno radi u Računarskom uredu. Od 1924. do 1926. radi u arhivu HNK u Zagrebu, a 1929–41. u Školi narodnog zdravlja kao lektor zdravstvenih edicija te knjižničar Higijenskog zavoda. God. 1941. premješten je u Ured za hrvatski jezik. Od 1945. do umirovljenja 1958. u Nakladnom zavodu Hrvatske (poslije Izdavačko poduzeće »Zora«) urednik je biblioteka Slavenski pisci, Jugoslavenski pisci i Suvremeni pisci Hrvatske. Dobio je Nagradu Saveza književnika Jugoslavije za knjigu Osvijetljeni put (1953), »Zmajevu nagradu« za Izabrane pjesme (1961), Nagradu »Vladimir Nazor« za Izabrane pjesme (1965) i za životno djelo (1969), nagradu društva Association littéraire artistique »Poesie vivante« za knjigu Lumieres sauvées (1969) te Goranov vijenac (1976). RTV Zagreb i Filmoteka 16 snimile su nekoliko dokumentarnih reportaža i obrazovnih filmova o Cesariću. God. 1977. održan je u Osijeku i Slavonskoj Požegi znanstveni skup o njegovu pjesništvu. Od 1951. redoviti je član JAZU. God. 1962/63. predsjednik je Društva književnika Hrvatske. Njegove skulpture izradili su G. Antunac i K. Angeli Radovani; crteže A. Mezdjić, S. Šohaj, J. Miše, M. Stančić, J. Vaništa, Z. Kolacio i N. Reiser; plakete bareljefe Marija Ujević i I. Sabolić. U Gradskoj knjižnici u Osijeku uređena je njegova spomen-soba. — Književnim radom počeo se baviti već u nižim razredima gimnazije. Prvu pjesmu I ja ljubim... tiskao je u zagrebačkomu omladinskom listu Pobratim (1916, 10), a kao maturant objavljuje u Galogažinoj Kritici pjesmu Buđenje šume (1920, 3), koja će poslije ući u mnoge izbore njegove poezije. Pjesme kojima se od 1923. javlja u Savremeniku navijestile su već budućeg pjesnika Spasenih svijetala, Osvijetljena puta i Slapa. God. 1923. s V. Majerom pokrenuo je i uredio Ozon, jedini objavljeni broj revije za umjetnost. Susret s M. Krležom i suradnja u Književnoj republici (1924–27) prinose proširenju tematike i punoći izraza njegovih stihova. Objavljivao je još u mnogim časopisima i listovima: Književnik, Hrvatska revija, Hrvatsko kolo, Hrvatski dnevnik, Hrvatski list, Pečat, Antena, Pantheon, Literatura, Obzor, Nova Hrvatska, Vienac, Hrvatski narod, Novosti, Forum, Književnost, Politika, Vjesnik, NIN, Rad JAZU, Republika, Kolo. God. 1931. u vlastitom izdanju objelodanio je prvu knjigu pjesama Lirika, koju je nagradila JAZU kao najbolju pjesničku zbirku. Uvrštene su mu 1933. pjesme u antologiju Z. Gorjana Kroatische Dichtung (Zagreb) i N. Mirkovića Jugoslawische Dichter (Beograd). Na natječaju Društva hrvatskih književnika 1936. između 137 pjesama nagrađena je njegova pjesma Trubač sa Seine (Matoš u Parizu). Nakon Lirike tiskao je više knjiga pjesama, u koje uz objavljene uvrštava i nove pjesme. To su knjige Spasena svijetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Osvijetljeni put, Goli časovi, Izabrane pjesme i Slap. Za života mu je objavljeno još šest knjiga, ali u njima nema novih pjesama. Pjesme su mu prevedene na slavenske jezike (ruski, poljski, češki, slovački, slovenski; makedonski, bugarski), na engleski, njemački, francuski, talijanski, danski, španjolski; hindu, mađarski, rumunjski, turski, gruzijski, albanski, latinski i esperanto. Vezanim stihom nastavlja na A. G. Matoša i V. Vidrića te krši tradicionalnu silabičku organizaciju stiha u hrvatskom pjesništvu. Njegov jezik ritmički oblikuje politonsku jampsku intonaciju koja nastaje iz unutrašnjih poticaja poetske građe te, usklađena s prirodnim ritmom štokavštine, postaje određnicom njegova lirskog diskursa. U vrijeme snažna razvitka slobodnoga stiha C. piše isključivo vezanim stihom, ali je on slobodniji od mnogih nevezanih stihova jer je prilagođen prirodnom zahtjevu jezika, nerijetko s leksemima i sintagmama svakodnevna govora. Narativni tijek pjesama utemeljen je na jasnim imenovanjima i određenjima a da njihov kontekst nije izgubio na višeznačnosti. Riječ je uglavnom strogo birana i krajnje oslobođena. Odatle dojam jednostavnosti i naglašena identifikacija čitatelja i lirskog subjekta. Cesarićev jezik na jednostavan način izriče moderne sadržaje: otuđenje od urbane civilizacije (Pjesnik, Jesenja pjesma), doživljaj bola kao osnovne egzistencijalije (Sakriveni bol, Krik), povijesno iskustvo vječnog vraćanja (Povratak, Pred jednom starom nadgrobnom pločom). Temeljna je tema Cesarićeve poezije život i smrt kao njegova antiteza, i u tom odnosu izražava radost i bol, što je u nekim pjesmama verbalno jasno (Slutnja, Mala kavana, Ljubavno predvečerje, Mrtvac, Pjesma o smrti, Kad budem trava, Srce), a u nekima sadržano u slikama i simbolima (Jesenje jutro, Jesenje popodne, Šetnja, Rana ptica, Slavonija, Početak proljeća, Proljetna kiša, Breze na ulici, Sijeno, Plesačica, Slavlje večeri, Šturak, Tiho, o tiho govori mi jesen, Poludjela ptica, Oblak), kojima nastavlja na impresionističko-simboličku poeziju. Toj se poeziji približava i po ritmičko-muzičkim svojstvima svojih stihova, ali ne i po stilsko-jezičnoj dorađenosti. Prema bližoj tradiciji tražio je vlastiti izraz nalazeći ga i u osebujnoj sintezi s romantičkim postupcima. Uzrok velike popularnosti Cesarićeve poezije nije samo njena jednostavnost i jasnoća nego još više narativnost. Cesarićevu doživljavanju života bliska je struktura romance i balade te njegova lirika sadržava elemente priče na kojoj se gradi osnovni lirski doživljaj, najčešće otvoren za različita shvaćanja i tumačenja. Čak i u pjesmama od desetak stihova, kakvih ima dosta, zna sažeti završenu priču s osjećajnom i misaonom lirskom poantom. Lirska koncentracija ne samo da nije jedini sadržaj Cesarićevih pjesama nego nije ni gusta ni primarna; ali ipak je bitan doživljaj, cesarićevski originalan i lirski maksimalan, po čemu je C. prepoznatljiv među pjesnicima i neponovljiv. Tematizirajući dramu subjekta u otudenu svijetu, on je poeziji vratio i romantičarske topose: genitivnu metaforu, opoziciju svijetlog i tamnog, estetiku bola, ozvučenost stiha rimotvornim ponavljanjima i paralelizmima. U postupku ponavljanja stihova i strofa (u pravilu je prva ujedno i zadnja) daje istim riječima nova značenja i stvara čvrste cjeline unutar kojih je sadržan lirski doživljaj. U tročlanom sklopu ponovljenih riječi uz pojačavanje intenziteta lirskog doživljaja (Vagonaši) katkada ga i smanjuje (Kronos), a refrenom Pjeni se more (u istoimenoj pjesmi) pisanim po uzoru na refren Gavrana E. A. Poea postiže gustu koncentraciju slike u funkciji dubljega lirskog sadržaja. Jednostavnim pojmovnim i slikovnim pomagalima stvorio je više lirskih minijatura slavonskog pejzaža, ali je u nekima zavičajnost prevladana univerzalnim ljudskim sadržajem (Lađa u noći). U opreci prema prirodi kao utočištu smjestio je grad, drugo izvorište lirskoga govora i razvođe romantičarske estetike bola. Humanistička upućenost na čovjeka i njegov društveni prostor te druženje s Krležom; A. B. Šimićem i Cesarcem potaknulo je Cesarića na pisanje socijalnih pjesama, kojima na osebujan način nastavlja najbližu ekspresionističku tradiciju, bez ekspresionističkog gnjeva, pobune i patosa. Tim se pjesmama ujedno uklapa u realističku socijalnu literaturu svoga vremena, bez programatske tendencije socijalne literature. Od suradnje u angažiranom almanahu Knjiga drugova (1929) do lirskih zapisa iz predgrađa (Predgrađe, Vagonaši, Mrtvačnica najbjednijih), društvenoj tematici prilazi isključivo kao pjesnik, iznoseći je samo kao jednu od mogućih gnoseološko-tematskih osnovica u organizaciji lirskih situacija koje se bave problemom opstojnosti u vremenu. Svojim pjesničkim strukturama stvorenim sintetičkim poetskim eklekticizmom suprotstavlja se spoznajnom agnosticizmu (Povratak) i prevladava smrt kao neumitnu realnost (Pjesma mrtvog pjesnika, Slap). Pisao je i pjesme za djecu, koje su uglavnom objavljene u Zlatnoj knjizi svjetske poezije za djecu Zvonimira Baloga (Zagreb 1975). Iz bogate literature o Cesariću, među mnoštvom prigodničarskih i žurnalističkih napisa, izdvaja se kritički prikaz J. Bognera o izrazito pjesničkom a ne pragmatičkom shvaćanju socijalne motivike u Cesarićevu pjesništvu, što će poslije potkrijepiti i A. Barac. Uz rijetke izuzetke (S. Šimić) većina kritičara ima afirmativan stav prema »jednostavnosti«, »muzikalnosti« i »prihvatljivosti« Cesarićeve poezije. U strukturu njegova lirskoga govora najdublje su zašli neki »krugovaški« kritičari (B. Zeljković) i kritičari tzv. zagrebačke stilističke škole (Z. Škreb i A. Flaker). Njemački slavist V. Setschkareff istražuje versifikatorski tip Cesarićeva stiha kojim se ostvaruje »poetska atmosfera«, »sažeta umjetnost formuliranja« i »savršeno vladanje riječima«. Mnogi suvremeni kritičari zadržavaju se na analizi strukturne koncepcije njegove lirike te poetska-spoznajnom načelu — ideji o vječnom povratku (J. Kaštelan), a podosta njih je tematski razlaže (D. Jeremić, S. Raičković). Noviji radovi odlikuju se mnogostranošću pristupa i pokušajima zalaženja u dublje slojeve njegove umjetnosti uz pomoć znanstvene metodologije (V. Pavletić, K. Pranjić, J. Pogačnik). Posebno se zadržavaju na njegovu jeziku »svakodnevnih istina što kazuju neke bitne nemogućnosti« (A. Stamać) i versifikatorskom umijeću izišlom iz sukladnosti ritma stiha i ritma unutrašnjeg bića. Pisao je kritičke i memoarske tekstove: Li-Tai-Po (Ozon, 1923), Nove pjesme G. Krkleca (Ozon, 1923), O A. B. Šimiću (Književna republika, 1925), Prije tridesetgodina (Republika, 1953), Sjećanje na Gorana (Spomenica u počast 40 godišnjice SKJ 1919–1959, sv. 2, Zagreb 1960) i dr. Bavio se i uredničkim radom. Zajedno s D. Tadijanovićem i Š. Vučetićem uredio je knjigu Četrdesetorica (Zagreb 1955), pregled mlade hrvatske lirike. Zapažen je također njegov prevoditeljski rad. Preveo je Basne I. A. Krilova (s G. Krklecom) i niz novela s ruskog (I. S. Turgenjev. A. P. Čehov, M. Gorki; V. G. Koroljenko), njemačkog (H. von Kleist), bugarskog (I. Jovkov) i slovenskog (I. Kersnik). God. 1950. dobio je republičku nagradu za prepjeve Puškinovih stihova, a 1951. objelodanio je Knjigu prepjeva (Puškin, Krilov, Ljermontov, Gorki, Jesenjin, Goethe, Heine, Rilke). S osobitim »cesarićevskim lirskim odzvucima« (M. Franičević) prevodio je poeziju i s mađarskog, njemačkog i talijanskog jezika. DJELA: Lirika. Zagreb 1931. — Spasena svijetla. Zagreb 1938, 1985². — Izabrani stihovi. Zagreb 1942. — Knjiga prepjeva. Zagreb 1951. — Pjesme. Zagreb 1951. — Osvijetljeni put. Zagreb 1953. — Goli časovi. Novi Sad 1956. — Izabrane pjesme. Zagreb 1960, 1964². — Moj prijatelju. Zagreb 1966. — Slap (s gramofonskom pločom). Zagreb 1970, 1974², 1985³. — Izabrane pjesme. Sarajevo 1973. — Izabrana lirika. Beograd 1975. — Izabrane pjesme i prepjevi. Sarajevo 1975. — Svjetla za daljine. Beograd 1975, 1976². — Pjesme. Memoarska proza. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 113. Zagreb 1976. — Voćka poslije kiše. Zagreb 1978, 1980², 1983³, 19874. — Srebrna zrnca pijeska. Zagreb 1985. — Gle malu voćku poslije kiše. Zagreb 1988.

Cesarić, Dobriša, hrvatski pjesnik i prevoditelj (Požega, 10. I. 1902 – Zagreb, 18. XII. 1980). Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je živio od 1916. Radio je kao lektor i urednik. Redoviti član JAZU-a od 1951. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967) i Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1976).Prvu je pjesmu objavio 1916. u Pobratimu, a pjesničku afirmaciju stekao u vodećim književnim časopisima (Kritika, Savremenik, Literatura, Književnik, Hrvatska revija), no najviše pjesama objavio je u Književnoj republici. Od 165 pjesama njih 127 objavio je za života u 15 samostalnih zbirki. Lirika mu je bliska romantičarima i modernistima (doživljaji seoskoga i gradskoga krajolika, gradacije i kontrastiranja, romantički leksik i metaforika, ritmičnost i simboličko-alegorijske značajke). U pjesmama sa socijalnim temama (Mrtvačnica najbjednijih, Vagonaši, Zidari, Predgrađe) pridružio se struji tzv. socijalne književnosti između dvaju svjetskih ratova. Motivi iz gradskog života i sive gradske svakodnevice također su mu estetski privlačni, u njih unosi romantičke sadržaje, što ga čini tipičnim urbanim pjesnikom. Ugled jednoga od »najmuzikalnijih hrvatskih pjesnika« (M. Matković) zahvaljuje raznovrsnim ponavljanjima (glasova, riječi, stihova, strofa) naslijeđenima iz usmenoga pjesništva (romance i balade) i gradske popijevke. Pjesme mu odaju dojam spontanosti te lakoće i jednostavnosti, no Cesarić je osobitu pozornost pridavao kompoziciji pjesme, rješavajući ju najčešće po načelu cikličnosti. Kombinirajući tzv. visoke teme s niskim postupcima popularnih šansona i šlagera te avangardnih »praznih mjesta« (npr. Povratak, Balada iz predgrađa, Kronos i dr.), Cesarićeva lirika na umjetnički sugestivan način poništava jaz između običnoga i uzvišenoga te pokazuje da su svakodnevne, banalne stvari zapravo sudbinske.Lirika mu odaje nenametljivu misaonost čovjeka čiji se svjetonazor temelji na uočavanju opreka između prolaznoga i vječnoga, realnoga i idealnoga, običnoga i neobičnoga, lijepoga i ružnoga. Antiteza, kao glavno umjetničko načelo, prožima i Cesarićevu poetsku viziju te motivira njegov stvaralački čin u kojem se ne nalazi samo poticaj već i životni smisao. Svijet i postojanje stječu tako u Cesarića svoje opravdanje jedino kao estetski fenomen. Time se istodobno podnosi nesavršenost svijeta, njegova kontrastivna narav, nužnost i fatalnost kruga, tj. vječnoga vraćanja (Povratak), i prevladava pesimizam. Mnoge su Cesarićeve pjesme uglazbljene. Pisao je i kritičko-memoarsku prozu te objavljivao prepjeve s njemačkoga, ruskoga, bugarskoga i slovenskog jezika.Djela: Lirika (1931), Spasena svijetla (1938), Izabrani stihovi (1942), Pjesme (1951), Knjiga prepjeva (1951), Osvijetljeni put (1953), Tri pjesme (1955), Goli časovi (1956), Proljeće koje nije moje (1957), Izabrane pjesme (1960), Moj prijatelju (1966), Slap (1970), Izabrane pjesme (1973), Pjesme – Memoarska proza (1976), Voćka poslije kiše (1978). Citiranje: Cesarić, Dobriša. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata