Dora Pejačević

skladateljica; 1885-1923

Maria Theodora Paulina Sophie von Lumbe, poznata kao Dora Pejačević (Budimpešta, 10. rujna 1885. – München, 5. ožujka 1923.) bila je hrvatska skladateljica i violinistica, rodom iz slavonske grofovske obitelji Pejačević.
== Životopis ==
Dora Pejačević rođena je u Budimpešti 1885. godine. Kći je hrvatskog bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, školovane pjevačice i pijanistice. I njezin djed Ladislav Pejačević bio je ban
Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, od 1880. do 1883. godine.
Dora svoje prve glazbene poduke i opće obrazovanje stječe u roditeljskom domu kroz poduke privatnih učitelja. Glazbu je počela učiti kao dijete kod mađarskog orguljaša Károlya Noszede koji je ljeti dolazio u Našice. Svoje prve radove Dora stvara u dobi od dvanaest godina. Po navršenoj četrnaestoj godini, počinje se ozbiljno baviti glazbom, te od 1902. do 1905. godine boravi u Zagrebu gdje privatno uči glasovir, violinu i istrumentaciju. Istodobno se bavi skladanjem manjih klavirskih opusa, kao što su Canzonette op. 8, Život cvijeća op. 19, Šest stavaka za klavir i Maštanje. U šesnaestoj godini života skladala je Žalosnu koračnicu.
Kada se obitelj zbog banske obveze Dorinog oca preselila u Zagreb (1903. – 1907.), Dora je nastavila školovanje privatno kod nastavnikâ glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda (Ciril Junek, Dragutin Kaiser, Vaclav Huml). Kada su roditelji shvatili da njezine sklonosti za glazbu prelaze uobičajene okvire mladenačke razbibrige aristokratskih djevojaka, omogućili su joj uoči Prvoga svjetskog rata usavršavanje u Dresdenu. Privatno glazbeno školovanje nastavila je u Dresdenu kod Percyja Sherwooda, kod Waltera Courvoisiera (kompozicija), te Henria Petria (violina) u Münchenu. No, ona nigdje nije kontinuirano učila glazbu dulje vrijeme, pa se može ustvrditi da je u velikoj mjeri samouka, a umjetnički talent prije svega razvijala je kroz kontakte s vodećim osobnostima svoga doba. Među njezinom “braćom po duhu” našli su se tako pijanistica Alice Ripper, likovna umjetnica Clara Rilke-Westhoff, književnica Anette Kolb, Rainer Maria Rilke, Karl Kraus i druge istaknute osobnosti europske kulturne scene toga doba.
Bila je pretplaćena na Krausov časopis Die Fackel (Baklja) i živo zainteresirana za socijalne probleme svojega doba. Vlastiti je umjetnički senzibilitet razvijala pod utjecajima intelektualnih svjetova Wildea, Ibsena, Dostojevskog, Manna, Schopenhauera, Rilkea, Kierkegaarda, Krausa i Nietzschea, čija je djela između ostalih zabilježila u svom, naslovima, uistinu nesvakidašnje bogatom dnevniku pročitanih knjiga.
Iznimna crta njezina stvaralačkog rada bilo je stalno traženje dubljih dimenzija, što je dijelom rezultat njezina intenzivnog čitanja i istraživanja kojima je širila svoje duhovne obzore. U njezinoj ostavštini pronađen je Dnevnik pročitanih knjiga gdje je uz precizne podatke o pročitanoj literaturi unosila i komentare na pročitane tekstove, te također ostavila popis knjiga koje je još namjeravala pročitati. Dnevnik obuhvaća razdoblje od 1902. do 1921. godine, tijekom kojeg je pročitala 470 knjiga iz književnosti, filozofije, glazbe, religije, povijesti i prirodnih znanosti.
Izražavala je otvorenost prema ljudima, bez obzira na društvenu pripadnost, i nerijetko kritizirala vlastiti stalež, neprestano naglašavajući potrebu za radom i odbacivanjem površnog i lagodnog životnog stila.
U pismu svojoj prijateljici Rosi Lumbe-Mladota, 1920. godine, kaže: »Ne razumijem kako se može živjeti bez rada… No, istina je da ne držim s pripadnicima moje klase; u svemu želim sadržaj i vrijednost, i ­ni forme ni tradicija ni rodoslovlja ne mogu mi nasuti pijesak u oči...« U njezinu je stvaralačkom procesu rad poput disanja, uporno je dotjerivala rukopise i ispisivala partiture vlastitom rukom. Kao da joj je život namijenio zadaću kojoj je posvećivala sve vrijeme, snagu i pažnju, skromno i nenametljivo, kao i priroda koja joj je bila vječna inspiracija. Skladatelj koji će je fascinirati do kraja života bio je Richard Wagner, pa je sebe nazivala “vagnerijankom”, a elementi Wagnerove harmonije u njezinoj ljubavnoj lirici vidljivi su u prvom dijelu njezina zrelog stvaralaštva.
U Hrvatskoj je Dora Pejačević obitavala u obiteljskom dvorcu u Našicama, ali su je česta putovanja vodila i u velike europske kulturne centre poput Budimpešte, Münchena, Praga i Beča u kojima je znala boraviti duže vrijeme.
U jesen 1921. godine u Našicama je svečano proslavljeno Dorino vjenčanje s austrijskim plemićem Ottomarom von Lumbe, bratom Dorine prijateljice Rose Lumbe. Od prosinca iste godine skladateljica sa suprugom živi u Münchenu. Porod prvog djeteta, u relativno kasnoj životnoj dobi, bio je za nju koban. Umire od puerperalne sepse 5. ožujka 1923. godine u münchenskoj klinici za ženske bolesti i porode.
Pismo suprugu, pisano nekoliko mjeseci prije kraja, tragično je obilježeno slutnjom skore smrti. Citat iz tog pisma govori i o njezinim naprednim razmišljanjima:
»Neka Bog dade da Ti naše dijete (ako bih Ti ga ostavila) bude na radost – da postane istinski, otvoren, veliki Čovjek-; utri mu putove, no ne sprečavaj ga nikada da spozna patnju koja oplemenjuje dušu, jer će samo tako postati čovjek. Pusti ga da se razvije poput biljke, a ako bi posjedovao veliki talent pruži mu sve što može služiti njegovu poticanju; prije svega daj mu slobodu, tamo gdje je bude zahtijevalo. Jer zbog ovisnosti o roditeljima, rođacima, slama se mnoga nadarenost – to znam iz vlastitog iskustva – i zato postupaj jednako bude li se radilo o djevojčici ili dječaku.«
Iza nje ostao je popis želja u njezinom Dnevniku pročitanih knjiga, ostale su skice za glazbena djela. Nakon smrti Dora je privremeno pokopana u Münchenu. Nakon dva mjeseca (po njezinoj želji) njezini posmrtni ostaci preneseni su u Našice. Lijes je preko noći bio položen u franjevačkoj crkvi, a drugog dana, 5. svibnja 1923. godine održan je svečani Requiem. Pjevalo je Hrvatsko pjevačko društvo Lisinski iz Našica, a na orguljama je svirana Žalosna koračnica, koju je skladala Dora. Raskorak s vlastitom klasom, pa i obitelji, iskazuje se i u njezinoj usmenoj želji – da počiva u odvojenom grobu, u zemlji, izvan obiteljske grobnice u kripti Crkve Uzašašća Gospodnjega (Kapela obitelji Pejačević) u Našicama koju je obitelj podigla 1881. godine po nacrtima Hermana Bollea.
Za života, osim u Hrvatskoj, njezina su djela vrlo često izvođena u inozemstvu (London, Dresden, Budimpešta, Stockholm, Beč, München i dr.) u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika njenog doba kao što su pijanisti Walther Bachmann, Svetislav Stančić i Alice Ripper, violinisti Joan Manén, Václav Huml i Zlatko Baloković, dirigenti Oskar Nedbal i Edwin Lindner, te ansambli Thomán trio, Hrvatski gudački kvartet, Zagrebačka filharmonija, Wiener Tonkünstlerorchester te Dresdenska filharmonija.
Iza Dore Pejačević ostalo je 58 opusa s područja orkestralne, vokalno-instrumentalne, komorne i glasovirske glazbe. Među njima se posebno ističu četiri pjesme za ženski glas i orkestar (Verwandlung op. 37b, Liebeslied op. 39, Zwei Schmetterlingslieder op. 52), Tri pjesme op. 53 na tekstove F. Nietzschea, niz glasovirskih minijatura, Glasovirski kvintet u h-molu op. 40, Gudački kvartet u C-duru op. 58, Simfonija u fis-molu op. 41, Koncert u g-molu za glasovir i orkestar op. 33, Phantasie concertante u d-molu za glasovir i orkestar op. 48 te Sonata za glasovir u As-duru op. 57.
»Mnogostruko nadarena, povremeno i sama literarno aktivna, Pejačevićeva prvenstveno živi u glazbi i za glazbu.« (K. Kos). Po kasnoromantičnom idiomu, obogaćenom impresionističkim harmonijama, ekspresionističkim izražajnim sredstvima i bogatim orkestralnim bojama, Dora Pejačević pravo je dijete europskog fin-de-sièclea i njezin rad razvijao se usporedo s europskim modernističkim kretanjima u literaturi i Jugendstilom u vizualnim umjetnostima. Skladateljičine zrele opuse u podjednakoj mjeri određuje oduševljenje glazbom Johannesa Brahmsa i Richarda Wagnera, ali i majstorsko, virtouzno ovladavanje instrumentima za koje sklada.
»...hipersenzibilna priroda, poput seizmografa reagirala je na najfinije poticaje. Priroda, književnost, emotivna stanja, sve to stvara posebnu stvaralačku napetost koja se oslobađa u nastanku djela« (K. Kos), u – po skladateljičinim riječima – »transu glazbene opsjednutosti«. U posljednjim dovršenim opusima Dore Pejačević zrcali se intenzivni glazbeni razvoj koji smrt naprasito prekida u njegovom najljepšem cvatu: u njima otkrivamo tragove svjesne potrage za vlastitim izražajem i glazbenim jezikom, i nalazimo izvornu, duboko proživljenu i formalno majstorski oblikovanu glazbu. Zajedno s nekolicinom glazbenika svoje generacije, u kojoj su po visokim umjetničkim dometima svojih opusa prednjačili Josip Hatze i Blagoje Bersa, Dora Pejačević je »otvorila nove obzore hrvatske glazbe i u njoj uspostavila nove standarde profesionalizma«. (K. Kos).
Romantičnu glazbu mladosti kasnije je zamijenila novim glazbenim izričajima koji odgovaraju vremenu u kojem je živjela, turbulentnim ratnim godinama i revolucionarnim promjenama 20-ih godina 20. stoljeća, koje se u njezinoj glazbi očituju kroz impre­sionističke i ekspresionističke elemente i harmonije.
Godine Prvog svjetskog rata, u kojem je i sama sudjelovala kao bolničarka, ostavljaju neizbrisive tragove u njezinu radu, povlači se u vlastiti svijet i traži nove skladateljske puteve. Plod tih nastojanja su ciklusi solo pjesama i pjesama za glas i orkestar na stihove Karla Krausa, Rainera Marie Rilkea i Friedricha Nietzschea, koji donose drugačiju stvaralačku estetiku, prožetu simbolikom smrti, samoće, besmislenosti ratovanja. To su prvi primjerci Nietzscheove poezije skladani kod nas.
Njezina glazba vođena filozofskim i književnim poticajima s jedne strane i vlastitim svijetom emocija i doživljajem prirode s druge strane, prenosila je široku skalu izražajnosti: elegičnost, dramatiku, svečano-ozbiljan ugođaj ili plesnu razigranost.
O svom je stvaralaštvu napisala: »Zapravo sam samo tjelesno ovdje, sve što u sebi osjećam kao življenje i doživljavanje lebdi iznad prisutnoga i vidljivoga i u nekoj dubokoj i lijepoj beskonačnosti vidim u zrcalu svoga osjećanja pokretačke snage u liku ljubljenih bića i tisuće sjećanja izranja poput vodencvjetova na glatkoj površini jezera. U tu beskonačnost osjećaje slijede i misli i tamo promišljam svoje najbolje, jer sve što je dobro i veliko izrasta iz ljubavi. Odlebdjevši u taj najnevidljiviji svijet najosobnije unutarnjosti, postajem tek tada posvema svoje Ja, i to Ja, koje se tada u toj nebeski dalekoj skrovitosti osjeća previše ispunjeno sobom samim, traži izraz, traži odterećenje od toga visokog duševnog pritiska, koji je sam po sebi neka vrsta oduševljenja – i to se oslobođenje ostvaruje kada nastaje skladba!«
»Dostojanstvena, tiha, povučena; puna odlučnosti, snage i želje za radom. Dani joj prolaze u upijanju najdivnijih dojmova, koje daje stoljetna slavonska šuma, zlato zrelog žita i modrilo uztalasanog lana: mramorni Pan među lišćem breza i borova, i spektralno obojene kapljice vodoskoka. U njoj se razvija dragocjeni osjećaj ljepote, to izvorno vrelo svake umjetnosti.«
U Hrvatskome povijesnom muzeju, unutar zbirke slika, grafika i skulptura čuva se njezina posmrtna maska.
== Djela i koncerti ==
=== Vokalne skladbe ===
Solo pjesme
Ein Lied, op. 11, 1900. (Paul Wilhelm)
Warum?, op. 13, 1901. (Dora Pejačević)
Ave Maria, op. 16 za glas, violinu i orgulje, 1903.
Sieben Lieder, op. 23, 1907. (W. Wickenburg-Almásy)
Zwei Lieder, op. 27, 1909. (W. Wickenburg-Almásy i Ernst Strauss)
Vier Lieder, op. 30, 1911. (Anna Ritter)
Verwandlung, op. 37a za glas, orgulje i violinu, 1915. (Karl Kraus)
Mädchengestalten, op. 42, 1916. (Rainer Maria Rilke)
An eine Falte, op. 46, 1918. (Karl Kraus)
Drei Gesänge, op. 53, 1920. (Friedrich Nietzsche)
Zwei Lieder, op. 55, 1920. (Karl Henckell i Ricarda Huch)
Tri dječje pjesme, op. 56, 1921. (Zmaj Jovan Jovanović)
Pjesme za glas i orkestar
Verwandlung, op. 37b, 1915. (Karl Kraus)
Liebeslied op. 39, 1915. (Rainer Maria Rilke)
Zwei Schmetterlingslieder, op. 52, 1920. (Karl Henckell)
=== Glasovirske skladbe ===
Berceuse, op. 2, 1897.
Gondellied, op. 4, 1898.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. veljače 2021. (Wayback Machine)
Chanson sans paroles, op. 5, 1898.
Papillon, op. 6, 1898.
Menuette, op. 7, 1898.
Impromptu, op. 9a, 1899.
Chanson sans paroles, op. 10, 1900.
Albumblatt, op. 12, 1901.
Trauermarsch, op. 14, 1902.
Sechs Phantasiestücke, op. 17, 1903.
Blumenleben, op. 19, 1904. – 1905.
Berceuse, op. 20, 1906.
Valse de concert, op. 21, 1906.
Erinnerung, op. 24, 1908.
Walzer-Capricen, op. 28, 1910.
Vier Klavierstücke, op. 32a, 1912.
Impromptu, op. 32b, 1912.
Sonata u b-molu, op. 36, 1914.
Zwei Intermezzi, op. 38, 1915.
Zwei Klavierstücke, op. 44, 1918.
Blütenwirbel, op. 45, 1918.
Capriccio, op. 47, 1919.
Zwei Nocturnos, op. 50, 1918., 1920.
Humoreske und Caprice, op. 54, 1920.
Sonata u As-duru, op. 57 (u jednom stavku), 1921.
=== Komorne skladbe ===
Reverie za violinu i glasovir, op. 3, 1897.
Canzonetta za violinu i glasovir, op. 8, 1899.
Impromptu za glasovirski kvartet, op. 9b, 1903. (preradba glasovirskog opusa 9a)
Trio u D-duru za violinu, violončelo i glasovir, op. 15, 1902.
Menuett za violinu i glasovir, op. 18, 1904.
Romanze za violinu i glasovir, op. 22, 1907.
Kvartet u d-molu za violinu, violu, violončelo i glasovir, op. 25, 1908.
Sonata u D-duru za violinu i glasovir, op. 26, 1909.
Trio u C-duru za violinu, violončelo i glasovir, op. 29, 1910.
Gudački kvartet u F-duru, op. 31, 1911. (izgubljen)
Elegie za violinu i glasovir, op. 34, 1913.
Sonata u e-molu za violončelo i glasovir, op. 35, 1913.
Kvintet u h-molu za 2 violine, violu, violončelo i glasovir, op. 40, 1915. – 1918.
Sonata u b-molu za violinu i glasovir, op. 43, Slavenska, 1917.
Méditation za violinu i glasovir, op. 51, 1919.
Gudački kvartet u C-duru, op. 58, 1922.
=== Orkestralne skladbe ===
Koncert u g-molu za glasovir i orkestar, op. 33, 1913.
Simfonija u fis-molu za veliki orkestar, op. 41, 1916. – 1917. (rev. 1920.)
Phantasie concertante u d-molu za glasovir i orkestar, op. 48, 1919.
Ouvertura u d-molu za veliki orkestar, op. 49, 1919.
=== Koncerti ===
10. veljače 1920. godine, Dresden praizvedba, Simfonija u fis-molu op. 41, pod ravnanjem Edwina Lindner
Ožujak 2019. godine, Simfonija u fis-molu pod ravnanjem australsko-britanske dirigentice Jessica Cottis našla je mjesto i na programu Malezijske filharmonije na koncertima kojima su Malezijci obilježavali Dan žena.
26. studenoga 2021. godine, londonski Barbican, Simfonijski orkestar BBC-ja, pod ravnanjem svog šefa dirigenta Sakarija Orame Klavirski koncert u g-molu, op. 33 te Simfonije u fis-molu, op. 41.
2. veljače 2022. Leipzig i Gewandhaus orkestar pod ravnanjem latvijskog maestra Andris Nelsons, Simfonija u fis-molu op. 41
9. srpnja 2022. godine, glazbenici Marie-Laure Garnier (sopran), Raphaëlle Moreau (violina), Alexandre Pascal (violina), Léa Hennino (viola), Héloïse Luzzati (violončelo) i Célia Oneto Bensaid (glasovir), izvest će Sonatu u b-molu, op. 43, pjesme za glas i glasovir (Mädchengestalten, op. 42 i Verwandlung, op. 37a) te Glasovirski kvintet u h-molu, op. 40. Svojevrsnu praizvedbu doživjet će i Impromptu op. 9b, u sastavu za glasovirski kvartet koji je Muzički informativni centar objavio 2021. godine.
Simfonija Dore Pejačević izvedena je i u Varšavi i Katowicama i to u izvedbi Nacionalnog simfonijskog orkestra Poljskog radija Katowice pod ravnanjem Ane Tali.
=== Filmovi i serije o Dori ===
Godine 1993. snimljen je film Kontesa Dora (1993.) prema istoimenoj seriji u 6 nastavaka iz 1991. godine.
Godine 2022. očekuje se premijera dokumentarnog filma Dora Pejacevich – Flucht in die Musik. Redatelji ovog dokumentarnog filma su pijanistica Kyra Steckeweh i Tim van Beveren.
== Literatura ==
Koraljka Kos, Dora Pejačević, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1982.
Koraljka Kos, Dora Pejačević – Leben und Werk, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 1987. (njemački jezik)
Koraljka Kos, Dora Pejačević, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 1998. (hrvatski / engleski jezik)
Elena Ostleitner, ur., Die Kroatische Komponistin Dora Pejačević 1885 – 1923, Furore Verlag, Kassel 2001. (njemački jezik)
Karl Kraus, Briefe an Sidonie Nádherny von Borutin 1913-1936, Friedrich Pfäfflin, ur., Kösel Verlag, München 1974.
Iz klavirske lirike, (priredio Ladislav Šaban), Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb 1978.
Dora Pejačević, Solo pjesme, (priredio Antun Petrušić), Ars Croatica, Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb 1985.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
[neaktivna poveznica]
Zavičajni muzej Našice, spomen soba Dore Pejačević
http://www.mic.hr/skladatelji/dora/records/  Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. listopada 2009. (Wayback Machine) Stranice Muzičkog informativnog centra posvećene Dori Pejačević
Gondellied Op.4 (Dora Pejacsevich)  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. veljače 2021. (Wayback Machine)
http://www.dorapejacevic.com/  Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. srpnja 2009. (Wayback Machine) "Tajni svijet Dore Pejačević", vokalni opus Dore Pejačević

PEJAČEVIĆ, Dora (Pejacsevich, Pejacsevich-Lumbe; Theodora), skladateljica (Budimpešta, 10. IX. 1885 — München, 5. III. 1923). Kći bana Teodora. U obiteljskom dvorcu u Našicama stekla opću naobrazbu, na majčin poticaj učila i glazbu (K. Noszeda). Glazbeno se nastavila školovati 1903–07. u Zagrebu (violina u V. Humla, teorija u Ć. Juneka, instrumentacija u D. Kaisera), potom u Dresdenu (H. Petri, violina, P. Sherwood, kompozicija i kontrapunkt) i Münchenu (W. Courvoisier, kompozicija). Sklada već od 1897; svladavši violinsku i glasovirsku tehniku, zarana počinje nastupati u komornim ansamblima. Usporedno kontinuirano nadopunjuje svoje glazbeno znanje samoizobrazbom, putovanjima, lektirom i doticajima s intelektualcima i umjetnicima (K. Kraus, R. M. Rilke, M. Vanka). Njezinu skladbu Verwandlung za glas, violinu i orgulje, op. 37 (1915), na Krausove stihove pjesnik je pokazao A. Schönbergu, koji ju je pohvalio i predložio javnu izvedbu u Beču. Dok joj se mladenačka djela izvode ponajviše u inozemstvu (Dresden, Budimpešta), a interpretiraju ih umjetnici poput pijanista W. Bachmanna i Alice Ripper te violinista J. Manéna, koncert održan 5. II. 1916. u HNK u Zagrebu početak je afirmacije u domovini. Izvedba Glasovirskoga koncerta u g-molu, op. 33, u interpretaciji S. Stančića pod ravnanjem F. Rukavine na tom »povijesnom« koncertu, uz djela B. Širole, F. Dugana st., A. Dobronića, K. Baranovića i Stančića, povezala ju je s naraštajem mladih skladatelja, koji – premda različitih stvaralačkih poetika – najavljuju nova kretanja u hrvatskoj glazbi. Otad se povremeno u nas izvode njezine skladbe, poput autorskoga koncerta s komornim djelima 1918. u HGZ s vrhunskim domaćim interpretatorima (Stančić, Huml, Z. Baloković, J. Tkalčić, M. Schlick). Vanjski uspjesi kulminirali su izvedbom dvaju stavaka njezine simfonije 1918. u Beču (u cijelosti praizvedena u Dresdenu 1920). Do udaje za austrijskoga časnika O. von Lumbea 1921. putovala u europske glazbene metropole (Beč, München, Budimpešta, Prag), često boravila u dvorcu Janovice u Češkoj u prijateljice Sidonije Nádherný von Borutin, no mir i koncentraciju za stvaranje nalazila je u obiteljskom dvorcu u Našicama. Od 1921. sa suprugom živi u Dresdenu i Münchenu, gdje umire nakon porođaja. Prema vlastitoj želji, pokopana je kraj obiteljske grobnice u Našicama. U popisu njezinih djela zabilježeno je 58 opusa (neki obuhvaćaju i više skladba), od kojih su 54 sačuvana. Izgubljena je skladba s oznakom op. 1, Rêverie za violinu i glasovir, op. 3 (1897), Albumblatt za glasovir, op. 12 (1901), prvi gudački kvartet, op. 31 (1911), te prva glasovirska minijatura iz opusa 32a (Vier Klavierstücke, 1912). Skladala je glasovirska, komorna, orkestralna i vokalna djela. Da pripada evolucijskomu skladateljskomu tipu vidljivo je na svim područjima njezina stvaralaštva, a poglavito u glasovirskim i vokalnim skladbama, koje je pisala cijeli život. Sazrijevanje na području Lieda vidi se u promjeni odnosa između vokalne i glasovirske dionice, koja postupno napušta ulogu »pratnje« i postaje ravnopravni sudionik stapajući se s glasom u jedinstvenu cjelinu, harmonijski bogatoga sloga i melodijski istančanu, daleko od salonske privlačnosti. Produbljivanje odnosa prema solo-popijevci prepoznaje se i u njezinu sve pomnjivijem odabiru pjesničkih predložaka. Skladala je 33 solo-popijevke (obuhvaćene s 14 opusa), dijelom povezane u cikluse na stihove odabranoga pjesnika. Osim posljednjih (Tri dječje pjesme na tekst J. Jovanovića Zmaja), sve su nastale na njemačke stihove. Glazba ranih vokalnih radova (1900–11), kojih je tema najčešće ljubav (neke skladala na vlastite stihove), slijedi tradiciju s težištem na dionici glasa. Sazrijevanje vokalnoga izraza (ponajviše u harmoniji) prepoznaje se u ciklusima Sieben Lieder, op. 23 (1907), Zwei Lieder, op. 27 (1909), i Vier Lieder, op. 30 (1911), kojima stilski pripada i Zwei Lieder, op. 55 (1920). S popijevkom Verwandlung započinje razdoblje introspektivnoga Lieda. Otad bira istančane tekstove često slobodna stiha koji je potiču na iskorak iz tradicionalnih okvira, pa u prostoru proširenoga tonaliteta nalazi nova rješenja u harmoniji, slogu i koloritu, kao i u podatnoj metrici, ritmu i organizaciji forme. Sučeljivanje s višeslojnim Krausovim (Verwandlung, An eine Falte, 1918), Rilkeovim (Liebeslied, 1915; Mädchengestalten, 1916) i pjesničkim ostvarenjima F. Nietzschea (Drei Gesänge, 1919–20) vodi je do odustajanja od vanjske atraktivnosti melodijske linije, pa glas samo u kontekstu s instrumentalnim zvukom ostvaruje svoj puni smisao. Ugođajnost tih vokalnih radova meditativna je i tmurna, a opsežni instrumentalni odsječci nastavljaju ondje gdje je utihnula pjesnička riječ. Nasuprot njima, Zwei Schmetterlingslieder, op. 52 (1920, K. Henckell), plesno su razigrane i skercozne skladbe. Solo-popijevke Verwandlung, Liebeslied i Zwei Schmetterlingslieder postoje i u inačicama za glas i orkestar, osebujna sastava za svaku skladbu. Instrumentalnoj je glazbi posvetila najveći dio svojega stvaralaštva. Glavninu njezina glasovirskoga opusa čine minijature (uz dvije sonate), a u komornom i orkestralnom dijelu prevladavaju klasične vrste (sonata, trio, kvartet, kvintet, uvertira, simfonija, koncert), pri čem u višestavačnim djelima slijedi tradicionalni raspored stavaka s njihovim uobičajenim tempima i karakterima. U nekim djelima (simfonija) uspjelo ostvaruje načelo cikličnosti ponavljanjem glavnih tema djela na kraju posljednjega stavka. Evoluciju glazbenoga izraza ostvaruje poglavito harmonijom, koja postupno osvaja raspone proširenoga tonaliteta, a usporedno se produbljuje i njezino poimanje naslijeđene klasične forme koja se, osobito u brzim stavcima, obogaćuje i proširuje novim epizodama te bogatim modulacijskim planom. Markantne, kinetičkom energijom nabijene teme vode je do složene motivske razradbe, što rezultira zasićenim, povremeno kontrapunktski oživljenim slogom. Kao suprotnost javljaju se prozračni odsječci impresionističke profinjenosti. Polagani stavci odišu lirizmom, skercozni su treći stavci često u plesnom pokretu. Posljedica istraživačkoga odnosa prema glazbenoj formi njezina su dva srodna opsežna jednostavačna prokomponirana djela na tragu romantičke fantazije: druga Sonata za glasovir (As-dur, op. 57, 1921) i Phantasie concertante za glasovir i orkestar (d-mol, op. 48, 1919), oba visoka stupnja integracije tematske građe i forme, s naziranjem obrisa triju stavaka. U orkestralnoj glazbi, u kojoj je bila gotovo samouka (u ostavštini joj je bilježnica Notizen über Instrumente und deren Anwendung im Orchester, 1909, s primjerima iz partitura R. Wagnera), razvoj izraza vidljiv je i u instrumentaciji (od klasičnoga do kasnoromantičkoga sastava orkestra, obogaćena puhaćim glazbalima), odn. boji zvuka; istančan se senzibilitet za boju odrazio i u zvuku njezinih glasovirskih skladba. U komornom stvaralaštvu, koje ju zaokuplja već od 1897, postupno je dosegnula visok stupanj tehničke perfekcije: od ranih skladba, minijatura za violinu i glasovir, forme kojoj se poslije vraća u samo dvama djelima (Elegija, 1913; Meditacija, 1919), i Glasovirskoga trija (D-dur, op. 15, 1902) preko prvih većih komornih djela skladanih u romantičkoj tradiciji (Kvartet za violinu, violu, violončelo i glasovir u d-molu, op. 25, 1908; Sonata za violinu u D-duru, op. 26, 1909), u zrelom komornoglazbenom stilu (drugi Glasovirski trio u C-duru, op. 29, 1910) i tehnički suvereno (Sonata za violončelo i glasovir u e-molu, op. 35, 1913) do komornoglazbenoga izraza u Kvintetu za dvije violine, violu, violončelo i glasovir u h-molu, op. 40 (1915–18) i drugoj Sonati za violinu u b-molu, op. 43 (Slavenska, 1917). U njima do vrhunca dovodi načelo prožimanja tematskoga i motivskoga materijala, uz odnjegovan slog u kojem su sve dionice ravnopravno uključene u izlaganje i razradbu glazbene građe. U tim su djelima zamjetljivi i diskretni folklorizmi, očito odjek njezina shvaćanja »nacionalnoga« stila. Posljednja je komorna, ujedno i posljednja dovršena skladba Gudački kvartet u C-duru, op. 58 (1922), djelo jedinstvena odnjegovana stila, lišeno vanjske retoričnosti i virtuoziteta, u kojem četvrti stavak, Allegro comodo, neuobičajeno svršava smirenjem u velikom decrescendu i silaznom kromatskom pokretu. Kao vrsna pijanistica, ostvarila je znatan dio svojih zamisli u glasovirskoj glazbi. Osim dviju sonata (b-mol, op. 36, 1914, i As-dur, op. 57, 1921), skladala je glasovirske minijature (često povezane u cikluse) koje pripadaju žanru romantičkoga »karakternoga komada« (Charakterstück); njihov programni naslov tek uopćeno upućuje na ugođaj skladbe (Blumenleben, Walzer-Capricen). Sklada ih kontinuirano (1897–1920), pa se i u njima zrcali razvoj njezina izričaja od ranoromantičkih uzora preko utjecaja J. Brahmsa do samosvojnoga glazbenoga govora. Postupno izgrađuje vlastit, često opor izraz služeći se mogućnostima proširena tonaliteta, ne prezajući pred oštrinama disonantnih sklopova, a u tom procesu prirodno nestaje vanjski virtuozitet. U minijaturama je postignula široku paletu ugođaja: od lirskih do plesnih i grotesknih. Prvi je vrhunac ostvarila ciklusom Sechs Phantasiestücke (Maštanja), op. 17 (1903), a posljednji su joj dometi Capriccio, op. 47 (1919), Humoreske und Caprice, op. 54 (1920), i Zwei Nocturnos, op. 50 (1918, 1920), minijature profinjena postimpresionističkoga kolorita. Njezina četiri orkestralna djela odaju visok stupanj tehničkoga umijeća i jasnu, promišljenu organizaciju forme. Glasovirski koncert u g-molu, op. 33 (1913), prvi te vrste u hrvatskoj glazbi, efektno je djelo u tradiciji romantičkoga koncerta u kojem je solistička dionica svojom virtuoznom fakturom u žarištu. Drukčijega je formalnoga plana i karaktera Phantasie concertante s virtuoznom, istaknutom ulogom solističkoga glazbala, ali i slobodnijim tretmanom forme; uz mnoge promjene u tempu i ugođaju, dojam organske i zaokružene cjeline postignut je tematskim vezama što pružaju čvrsta uporišta (markantna uvodna tema) u dinamičnom glazbenom tijeku. Raskošan kasnoromantički zvuk obilježava stil Ouverture za veliki orkestar u d-molu, op. 49 (1919), zasnovane u slobodnoj sonatnoj formi, proširenoj u provedbi novom temom. Simfonija u fis-molu, op. 41 (1916–17), uza simfoniju F. Lučića (dovršena 1917), prva je moderna hrvatska simfonija. Opsežno djelo slijedi tradiciju klasičnoromantičke simfonije. Tematski materijal podvrgnut je trajnim promjenama razvijajući intenzivan kontrapunktski rad i dinamičan modulacijski plan. Krajnji stavci protječu u napetosti koju tek povremeno olakšavaju plesne ili lirske epizode. Bogata instrumentacija uz kolorističku ima i oblikovnu funkciju, uključujući se u razvojne procese, a kasnoromantička harmonija utjelovljuje se u gustom, zasićenom slogu koji se izmjenjuje s lepršavim odsječcima. Istodobno s nastojanjima hrvatske književne moderne i likovne secesije stvaralaštvo D. Pejačević, bez radikalnoga prekida s tradicijom, unosi u hrvatsku glazbu nove nijanse izraza i afirmira dotad zapostavljene vrste komorne i orkestralne glazbe. U posljednjih desetak godina skladala je niz majstorskih djela koja – uz skladbe B. Berse i J. Hatzea – konstituiraju hrvatsku glazbenu modernu sukladno umjerenoj struji međunarodne moderne. Za života djela su joj tiskana u uglednih izdavača – Harmonia, Rózsavölgyi & Co., H. Bock, L. Hoffarth i Edition Slave – a većina joj je skladba tada ili ubrzo nakon smrti i praizvedena na javnim koncertima ili u privatnim salonima. Tek nakon 1972, kad je obitelj cjelokupnu umjetničku ostavštinu (notna i biografska građa) donirala arhivu HGZ, započinje revalorizacija njezina stvaralaštva te ponovo izvođenje djela. U Našicama joj je 1985. obljetnica obilježena znanstvenim skupom, otvorenjem prostorije s predmetima iz ostavštine u Zavičajnom muzeju i osnivanjem osnovne glazbene škole njezina imena (od 2008. »Kontesa Dora«); ondje njezino ime nosi i Memorijal, glazbeno-kulturna manifestacija (od 1987), te Tamburaško društvo (od 2002), koje je s glazbenom školom 2013. pokrenulo časopis Kontesa Dora Pejačević. Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb pokrenuo je 1999. međunarodni projekt »Dora Pejačević« (u okviru kojega je suorganizirao znanstveni skup u Beču 2001), od 2005. objavio notna izdanja gotovo cijeloga opusa te potaknuo izdavanje autorskih nosača zvuka: triju CD bečkoga izdavača Re Nova Classics (1999. Glasovirski koncert, 2001. i 2004. komorna glazba), sedam CD njemačke diskografske kuće CPO (Piano Trio. Cello Sonata i Symphony. Phantasie Concertante, 2011; Chamber Works i Lieder, 2012; Violin Sonatas, 2013; Piano Concerto. Ouverture. Orchestral Songs i The Complete Piano Works, 2015) i CD albuma Yoko Nishii Djela za glasovir (Herb Classics, 2015). Skladbe su joj snimljene i na nekoliko domaćih autorskih izdanja: Jugotonova LP ploča (1981) i kaseta (1991) te četiri CD (ZG ZOE music, 1998; Croatia Records, 2001, 2008; Passavant, 2012), a pojedinačne na Jugotonove LP ploče (Antologija hrvatske glazbe, 4, 1973; Stjepan Radić, 1981; Štefica Petrušić, 1986), kasetu Jakša Zlatar (vlastita naklada, 1998), na CD Croatia Recordsa Ida Gamulin (1993, 2003²), Katja Markotić (1995), Razglednica iz Našica (1996), Hrvatske sonate (2001), Gudački kvartet Sebastian (2003) i Dozivi (2009) te na CD Veljko Glodić (Hrvatsko društvo skladatelja, 1998, i Orfej, 2008), Riječki klavirski trio (Gis Records, 2000), Maštanja (Dinaton, 2001), Life of Flowers (Dallas Records, 2008), Snoviđenja (Cantus, 2011), Antologijska djela hrvatske glazbe za glasovirski trio (Cantus, 2012) i Sretna Meštrović (Aquarius Records, 2012). Njezinom je glazbom nadahnuta plesna predstava Sub rosa (1994, Zagrebački plesni ansambl, koreografija Katja Šimunić) i istoimeni animirani film (2004, K. i N. Šimunić), CD Kontesa (Cantus, 2010) s jazz-obradbama M. Dedića te notno izdanje Zapisi na brezovoj kori (Našice 2010) s obradbama za tamburaški orkestar D. Koprija, dok su biografskim elementima nadahnuti igrani film Z. Berkovića Kontesa Dora (1993), igrano-dokumentarni TV film Mire Wolf Dora Pejačević (1996) i romansirana biografija S. Rozgaja Priča o mladoj Dori (Zagreb 1997); tematizirala ju je i Milana Vuković Runjić (Proklete Hrvatice. Zagreb 2012). Portretirao ju je M. Vanka (1917, ulje na platnu; od 2011. u NMMU donacijom sina, T. Lumbea), a prema Vanki i J. Crnobori (crtež olovkom i kredom na papiru, od 2005. u Galeriji Klovićevi dvori); poprsje joj je izradio D. Jelovšek (1916, glazirana sadra, HPM), a portret u bronci D. Šantek (1984; od 1985. u parku ispred dvorca u Našicama; odljevak u Aleji hrvatskih skladatelja u Osoru od 2005, kad su joj bile posvećene Osorske glazbene večeri). God. 2014. izdana je poštanska marka s njezinim likom (serija Znameniti Hrvati). Posvećene su joj zbirke pjesama Ivane Marije Vidović (Život cvijeća. Osijek 2006) i Z. Luburića (Slavonska simfonija, 1–2. Našice 2008). — Njezina majka Lilla rođ. Vay de Vaya (1860–1942) u Našicama je kao pjevačica, mezzosopran, pijanistica i skladateljica (valceri, solo-popijevke) sudjelovala na vlastitim kućnim koncertima i dobrotvornim priredbama; bila i svestrana dobrotvorka (1912. novčano poduprla izgradnju ubožnice) te pokroviteljica HGZ 1904–18. i Društva umjetnosti (izložba 1905). DJELA (praizvedbe i tisak): Canzonetta za violinu i glasovir u D-duru, op. 8. Sombor 1901. Tiskano Budapest 1902. — Menuett za violinu i glasovir u A-duru, op. 18. Zagreb 1904. Tiskano Dresden (s. a.). — Sechs Phantasiestücke za glasovir, op. 17. Zagreb 1906. Tiskano Budapest 1905, Zagreb 1920 (Maštanja). — Berceuse za glasovir u B-duru, op. 20. Zagreb 1907. Tiskano Dresden (s. a.). — Blumenleben, ciklus za glasovir, op. 19. Budimpešta 1907. Tiskano Dresden (s. a.). — Ave Maria za glas, orgulje i violinu, op. 16. Zagreb 1908. — Romanze za violinu i glasovir u F-duru, op. 22. Budimpešta 1908. Tiskano Dresden (s. a.). — Valse de concert za glasovir u B-duru, op. 21. Budimpešta 1908. — Kvartet za glasovir, violinu, violu i violončelo u d-molu, op. 25. Dresden 1910. Tiskano Dresden (s. a.), Zagreb 2009. — Sieben Lieder, solo-popijevke, op. 23. Dresden 1911. Tiskano Dresden (u pojedinačnim svescima, s. a.). — Sonata za violinu i glasovir u D-duru, op. 26. Dresden 1911. Tiskano Dresden (s. a.), Zagreb 1995. — Trio za violinu, violončelo i glasovir u C-duru, op. 29. Budimpešta 1913. Tiskano Budapest—Leipzig 1913. — Koncert za glasovir i orkestar u g-molu, op. 33. Zagreb 1916. Tiskano Zagreb 1982 (verzija za dva glasovira, priredio L. Šaban), 2013 (partitura i glasovirski izvadak). — Impromptu za glasovir, op. 32b. Stockholm 1917. — Liebeslied za alt i orkestar, op. 39. Zagreb 1917; Zagreb 1990 (verzija za glas i glasovir). — Papillon iz ciklusa Vier Klavierstücke, op. 32a. Stockholm 1917. — Verwandlung za alt, violinu solo i orkestar, op. 37b. Zagreb 1917. — An eine Falte, solo-popijevka, op. 46. Janovice 1918. — Gudački kvartet u F-duru, op. 31. Zagreb 1918. — Kvintet za glasovir, dvije violine, violu i violončelo u h-molu, op. 40. Zagreb 1918. Tiskano Zagreb 2009. — Simfonija za veliki orkestar u fis-molu, op. 41. Beč 1918 (stavci Andante i Scherzo); Dresden 1920. Tiskano Zagreb 2009. — Sonata za violinu i glasovir u b-molu, op. 43 (Slavenska). Zagreb 1918. Tiskano Wien 1919, Zagreb 2007. — Sonata za glasovir u b-molu, op. 36. Dresden 1921. Tiskano Zagreb 2002. — Tri dječje pjesme za glas i glasovir, op. 56. Našice 1921 (dvije pjesme). Osijek 2005. — Elegie za violinu i glasovir u Es-duru, op. 34. München 1923. — Sonata za glasovir u As-duru, op. 57. Zagreb 1923. Tiskano Zagreb 2000 (II. sonata), 2006. — Sonata za violončelo i glasovir u e-molu, op. 35. Zagreb 1923. Tiskano Zagreb 1977, 2015. — Trauermarsch za glasovir u h-molu, op. 14. Našice 1923. Tiskano Zagreb 2006 (Žalobna koračnica). — Rêverie za violinu i glasovir, op. 3. Našice 1924. — Verwandlung za glas, violinu i orgulje, op. 37a. Našice 1924. — Ouverture za veliki orkestar u d-molu, op. 49. Osijek 1925. Tiskano Zagreb 2010. — Gudački kvartet u C-duru, op. 58. Beč 1930. Tiskano Zagreb 2009. — Phantasie concertante za glasovir i orkestar u d-molu, op. 48. Zagreb 1930. Tiskano Zagreb 2009 (partitura i glasovirski izvadak). — Drei Gesänge za glas i glasovir, op. 53. Zagreb 1973. — Abendgedanke iz ciklusa Vier Klavierstücke, op. 32a. Split 1974. — Humoreske und Caprice za glasovir, op. 54 (a i b). Split 1974. — Méditation za violinu i glasovir, op. 51. Osijek 1977. — Trio za violinu, violončelo i glasovir u D-duru, op. 15. Zagreb 1979. Tiskano Zagreb 1999. — Vier Lieder, solo-popijevke, op. 30. Zagreb 1979 (tri popijevke), 1990. Tiskano Budapest—Leipzig (s. a.). — Zwei Intermezzi za glasovir, op. 38. Zagreb 1979. Tiskano Leipzig 1922. — Zwei Nocturnos za glasovir, op. 50. Kijev 1980. — Walzer–Capricen, suita za glasovir, op. 28. Stratford–upon–Avon 1983 (tri valcera). Tiskano Budapest—Leipzig 1913. — Mädchengestalten, ciklus solo-popijevka, op. 42. Našice 1985. — Zwei Schmetterlingslieder za mezzosopran i orkestar, op. 52. Našice 1985. — Blütenwirbel za glasovir u Es-duru, op. 45. Schwäbisch Gmünd 1990. Tiskano Leipzig (s. a.). — Capriccio za glasovir u b-molu, op. 47. Schwäbisch Gmünd 1990. — Ein Lied, solo-popijevka, op. 11. Zagreb 1990. — Warum?, solo-popijevka, op. 13. Zagreb 1990. — Zwei Klavierstücke, op. 44. Schwäbisch Gmünd 1990. — Berceuse za glasovir u F-duru, op. 2. Našice 1998. Tiskano Zagreb 2006 (Uspavanka). — Chanson sans paroles, 1 za glasovir u C-duru, op. 5. Zagreb 1998. Tiskano Budapest 1902, Zagreb 2006 (Pjesma bez riječi). — Gondellied za glasovir u e-molu, op. 4. Zagreb 1998. Tiskano Budapest 1902, Zagreb 2006 (Barkarola). — Impromptu za glasovir u As-duru, op. 9a. Zagreb 1998. Tiskano Budapest 1902, Zagreb 2006. — Menuette za glasovir u Fis-duru, op. 7. Našice 1998. Tiskano Budapest 1902, Zagreb 2006 (Menuet). — Papillon za glasovir u e-molu, op. 6. Zagreb 1998. Tiskano Budapest 1902, Zagreb 2006 (Leptir). — Impromptu za glasovirski kvartet u As-duru, op. 9b. Zagreb 1999. — Chanson sans paroles, 2 za glasovir u As-duru, op. 10. München 2002. Tiskano Budapest 1902, Zagreb 2006 (Pjesma bez riječi). — Zwei Lieder, solo-popijevke, op. 27. Osijek 2005. Tiskano Budapest (s. a.). — Zwei Lieder, solo-popijevke, op. 55. Zagreb 2005. — Erinnerung za glasovir u As-duru, op. 24. Tiskano Dresden (s. a.). — Zbirke: Iz klavirske lirike. Zagreb 1978. — Pet minijatura za violinu i klavir. Zagreb 1985. — Solo pjesme. Zagreb 1985. — Glasovirske minijature. Zagreb 1995. — Život cvijeća op. 19, Koncertni valcer op. 21, Walzer–Capricen op. 28 za glasovir. Zagreb 1996. — Glasovirske minijature. Zagreb 2005, 2013² (Minijature za glasovir, 1–3). — Minijature za violinu i glasovir. Zagreb 2008. — Popijevke. Zagreb 2009. — Pjesme za glas i orkestar. Zagreb 2010.

Pejačević, Dora, hrvatska skladateljica (Budimpešta, 10. IX. 1885 – München, 5. III. 1923). Kći bana T. Pejačevića. Djetinjstvo je provela na obiteljskom imanju u Našicama, gdje je dobila i prvu poduku iz glazbe (Károly Noszeda). Osnovnu tehniku sviranja na glasoviru i violini svladala je rano. Godine 1902–05. u Zagrebu je učila privatno violinu (V. Huml), teoriju (Ćiril Junek) i instrumentaciju (Dragutin Kaiser). Nakon 1908. povremeno je učila kontrapunkt i kompoziciju kod Percyja Sherwooda i violinu kod Henrija Petrija u Dresdenu, te kompoziciju kod Waltera Courvoisiera u Münchenu. Godine 1912. vratila se u Našice, ali je i dalje često putovala (Beč, Budimpešta, München, Dresden, Egipat, Prag). Upoznala je mnoge istaknute intelektualce i umjetnike (R. M. Rilke, K. Kraus), te druženjem s njima proširila svoje umjetničke i intelektualne vidike. Od 1921., kada se udala za Ottomara von Lumbea, živjela je uglavnom u Münchenu. Opus Dore Pejačević sastoji se od 57 registriranih djela, koja su uglavnom sačuvana u njezinoj ostavštini pohranjenoj u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu. Već u dobi od dvanaest godina počela je skladati minijature za glasovir te za violinu i glasovir. Potom su slijedile popijevke, a od 1908. komorna i orkestralna djela. Skladala je i popijevke za glas i orkestar. Ishodište je njezina skladateljskog izričaja romantička tradicija, na kojoj je gradila vlastiti glazbeni izraz temeljen na znalačkoj obradbi forme, povremenoj otvorenosti prema novim harmonijskim postupcima i sklonosti prožimanju tematske i motivske građe. U Tri pjesme (Drei Gesänge) opus 53 (1920), na tekst F. Nietzschea i s elementima impresionističke harmonije i deklamacije, ostvarila je svoj vrhunac na području vokalne lirike. U središtu njezine pozornosti često je glasovir. Među tim djelima ističu se minijature Dva nokturna (Zwei Nocturnen) opus 50 (1919–20), diskretna impresionističkog ozračja, Humoreska i capriccio (Humoreske und Caprice) opus 54 (1920), s elementima groteske i izrazite motorike, a u drugoj glasovirskoj sonati u As-duru opus 57 (1921) ostvarila je lisztovski model jednostavačne sonate. Skladala je i prvi hrvatski glasovirski koncert (u g-molu, opus 33; 1913), a glasoviru pripada središnja uloga i u komornom opusu. Njezina Simfonija u fis-molu opus 41 (1916–18), skladana istodobno kada i simfonija F. Lučića, prva je moderna hrvatska simfonija, utemeljena na tradiciji romantičkoga simfonizma. Napisala je i kraći glazbenoestetički tekst O programnoj glazbi (Über Programm-Musik, 1918). Svojim profinjenim glazbenim izrazom Dora Pejačević pridonijela je pluralizmu glazbenostilskih opredjeljenja u Hrvatskoj početkom XX. st. Uz B. Bersu i J. Hatzea, bitno je pridonijela uspostavi hrvatske glazbene moderne i novih profesionalnih skladateljskih mjerila. Citiranje: Pejačević, Dora. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

prema skladateljici Dori Pejačević

(doslovno iz odluke: „imenuje se u“)

Wikipedia Wikidata