Drago Gervais

književnik; 1904-1957

Drago Gervais (Opatija, 18. travnja 1904. – Sežana, 1. srpnja 1957.) bio je hrvatski književnik i pjesnik.
== Život ==
Drago Gervais rođen je u Opatiji 1904. godine. Rodna kuća u Opatiji mu je nosila adresu: Abbazia 227, a u matičnoj knjizi rođenih upisan je pod imenom Carolus Iulius Oscar Gervais. Srednje škole polazio je u Opatiji i na Sušaku, dok je Sveučilište (Pravni fakultet) završio u Zagrebu.
Kao 14-godišnjak morao je zbog fašističke okupacije Opatije napustiti rodni kraj. Gimnaziju je završio na Sušaku, pravo je studirao u Ljubljani i Zagrebu. Za vrijeme svog prvoga zaposlenja u Crikvenici družio se s Vladimirom Nazorom, koji je u to vrijeme također živio u Crikvenici kao upravitelj Đačkoga doma.
Boravio je i radio u Bakru te služio kao odvjetnički pripravnik u Bjelovaru i Beogradu. Službovao je u Crikvenici 1928. – 1929., potom u Bakru 1929. – 1931., a nakon toga u Bjelovaru 1931. – 1940. Godine 1940. otišao je u Beograd iz Zagreba. U Beogradu radio je u Uredu za kontrolu cena. U Drugom svjetskom ratu, za vrijeme NDH kratko je 1941. godine, do 5. lipnja, živio u Zagrebu. Zbog straha je prešao u Beograd, gdje je sreo druge poznate Hrvate Istrane i Primorce kao što su Ivan Matetić Ronjgov, Mate Balota (Mijo Mirković) i David Kabalin. Djelovao je u ediciji Oko Trsta. Neko je vrijeme radio u Tanjugu, zatim u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu. Kuriozitet je što su mu pjesme na čakavskom narječju objavili u izdanjima Između dva rata – novija hrvatska lirika iz 1942. godine (ur. Vinko Nikolić), Hrvatska majka u pjesmi iz 1941. godine, te Četrdeset dvojica iz 1942. godine (ur. Ljubo Wiesner) dok je bio u emigraciji, iako nije za to znao. Odmah i poslije rata vratio se u svoju oslobođenu domovinu, kako bi bio pri ruci narodnim vlastima oko sređivanja prilika u Istri, iz koje je za vrijeme krute fašističke vladavine morao emigrirati kao brojni istarski Hrvati. Nakon oslobođenja se opet vratio u Rijeku, gdje je pokrenuo hrvatski tisak. Preuzeo je funkciju direktora drame Hrvatskog narodnog kazališta »Ivan Zajc«, kojemu nešto kasnije dolazi na čelo kao intendant, te ostaje na tom položaju sve do svoje nenadane i tragične smrti, 1. srpnja 1957. godine, u Sežani. Pokopan je u Opatiji 3. srpnja 1957. godine.
== Književno stvaralaštvo ==
Pisao je pripovijesti, feljtone i komedije (Reakcionari, Brod je otplovio, Radi se o stanu, Karolina riječka), ali je u književnost ušao prije svega kao čakavski pjesnik. Već prvom zbirkom Čakavski stihovi (1929.) postigao je velik uspjeh i postao ne samo pjesnik svoga zavičaja nego i jedan od hrvatskih najboljih dijalektalnih pjesnika. Još 1929. godine izdaje u Crikvenici svoje Čakavske stihove, koje mu kasnije u različitim izdanjima izlaze ponovno više puta (1935. i 1940., 1949., 1951., 1955., 1964. i 1987. godine); zbirka iz 1964. godine najpotpunija je. Godine 1951. »Zora« mu je izdala i zbirku Istarski kanat. U njegovu čast u organizaciji Grada Rijeke i Gradske knjižnice Rijeka svake dvije godine dodjeljuje se najboljem romanu na čakavskom narječju hrvatskog jezika književna nagrada Drago Gervais.
== Djela ==
Čakavski stihovi (1929.)
Istarski kanat (1951.)
=== Pjesme ===
Nepotpun popis:
Moja zemja (Pod Učkun)
Sunce
Nonići stari
Tri nonice
Trešete
Briškule
Pipa
Boći
Na kafe
Tri kraji
Barufa
Barke faren
Kmeti
Stari zakon
Bog domovina
‘’Moja Zemja”
Na ribah
=== Komedije ===
Radi se o stanu (1951.)
Karolina Riječka (1952.)
Duhi (komedija u tri čina) (1953.)
Reakcionari
Brod je otplovio
Čudo od djevice Ivane
Palmin List
Ujak iz Amerike
=== Filmografija ===
Barba Žvane (scenarij, 1949.)
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
[neaktivna poveznica]
Rondo Histriae ženski zbor iz Pule izvodi uglazbljene stihove Pod Učkun kućice bele (video)
Gervais, Drago, hbl.lzmk.hr

GERVAIS, Drago (Dragutin), pjesnik, prozaik i komediograf (Opatija, 18. IV. 1904 — Opatija, 1. VII. 1957). Sin Artura, skladatelja i dirigenta. Nižu gimnaziju završio u Opatiji, gdje mu je nastavnikom bio V. Car Emin, a višu u Sušaku. Ispit zrelosti položio 1922. u Bakru, kamo mu se otac preselio 1918. nakon talijanske okupacije. Pravo studirao u Zagrebu 1926–27. i Ljubljani, završio 1928. u Zagrebu. Pravničku službu otpočeo u Crikvenici 1928–29, nastavio u Bakru 1929–31. i Bjelovaru 1931–40; u Beogradu radi u Uredu za kontrolu cena, kojemu je voditelj M. Mirković (M. Balota). Nakon kratkog boravka u Zagrebu 1941, vraća se u Beograd i do 1944. radi u istom uredu. Od 1945. zaposlen u TANJUGU te u Institutu za proučavanje međunarodnih pitanja i Ministarstvu pomorstva, a 1947. premješten je u Generalnu direkciju trgovačke mornarice u Rijeci. God. 1949. postaje direktorom Drame Narodnoga kazališta »Ivan Zajc« u Rijeci, a 1954. njegovim intendantom. — U književnosti se javio 1925. pjesničkim sastavkom Iz improvizacija. Mi u tršćanskom časopisu Naš glas, u kojemu objavljuje i niz članaka do 1928. Prvu čakavsku pjesmu objavio je 1927. u tršćanskoj Istarskoj riječi, a pozornost kritike skrenuo je 1929. pjesničkom zbirkom Čakavski stihovi, koju je objavio na nagovor V. Nazora. Poslije dopunjavana i više puta tiskana, ta je zbirka, uz Ujevićeve, Nazorove i Ljubićeve čakavske stihove, označila povratak čakavštine u hrvatsku književnost. U oblikovanju lirskih minijatura osebujne ritmičke strukture poslužio se scenskim postupkom: pred očima sjetno-podsmješljiva promatrača izmjenjuju se prizori svagdašnjega domaćeg života. Zvonkost i melodioznost stiha temelji se na čakavskoj amfibraškoj osnovici, koja šaljivo-tragičnim scenama i likovima utiskuje uvjerljivost i toplinu podneblja. U rodoljubnoj poemi Istarski kanat (1951) sintetizira istarske nacionalne i socijalne probleme u povijesnom presjeku ne dosegnuvši u izričaju snagu neposrednosti prve čakavske zbirke. Pisao komedije, novele, feljtone, humoreske i kozerije. U dramskim tekstovima razvio je istančan osjećaj za govornu frazu, a ispod štokavskih rečenica probija čakavska melodika. Burleskna komedija s tragičnom notom Karolina Riječka (praizvedba 1952. u Rijeci),lirska igra Duhi (praizvedba Zagreb 1953) i politička groteska Palmin list (neizvedena) zaokruženi su i dotjerani scenski tekstovi. Izvedene su mu komedije Reakcionari (Rijeka 1949), Brod je otplovio (Rijeka 1950), Radi se o stanu (Zagreb 1951). Nisu izvedene satira Čudo djevice Ivane (Riječka revija, 1954), Pašta i fažol (Dometi, 1968), te Ujak iz Amerike (Moja zemlja, 1979) a izgubljen je rukopis komedije Lažni ili pravi načelnik (Revizor) i komada Tri slike iz Istre. Njegov humoristični talenat zrcali se i u knjizi Kozerije i humoreske (1957). Pripovijetke je objavljivao u međuratnome razdoblju, a zbirka Bez domovine objavljena je posmrtno. Književne radove tiskao je u periodicima Vez (1925–27), Naša sloga (1929–30), Istra (1931–38), Hrvatska revija (1932), Književni horizonti (1934–35), Jadranski kalendar (1935–36), Primorske novine (1935, 1938), Bjelovarski tjednik (1940), Jadranska straža (1940, 1941), Novosti (1940), Republika (1948), Istarski zbornik (1949), Hrvatsko kolo (1950, 1952–53, 1955), Gledališki list Mestnega gledališča v Ljubljani (1951–54), Glas Istre (1952–54), Jugoslavenski mornar (1952, 1955), Kerempuh (1952, 1955, 1957), Naprijed (1952, 1953), Riječka revija (1952, 1954, 1957), Jurina i Franina (kalendar, 1953, 1957), Pomorstvo (1953, 1954) i dr. Objavio je više stručnih povijesnih rasprava i članaka: Borba i oslobođenje Istre i Slovenska Koruška (Istarski zbornik, 1949), Narodna čitaonica u Rijeci i Narodno kazalište »Ivan Zajc« (Rijeka. Zbornik. Zagreb 1953), Istarski sabor (od 1909–1914 godine) i Oko Trsta (Riječka revija, 1952, 1953). Surađivao je prilozima u knjigama/zbornicima Oko Trsta (Beograd 1945), Données statistiques sur la structure ethnique de la Marche Julienne i Documents sur la dénationalisation des Yougoslaves de la Marche Julienne (Beograd 1946). S V. Antićem pokrenuo 1952. časopis Riječku reviju, kojoj je urednikom do kraja života, a 1954. s Lj. Brgićem, V. Tomićem i M. Bakarčićem uredio je Antologiju istarskih i primorskih narodnih pjesama. S Mirom Gervais preveo je s talijanskoga roman Sinuhe Egipćanin M. J. Waltarija (Rijeka 1956). Prema njegovoj noveli Volovi dolaze snimljen je film Barba Žvane (1949) i film prema komediji Karolina Riječka (1961); tekstovi su mu i u podlozi dokumentarističke impresije Jedan dan u Rijeci A. Babaje (1955). Uglazbljeno mu je više pjesama, npr. Kmet se je stal (I. Lhotka Kalinski, 1948), Tri brati (P. Dumičić, 1951), Moja zemja (I. Matetić Ronjgov, 1953), a njegovim su se stihovima poslužili T. Vidošić u libretu komične opere Stari mladić (1953) i više autora zabavne glazbe. U rukopisu su ostali libreto opere Kastavski kapitan, scenarij za dokumentarni film Tovar, nekoliko pripovijedaka, romani Mila pokojnica i Mladić te zapisi Intendantski dnevnik. Pjesme su mu uvrštene u antologije Hrvatska moderna lirika (D. Tadijanović i O. Delorko, Zagreb 1933), Antologija nove čakavske lirike (I. Jelenović i H. Petris, Zagreb 1934), Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva (V. Pavletić, Zagreb 1970), Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća (M. Stojević, Rijeka 1987), Istarska pjesmarica (M. Strčić, Pula 1989), Kip domovine (B. Petrač, Zagreb 1996) i dr. Prevedene su na esperanto, mađarski, njemački, slovenski, talijanski jezik. — Gervaisova dijalektalna lirika ubraja se među znatnije dosege hrvatskoga pjesništva, a pjesme Moja zemja, Tri nonice, Stari mladić, Tri kraji antologijske su vrijednosti. DJELA: Čakavski stihovi. Crikvenica 1929, Zagreb 1935² (još 3 izd. do 1955), Rijeka 19646. — Reakcionari. Zagreb 1950. — Istarski kanat. Zagreb 1951. — Kozerije i humoreske. Rijeka 1957. — Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 105, Zagreb 1973. — Moja zemlja (izbor iz djela). Pula—Rijeka 1979. — Jedna sanja bela. Opatija 1987. — Pod Učkun. Rijeka 1991, 1993². — Bez domovine. Rijeka 1996. — Pismo prijatelju. Rijeka 1996.

Gervais [žerve'], Drago (Dragutin), hrvatski književnik (Opatija, 18. IV. 1904 – Ljubljana, 1. VII. 1957). Studij prava završio u Zagrebu 1928. Radio kao pripravnik u Crikvenici, Bakru i Bjelovaru te kao službenik u Beogradu i Rijeci. Od 1949. bio je direktor Drame, a od 1954. do smrti intendant Narodnoga kazališta Ivana Zajca u Rijeci. Pozornost književne kritike privukao je već prvom zbirkom Čakavski stihovi (1929) i postao jedan od najistaknutijih hrvatskih dijalektalnih autora. Čakavštinom je napisao i rodoljubnu poemu Istarski kanat (1951) i pučki igrokaz Duhi (1953). Izvedene su mu komedije s temama iz suvremenoga života (Reakcionari, 1949; Brod je otplovio, 1950; Radi se o stanu, 1951) i iz riječke prošlosti (Karolina Riječka, 1952). Pisao i humoreske (Kozerije i humoreske, 1957), pripovijetke (zbirka Bez domovine, 1996) i feljtone. Libreto opere Kastavski kapitan i zapisi Intendantski dnevnik ostali su u rukopisu. S V. Antićem 1952. pokrenuo Riječku reviju i uređivao ju do kraja života. Jedan je od urednika Antologije istarskih i primorskih narodnih pjesama (1954). Prema njegovim djelima snimljeni su filmovi Barba Žvane (1949) i Karolina Riječka (1961). Pjesme su mu uvrštene u mnogobrojne antologije, uglazbljivane i prevođene, a komedije prikazivane diljem Hrvatske. Citiranje: Gervais, Drago. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata