Dubravko Ivančan
Krapina 6. 3. 1931. – Zagreb 29. 1. 1982.
književnik; 1931-1982
Dubravko Ivančan (Krapina, 6. ožujka 1931. – Zagreb, 29. siječnja 1982.) – hrvatski pisac, književni kritičar i književni prevoditelj
== Životopis ==
Većinu života proveo je u Krapini i Zagrebu, a u Molvama – odakle mu je otac – povremeno je boravio kraće ili duže vrijeme. Završio je studij filozofije u Zagrebu 1954. godine te se stručno usavršavao na poslijediplomskom studiju u Berlinu i Parizu. Cijelo vrijeme boravka u inozemstvu bio je pod nadzorom tadašnjih komunističkih vlasti.
Jedno vrijeme radio je kao knjižničar.
== Književni rad ==
Dječje radove (male proze, pjesme) objavljivao je još kao pučkoškolac u Smilju 1939., a u "ozbiljnoj" se književnosti javio u prvom broju znamenitog časopisa Krugovi (1952.) te se družio s krugovašima, iako im stilski nije pripadao. Pisao je uglavnom pjesme, ali i eseje, osvrte i kritike. Bavio se je i prevođenjem s njemačkog (Rainer Maria Rilke, Friedrich Hölderlin) i japanskog, (haiku poezija - Matsuo Basho).
Njegovo pjesništvo obilježava rafiniran izraz, bogatstvo oblika, lapidarnost, jezgrovitost, neposrednost i iskrenost. Gotovo polovicu njegova opusa čini haiku poezija zbog čega ga držimo za njenog začetnika i najznačajnijeg predstavnika u Hrvatskoj.
Objavio je dvije knjige za djecu (Jaje harambaša i Bijeli brod). Zbirke Život na selu i Baka izravno su vezane za Molve – i mjestom nastanka, i tematikom – a molvanski i podravski motivi pojavljuju se i u drugim knjigama.
Važnije zbirke: Slobodna noć 1957., Leptirova krila 1964., Svjetlucanja 1966., Pjesme na putu 1968., Uvijek iznova raste pjenušavo stablo vodoskoka 1968., Bijeli brod 1971., Amor 1971., More 1973., Baka 1975., Djetinjstvo uz Krapinčicu 1976., Život na selu 1977., Velegrad: (Pariške skice): haiku 1977. i Zeleno nebo 1981., Božić 2001.
Pučko otvoreno učilište Krapina svake godine od 1999. priređuje u Krapini manifestaciju koja nosi njegovo ime – Haiku dan "Dubravko Ivančan".
Veliku popularnost doživjela je njegova pjesma Podravina ravna, koja je uglazbljena te je pratila legendarnu dramsku seriju Gruntovčani.
Ravna Podravina
Poleg vode Drave, ravna Podravina,
zemla vodom plavna, nama domovina.
Nju otava bujna i detela krasi,
lasi od kuruze i šenice vlati.
Podravina ravna, z krovimi črleni
i zlatnemi klasi, najdraža si meni.
(Podravina ravna, z krovimi črleni
hiž od divljih plasti, najdraža si meni.)
== Literatura ==
Ivan Cesarec Dubravko Ivančan - pjesnik zavičaja i djetinjstva, Hrvatskozagorski književni zbornik : 2006., Hrvatskozagorsko književno društvo, Klanjec, 2005., str. 191-193.
Vladimir Devide Antologija hrvatskoga haiku pjesništva, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996.
== Izvori ==
http://www.molve.hr/dubravko_ivancan.aspx Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. travnja 2010. (Wayback Machine)
http://zpress.hr/15-haiku-dan-dubravko-ivancan-krapina-2013/ Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. ožujka 2014. (Wayback Machine)
== Vanjske povzenice ==
Dubravko Ivančan, Hrvatski biografski leksikon
IVANČAN, Dubravko, pjesnik, esejist i prevoditelj (Krapina, 6. III. 1931 — Zagreb, 29. I. 1982). Sin Andrije, pisca i pedagoga. U Zagrebu je maturirao 1950. i diplomirao filozofiju 1954. Radi kao bibliotekar 1956–59, zatim tri godine provodi na poslijediplomskom studiju u Njemačkoj i Francuskoj; vrativši se u domovinu, profesionalni je književnik. Javio se pjesmom Noć u gradu 1952. u Krugovima. Poeziju i eseje o novijoj hrvatskoj književnosti objavljivao je u časopisima Krugovi (1952–53, 1955, 1957), Mogućnosti (1966), Republika (1966, 1974), Most (1967, 1982), Marulić (1968–69, 1973), Razlog (1968), Forum (1969, 1971, 1973, 1975, 1977), Encyclopaedia moderna (1970), Kritika (1970–71). Slijedi pjesnike koji ne eksperimentiraju jezikom već su okrenuti predmetnosti i njezinu duhovnomu ozračju (D. Cesarić, D. Tadijanović, Đ. Sudeta). Višestruki su njegovi odnosi i s pjesnicima A. Gradnikom, R. M. Rilkeom i F. Hölderlinom te s japanskom klasičnom poezijom, kojima se posvećuje i kao prevoditelj. Naraštajno je pripadao tzv. krugovaškim pjesnicima semantičarima, u mnogim je pjesmama autobiografski ispovjedan, često tematizira djetinjstvo i rodni krajolik primjenjujući postupak djetinjega gledanja i začudnoga tumačenja viđenoga. Temeljno načelo njegova fenomenološkoga pjesništva jest stezanje izraza i škrtost riječi, što ga je dovelo do lirskih trostihnih minijatura ustrojenih prema japanskoj haiku poeziji. U razgovoru s V. Pavletićem i u zasebnom eseju (Kritika, 1971, 16, 19) protumačio je haiku oblik dotičući se odnosa tradicije i moderniteta, a objasnio je i osobni postupak evokativne obradbe motiva te nastojanje da se s malo riječi zahvati što veće polje sugestija. Promišljeno uvodeći haiku poeziju u hrvatsku književnost, u više od tisuću haikua zadržao je stari japanski temelj hotimice zanemarivši izvornu metričku strogost. Pjesnički je učinak postizao sinestezijskim pretapanjem vidnoga i slušnoga, koristeći se katkada humornim i ironijskim odmakom od predmeta. Zenovske je kanone obogatio hrvatskim jezičnim i kulturnim značenjima te ih približio europskoj tradiciji. Poezijom je zastupljen u antologijama Lijet Ikara (Zagreb 1990), Naša ljubavnica tlapnja (Zagreb 1992), Antologija hrvatske dječje poezije (Zagreb 1994), Antologija hrvatskoga haiku pjesništva (Zagreb 1996), Antologija suvremene hrvatske poezije (Zagreb 1997). Pjesme su mu prevedene na poljski i mađarski. DJELA: Slobodna noć. Zagreb 1957. — Jaje harambaša. Zagreb 1958 (više izd. do 1988). — Leptirova krila. Zagreb 1964. — Svjetlucanja. Zagreb 1966. — Pjesma na putu. Zagreb 1968. — Uvijek iznova raste pjenušavo stablo bijelog vodoskoka. Zagreb 1968. — Amor. Zagreb 1971. — Bijeli brod. Zagreb 1971. — More. Zagreb 1974. — Baka. Zagreb 1975. — Život na selu. Zagreb 1975. — Djetinjstvo uz Krapinčicu. Zagreb 1976. — Velegrad. Zagreb 1977. — Zeleno nebo. Zagreb 1981. — Haiku. Riječ i slika (suautorica N. Žiljak). Zagreb 1996.
Ivančan, Dubravko, hrvatski pjesnik i esejist (Krapina, 6. III. 1931 – Zagreb, 29. I. 1982). Diplomirao filozofiju 1954. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Radio je kao knjižničar u Zagrebu 1956–59., poslije bio profesionalni književnik. Prvu pjesmu objavio je u Krugovima 1952. U početku je uglavnom slijedio tradiciju hrvatskog pjesništva; potom je preuzeo oblik haikua pa je priznat kao njegov začetnik, poticatelj i najistaknutiji predstavnik u hrvatskoj književnosti. Obuzet je misterijem malih stvari i osobnim traganjem za detaljem, izražavajući duhovno jedinstvo s prirodom, posebice sa zavičajnim krajolikom i slikama iz djetinjstva. Temeljno je načelo njegove poetike jednostavnost i dotjeranost izraza te škrtost i strogost riječi. Objavio je zbirke Slobodna noć (1957), Leptirova krila (1964), Svjetlucanja (1966), Pjesme na putu (1968), Amor (1971), Velegrad (1977) i dr. Tiskane su mu i knjige dječje poezije Bijeli brod (1971), Jaje harambaša (1976) i Djetinjstvo uz Krapinčicu (1976). Također je pisao kritike i eseje te prevodio F. Hölderlina, R. M. Rilkea i japansko haiku pjesništvo. Citiranje: Ivančan, Dubravko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji
u spomen na književnika Dubravka Ivančana
(doslovno iz odluke: „rnjiževnika Dubravka Ivančana“)