Drago Ibler

arhitekt; 1894-1964

Drago Ibler (Zagreb, 14. kolovoza 1894. – Novo Mesto, 12. rujna 1964.), hrvatski arhitekt, sveučilišni nastavnik i teoretičar arhitekture.
== Životopis ==
Arhitekturu je studirao na Technische Hochschule u Dresdenu. Nakon toga 1921., otišao je u Pariz i pridružio se skupini arhitekata iz kruga Le Corbusiera i L'Esprit Nouveau, zatim je nastavio studije na Državnoj Umjetničkoj Akademiji (Staatliche Kunstakademie) u Berlinu (1922. – 4.) i studiju njemačkog arhitekta Hansa Poelziga zahvaljujući utjecaju kojega se u ranim Iblerovim djelima osjeća utjecaj arhitekture njemačkog ekspresionizma.[1]
Nakon tog razdoblja studija i usavršavanja Ibler projektira zgradu Zavoda za osiguranje radnika (1923.), prvi projekt moderne funkcionalističke arhitekture u tadašnjem Zagrebu i Jugoslaviji. Zatim sa zagrebačkim kolegama istomišljenicima (Dragom Galićem, Mladenom Kauzlarićem, Stjepanom Planićem i drugima), između 1925. – 1935. radi na osnivanju takozvane Zagrebačke škole, neformalne grupe arhitekata, zastupnika modernističkog pravca u arhitekturi, koji su željeli radikalno prekinuti sa svim nepotrebnim tradicionalističkim ostavštinama (ukrasi, dekorativne fasade).
Njegov socijalni i društveni angažman, doveo ga je na čelne pozicije grupe Zemlja, koju je uz umjetnike istomišljenike osnovao 1929. u Zagrebu. U isto vrijeme Ibler radi kao arhitekt na brojnim natječajima, ali slabo prolazi, radovi su mu u
većini slučajeva odbijeni. Jedan dio odbijenica svakako se desio zbog konzervativne sredine, koja nije mogla prihvatiti nova modernistička (i puristička) shvaćanja arhitektonske ljepote, a dio toga išao je i zbog Iblerovog očiglednog lijevog političkog angažmana, koji se osobito vidio kroz javne istupe grupe Zemlja. No Ibler nije bio bez prihoda, realizirao je projekte za brojne manje privatne vile u Zagrebu, Korčuli, nekoliko industrijskih objekata i zgradu radničkog osiguranja u Skopju (1932.), u kojoj je prvi put primijenio neke nove ideje Le Corbusiera, između ostalog i njegove prozore na vrpci.
Od 1926. Ibler radi kao profesor na Zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti, na netom osnovanom Odjelu Ahitekture, koji djeluje do ratne 1941. Nakon toga Ibler radi na Ženevskom Sveučilištu kao predavač arhitekture. Nakon svršetka rata vraća se u Zagreb, i ponovno predaje na Akademiji (Odjel Arhitekture). Iza rata ublažio je svoja radikalna i puristička shvaćanja o čistoći moderne arhitekture, tako da njegovi poratni projekti imaju i čisto dekorativne ili skulpturalne dodatke, bez obzira na funkciju. Puno radi, ali mnogo toga ostaje samo na papiru poput projekta za beogradsku Operu (1948.), zgradu jugoslavenske veleposlanstva u Moskvi (1959.), Titove zagrebačke rezidencije ( 1961. – 4.). No pored tih nerealiziranih, ostaje dosta ostvarenih Iblerovih projekata stambenih zgrada po Zagrebu; u Martićevoj, Smičiklasovoj i Vlaškoj ulici. Od svih tih objekata njegov Drveni neboder (1958.) iz Martićeve, ostat će valjda Iblerov trajni zaštitni znak u njegovu rodnom gradu.
Poginuo je u prometnoj nesreći 1964., kod Novog Mesta.
Iblerov tekst iz manifesta grupe Zemlja ( 1929.) - Treba živjeti životom svoga doba i treba stvarati u duhu svoga doba. Suvremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanjima kolektiva, a umjetnik ne može stajati izvan kolektiva, jer su umjetnost i život jedno.
== Značajnija ostvarenja ==
zgrada Zavoda za osiguranje radnika u Zagrebu (1923.)
zgrada radničkog osiguranja u Mostaru (1930., danas Dom zdravlja)
kuća Wellisch u Zagreb (1930.)
zgrada Zavoda za osiguranje radnika u Skopju (1932.)
Drveni neboder, Martićeva, Zagreb (1958.)
== Obitelj ==
Otac Drage Iblera je Janko Ibler, Dragin brat je pneumoftizeolog Stanko Ibler, Mladen Ibler Dragin je sinovac.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Ibler, Drago Hrvatska tehnička enciklopedija

IBLER, Drago (Dragutin), arhitekt (Zagreb, 14. VIII. 1894 — Novo Mesto, 12. IX. 1964). Sin Janka, književnoga kritičara i publicista. Gimnaziju završio 1912. u Zagrebu, gdje je pohađao i privatnu slikarsku školu T. Krizmana 1911–12. Studirao arhitekturu 1912–16 (diplomirao 1921) na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu. Usavršivao se 1922–23. u Majstorskom atelijeru za arhitekturu H. Poelziga pri Umjetničkoj akademiji u Berlinu. Djelovao kao slobodni arhitekt 1916–26, od 1923. u Zagrebu, gdje je 1926. postao profesorom na novoosnovanom arhitektonskom odjelu pri Akademiji likovnih umjetnosti (ALU). Ondje je u njegovu atelijeru konstituirana umjetnička skupina Zemlja (1929–35), kojoj je neprekidno predsjednik. Od 1941. živio pretežno u Švicarskoj. Nakon povratka u Zagreb 1951. postavljen je u zvanje redovitoga profesora, a 1952. postaje voditeljem Majstorske radionice za arhitekturu. Od 1952. zaposlen je na ALU, od 1963. u Majstorskoj radionici likovnih umjetnosti. Poginuo u prometnoj nesreći kraj Novoga Mesta. — Projektirao, zaokupljen socijalnim i umjetničkim problemima arhitekture, poglavito stambene zgrade (najamne ugrađene višekatnice i obiteljske kuće) humanih standarda življenja te socijalno-zdravstvene ustanove, kazališta, hotele, tvornice, izložbene prostore unoseći u našu okolinu progresivna načela arhitektonskoga oblikovanja. Njegov je opus odraz smjerova i obilježja europske arhitekture prve pol. XX. st., od neostilskih tragova i postsecesijske arhitektonike slobodnoga stila u školskim radovima (1914–20) preko ekspresionizma i nove stvarnosti u 1920-im do modernizma internacionalnoga stila u 1930-im, od socrealističke epizode do poetičnoga funkcionalizma i novoga brutalizma 1950-ih. Presudan je Poelzigov utjecaj, kroz čije je projekte (na nekima je surađivao) prihvatio ekspresionizam. U zagrebačkom arhitektonskom životu javio se 1920. sudjelujući u natječaju za hotel u Gundulićevoj ul. God. 1923–28. projektira u duhu ekspresionizma, no kako nema ni jedne izvedbe, njegov arhitektonski ekspresionizam (ujedno i »ekspresionističko poglavlje hrvatske arhitekture«) ostaje u nacrtima. Vrhunske je domete ostvario u natječajnim radovima za Epidemiološki zavod na Zelenom brijegu (1923, I. mjesto) i Središnji ured za osiguranje radnika (SUZOR) u Mihanovićevoj ul. (1923–24), u kojima M. Krleža 1924. prepoznaje arhitekta od »ukusa i kulture« i našu graditeljsku vezu s budućnosti, potom za Vijećnicu u Sušaku (1927) i Visoku školu za trgovinu u Zagrebu (1928). Na međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925. izlagao svoje projekte, uredio izložbeni prostor Kraljevine SHS u Grand Palaisu ostvarivši zapažen ekspresionistički postav kazališne sekcije, a kao član međunarodnoga žirija glasovao za nagradu Le Corbusieru. Od 1926. u arhitektonskoj školi i atelijeru pri ALU sa svojim studentima (M. Kauzlarić, Z. Požgaj, B. Bon, A. Freudenreich, D. Galić, L. Horvat, S. Planić, I. Bartolić, M. Hamel, N. Šegvić) promiče suvremena načela građenja. God. 1928. priklanja se racionalističkomu oblikovnomu govoru i neizvedenim projektom za kuću Puks u Ilici započinje fazu arhitekture internacionalnoga funkcionalizma. U razdoblju Zemlje intenzivno djeluje na društvenom i umjetničkom planu te ima najviše izvedba. Nastaje više djela avangardne arhitektonike: projekt kuće Rittig u Ilici, kbr. 168a, u obliku obrnuta slova U, u izvedbi znatno izmijenjen (1929–30, prva realizirana Iblerova kuća uopće), najamne višekatnice Wellischa i Ungara u Martićevoj ul., kbr. 13 (antologijsko djelo naše moderne arhitekture izvanrednih proporcija) i Wellischa i Mezzera u Vlaškoj ul., kbr. 60 (1930–31), upravna zgrada Higijenskoga zavoda (danas Klinika za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević na Mirogojskoj cesti, kbr. 8 (1931–32, druga etapa 1940–44) te vile Bauer (1931–33, primjer interpretacije Le Corbusierovih pet bitnih odrednica) i Beer (1932–33, najuspjelija vila u internacionalnom stilu) na Jabukovcu, kbr. 15 i 27, sve u Zagrebu; okružni uredi za osiguranje radnika (OUZOR) u Mostaru (1930, vjerno restauriran nakon oštećenja u ratu 1990-ih) i Skoplju (1931–32, s Galićem) te vila Robić u uvali Bon Repos na Korčuli (1933), vrhunac Iblerova opusa i ravnoteže lokalnoga i univerzalnoga. Ističu se i natječajni prijedlozi za najamnu zgradu Ebenspanger u Ilici (uži natječaj 1929), parcelaciju građevnoga bloka Zakladne bolnice na Jelačićevu trgu (1930, istovrijedno I. mjesto), srednjoškolsko sklonište u Medulićevoj ul. (uži natječaj 1931, I. mjesto), sve u Zagrebu, te OUZOR u Osijeku (1935), a među neostvarenim projektima studija terasaste stambene izgradnje u Novakovoj ul. (1932–33, s Galićem) i vila Markulin na Jabukovcu (1933) u Zagrebu te ljetnikovac Šišić u Novom u Vinodolu (1935). Do 1940. ostvaruje sve osobnije inačice funkcionalističke arhitekture internacionalnoga stila: najamna zgrada Markulin na Ribnjaku, kbr. 16 (1936–37), »jedna od najljepših ugrađenih kuća u Zagrebu« (Željka Čorak), vila Blažeković u Zamenhofovoj ul., kbr. 1 (1936–37), »remek-djelo našeg graditeljstva«, primjer za »genius loci« i sklad kamene i drvene građe, drvena vila Filipčić u Ul. Sv. Duha, kbr. 117 (1936–37, s Galićem). Također je izveo portal Meštrovićeva atelijera u Mletačkoj ul., kbr. 6 (1925), najamnu kuću Sisarić u Kukuljevićevoj ul., kbr. 26 (1930), tvorničke pogone »Destalit« (1936, srušeno) i »Me-Ba« (1940–41, srušeno) u Fijanovoj ul., kbr. 10, najamnu stambenu zgradu Mirovinskoga fonda Općega jugoslavenskoga bankarskoga društva u Martićevoj ul., kbr. 14c (1936–37), vilu Pajkurić u Nazorovoj ul., kbr. 64 (1940–41, dovršena 1947), dogradnju stana s terasom i krovnim vrtom na Svačićevu trgu 1930-ih, sve u Zagrebu, vilu Beer u Petrinji (1931) i Narodni dom u Bosanskoj Krupi (1931, srušeno); sudjelovao u natječajima za zgradu Rudarske bratimske blagajne u Mislavovoj ul. (1927), Umjetnički dom Hrvatskoga društva umjetnosti »Strossmayer« na Mažuranićevu trgu (uži natječaj 1931, I. mjesto), najamnu zgradu Gradske štedionice na Jelačićevu trgu (uži natječaj 1931), stambeno-poslovnu visoku zgradu Radovan u Masarykovoj ul. (uži natječaj 1933), poslovno-stambenu zgradu Napretkove zadruge u Bogovićevoj ul. (1935–36), najamnu zgradu Lebinec na Ribnjaku (uži natječaj 1936), zgradu Gospodarske sloge u Zvonimirovoj ul. (uži natječaj 1937), zgradu Matice hrvatskih obrtnika u Ilici (uži natječaj 1937, s Hinkom Gottwaldom), sve u Zagrebu; Ministarstvo financija (1924), Državnu štampariju (1933), Državnu markarnicu (1936), poslovnu zgradu »Prizad« (1938–39, s Galićem) i Državnu operu (1939–40), sve u Beogradu; Bansku palaču (uži natječaj 1931, s I. Meštrovićem) i hotel na Marjanskoj obali (1933) u Splitu, OUZOR (1937, s Galićem, otkup) i stambenu zgradu zadruge »Spas« (1938) u Sarajevu. Projektirao preuređenje Kamenitih vrata (1931), Školu za arhitekturu u krugu Umjetničke akademije u Ilici (1932), vilu Mahić u Bosanskoj ul. (1936), visoku zgradu tvrtke »Bata« u Ilici (1939), najamnu vilu Novosel u Rockefellerovoj ul. (1940), stambeni blok tvrtke »Me-Ba« u Mandrovićevoj ul. (1940), sve u Zagrebu; kuću s dva stana u Kreki (1928), Muzej narodnih spomenika u Kninu (1931), hotel »Topolščica« u Kranjskoj Gori (1934) i Sokolski dom u Brčkom (1939). Surađivao 1938. u Meštrovićevu idejnom projektu za Dom likovnih umjetnosti u Zagrebu (danas Dom hrvatskih likovnih umjetnika). God. 1948. radi projekte za Operu i državnu Rezidenciju na Dedinju u Beogradu (s Galićem). U poraću su realizirane samo dvije Iblerove zgrade: »drveni neboder«, poslovno-stambena visoka zgrada u Martićevoj ul., kbr. 9 (1955–60, Nagrada grada Zagreba 1961) i stambeni blok Izvršnoga vijeća NRH na Iblerovu trgu, kbr. 2 (1957–58) u Zagrebu. Sudjelovao u natječajima za zgradu Radničkoga sveučilišta u Vukovarskoj ul. (1955), hotel u Miramarskoj ul. (1956–57), Dom Matice iseljenika s koncertnom dvoranom u Trnjanskoj ul. (1958), sve u Zagrebu; 1954. projektirao zgrade Jugopetrola na Trgu maršala Tita i Hitne pomoći u Martićevoj ul., te Dom kulture na Peščenici, stambenu zgradu u Boškovićevoj ul. (1955), Stanicu za transfuziju krvi u Draškovićevoj ul. (1958) i vilu Izvršnoga vijeća Sabora NRH na Prekrižju (1961–64), sve u Zagrebu, Opću bolnicu u Karlovcu (1954–56), veleposlanstvo u Moskvi (1958–59), Operu u Zürichu (1961–64) te vilu u Zumstegu (1963). Bio je s A. Rothom suorganizator X. zasjedanja CIAM u Dubrovniku 1956. i predstavnik Saveza arhitekata Jugoslavije na V. kongresu Međunarodne unije arhitekata u Moskvi 1958. Autor je članaka o umjetnosti gradogradnje (Baukunst und die Stadt. Zagreber Tagblatt, 1925), problemu regulacije Jelačićeva trga, Kamenitim vratima (Jutarnji list, 1930, 1931) te rasprave o bolničkoj arhitekturi (Jury i arhitektonski natječaji. Pečat, 1939), u kojoj zagovara estetski funkcionalizam. Član Društva za promicanje umjetničkoga obrta »Djelo« (1926–29). Izlagao na izložbama Zemlje (Zagreb 1929, 1931–32; Pariz 1931; Sofija 1934; Beograd 1935), Izložbi jugoslovenske savremene arhitekture (Beograd 1931), a posmrtno su mu djela bila izložena na Zagrebačkom salonu (1971, 1985) i izložbi Zagrebačka moderna arhitektura između dva rata (Zagreb 1976–77). God. 1964. snimljen je o Ibleru TV film, prvi iz serije Pioniri moderne arhitekture (scenarij i režija R. Ivančević). Uporan u europeizaciji naše arhitekture, I. je ostvario vrhunska djela zagrebačke arhitektonske škole, »najtipičnije primjere funkcionalističke morfologije« u hrvatskoj međuratnoj arhitekturi (Ž. Čorak) i »djela za europske antologije« (Šegvić). LIT.: M. Krleža: Slučaj arhitekta Iblera. Književna republika, 2(1924–25) II/4, str. 170–173. — Exposition internationale des arts décoratifs et industriels modernes. Section serbe-croate-slovène (katalog izložbe). Paris 1925, 17, 26. — Izložba u Parizu i naš teater. Hrvatska pozornica, 1925–26, 2, str. 23–24. — S. Batušić: Izložba udruženja umjetnika »Zemlja«. Hrvatska revija, 2(1929) 12, str. 721. — F. Brozović (Prof. ing. F. B.): Regulacija Jelačićevog trga i zemljišta Zakladne bolnice. Jutarnji list, 19(1930) 18. I, str. 11. — G. V.: Bazar Jelačićevih trgova u gradskoj vijećnici. Ibid., 10. I, str. 8. — Futurističke osnove. Svijet, 5(1930) 4, str. 88–89. — Mlađi hrvatski arhitekti. Hrvatska revija, 3(1930) 9, str. 468, 512. — Parcelacija i izgradnja prostora današnje Zakladne bolnice. Novosti, 24(1930) 10. I, str. 5. — Gradnja banske palače. Jadranska pošta, 7(1931) 160, str. 4. — Katalog izložbe udruženja umjetnika »Zemlja«. Zagreb 1931. — Ove godine bit će novi Umjetnički dom u Zagrebu pod krovom. Jutarnji list, 20(1931) 9. II, str. 3. — Zagreb će dobiti velebnu građevinu za novi umjetnički paviljon. Ibid., 14. VI, str. 11. — Započet će se sa gradnjom najmodernijeg skloništa za djake srednjih škola. Ibid., 8. VIII, str. 4. — Problemi savremene arhitekture. Zagreb 1932, 58–59, 62–64, 113, 124, 125 (pretisak 1996). — B. Rajakovac (B. R.): Naša arhitektura. U: Jugoslavenski nacionalni album. Zagreb (s. a.). — M. Vidaković: Izložba »Zemlje«. Povodom jednog predavanja. Obzor, 74(1933) 5, str. 3. — S. Planić: O ugrađenoj najamnoj kući. Građevinski vjesnik, 3(1934) 5, str. 68, 70. — Tko će biti regulator Kaptola, povjesničari ili arhitekti? Večer, 17(1936) 4649, str. 12. — S. Planić: Dva pisma o stanovanju. Zagreb 1936, 26. — Isti: 50 godina arhitekture u Hrvatskoj. Književnik, 12(1939) 2, str. 58–60, 63, 64. — V. Potočnjak: Arhitektura u Hrvatskoj 1888–1938. Građevinski vjesnik, 8(1939) 4/5, str. 54. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata. Zagreb 1943, 237. — N. Šegvić: Stvaralačke komponente arhitekture FNRJ. Urbanizam i arhitektura, 4(1950) 5/6, str. 9, 10, 12, 13. — Isti: Arhitektonska »moderna« u Hrvatskoj. Republika, 8(1952) I/3, str. 182–184. — (A. Albini): Uslovi razvitka nove arhitekture u NRH. U: Narodna Republika Hrvatska. Informativni priručnik. Zagreb 1953, 304–305. — M. Peršen: Zagreb u zamislima projektanata. Vjesnik, 15(1954) 14. III, str. 4. — S. Gomboš: Moderna arhitektura u Hrvatskoj. Jugoslavija (Beograd), 1955, 11, str. 105. — A. Mutnjaković: Arhitektonski odjel. U: Spomenica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu prigodom 50-godišnjice njenog osnutka. Zagreb 1958, 57–59. — Isti: Arhitekti u »Zemlji«. Čovjek i prostor, 6(1959) 90, str. 7. — Isti: Stambeno poslovna zgrada u Zagrebu. Arhitektura, 14(1960) 1/3, str. 58–59. — Z. Kolacio: Između dva rata. Čovjek i prostor, 9(1962) 107, str. 2. — (Nekrolozi): Telegram, 5(1964) 230, str. 1. — J. Depolo (J. D.), Republika, 20(1964) 11, str. 487;Vjesnik, 25(1964) 13. IX, str. 7, 16. IX, str. 6, 17. IX, str. 7. — S. Gvozdanović (g.), Arhitektura, 19(1965) 89, str. 3–6. — R. Ivančević: Moderna arhitektura – nepriznata umjetnost. Telegram, 9(1968) 12. IV, str. 8; 3. V, str. 5. — B. Gagro: Zemlja naspram evropske umjetnosti između dva rata. Život umjetnosti, 1970, 11/12, str. 31. — Ž. Čorak: Arhitektura. U: Kritička retrospektiva »Zemlja« (katalog izložbe). Zagreb 1971, 143–150, 157–159, 171–174, 221. — M. Krleža: Fragmenti dnevnika iz godine 1958. Forum 12(1973) 1/2, str. 45–46. — D. Venturini: Odgovornost i poštenje arhitekta. Ugrađena najamna zgrada tridesetih godina. Arhitektura, 26(1973) 145, str. 54. — A. Mutnjaković: Drago Ibler. Ibid., 30(1976) 158/159, str. 5–11. — D. Salopek: Kontinuitet zavičajnog prostora. Ibid., 156/157, str. 97–99. — D. Venturini: Zvjezdane godine stambene izgradnje. Ibid., str. 87, 90, 93. — Zagrebačka moderna arhitektura između dva rata (katalog izložbe). Zagreb 1976. — Ž. Domljan: Arhitekt Hugo Ehrlich. Zagreb 1979, 107–108. — T. Premerl: Arhitektura i društvena avangarda. Arhitekti u »Zemlji«. Čovjek i prostor, 26(1979) 10, str. 30. — 50 godina Zemlje (katalog izložbe). Zagreb 1979. — Ž. Čorak: U funkciji znaka. Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata. Zagreb 1981, 2000². — N. Šegvić: Arhitektonska škola Drage Iblera. Čovjek i prostor, 28(1981) 6, str. 13. — A. Laslo: Arhitektonski vodič. Individualno stanovanje u Zagrebu od 1900. do 1940. godine. Arhitektura, 36–37(1983–84) 186/188, str. 120–131. — N. Šegvić: Ivan Meštrović i arhitektura. Ibid., str. 4, 6. — Isti: Reference za jednu bolnicu. Ibid., str. 148–153. — M. Peić: Jer su umjetnost i život jedno. Vjesnik, 45(1984) 27. X, str. 12. — K. Rogina: Arhitekt Drago Ibler. Čovjek i prostor, 31(1984) 10, str. 8. — N. Šegvić: Viktor Kovačić i Drago Ibler. Ibid., str. 109. — E. Weissmann: Imali smo drugu verziju povelje. Arhitektura, 37–38(1984–85) 189/195, str. 36. — V. Barbić: Meštrović i arhitekti. Rad JAZU, 1986, 423, str. 160. — A. Deanović: Meštrovićevi prostori. Ibid., str. 22, 24. — Ž. Domljan: Arhitektura XX stoljeća u Hrvatskoj. U: Arhitektura XX vijeka. Umjetnost na tlu Jugoslavije. Beograd—Zagreb—Mostar 1986, 38, 39. — T. Odak: Hrvatska arhitektonska alternativa 1945–85. Arhitektura, 39(1986) 196/199, str. 32, 39, 50, 58, 64. — N. Šegvić: Stanje stvari, jedno viđenje 1945–1985. Ibid., str. 119, 120, 124, 125, 158–159. — Ž. Čorak: Grupa »Zemlja« i hrvatska arhitektura između dva rata. Ibid., 40(1987) 200/203, str. 53, 56, 57. — N. Šegvić: Prilozi za definiranje pojma zagrebačka arhitektonska škola. Ibid., str. 14–20. — J. Depolo: Hommage Zemlji. U: 60. obljetnica grupe Zemlja (katalog izložbe). Zagreb 1989. — T. Premerl: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata. Nova tradicija. Zagreb 1990. — J. Galjer: Pariška izložba 1925. i Art déco. Čovjek i prostor, 38(1991) 3/4, str. 22, 23. — O hrvatskoj arhitekturi napisi, eseji, polemike, studije. Zagreb 1992, 15–17, 59, 67–68, 83, 87, 89, 158, 169, 173. — D. Tušek: Arhitektonski natječaji u Splitu 1918–1941. Split 1994. — D. Radović Mahečić: Tri susreta arhitekata Slavka Löwyja i Drage Iblera. Peristil, 1996, 39, str. 157–166. — R. Ivančević: Stjepan Planić i avangarda moderne hrvatske arhitekture. U: Problemi savremene arhitekture. Zagreb 1996, 10–12, 21, 27, 39, 42. — Programi i manifesti arhitekture XX. stoljeća. Zagreb 1997. — Arhitektonski odjel Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. U: Sveučilište u Zagrebu – Arhitektonski fakultet, 1919./1920.–1999./2000. Zagreb 2000, 18–19. — J. Galjer: Likovna kritika u Hrvatskoj. Zagreb 2000. — E. Mumford: The CIAM Discourse on Urbanism, 1928–1960. Cambridge, Massachusetts—London 2000. — R. Ivančević: Za Zagreb (suprotiva mnogim). Zagreb 2001, 91, 95, 99–101, 106–109, 132, 182, 213. — A. Laslo: Das Gewicht des Stadtraums. Zagrebs Aufbruch zur Moderne von 1900 bis 1945. Werk, Bauen + Wohnen (Zürich), 85(55)(2001) 9, str. 30, 33, 68. — I. Marboe: Unzerstörbare Moderne in Zagreb. Wiener Journal, 22(2001) br. 11. — T. Odak: Die Entfaltung der Moderne. Die Architektur Zagrebs von 1945 bis 1990. Werk, Bauen + Wohnen, 85(55)(2001) 9, str. 39, 69. — K. Galović: Kako prepoznati Le Corbusiera. Vijenac, 10(2002) 212, str. 18.

Ibler, Drago, hrvatski arhitekt (Zagreb, 14. VIII. 1894 – kraj Novog mesta, Slovenija, 12. IX. 1964). Diplomirao je na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu 1921. Godine 1922–24. radio je u atelijeru H. Poelziga u Berlinu, čiji je ekspresionistički utjecaj od goleme važnosti za Iblerov opus. U ekspresionističkom duhu radio je nekoliko projekata (do 1930) (za Vijećnicu na Sušaku, 1927. i za Visoku školu za vanjsku trgovinu u Zagrebu, 1928). Godine 1926. postao je profesor arhitekture na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1929 (kuća Puks) do rata projektirao je, često u suradnji s D. Galićem, niz zgrada funkcionalističkih obilježja. Najznačajnije su od njih kuća Rittig u Ilici 163 (1929), kuće Wellisch u Martićevoj ulici 13 i u Vlaškoj ulici 60 u Zagrebu (1930), Okružni ured za osiguranje radnika u Mostaru (1930), upravna zgrada Higijenskoga zavoda na Mirogojskoj cesti u Zagrebu (1931), vila Robić na Korčuli (1933), vila Blažeković u Zamenhofovoj ulici (1936) i vila Antić-Pajkurić u Nazorovoj ulici u Zagrebu (1940), te studija za stanove u Novakovoj ulici u Zagrebu (1933). Istodobno je razvio značajnu društvenu djelatnost: 1929. sudjelovao u osnivanju skupine Zemlja i izabran je za njezina predsjednika (sve do njezine zabrane 1935). Na početku II. svjetskoga rata Ibler je otišao u Švicarsku, gdje je predavao na ženevskom sveučilištu. Godine 1950. vratio se u Zagreb, gdje je od 1952. do smrti vodio Majstorsku radionicu za arhitekturu JAZU (danas HAZU). Od poslijeratnih njegovih djela ističu se projekti za rezidenciju na Dedinju i za operu u Beogradu (1948), za neboder na Trgu maršala Tita (1954) i za vilu Izvršnoga vijeća na Prekrižju (1961–64) u Zagrebu, te realizacija tzv. drvenoga nebodera u Martićevoj ulici 9 u Zagrebu (1958). Citiranje: Ibler, Drago. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata