Drago Galić

Drago Galić (Zagreb, 9. listopada 1907. – Zagreb, 3. listopada 1992.), hrvatski arhitekt i sveučilišni nastavnik.
== Životopis ==
Nakon završetka srednje tehničke škole u Zagrebu (1926.), započinje stručni rad kao svršeni graditelj za visoke građevine u Arhitektonskoj poslovnici profesora Huge Ehrlicha, gdje radi do 1929. godine. Od 1929./30. radi u Arhitektonskom ateljeu arhitekata Jurja Denzlera i Mladena Kauzlarića gdje ga upoznaje Drago Ibler. Mladi Galić neobično se svidio Ibleru pa da od tog vremena počinje njihova poslovna i životna suradnja. Ibler ga poziva sebi na Akademiju. Tako se Drago Galić 1930. godine upisao na Akademiju koju je završio u iznimno kratkom vremenu, diplomiravši 1933. godine. Paralelno sa studijem na Akademiji, on i radi sa svojim profesorom Dragom Iblerom na raznim profesionalnim projektima i ta suradnja traje do 1939. godine kada otvara vlastiti ured.
Rad s Iblerom bio je presudan za formiranje Galićeva arhitektonskog svjetonazora zasnovanog na racionalnim i funkcionalnim načelima sa snažnom estetskom komponentom. Najbolji primjer njihove suradnje je pionirski projekt terasastih nizova (Novakova-Šalata - nerealiziran) iz 1932./33. i drvena vila Filipčić (Sveti Duh, Zagreb) iz 1936.
1933./40. Galić samostalno realizira vlastitu kuću i atelijer u Istarskoj 28 u Zagrebu, ovaj projekt izlaže 1934. na izložbi grupe Zemlja. 1935. realizira dva projekta u Dubrovniku, na Lapadu - hotel Splendid i vilu Jakšić, u kojoj suvremenim ahitektonskim rječnikom reinterpretira elemente tradicionalne arhitekture. Godine 1941. izrađuje projekt plivališta s hotelom za sportaše u Preradovićevoj ulici u Zagrebu (nerealiziran), s nizom inovativnih tehničkih rješenja (ostakljeni pomični krov, pokretne tribine) koja potvrđuju njegovo vizionarstvo.
Nakon Drugog svjetskog rata započinje najplodnije doba njegova života. 1947. primljen je za nastavnika na novoustanovljenom Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je redovni profesor od 1960. Od 1962. do 1966. bit će izabran za prvog dekana osamostaljenog Arhitektonskog fakulteta na kojem djeluje do umirovljenja 1975.
Vrhunci njegova arhitektonskog stvaralaštva su dvije korbizijeovske stambene zgrade u Vukovarskoj aveniji (1953./54) i uglena zgrada na Svačićevu trgu (1953.). Nakon 1967. povlači se iz prakse, i posvećuje isključivo fakultetu, radu u svojoj majstorskoj radionici JAZU (oblik poslijediplomskog studija koji vodi od 1964. – 84.) i radu u akademijinom likovnom razredu.
U njegovu čast, Predsjedništvo Saveza arhitekata Hrvatske (SAH) ustanovilo je Nagradu Drago Galić 1983. godine radi izdvojenog i potpunijeg vrednovanja stambene arhitekture s ciljem da se posebno naglasi njen širi stručni i društveni značaj i to kao godišnju nagradu za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture.
== Galerija ==
== Vanjske poveznice ==
Galić, Drago Hrvatska enciklopedija
Galić, Drago Hrvatska tehnička enciklopedija

GALIĆ, Drago, arhitekt (Zagreb, 9. X. 1907 — Zagreb, 3. X. 1992). U Zagrebu, završio Srednju tehničku školu 1926, a arhitekturu diplomirao 1933. na Umjetničkoj akademiji (D. Ibler). Radio je u arhitektonskim atelijerima H. Ehrlicha (1926–29), J. Denzlera i M. Kauzlarića (1929–30) te D. Iblera (1930–39), potom do 1945. vodio vlastiti atelijer u Zagrebu. Nakon II. svjetskog rata kratko službuje u Ministarstvu građevina NRH. God. 1947. izabran je za predavača (elementi projektiranja) na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta (poslije samostalnom Arhitektonskom fakultetu) u Zagrebu, 1948–49. radi u atelijeru D. Iblera u Švicarskoj. Od 1949. docent, od 1952. izvanredni profesor, habilitira se 1958, a 1960. postaje redoviti profesor Arhitektonskog fakulteta; bio je voditelj katedre za arhitektonsko projektiranje (1962–70) i predstojnik Zavoda za stambenu arhitekturu (1959–75). Umirovljen 1975. Vodio je Majstorsku radionicu za arhitekturu JAZU u Zagrebu od 1964. do 1984. Dopisni član JAZU od 1950, redoviti od 1962. U svojim radovima iskazuje izrazito modernistički pristup arhitektonskom oblikovanju, kako u funkcionalnom rješavanju prostornih odnosa unutar građevine tako i u slojevitom, senzibilnom odnosu prema urbanom kontekstu. Zajedno s D. Iblerom izrađuje studiju terasastog sustava gradnje obiteljskih kuća na padini Šalata – Novakova ul. (1932–33) i projekt kuće Filipčić na Svetom Duhu u Zagrebu (1936). Među njegovim su djelima iz tog vremena vlastita obiteljska kuća u Istarskoj ul., kbr. 28 (1933, atelijer dograđen 1940) i stambene višekatnice u Klaićevoj ul., kbr. 44 i 46 (1939–40, I. nagrada na natječaju) u Zagrebu; stambena zgrada u Buićevoj ul., kbr. 8 (1934), vila Jakšić na Lapadu (1935), hoteli »Splendid« (1935) i »Florida« (1938) – sve u Dubrovniku; hotel s lječilištem u Niškoj Banji, Srbija (1939–40, I. nagrada na natječaju) te tvornica čađe u Kutini (1939). God. 1941. izrađuje natječajni projekt plivališta sa športskim hotelom u Zagrebu (I. nagrada, neizveden) u koji unosi originalna rješenja (pomični ustakljeni krov nad bazenom, viseća ustakljena opna pročelja), a 1942–43. studiju višestambene zgrade, u kojoj se prvi put bavi problemom stana u dva nivoa. Nakon II. svjetskog rata realizirao je industrijski objekt s upravnom zgradom Zavoda za industrijska istraživanja na Borongaju (1947, kasnijim dogradnjama pretvoren u tvornicu motora) i predavaonicu s laboratorijem Interne i Neurološke klinike na Rebru (1947) u Zagrebu, no najvažniji je njegov rad na području stambene arhitekture. Nastoji afirmirati humani standard zajedničkog življenja te stvara djela koja se ističu tlocrtnom perfekcijom unutrašnjosti i harmoničnom vanjštinom snažnih plastičnih vrijednosti: stambena višekatnica na uglu Svačićeva trga i Žerjavićeve ul. (1953) te dva višekatna bloka (sa stanovima u dva nivoa) u Ul. grada Vukovara, kbr. 35 i 35a (1953) i na uglu Ul. grada Vukovara i Miramarske ceste (1954) u Zagrebu. U kasnijem se razdoblju pretežito posvećuje znanstvenom i pedagoškom radu. Sudjelovao je na natječajima za dječje obdanište školske poliklinike u Medulićevoj ul. (1932, s D. Iblerom, I. nagrada), židovsku bolnicu u Petrovoj ul. (1932, sa Z. Požgajem) i željezničarsku bolnicu na Jordanovcu (1938) u Zagrebu; za upravnu zgradu »Prizada« (1938, s D. Iblerom, otkup), upravnu zgradu Državnog monopola (1939, s H. Vichrom, III. nagrada), zgradu vlade FNRJ (1947, s A. Augustinčićem, N. Šegvićem i B. Bonom, II. nagrada) i zgradu CK KPJ (1947, s istima, II. nagrada) u Beogradu; za regulaciju područja Niške Banje (1940, I. nagrada), upravnu zgradu Hipotekarne banke u Novom Sadu (1940). Među neostvarenim su mu projektima oni za upravnu i stambenu zgradu Trgovačke banke u Nišu (1940), zgradu Strojarskog odsjeka Tehničkog fakulteta na Borongaju u Zagrebu (1947, s V. Turinom), Operu i druge reprezentativne objekte u Beogradu (1948, s D. Iblerom) te idejni projekti za obnovu samostana sv. Mihovila nad Limskim zaljevom (1966), za zgradu NSK u Zagrebu (1967) i Zagrebačko kazalište mladih (1971). S kiparom je A. Augustinčićem od 1931. surađivao na gradnji memorijalnih objekata (I. nagrade na natječajima za spomenik Šleskom ustanku u Katowicama, konjaničke statue za most cara Dušana u Skoplju i spomenik Skenderbegu u Tirani, IV. nagrada za spomenik generalu J. J. Urquizi u Buenos Airesu – sve 1937; projekti spomenika Crvenoj armiji u Batini, 1945, i spomenika seljačkoj buni u Gornjoj Stubici, 1973). Izlagao na brojnim skupnim izložbama, među kojima na V. izložbi Zemlje (Zagreb 1934), IV. bijenalu u São Paulu (1957), Svjetskoj izložbi u Bruxellesu (1958) i Zagrebačkom salonu (1965, 1970, 1985). Surađivao je kao gost s umjetničkom skupinom Zemlja (1931–35), bio član uredništva časopisa Pečat (1939–40). Uredio je knjigu Arhitekti članovi JAZU (Rad HAZU, 1991, 437). — G. je jedan od najistaknutijih protagonista hrvatske moderne arhitekture, a njegov se rad odlikuje istančanom ravnotežom između znanstvenog pristupa, umjetničkog senzibiliteta i anticipatorske mašte. Za životno je djelo dobio nagrade »Viktor Kovačić« (1962), »Vladimir Nazor« (1973) i Republičku nagradu u znanstveno-istraživačkom radu (1989). LIT.: V. Ciprin (Cn.): Najveći uspjeh hrvatske skulpture. Jutarnji list, 26(1937) 22. I, str. 8. — I. Šiprak (Ši.): Augustinčić i Galić dobili četvrtu nagradu u velikom Argentinskom natječaju. Novosti, 31(1937) 12. VII, str. 3. — G. Gamulin: Arhitektura u regiji. Zagreb 1967, 69–70. — Ž. Domljan: Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj. Život umjetnosti, 1969, 10, str. 3–45. — Ž. Čorak: Arhitektura (u katalogu izložbe: Kritička retrospektiva »Zemlja«. Zagreb 1971). — Ista: U funkciji znaka. Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata. Zagreb 1981. — N. Šegvić: Stanje stvari, jedno viđenje 1945–1985. Arhitektura, 39(1986) 196/199, str. 119, 121. — T. Odak: Stanovanje je arhitektura. Ibid., 42–44(1989–91) 208/210, str. 2–5. — T. Premerl: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija. Zagreb 1990². — Arhitekti članovi JAZU. Rad HAZU, 1991, br. 437. — Lj. Biondić: In memoriam – Drago Galić. Čovjek i prostor, 39(1992) 3/6, str. 26. — V. Neidhardt: Drago Galić. Život umjetnosti, 28(1992–93) 52/53, str. 30–35.

Galić, Drago, hrvatski arhitekt (Zagreb, 9. X. 1907 – Zagreb, 3. X. 1992). Studij arhitekture završio na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (D. Ibler). Godine 1947–76. profesor na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, član JAZU (danas HAZU) od 1950; vodio Majstorsku radionicu za arhitekturu JAZU 1964–84. – U početku je uglavnom surađivao s D. Iblerom. Prihvaćajući nova usmjerenja, vrlo je rano postao aktivni sudionik stvaranja međuratne zagrebačke arhitektonske škole; u svojim projektima suvremenim arhitektonskim govorom interpretirao je tradicionalne elemente (drvene vile u Istarskoj i Hercegovačkoj ul. u Zagrebu, 1933; kuća Jakšić u Dubrovniku, 1935), dok je posve nov pristup oblikovanju prostora potvrdio projektom stambenih višekatnica (Klaićeva ul. 44 i 46, u Zagrebu, 1943. god.) te natječajnim radovima (bolnica na Jordanovcu, 1938., i športski hotel s plivalištem, 1939. u Zagrebu). Godine 1934. izlagao je s grupom »Zemlja«. – Nakon 1945. uspješno se bavio pedagoškim radom i projektirao industrijske, hotelske, školske i stambene zgrade te sudjelovao na natječajima (god. 1947. za zgradu Savezne vlade, s A. Augustinčićem, N. Šegvićem i B. Bonom te za Upravnu zgradu državnoga monopola u Beogradu). Poštujući načela stroge funkcionalnosti, ostvario je djela snažnih plastičnih vrijednosti – stambeni blokovi u Ulici grada Vukovara 35a (1953) i 43 (1954) u Zagrebu te potvrdio istančan odnos prema zatečenim vrijednostima (stambena višekatnica na Svačićevu trgu u Zagrebu, 1953). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1972) i Nagradu za znanost za životno djelo (1989). Citiranje: Galić, Drago. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 24.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na arhitekta Dragu Galića

(doslovno iz odluke: „Park se imenuje u spomen na arhitekta Dragu Galića i dobiva ime Park Drage Galića“)

Wikipedia Wikidata