Dubravko Dujšin

glumac; 1894-1947

DUJŠIN, Dubravko, dramski glumac, redatelj i kazališni pedagog (Zadar, 12. IX. 1894 — Zagreb, 30. I. 1947). Maturirao u splitskoj realnoj gimnaziji 1911; kraće prosvjetno-politički djelovao u Rijeci te surađivao u Supilovu Novom listu; 1912. upisao studij na trgovačkoj akademiji Università Commerciale Bocconi u Milanu. Na poč. I. svjetskog rata vratio se u Split i zaposlio kao knjigovođa. God. 1916–18. bio vojnik u Boki kotorskoj. Nakon što je demobiliziran u činu poručnika i zapovjednika Igala, 1919. dolazi u Zagreb, upisuje studij prava i tek utemeljenu Gavellinu Državnu glumačku školu. Prvi put nastupio na pozornici HNK 9. IV. 1920. u epizodnoj ulozi u Vojnovićevoj Gospođi sa suncokretom. Iste godine oženio se slikaricom Katarinom Gattin (Cata Dujšin-Ribar). Glumačku školu završio 1922, prekinuo studij prava i otada je stalnim članom drame HNK u Zagrebu. Prvih godina tumačio je uloge mladih ljubavnika, a kritičari su isticali njegovu dikciju. Nastupao i u operetnim, opernim (W. A. Mozart, Otmica iz Seraja), pa i baletnim predstavama (L. Delibes, Kopelija). Pravi glumački djelokrug sa smislom za karakterne studije našao je u Shakespeareovim djelima te herojsko-klasičnom svjetskom repertoaru, zatim u tumačenju likova starijega domaćeg dramskog repertoara, napose M. Držića, I. Gundulića, D. Demetra i M. Bogovića, ali i u dramama hrvatske moderne. Glumačku zrelost pokazao je tumačeći Krležina Križovca u praizvedbi drame U agoniji (1928) i Leonea u Gospodi Glembajevima (1929). Te interpretacije naznačile su Dujšinovu vezanost uz razvoj novije hrvatske dramske književnosti i prodor moderne psihološke igre na zagrebačku pozornicu. Bogatim iskustvom stečenim tumačenjem likova stranog, posebice ruskoga realističkog repertoara (L. N. Tolstoj, F. M. Dostojevski, M. Gorki) služio se u oživljivanju likova gotovo cjelokupnog repertoara M. Krleže te u djelima M. Begovića, J. Kulundžića, M. Feldmana, pa je hrvatska dramska književnost između dvaju svjetskih ratova u njemu imala najuvjerljivija tumača. Vrh hrvatskoga glumstva dosegnuo je ulogama Marka Antonija (W. Shakespeare, Antonije i Kleopatra), Marka Barića (M. Begović, Bez trećega), Borkmana (H. Ibsen, Johan Gabriel Borkman), Macbetha (Shakespeare, Macbeth), Smrti (Begović, Pustolov pred vratima), Porfirija Petroviča (F. M. Dostojevski–G. Baty, Zločin i kazna), Leara (Shakespeare, Kralj Lear), Hasanage (M. Ogrizović, Hasanaginica), Dantona (G. Büchner, Dantonova smrt), Tartuffea (Molière, Tartuffe), Dunda Maroja (M. Držić, Dundo Maroje), Ante Starčevića (A. Cesarec, Sin domovine), Lukana (M. Budak i T. Strozzi, Ognjište), Tezeja (J. Racine, Fedra), Nesretnikova (A. N. Ostrovski, Šuma). Osim uloga u domaćem i svjetskom klasičnom repertoaru, u kojima je pokazao umijeće psihološke uvjerljivosti i osjećaj za scenski jezik, D. je veliku popularnost stekao ulogama u pučkoj i salonskoj komediji, razbijajući predrasude o glumačkim »fahovima«. Ni na vrhuncu glumačke karijere nije odbijao epizodne uloge, praveći često od njih sjajna ostvarenja. Pripadao je tipu modernoga europskog glumca, zacrtavši stil »zagrebačke glumačke škole«. Često je gostovao sâm ili s predstavama HNK u drugim gradovima Hrvatske i Beogradu. Okušao se, s promjenjivim uspjehom, i kao redatelj, uprizorivši u HNK deset predstava (Euripid, L. Pirandello, Begović, Racine, E. Scribe). Za potrebe HNK preveo je više tekstova talijanskih dramatičara (Pirandello, C. Goldoni, S. Pugliese, C. Meano i dr.), a prevodio je i prozu (A. Moravia, Pirandello). Kao vrstan recitator nastupao je na mnogim priredbama, napose u programima Radio-Zagreba (od 1926). Svoje glumačko iskustvo prenosio je mladim naraštajima radeći kao nastavnik u predratnim i poratnim glumačkim školama HNK. God. 1930. nastupio je u tonskom filmu Paramountove parade (prvi film u kojem se govorilo i hrvatski), a 1947. glumio je u Afrićevoj Slavici. Kao tajnik i potpredsjednik Udruženja glumaca pridonosio je poboljšanju glumačkog položaja. Obnašao je i dužnost ravnatelja Drame HNK (1937–39), zastupajući ideje narodnog kazališta. Njegovo poprsje izradio je kipar V. Radauš. God. 1977. utemeljena je Nagrada »Dubravko Dujšin« za dostignuća u kazališnoj umjetnosti. LIT.: Dubravko Dujšin o sebi. Hrvatska pozornica, 1926, 15/16, str. 8–10, 12. — Naši dramski glumci. Vijenac, 5(1927) VII/3–4, str. 76. — J. Horvat: G. Dujšin kao dr. Ivan Križovec. Jutarnji list, 17(1928) 5837, str. 8. — Lj. Maraković: Gospoda Glembajevi. Hrvatska prosvjeta, 16(1929) 2, str. 46–47; 3, str. 67–69. — S. Tomašić: Intimna galerija. Dubravko Dujšin. Kulisa, 3(1929) 2, str. 6–7. — Dubravko Dujšin. 10-godišnjica prvog glumačkog nastupa. Novo doba (Split), 13(1930) 83, str. 2–3. — Dubravko Dujšin kao filmski glumac. Jutarnji list, 19(1930) 6682, str. 6. — J. Horvat: Dubravko Dujšin. Ibid., 6531, str. 9. — Dubravko Dujšin kao režiser. Večer, 13(1932) 3327, str. 4. — A. Vešić: Dubravko Dujšin o sebi i drugima. 15 dana, 3(1933) 9, str. 137–139. — B. Špoljar: Prvak zagrebačke drame. Danica, 1937, 23, str. 10. — L. Žimbrek: Nova sezona pod vodstvom Dubravka Dujšina. Književni horizonti, 5(1938) 3/4, str. 62–63. — S. Batušić: Dubravko Dujšin kao glumac-umjetnik. Kazališni list, 1946–47, 30, str. 7–9. — M. Matković: Smrt Dubravka Dujšina. Republika, 3(1947) 3, str. 172–176. — Isti: Dramaturški eseji. Zagreb 1949. — R. Marinković: Geste i grimase. Zagreb 1951. — B. Gavella: Hrvatsko glumište. Zagreb 1953. — S. Batušić: Dubravko Dujšin. O desetgodišnjici smrti. Teatar, 3(1957) 1/2, str. 1–5. — M. Fotez: Putovanja s Dundo Marojem. Dubrovnik 1974. — B. Hećimović: Velika imena hrvatskoga glumišta (s LP pločom, Jugoton). Zagreb 1975. — N. Batušić: Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb 1978. — S. Batušić: Hrvatska pozornica. Zagreb 1978. — F. Čale: Na mostu Talija. Zagreb 1979. — J. Benešić: Iza zastora (Zapisci bivšeg intendanta.) Rad JAZU, 1981, knj. 390. — N. Batušić: Gavella – književnost i kazalište. Zagreb 1983. — R. V. Jovanović: Pozorište i drama. Beograd 1984. — I. Mrduljaš: Zagrebački kabaret. Zagreb 1984. — B. Senker: Sjene i odjeci. Zagreb 1984. — I. Hergešić: Zapisi o teatru. Zagreb 1985. — B. Senker: Kazališni čovjek Milan Begović. Zagreb 1985. — M. Cihlar-Nehajev: Izabrani kazališni spisi. Zagreb 1986. — J. Lešić: Istorija jugoslovenske moderne režije (1861–1941). Novi Sad 1986. — N. Vončina: Radio Zagreb 1926–1941. Prilozi za povijest radija u Hrvatskoj. Zbornik Trećeg programa Radio-Zagreba, 1986, br. 13. — I. Mrduljaš: Dubravko Dujšin, poslovi i dani. Zagreb 1988. — J. Horvat: Preživjeti u Zagrebu. Zagreb 1989.

Dujšin, Dubravko, hrvatski glumac, kazališni redatelj i pedagog (Zadar, 12. IX. 1894 – Zagreb, 30. I. 1947). Nakon školovanja u Milanu i vojne službe za I. svjetskog rata, 1919. došao u Zagreb, gdje je završio Državnu glumačku školu (1922) i postao stalnim članom Drame HNK-a (ravnatelj 1937–39). Isprva je uglavnom tumačio uloge mladih ljubavnika, nastupao i u opernim, operetnim te baletnim predstavama, a istaknuo se u herojsko-klasičnom repertoaru: Marko Antonije (William Shakespeare, Antonije i Kleopatra), Lear (W. Shakespeare), Macbeth (W. Shakespeare), Tezej (Jean Racine, Fedra), Egmont (Johann Wolfgang Goethe). Najširi je raspon uloga ostvario u izvedbama hrvatskih djela: Križovec (Miroslav Krleža, U agoniji), Leone i Ignjat Glembay (M. Krleža, Gospoda Glembajevi), Marko Barić (Milan Begović, Bez trećega), Hasanaga (Milan Ogrizović, Hasanaginica), Orsat (Ivo Vojnović, Dubrovačka trilogija), Dmitar Hvaranin (Dimitrija Demeter, Teuta), Matija Gubec (Mirko Bogović), Redovnik (Ivan Gundulić, Dubravka), Dundo Maroje (Marin Držić). Vrsnu karakternu komiku pokazao je i kao Tartuffe (Molière). Posebnu sklonost scenskomu realizmu očitovao je u ruskom repertoaru: Porfirij Petrovič (Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna), Glumac (Maksim Gorki, Na dnu). Istaknuo se i interpretacijama Borkmana (Henrik Ibsen, Johan Gabriel Borkman) i Dantona (Georg Büchner, Dantonova smrt). Nastupao i u pučkoj te salonskoj komediji; ni na vrhuncu karijere nije odbijao epizodne uloge, pretvarajući ih u iznimne minijature. Razbijajući predrasude o glumačkim »fahovima«, pripadao je tipu modernog europskoga glumca i zasnovao stil »zagrebačke glumačke škole«. Okušao se i kao redatelj (Euripid, Luigi Pirandello, M. Begović) i prevoditelj (L. Pirandello, Carlo Goldoni, Alberto Moravia), nastupao kao recitator, predavao na Glumačkoj školi. Glumio je i na filmu: Paramountove parade (1930), Slavica (Vjekoslav Afrić, 1947). God. 1977. utemeljena je Nagrada »Dubravko Dujšin« za dostignuća u kazalištu. Citiranje: Dujšin, Dubravko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Dubravko Dujšin (Zadar, 12. rujna 1894. – Zagreb, 30. siječnja 1947.), hrvatski kazališni i filmski glumac.
== Životopis ==
Svoje glumačke vrhunce postiže ulogama Shakespeareovih Marca Antonia, Macbetha i Kralja Leara, te tumačenjem Begovićevih, Ibsenovih i Držićevih likova. Uspješan je bio i u pučkoj, te salonskoj komediji, što pridonosi njegovoj popularnosti.
Zvonki baršunasti glas, prelijepa pojava, izvanredna dikcija i nadasve kultiviran govor, to su značajke i odlike umjetnika koji je naprečac osvajao publiku. U recitaciji je znao snažnim interpretacijama potpuno zaokupiti gledalište, sa smislom za psihološke složenosti karaktera koje je tumačio, Dujšin je zacrtao kazališni stil "zagrebačke glumačke škole". Okušao se desetak puta i kao redatelj. Predavao je glumu, neko vrijeme bio ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta, a igrao je i na filmu.
== Filmografija ==
"Paramount Parade" (1930.)
"Slavica" kao Šime (1947.)
== Nagrada ==
U čast Dujšinu i njegovom djelu u Hrvatskoj 1977. godine je osnovana Vjesnikova godišnja nagrada za kazališnu umjetnost "nagrada Dubravko Dujšin".
== Vanjske poveznice ==
Dubravko Dujšin u internetskoj bazi filmova IMDb-u (engl.)

Wikipedia Wikidata