Dominik Mandić

franjevac, povjesničar; 1889 - 1973

Dominik Mandić (Lise, 2. prosinca 1889. – Chicago, 23. kolovoza 1973.) bio je hrvatski franjevac, povjesničar i politički djelatnik. Bio je istaknuti povjesničar hrvatske i bosanskohercegovačke povijesti. Tijekom Drugog svjetskog rata protivio se ustaškim progonima, no povijesni izvori ga također povezuju s organizacijom poslijeratnog bijega ustaških dužnosnika, poznatom kao štakorski kanali.
== Životopis ==
Rođen je u Lisama kraj Širokog Brijega. Pučku školu i gimnaziju pohađao je na Širokom Brijegu i u Mostaru. U Fribourgu u Švicarskoj studira teologiju i stječe doktorat iz crkvene povijesti 1912. godine. Tamo je 1912. i zaređen za svećenika. Rat ga je omeo da već tada (1914.) ne okruni svoje školovanje doktoratom pa je to učinio kasnije, 1921. godine. Po povratku u Mostar imenovan je vjeroučiteljem u mostarskoj državnoj gimnaziji te izabran za starješinu Hercegovačke franjevačke provincije; pozvan za profesora u Rim, na zamolbu vlastite Provincije prihvaća ravnateljstvo velike klasične gimnazije na Širokom Brijegu.
U razdoblju Kraljevine Jugoslavije, Mandić je bio pristaša projugoslavenske Hrvatske pučke stranke. Za razliku od većine hercegovačkih franjevaca koji su podržavali HSS, Mandić je nakon atentata u Narodnoj skupštini 1928. podržao beogradsku vladu, zbog čega ga je kralj Aleksandar I. Karađorđević odlikovao Ordenom sv. Save. Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature 1929., Mandić je ponovno iskazao podršku kralju Aleksandru, koji ga je odlikovao Ordenom jugoslavenske krune.
Od 1928. do 1934. bio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Godine 1939. izabran je u središnju upravu Franjevačkoga reda u Rimu, u svojstvu predstavnika svih franjevačkih provincija u slavenskim zemljama i generalnoga ekonoma Reda.
== Djelovanje u Drugom svjetskom ratu ==
Početak rata zatekao ga je u Rimu. Čin proglašenja NDH doživio je bez puno entuzijazma, smatrajući to političkim aktom koji ne odražava slobodno očitovanje volje hrvatskoga naroda. Iako je pozdravio osnivanje hrvatske države, bio je kritičan prema ustaškom režimu. Zauzimao se u crkvenim krugovima protiv progona Srba, Roma i Židova, potaknut ponajviše kršćansko-humanističkim stavom, isto kao što je i tražio da se odustane od masovne retorzije nad srpskim stanovništvom nakon četničkih zlodjela u okolici Mostara u travnju 1941. Nakon što je čuo za progone Srba i Židova, intervenirao je kod vlasti NDH tražeći da se zaustave deportacije i zločini. Njegov odnos s diplomatskim predstavništvom NDH u Rimu bio je hladan te nije sudjelovao na proslavama obljetnica osnutka države.
Prema navodima povjesničara, Mandić je uspostavio kontakte s britanskom obavještajnom službom (SIS) i, uz pomoć drugih hercegovačkih franjevaca poput fra Lea Petrovića, prikupljao obavještajne podatke iz Mostara. Realistički je procijenio da su prilike nastanka NDH nepovoljne po mogućnost dugoročnoga održanja, pa se uključuje od 1942. kao posrednik u više pokušaja uspostave kontakta sa zapadnim saveznicima, predviđajući propast sila Osovine.
=== Uloga u "štakorskim kanalima" ===
Unatoč sukobima s ustaškim vodstvom, nakon sloma NDH 1945., Mandić je odigrao ključnu ulogu u organizaciji bijega ustaških dužnosnika i drugih suradnika sila Osovine iz Europe. Prema istraživanju Marka Aaronsa i Johna Loftusa, Mandić je upravljao financijama tzv. zavoda sv. Jeronima u Rimu, koji je bio središte jednog od glavnih "štakorskih kanala".
Navodi se da je Mandić, zajedno s fra Krunoslavom Draganovićem, koristio franjevačke tiskare za izradu lažnih dokumenata i prao novac ustaškog režima preko računa u Vatikanskoj banci kako bi omogućio bijeg ratnih zločinaca pred pravdom. U ovoj mreži sudjelovali su i drugi svećenici, poput Vilima Cecelje u Austriji i Karla Petranovića u Genovi. Kada je 1946. i 1947. u Italiji nastao, temeljem sporazuma zapadnih saveznika i Jugoslavije, pravi lov na ugledne Hrvate, Mandić je sredstvima Reda omogućio desetcima najistaknutijih ustaških časnika i intelektualaca da izbjegnu izručenje koje je vodilo u sigurnu smrt, osiguravši im putovnice za prekomorske zemlje, poglavito Latinsku Ameriku.
== Poslijeratno djelovanje i povjesničarski rad ==
Mandić je organizirao socijalnu skrb za desetke tisuća hrvatskih izbjeglica u Italiji. Njegovim zalaganjem osnovana je tiskara u izbjegličkom logoru Fermo u kojoj su se tiskale novine i knjige za hrvatske izbjeglice. Godine 1952. seli u Chicago, gdje preuzima starješinstvo hercegovačkih franjevaca u Sjevernoj Americi.
Najveći dio svog povjesničarskog opusa stvorio je u emigraciji, poglavito u SAD-u. Njegov rad karakterizira iznimna akribija i poznavanje izvora na više jezika (uz latinski i grčki, služio se i talijanskim, francuskim, ruskim, španjolskim, engleskim, njemačkim, poljskim, mađarskim, češkim i slovačkim jezikom), kao i sjajno poznavanje nijansa crkvene i konfesionalne povijesti, posebice u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Središnji interes bila mu je starija hrvatska povijest, s posebnim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu.
Glavno ograničenje Mandićevog historiografskog opusa, promatrano iz suvremenog kuta, leži u njegovoj metodologiji. Budući da nije primjenjivao multidisciplinarni pristup koji bi uključivao spoznaje iz arheologije, povijesti umjetnosti, paleografije, povijesnog jezikoslovlja, demografskih i gospodarskih kretanja, kulturoloških istraživanja i drugih pomoćnih povijesnih znanosti, njegov se rad danas smatra dijelom klasične hrvatske historiografske škole. Uz to, njegov se pristup povijesnim izvorima ponekad ocjenjuje kao nedovoljno kritičan, zbog čega se svrstava uz bok povjesničarima poput Vjekoslava Klaića ili Ferde Šišića.
=== Polemika s Nadom Klaić ===
Mandić je tijekom 1960-ih vodio neizravnu polemiku s Nadom Klaić o pristupu hrvatskoj povijesti ranoga srednjovjekovlja. Zbog Mandićevog statusa antikomunističkog emigranta, rasprava nije mogla biti vođena otvoreno. Prednost pristupa Nade Klaić bila je u primjeni modernih znanstvenih i multidisciplinarnih metoda te u kritičkoj analizi povijesnih izvora. S druge strane, Mandićeva snaga očitovala se u detaljnim crkvenopovijesnim analizama, što je bilo od velike važnosti s obzirom na ulogu Crkve u srednjovjekovnom društvu.
Polemika je imala više dimenzija. Pristup Nade Klaić smatrao se metodološki naprednijim, što je, prema nekim ocjenama, pozitivno utjecalo na razvoj hrvatske historiografije. U javnosti je sukob često bio prikazan kao borba između "znanstvene" historiografije, koju je navodno predstavljala Nada Klaić, i "nacionalnog romantizma", čijim se predstavnikom smatrao Mandić.
Prema nekim kritičkim tumačenjima, rad Nade Klaić bio je podržan od strane jugoslavenskih i hrvatskih komunističkih vlasti, unatoč povremenim formalnim kritikama. Prema tom stajalištu, radilo se o srazu dvaju suprotstavljenih pristupa, Mandićevog "hrvatskog maksimalizma" i Klaićkinog "hrvatskog minimalizma", od kojih nijedan nije uspio postaviti čvrste temelje za daljnja istraživanja, posebice u bosanskoj medijevalistici. Kao primjeri spornih teza navode se Mandićeve špekulacije o sjevernoafričkom podrijetlu Vlaha te teze Nade Klaić o dolasku Hrvata iz Karantanije.
== Djela ==
Glavna djela Dominika Mandića su: «Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda», «Bogumilska crkva bosanskih krstjana», «Crvena Hrvatska», «Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH», «Etnička povijest Bosne i Hercegovine». Prvo domovinsko prošireno izdanje znamenite knjige dr.fra Dominika Mandića "Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti / De Croatorum historia antiqua" objavljeno je u Zagrebu 2009., u "HrvojeBibiloteci" književnika i urednika Mile Pešorde. Knjiga, tiskana uz 800. obljetnicu Reda Sv. Franje Asiškoga, svečano je predstavljena u Hrvatskom institutu za povijest 18. studenoga 2009. Pisao je za bogoslovski časopis na hrvatskom jeziku Bogoslovsku smotru. Značajan je i kao autor koji je proučavao tragove koji govore o (ne)sačuvanim kronikama iz doba hrvatskih kraljeva, Gesta regum chroatorum.
Glavna djela Dominika Mandića su:
Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda
Bogumilska crkva bosanskih krstjana
Crvena Hrvatska
Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH
Etnička povijest Bosne i Hercegovine
=== Sabrana djela Dominika Mandića ===
Sabrana djela Dominka Mandića objavljena su 2013. godine u četiri tematska sveska od strane naklade ZIRAL. Prvi svezak sadrži životopis fra Dominika Mandića (autora Bazilija Pandžića) i Mandićeva djela iz hrvatske povijesti: Crvena Hrvatska u svijetlu povijesnih izvora, Hrvati i Srbi dva različita naroda i Hrvatske zemlje u prošlosti i sadašnjosti. Drugi svezak sadrži Mandićeva djela iz povijesti BiH: Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine i Etnička povijest Bosne i Hercegovine. Treći svezak sadrži Mandićeva djela iz crkvene povijesti: Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Franjevačka Bosna: Razvoj i Uprava Bosanske Vikarije i provincije 1340.-1735. i Duvanjska biskupija od XIV-XVII. stoljeća. Četvrti svezak sadrži Mandićeve rasprave i članke, koje je objavljivao u posebnom izdanju Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, te raznim domaćim i inozemnim znanstvenim i drugim časopisima.
== Literatura ==
Aarons, Mark; Loftus, John. 1998. Unholy Trinity: the Vatican, the Nazis, and the Swiss Banks. St. Martin's Griffin. New York. ISBN 9780312181994
Mandić, Hrvoje. 2020. Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću. Sveučilište u Zagrebu. Zagreb.
Miletić, Karlo. 1990. Italijanska reokupacija Mostara. Hercegovina (srpskohrvatski) (7–8): 119–155
Povijesni Orisi: Starija Povijest > Povijesni pabirci
D. Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine
Dominik Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine
Dominik Mandić: Bosna i Hercegovina
Dominik Mandić: Crvena Hrvatska  Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. veljače 2020. (Wayback Machine)
== Naslijeđe ==
Gimnazija fra Dominika Mandića u Širokom Brijegu
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Mrežna mjesta
Hrvati i Srbi:engleski prijevod
Ziral-izdanja. Sabrana djela Dominika Mandića  Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. prosinca 2004. (Wayback Machine)

MANDIĆ, Dominik (Andrija, Nedjeljko), povjesničar i društveni djelatnik (Lise kraj Širokoga Brijega, 2. XII. 1889 — Chicago, 23. VIII. 1973). Gimnaziju završio u Mostaru 1910, na Teološkom fakultetu u Fribourgu diplomirao 1914. i doktorirao 1921. tezom De legislatione antiqua Ordinis fratrum minorum (tiskano 1924). Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji pristupio 1906, za svećenika zaređen 1912. U Širokom Brijegu 1914–15. s D. Buntićem poučavao voditelje prosvjetnih tečajeva – uređivao 1917. njihovo glasilo Vjesnik Hrvatskih seljačkih škola (pr. Kršćanske obitelji) i sastavio Početnicu Hrvatskih seljačkih škola (Mostar 1924) – i 1917–18. surađivao u zbrinjavanju gladne hercegovačke djece, vodio 1923–31. izgradnju zgrade franjevačke gimnazije, u kojoj je profesor i ravnatelj 1934–39, te podignuo konvikt za vanjske đake 1930. U Mostaru bio odgojitelj i predavač crkvene povijesti za franjevačke klerike 1915–16. i gimnazijski nastavnik 1916–28. Obnašao je službe provincijskoga tajnika 1916–19, definitora 1922–25. i provincijala 1928–34. Upravljajući od 1917. mostarskom franjevačkom tiskarom, pokrenuo 1918. i do 1938. uređivao niz Savremena pitanja. God. 1919. suutemeljio Udruženje sadilaca duhana (u vodstvu do 1939) i u Mostaru tiskao Pravila te 1922. pokrenuo i do 1938. uređivao njegov niz Knjižnica, u kojem je objavio i brošuru Vrijednost i kategorizacija hercegovačkih duhana (1938); u Mostaru osnovao Hrvatsku katoličku štedionicu 1924. Na njegov je poticaj Družba školskih sestara franjevki otvorila podružnice u bolnici u Mostaru 1929. i konviktu u Širokom Brijegu 1930. Generalni definitor i ekonom Franjevačkoga reda u Rimu 1939–51 (izvješća o gospodarskom stanju Reda objavio u Acta Capituli generalis Ordinis fratrum minorum. Rim 1951); među ostalim ondje potaknuo 1940. kupnju zemljišta za zgradu Generalne kurije i crkvu Blažene Djevice Marije Posrednice svih Milosti (vodio gradnje 1942–47. i 1945–50; crkvu uresio djelima I. Meštrovića, S. Kopača i dr.), uredio 1947. dvoranu Antonianuma, a Družbi školskih sestara 1941. pomogao u prenošenju sjedišta iz Maribora, odakle su ih protjerale njemačke vlasti. Poslan 1951. u vizitaciju Hrvatskoga franjevačkoga komesarijata u SAD, bio mu je komesar 1952–55. te savjetnik u Vijeću do 1958. U Chicagu 1953. utemeljio i do 1955. vodio nakladnu kuću Croatia te 1955. osnovao Hrvatski povijesni institut (poslije priključen rimskomu, kojemu je počasni predsjednik od 1963). Neko vrijeme vodio Savez hrvatskih svećenika Sjeverne Amerike. — Političke je poglede oblikovao u okvirima Hrvatskoga katoličkoga pokreta, napose Hrvatskoga katoličkoga seniorata, izraženije u njem djelujući od 1916. Isprva je pristajao uz trojni preustroj Austro-Ugarske Monarhije (sastavio izjavu hercegovačkih franjevaca u prilog Svibanjskoj deklaraciji 1917), potom uz južnoslavensko ujedinjenje mimo Habsburgovaca, 1918–19. bio član odbora NV SHS u Mostaru, gdje je kao jedan od čelnika Seniorata za BiH 1919. suosnovao Hrvatsku pučku stranku za Hercegovinu (s P. Roguljom sastavio i tiskao nacrt stranačkih pravila i poslovnika, 1920–27. bio prvi tajnik) i glasilo joj (do 1929), tjednik Narodna sloboda (surađivao u njem do 1932). Otvorio 1920. stranački skup o agrarnom pitanju i u Mostaru priredio za tisak njegove zaključke (Prvi seljački sabor u Mostaru), neuspjelo nosio liste na skupštinskim izborima 1923. i 1927. Razvijajući gledišta, zauzimao se za decentralizaciju, federalizaciju te konfederalizaciju jugoslavenske države (izvješća članovima izbjegličke vlade 1942–43, potpisivana i Rodoljub Hercegovac, objavio Lj. Boban); ne poduprijevši uspostavu NDH i držeći je privremenom i kompromitiranom pripadnošću Osovini, očitovao se protiv progona Srba i Židova te 24. VII. 1941. naputio hrvatske franjevce da ih uzimaju u zaštitu. U pol. 1944. sklon partizanima, stajalište je promijenio uvjerivši se u pouzdanost vijesti o nasilju u Hercegovini, napose o smaknuću širokobrijeških franjevaca 1945, a od poč. 1950-ih promicao je hrvatsku neovisnost; tiskao popis hrvatskih katoličkih svećenika ubijenih 1941–54 (Hrvatski kalendar, Chicago 1955). Generalnu je kuriju Reda poticao na blaža stajališta prema Udruženju katoličkih svećenika NRBiH »Dobri Pastir« (osnovano 1950), držeći ga nužnim za opstanak u komunističkom sustavu. Nastojao i oko skrbi za hrvatske zatočenike u talijanskim logorima 1942–43. te poratne izbjeglice i franjevačke sjemeništarce, za koje je pribavio zgrade u Grottaferrati 1945. i Grottammareu 1947. — Baveći se hrvatskom općom i vjerskom poviješću, osobito starijom i bosanskohercegovačkom, ostvario je razmjerno opsežan, ali raznoliko vrjednovan te u domovini – umnogome zbog političkih okolnosti – slabije recipiran opus. Uz priznavanje zasluga za prikupljanje i objavljivanje vrela, držalo ga se, npr., najistaknutijim hrvatskim izvandomovinskim povjesničarom (S. Antoljak), osobito s obzirom na prinose povijesti Franjevačkoga reda i Crkve bosanske (»Bogomilska crkva bosanskih krstjana«), koju je, isticalo se, unatoč nedostatcima, najcjelovitije prikazao (J. Šidak). Zanemarivanje odn. nekritičko tumačenje pojedinih vrela i domišljanje znatnije mu se zamjeraju u svezi s djelima o podrijetlu te povijesnom i etničkom prostoru Hrvata, pri čem se stanovita vrijednost priznaje i onima za koje se drži da se dijelom zasnivaju na »nedokazivim konstrukcijama« ili su »prije politički pamflet« nego historiografija (N. Budak), a i takve se njihove značajke kontekstualiziraju zaoštrenošću prema ograničenostima struke u Hrvatskoj i Jugoslaviji nakon 1945 (M. Ančić i T. Vedriš u: Dr. fra Dominik Mandić, 2014). Sastavio je shematizam Hercegovačke franjevačke provincije (Sarajevo 1933), o franjevačkoj prošlosti i suvremenosti pisao u periodicima (Nova revija, 1926; Bogoslovska smotra, 1927; Franjevački vijesnik, 1932; Stopama otaca, 1934–39; Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva, Beograd 1936–37; Politika, Beograd 1936; Dobri Pastir, 1951, 1966; Hrvatski kalendar, 1951–54, 1958, 1971, 1974, urednik 1953–55; Hrvatska revija, Buenos Aires 1965; Radovi Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu, 1971) i knjizi Franjevačka Bosna (1968), u kojoj je obradio razdoblje 1340–1735; potaknuvši 1925. osnivanje Povijesnoga društva za proučavanje prošlosti jugoslavenskih franjevaca, pokrenuo 1927. i do 1934. uređivao niz Monumenta Franciscana Iugoslavica, za koji je priredio zbirku vrela 1463–1699 (Hercegovački spomenici Franjevačkog reda iz turskoga doba, 1. Mostar 1934, dopunjeno izd. Acta Franciscana Hercegovinae, 1. Mostar 2009). Sudjelujući u postupku kanonizacije N. Tavelića, o njem je pisao u izdanjima Hrvatska straža (1940), Hrvatski kalendar (1952), Zbornik u čast sv. Nikole Tavelića (Rim 1970) i Crkva u svijetu (1971) te priredio kritičko izdanje dokumenata o mučeništvu i štovanju (Documenta martyrii b. Nicolai Tavelić et sociorum eius Ord. min. Rim 1958). Studiju Duvanjska biskupija od XIV–XVII. stoljeća tiskao u časopisu Croatia sacra (1935) i samostalno (Zagreb 1936). Zahvativši, uglavnom nakon 1950, različite teme iz starije hrvatske povijesti, ponajviše s obzirom na kontinuitet državnosti, katkad i s nacionalno-programskim osvrtima na novije stanje, i nastojeći dokazati izvorni opseg neprekinuta hrvatskoga prostora od Istre do južne Albanije, osobitu je pozornost pridavao područjima Bosne, Hercegovine i »Crvene Hrvatske«, koja je vidio kao hrvatske zemlje. U tom sklopu, polazeći od teza o iranskom podrijetlu odn. prožimanju hrvatske jezgre sa zakarpatskim Slavenima te dolasku izgrađenoga naroda Hrvata na poč. VII. st. na Jadran, gdje su nakon rana pokrštenja (začetka pripadnosti zapadnoj kulturi) novim miješanjem nastala njegova »po tjelesnim osobinama tri osnovna tipa« (Dinarci, Mediteranci, Panonci), ustrajao je na odijeljenosti njihova biološkoga i kulturnoga razvoja od Srba, koji su, držao je, zapadno od Drine pretežno kasniji doseljenici vlaškoga odn. cincarskoga podrijetla, tj. potomci rimskih vojnika iz Mauretanije, a i negdašnji Hrvati, što su za turske uprave prelaskom na pravoslavlje poprimili srpski identitet, ponajviše od pol. XIX. st. Nasuprot hrvatskomu podrijetlu bosanskih muslimana, donekle i Crnogoraca, što je potkrjepljivao i jezičnim pokazateljima, prema njemu, takav je odvojeni razvoj uzrok neuspjeha ilirstva i jugoslavenstva, od prijevarna i neovlaštena ujedinjenja 1918. do srpske hegemonije nakon II. svjetskoga rata, unatoč ustavnoj suverenosti republika, pa je socijalističkoj Jugoslaviji priznavao stjecanje Istre, ali i predviđao raspad. Priloge iz toga područja, neke i polemične (osobito o djelu Nade Klaić), objavio je u periodicima Hrvatska revija (1954–55, 1957–61, 1963–64, Pariz 1966, München 1967–68, 1970, 1972), Hrvatska misao (Buenos Aires 1956, 1958, 1968), Dobri Pastir (1957, 1959), Hrvatski kalendar (1957, 1959–60, 1962–65, 1967–69, 1972), Croatian Review (Chicago 1959), Journal of Croatian Studies (New York 1960), Novi život (Rim 1963), Byzantion (Bruxelles 1964) i Studia Croatica (Buenos Aires 1965, 1967), izdanjima The Croatian Nation in its Struggle for Freedom and Independence (Chicago 1955), Croatia. Land, People, Culture, 2 (Toronto 1970) i Venezia e il Levante fino al secolo XV, 1 (Firenca 1973) te dijelom skupio odn. preradio u knjigama (Crvena Hrvatska, 1957; Rasprave i prilozi, 1963; Hrvati i Srbi, 1971), troknjižju o državnoj, vjerskoj i etničkoj pripadnosti BiH te Crkvi bosanskoj (Bosna i Hercegovina, 1960–1967) – svezak o etničnosti do XX. st. zbog znatna se odjeka cijeni i »okosnicom hrvatskoga nacionalnog diskursa, bar u BiH« (Ančić) – objavivši i popise Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis (Chicago—Rim 1962), sažetu sintezu (Hrvatske zemlje, 1972) te knjižicu Za hrvatstvo i hrvatsku državnost (München—Barcelona 1973). Tiskani su mu i raznovrsni drugi napisi (Kršćanska obitelj, 1910, 1915, 1919, 1938; Bogoslovska smotra, 1914; Naša misao, 1914; Sv. Cecilija, 1916; Monopolski glasnik, Beograd 1938; Danica, Chicago 1958, 1971; Hrvatska revija, 1970, 1972–73; Hrvatski razgovori o slobodi. München—Barcelona 1972; Mir i dobro, 1973) te sjećanja (Hrvatski kalendar, 1973; Stepinac mu je ime, 1. München—Barcelona 1978). Sabrana djela priređena su mu 1973–1982. i 2013. Potpisivao se i D. M., dr. D. M. te Dr. N. M. Opsežna mu se ostavština čuva u franjevačkom samostanu u Mostaru. Poprsja su mu izradili Meštrović (1957; Hrvatski etnički institut u Chicagu) i G. Mikulić (2016; Gimnazija fra Dominika Mandića u Širokom Brijegu). Posvećeni su mu Mandićev zbornik (Radovi Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu, 1965), 2013. skup u Mostaru i Širokom Brijegu (zbornik 2014) te poštanska marka (Hrvatska pošta Mostar). DJELA: De legislatione antiqua Ordinis fratrum minorum, 1. Legislatio Franciscana ab an. 1210–1221. Mostar 1924. — Crvena Hrvatska u svjetlu pov(i)jesnih izvora. Chicago 1957, Roma 19722 (prošireno izd.). — Bosna i Hercegovina, 1–2. Chicago 1960–1962; 3. Rim 1967. — Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Rim 1963 (pretisak Zagreb 2009). — Franjevačka Bosna. Rim 1968. — Hrvati i Srbi dva stara različita naroda. München—Barcelona 1971, Zagreb 1990 (njem. izd. Bad Kissingen 1989). — Hrvatske zemlje u prošlosti i sadašnjosti. Roma 1972. — Sabrana djela, 1–3. Chicago—Rim 1973–1978; 4. Chicago—Roma—Zürich—Toronto 1979; 6. Chicago—Roma—Zürich—Toronto 1980; 5. Toronto—Zürich—Roma—Chicago 1982. — Sabrana djela, 1–4. Mostar 2013.

Mandić, Dominik (Andrija), hrvatski povjesničar (Lise kraj Širokoga Brijega, BiH, 2. XII. 1889 – Chicago, 23. VIII. 1973). Godine 1906. ušao u franjevački red, za svećenika se zaredio 1912. Nakon studija na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru školovanje nastavio u Fribourgu u Švicarskoj gdje je 1921. stekao doktorat teologije. Vrativši se u domovinu, bio je do 1939. ravnatelj širokobriješke gimnazije, potom generalni definitor kapitula franjevačkoga reda u Rimu sve do 1951., a nakon toga vizitator Hercegovačkoga franjevačkoga komesarijata u SAD-u. Do smrti živio u samostanu sv. Ante u Chicagu. Bio je jedan od suosnivača Hrvatske pučke stranke i predsjednik Saveza hrvatskih svećenika u Sjevernoj Americi. Zbog kritičkog stajališta prema poslijeratnomu uređenju Jugoslavije, njegova su djela bila objavljena u Hrvatskoj tek početkom 1990-ih. Bavio se poviješću Bosne i Hercegovine, poviješću bosanskohercegovačkih franjevaca te poviješću Hrvata. Glavna djela: Crvena Hrvatska u svijetlu povjesnih izvora (1957), Bosna i Hercegovina: povjesno-kritička istraživanja (I–III, 1960–62), Franjevačka Bosna (1968), Hrvati i Srbi dva stara različita naroda (1971., 1990), i Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti (1963., 2009). Citiranje: Mandić, Dominik. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata