Dušan Vukotić
Bileća 7. 2. 1927. – Krapinske Toplice 8. 7. 1998.
animator, dobitnik Oscara za crtani film; 1927-1998
Dušan Vukotić (Bileća, 7. veljače 1927. – Zagreb, 8. srpnja 1998.), hrvatski redatelj, scenarist, animator, crtač i karikaturist. Najpoznatiji po crtanom filmu Surogat, za kojeg je dobio Oscara 1962. godine. Po etnicitetu bio je Crnogorac.
== Životopis ==
=== Stvaranje ===
Studirao arhitekturu u Zagrebu. Nakon Drugog svjetskog rata kao karikaturist djeluje u "kerempuhu" (gdje 1953. objavljuje strip Špiljo i Goljo – prethistorijski ljudi, sjajnu anticipaciju kasnije stripovske i animacijske serije Obitelj Kremenko tandema Hanna-Barbera – koji je nekoliko desetlječa bio "zaboravljen", ali je u kulturnu povijest "vračen" izlaganjem na velikoj retrospektivnoj izložbi "Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985.")., Surađuje također u "Ježu", "Vjesniku", "Filmskoj kulturi" i dr. Prvi kontakt s crtanim filmom ostvaruje početkom 1950-ih godina 20. stoljeća u zagrebačkom "Duga filmu". Debitira crtićem "Kako se rodio Kićo" (1951., s J. Sudarom) te kao radi glavni crtač i animator u Začaranom dvorcu u Dudincima (Fadil Hadžić 1952.), u kojima pokušava stvoriti popularnog junaka (Kićo) duže aktualno satiričke crtane serije i na temeljima disneyevske antropomorfne figuracije sklopiti lokalno obojeni model crtane humoreske. U idućoj fazi (1954./1955.) s N. Kostelcem i skupinom suradnika realizira seriju (13) kratkih reklamnih crtića, u kojima istražuje elemente reducirane, moderno sažete animacije.
Po osnivanju Studija za crtani film Zagreb filma, 1956. realizira prvi potpuno svoj projekt Nestašni robot, otvarajući seriju duhovitoga i lucidnog parodiranja najpoznatijih žanrovskih kino-modela. Slijede parodije westerna (Cowboy Jimmy, 1957.), filma strave (Veliki strah, 1958.), gangsterskog filma (Koncert za mašinsku pušku, 1958.) i ponovno znanstvene fantastike (Krava na mjesecu, 1959.), zatim još crtane bajke (Čarobni zvuci, 1957., Abrakadabra, 1958.), satira (Rep je ulaznica, 1959.), te crtana ekranizacija nostalgičnoga čehovljevskog svijeta (Osvetnik, 1958.). U tim djelima (surađujući s crtačima A. Marksom, B. Kolarom i Z. Grgićem, animatorima V. Jutrišom, V. Kostanjšekom, Grgićem i Kolarom, te scenografima Z. Bourekom, Z. Lončarićem, P. Štalterom, I. Voljevicom i K. Tompom) postavlja temelje svoje osobite crtane morfologije, čiji se model sastoji od bijele ili akvarelno tonirane plohe po kojoj se razigrava plošni, dinamični grafički ornament likova i dekora. Redukcija na osnovne izražajne elemente crtanog filma (ploha kao prava medijska realnost, plošno karikirani junaci, izražajnost pokreta, dekorativna funkcija boje i svođenje vanjske slikovitosti na strukturnu sintezu) pomažu mu u formulaciji vlastitoga modernog jezika crtanog filma, pa Osvetnik i Koncert za mašinsku pušku još i danas vrijede za remek-djela ovog područja. Za sva spomenuta ostvarenja nagrađivan je na brojnim domaćim i međunarodnim festivalima.
=== Nagrade ===
Kao svjetskog majstora potvrđuju ga dometi čija vanjska virtuoznost i atraktivnost prenose gledalištu autorova razmišljanja o suštinskim konfliktima suvremenog svijeta i čovjekova opstanka: Piccolo (1959., nagrađen u Londonu, Beogradu, Oberhausenu (za ovaj festival Vukotić 1964. stvara špicu), Corku, Karlovym Varyma, Ciudad de Méxicu itd.), Surogat (1961., Oscar za najbolji animirani film – prvi put dodijeljen filmu izvan SAD, nagrade u Beogradu, Bergamou, Corku, San Franciscou, Oberhausenu itd.) i Igra (1962., nagrađen u Beogradu, Annecyju, Londonu, Oberhausenu, Mannheimu, Corku, Cannesu, Melbourneu, Pragu, Milanu, San Franciscu itd.).
Tu Vukotićevu fazu najkraće i najpotpunije definira Vicko Raspor pišući o Surogatu: "To nisu gegovi, to je filozofija, čitav jedan nazor na svijet". Nastavljajući eksperimentalno prepletanje animiranih i igranofilmskih elemenata, realizira filmove Mrlja na savjesti (1968., nagrađen u Corku), Opera Cordis (1968., nagrađen u Beogradu, Atlanti, Mamaji itd.), Ars gratia artis (1970., nagrađen u Beogradu, Atlanti, Londonu itd.), Gubecziana (1974., nagrađen u Beogradu), Skakavac (1975.) i dr. Zanimljive rezultate ostvaruje i cjelovečernjim igranim filmovima u rasponu od bajkovite metafore (Sedmi kontinent, 1966.), preko aktualizacije ratne prošlosti (Akcija Stadion, 1977.), do znanstvene fantastike (Gosti iz galaksije, 1981.), za koje je nagrađivan na festivalima u Puli, Trstu, Teheranu i dr.
Predavao je filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a bavio se i teorijom animacije. Nagradu za životno djelo dobio je na Svjetskom festivalu animiranog filma – Animafest Zagreb 1994.
=== Posljednji uradci ===
Svoj posljednji film, "Dobro došli na planet zemlju", napravio je 1993. godine, pokazavši njime da je u dobroj formi. Vukotić je započeo pripreme za veliku češko-hrvatsku animirano-igranu koprodukciju koju nije stigao dovršiti. Umire od infarkta 8. srpnja 1998.
=== Politički angažman ===
Tijekom 1990-ih Dušan Vukotić je davao potporu obnovi nezavisnosti Crne Gore. Bio je član udruga nacionalnih Crnogoraca u Hrvatskoj.
God. 1974. izabran je za člana Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije.[nedostaje izvor]
== Vanjske poveznice ==
Dušan Vukotić u internetskoj bazi filmova IMDb-u (engl.)
VUKOTIĆ, Dušan (Vud), redatelj i animator (Bileća, 7. II. 1927 — Krapinske Toplice, 8. VII. 1998). U Titogradu završio gimnaziju 1946, u Zagrebu 1947–51. studirao arhitekturu na Tehničkom fakultetu. Prve karikature objavljivao u tisku partizanskoga pokreta, u kojem je sudjelovao od 1944. Od poč. 1950-ih surađuje kao karikaturist u Vjesniku, Ježu (Beograd), Filmskoj kulturi te u Kerempuhu (1951–55), gdje 1953. u nastavcima objavljuje iznimno popularan geg-strip Špiljo i Goljo – prethistorijski ljudi (scenarij B. Stošić; objavljeno kao strip-album u Zagrebu 2013, predgovor V. Krulčić), koji se, namijenjen odrasloj publici, na satiričan način bavi aktualnim društveno-političkim temama iz zemlje i svijeta. Zaposlen na zagrebačkoj ADU od 1967; od 1969. izvanredni i od 1975. do umirovljenja 1990. redoviti profesor filmske režije. Motive društvene satire unosi i u svoje prve animirane filmove, bliske disneyevskomu izrazu; za Duga-film režirao te bio glavni crtač i glavni animator u filmovima s antijunakom Kićom Kako se rodio Kićo (1951, i scenarist, suredatelj J. Sudar) i Začarani dvorac u Dudincima (1952). Slijedi 13 privatno realiziranih (s N. Kostelcom) kratkih promidžbenih crtanih filmova (1954–55) u kojima kao redatelj i scenarist, a kadšto i glavni crtač i animator, eksperimentirajući počinje razvijati nov model crtanofilmske ekspresije, pojednostavljen, reduciran pristup animaciji. Za Zagreb-film, u kojem je 1956. suutemeljitelj Studija za crtani film (umjetnički voditelj u pol. 1960-ih), često režira dječje humoristične filmove (Nestašni robot, 1956), crtane bajke (Čarobni zvuci, 1957, nagrada »Kekec«; Abra Kadabra, 1958, nagrada »Kekec«) i satire (Krava na Mjesecu, 1959, i scenarist, I. nagrada u San Franciscu 1959, Nagrada grada Zagreba i nagrada »Kekec« 1960, adaptirano u istoimenu slikovnicu 1969; Rep je ulaznica, 1959, koscenarist B. Kolar), koji, unatoč didaktičnosti, često nadmašuju okvire dječjega filma. Postupno stvara vlastiti oblikovni sustav, u kojem figure gube voluminoznost, obla, napeta disneyevska linija pretvara se u arabesku, a pokret se skraćuje. Složeniji pristup temi ostvaruje u duhovitim, lucidnim parodijama američkih filmskih žanrova, vesterna (Cowboy Jimmy, 1957, Zlatna arena u Puli i nagrada u Berlinu 1957, nagrada u Melbourneu 1958), filma strave (Veliki strah, 1958, koscenarist I. Vrbanić) te gangsterskoga filma (Koncert za mašinsku pušku, 1958, i scenarist, nagrada u Londonu 1959, I. nagrada u San Franciscu 1960). Nadahnut melankoličnim svijetom A. P. Čehova, stvara antologijsko djelo, lirski, intimistički film Osvetnik (1958, koscenarist B. Ranitović, nagrada u Bergamu 1959), u kojem, svodeći likove na plohu, postupno napušta perspektivu, a problem prostora najčešće rješava ikonografskim simbolima. Težeći sveobuhvatnomu autorstvu, kao redatelj, scenarist i glavni crtač realizira Piccolo (1959, I. nagrada za režiju u Beogradu, I. nagrada u Oberhausenu i Corku, nagrade u Londonu i Karlovym Varyma, sve 1960), u kojem na moralno-filozofski način propituje temu sukoba dvojice susjeda koji može rezultirati katastrofalnim posljedicama svjetskih razmjera. Dramaturšku napetost prati vizualno oblikovanje gega i kreativna uporaba glazbe s posebnom pozornosti na gradaciju likovnoga i glazbenoga ritma, pri čem zvuku dodjeljuje sadržajnu vrijednost. Istodobno, svodeći teme u filmovima na globalne metafore, a filmske cjeline na složeniji geg, usavršuje i svoju likovnoanimacijsku poetiku, do krajnosti sažima dvodimenzionalni oblikovni sustav (likove svodi na jednostavne plošne karikature, a prostor na bijelu nedefiniranu plohu), čime dovodi do vrhunca jedan od modela reducirane animacije. Nadahnut kritikom suvremenoga društva i njegovim okvirima, posebice besmislom potrošačkoga mentaliteta koji stvara nadomjesne vrijednosti, a u konačnici i od čovjeka prazni nadomjestak, kao redatelj, glavni crtač i glavni animator, kreira remek-djelo, humorističnu alegoriju Surogat (1961, scenarist R. Sremec, I. nagrada u San Franciscu, nagrade u Bergamu i Corku, sve 1961, I. nagrada u Beogradu, nagrada u Oberhausenu, Nagrada grada Zagreba, Nagrada »Vladimir Nazor«, prva nagrada »Oscar« neameričkomu filmu u području animacije, sve 1962, I. nagrada u Pragu 1963), u kojem ostvaruje maksimalnu ekspresivnost uz minimum crteža (nekoliko originalnih celova u stalnom je postavu Muzeja grada Zagreba). Trajno zaokupljen crtanofilmskim eksperimentom, oživljava dječji crtež te kroz dramaturški inventivnu sintezu crtanoga i igranoga filma stvara remek-djelo Igra (1962, redatelj, scenarist, glavni crtač, glavni animator, Grand prix u Oberhausenu, I. nagrada u Beogradu i San Franciscu, Nagrada grada Zagreba, nagrade u Annecyju, Corku, Londonu, New Yorku, sve 1963, I. nagrada u Cannesu, Melbourneu i Pragu, nagrade u Barceloni i Milanu, sve 1964), u kojem se vraća temi bezazlena sukoba koji prerasta u ratnu katastrofu. Potom nastavlja istraživati odnose različitih filmskih rodova snimajući crtano-igrane filmove, nadrealističke parabole, Mrlja na savjesti (1967, scenarist i glavni crtač, Grand prix u Corku 1968), o junakovoj svijesti o neispravljivoj vlastitoj krivnji, Opera cordis (1968, scenarist, glavni crtač i glavni animator, nagrada Međunarodnoga saveza filmskih kritičara, FIPRESCI, u Bergamu 1968, I. nagrada u Beogradu, Nagrada grada Zagreba, nagrada u Atlanti, sve 1969), o opsesiji ljubomore, te crnohumorni Ars gratia artis (1970, scenarist, glavni crtač i glavni animator, Grand prix u Beogradu, nagrade u Atlanti i Londonu, sve 1970) o sudbini umjetnika. Režirao je tri cjelovečernja igrana filma, dječji Sedmi kontinent (1966, koscenarist A. Lušičić, nagrada »Kekec« 1966, I. nagrada u Trstu 1967, nagrada FIPRESCI u Teheranu i I. nagrada u Atlanti 1968), bajkovitu satiru s elementima fantastike, utopističku metaforu o dehumaniziranosti i birokratiziranosti suvremenoga svijeta u kojoj suprotstavlja svijet odraslih i svijet djece, akcijski dramski Akcija Stadion (1977, koscenarist S. Goldstein, Velika srebrna arena i Zlatna arena za scenarij u Puli 1977, nagrada u Karlovym Varyma 1978), o događajima s poč. II. svjetskoga rata u Zagrebu, te jedan od rijetkih znanstvenofantastičnih filmova u nas Gosti iz galaksije (1981, koscenarist M. Macourek, I. nagrada za režiju u Trstu 1981, Grand prix ex aequo i nagrada FIPRESCI u Madridu 1982). Režirao je i crtano-dokumentarne filmove 1001 crtež (1960, scenarist, glavni crtač i glavni animator), o procesu stvaranja animiranoga filma, te Gubecziana (1974, glavni animator, koscenarist G. Ledić), u kojem se služi motivima hrvatske naive, špice za svjetske festivale animiranoga filma u Oberhausenu (1964, 1967) i Zagrebu (1984), minifilmove (Vrijeme i Čovjek i njegov svijet, 1967; Flight 54321, 1970, redatelj i koscenarist M. Blažeković, nagrada u Aucklandu 1972) te promidžbene animirane (Jugoslavenska lutrija i Kamensko, 1957) i igrane filmove (serija Leut magnetic za Saponiju i OTC za Plivu, 1969, nagrađene u Bledu). U posljednjem filmu Dobro došli na planet Zemlja (1993, redatelj i scenarist) animirao fotografije glumaca. Društvenim i filozofskim temama nadahnuti su i njegovi scenariji animiranih filmova drugih autora (Svi crteži grada, 1959, redatelj i koscenarist Vrbanić, II. nagrada za scenarij u Beogradu 1960; Lutkica, 1961, redatelj B. Dovniković; Pravda i krivda, 1962, redatelj i koscenarist Vrbanić; Pogrebnik, 1979, redatelj A. Marks; Posljednji valcer u starom mlinu, 1995, redatelj D. Kreč). Povremeno je objavljivao teorijske članke i eseje o animiranom filmu (Književne novine, Beograd 1957, Filmska kultura, 1960, Putevi, 1969, Kultura, Beograd 1973). Suosnivač je Svjetskoga festivala animiranoga filma u Zagrebu 1972 (umjetnički voditelj 1972–78. i 1990). Vjeran humanističkoj poruci, blagomu humoru i karikaturi, zbog čega je uvijek uspjelo komunicirao s publikom, svojim stilskim i žanrovskim eksperimentima, kojima je među prvima u svijetu afirmirao Zagrebačku školu crtanoga filma, stvorio je neke od glavnih crtanofilmskih ostvarenja u povijesti moderne animacije, čime se upisao u svjetsku povijest filma. O njem i njegovim filmovima objavljivane su studije u najistaknutijim svjetskim filmskim časopisima, među ostalim u Bianco e nero (Rim 1957, 1959–60, 1962–63, 1966), Cahier du cinéma (Pariz 1959–60, 1963), Films and Filming (London 1959–60, 1962–64), Deutsche Filmkunst (Berlin 1960–62), Film a doba (Prag 1960–61, 1963–64, 1969, 1971, 1977, 1981), Films in Review (New York 1960–62) i Iskusstvo kino (Moskva 1960–64, 1966), te je uvršten u svjetske filmske antologije i enciklopedije. Djela su mu izlagana na skupnim izložbama Zagrebački salon (1972), Animacija (Zagreb 1974), Jugoslavenski strip 1866–1986 (Pariz 1986), Strip u Hrvatskoj 1867–1985 (Zagreb 1986), EXAT 51 i Nove tendencije (Cascais 2001) i Zagrebačka škola crtanoga filma (Rijeka i Novigrad 2009) te na samostalnima u Zagrebu (2010), Banjoj Luci (2012) i Puli (2013), a 2007. u RH obilježena je »Vukotićeva filmska godina« retrospektivama njegovih filmova u Zagrebu, Rijeci, Splitu. Nagrađen je 1956. Zlatnom arenom i Specijalnom diplomom za pionirski rad na crtanom filmu u Puli te nagradama za životno djelo Međunarodne udruge animiranoga filma (ASIFA) 1987. i na Svjetskom festivalu animiranoga filma u Zagrebu 1994. Bio je član američke Akademije filmskih umijeća i znanja od 1971. te Crnogorske akademije znanosti i umjetnosti od 1977. God. 1974. Sremec je snimio dokumentarni film Dušan Vukotić. Na zagrebačkom Svjetskom festivalu animiranoga filma od 2004. dodjeljuje se Nagrada »Dušan Vukotić« za najbolji studentski film, a na Danima hrvatskoga filma od 2013. nagrada »Surogat« za najbolji film. LIT.: F. Hadžić: Na vrhuncu kvalitete – na rubu sumnje. Filmska kultura, 2(1958) 8, str. 9–16. — R. Munitić: Suprotne obale. Ibid., 8(1964) 52/53, str. 48–55. — P. Krelja: 1001 crtež Dušana Vukotića. Kolo, 7(1969) 5, str. 466–473. — P. Volk: Estetika moderne animacije. Zagrebačka škola crtanog filma. Beograd 1970, 59–92. — R. Holloway: Z is for Zagreb. London—South Brunswick—New York 1972, 19–20. — R. Munitić: U traganju za savršenstvom. Mogućnosti, 24(1977) 8/9, str. 886, 888–893, 895–897, 901, 903, 905. — Zagrebački krug crtanog filma, 1–3. Zagreb 1978. — R. Munitić: Kinematografska animacija u Jugoslaviji. Beograd 1979, passim. — Isti: Uvod u estetiku kinematografske animacije. Zagreb 1982. — P. Volk: Istorija jugoslovenskog filma. Beograd 1986. — G. Bendazzi: Cartoons. One Hundred Years of Cinema Animation. London—Paris—Rome 1994. — F. Kalebić: Dušan Vukotić – film ima svoj život (razgovor). Vjesnik, 55(1994) 11. VI, Pr., str. 24–25. — N. Pata: Majstori zagrebačkoga crtanog filma. Zagreb 1996, 79–86. — (Nekrolozi): B. Dovniković–Bordo, Hrvatski filmski ljetopis, 4(1998) 15, str. 3–14. — D. Ilinčić, Večernji list, 42(1998) 10. VII, str. 63. — N. Pata, Vijenac, 6(1998) 119/120, str. 3. — H. Turković, Ibid. — I. Škrabalo: 101 godina filma u Hrvatskoj 1896–1997. Zagreb 1998. — R. Ivančević: The Avant-Garde of Zagreb Animated Films in the 1950s’. U: Art and Ideology. The Nineteen-Fifties in a Divided Europe. Zagreb 2004, 175, 180. — Dušan Vukotić. Spomenica preminulim članovima Akademije (Podgorica), 2005, br. 37. — J. Marušić: Oscara je donio poštar. Vijenac, 14(2006) 328, str. 25. — M. Ajanović: Ideološka panorama Zagrebačke škole crtanoga filma. Hrvatski filmski ljetopis, 13(2007) 52, str. 23, 27–33, 35. — N. Pata: Dušan Vukotić – Vud (monografija s potpunijom bibliografijom i filmografijom). Zagreb 2007. — A. Peterlić: Dušan Vukotić. U: Croatica, 2. Zagreb 2007, 753–757. — A. A. Ostojić: Kristalni otmičari ili Pukotina u izgubljenom vremenu – posljednji dugometražni projekt Dušana Vukotića. Hrvatski filmski ljetopis, 18(2012) 70, str. 60–68. — H. Turković: Život izmišljotina. Ogledi o animiranom filmu. Zagreb 2012. — Dušan Vukotić (monografija s potpunijom bibliografijom). Zagreb 2014. — V. Krulčić: Priča o zlatnoj ribici i druge filmske karikature. Zagreb 2014.
Vukotić, Dušan, hrvatski filmski redatelj, crtač, animator i karikaturist crnogorskoga podrijetla (Bileća, BiH, 7. II. 1927 – Krapinske Toplice, 8. VII. 1998). Od 1944. u partizanskom pokretu. Studirao je arhitekturu 1947–51. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Od 1967. do umirovljenja 1990. bio je profesor filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, od 1975. kao redoviti profesor.Od 1951. bavio se crtanim filmom u Duga filmu; u prvim filmovima (Kako se rodio Kićo, suredatelj s Josipom Sudarom, 1951; Začarani dvorac u Dudincima, 1952) nasljedovao je punu, realističku (klasičnu) animaciju. Nakon crtanih reklama (1954–55), izrađivanih u suradnji s Nikolom Kostelcom, Aleksandrom Marksom i drugima, 1956. među utemeljiteljima je Studija za crtani film Zagreb filma, u kojemu je djelovao kao redatelj (Cowboy Jimmy, nagrađen na festivalu u Berlinu, Čarobni zvuci i Abra Kadabra, svi 1957), zatim kao redatelj i scenarist u crtanim filmovima kojima se okrenuo modernističkoj animaciji (Osvetnik, Koncert za mašinsku pušku, oba 1958). Prvim potpuno autorskim crtanim filmom Piccolo (1959., nagrađen u Oberhausenu i Karlovym Varyma) – kao crtač, animator, redatelj i scenarist – radikalizirao je koncept »reducirane animacije« stilizirana, plošna crteža i modernističkih elipsi, a u korespondenciji s modernim sadržajnim slojem (otuđenje, kritika tehničke civilizacije, strah od atomske prijetnje); crtežom i scenografijama njegovi su filmovi dio tzv. slikarske struje Zagrebačke škole crtanoga filma koja je obilježila njezino prvo, najpoznatije razdoblje. Crtanim filmom Surogat (1961) postigao je najveći uspjeh u povijesti hrvatske kinematografije – nagradu Oscar za crtani film 1962., prvu ikada dodijeljenu neameričkomu animiranom filmu. Nakon 1961. posvetio se eksperimentiranju s animacijom, mahom praveći kratkometražne animirano-igrane filmove: Igra (1962) je bila nominirana za nagradu Oscar 1963. te nagrađena na festivalima u Annecyju i Oberhausenu; igrani film s animiranim elementima je i Mrlja na savjesti (1968). Zapaženi filmovi Opera cordis (1968) i Ars gratia artis (1970) eksperimentiraju kolažnim tehnikama, 1001 crtež (1960) prikazuje proces stvaranja animiranoga filma, dokumentarni Gubecziana (1974), nagrađen Grand prixom na festivalu u Beogradu te na berlinskom festivalu, prikazuje radove naivnih umjetnika posvećene Matiji Gupcu, a Skakavac (1975) igrano-animiranim postupcima prikazuje sjećanje na pokret otpora. Za svoje je kratkometražne filmove primio oko 90 domaćih i inozemnih nagrada i priznanja.Od sredine 1960-ih posvetio se i cjelovečernjem igranom filmu, režiravši tri filma koja su ostala u sjeni njegova prekretničkog opusa u animaciji. Dječji film fantastike Sedmi kontinent (1966) dobio je nagradu publike na Festivalu igranog filma u Puli i na festivalu filmske fantastike u Trstu; akcijsko-ratni film Akcija Stadion (koscenarist sa Slavkom Goldsteinom, Velika srebrna arena za film i Zlatna arena za scenarij u Puli) ideologizirano je, ali režijski iznimno suvereno uprizorenje studentskog otpora ustaškoj separaciji Židova i nežidova u Zagrebu 1941., a znanstvenofantastična parodija Gosti iz galaksije (1981) nagrađena je na festivalima filmske fantastike u Trstu, Portu i Bruxellesu.Prve karikature objavljivao je u partizanskom tisku, a poslije u listovima Vjesnik, Jež, Filmska kultura i Kerempuh, gdje 1953. objavljuje strip Špiljo i Goljo – prethistorijski ljudi (u knjizi tiskan 2013). Ilustrirao je i knjige. Bio je član američke Akademije filmskih umijeća i znanja od 1971. te Crnogorske akademije znanosti i umjetnosti od 1977.Ostali važniji filmovi: Nestašni robot (1956), Veliki strah (1958), Rep je ulaznica (1959), Krava na Mjesecu (1959., nagrađen u Annecyju; slikovnica 1969), Dobro došli na planet Zemlja (1993). Citiranje: Vukotić, Dušan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji
u spomen na filmskog umjetnika Dušana Vukotića
(doslovno iz odluke: „Ulica (k.č. 2739/1 i k.č. 2893/1, k.o. Podsused) koja se odvaja iz Ulice Velimira Škorpika (oko 650 m sjeverno od Ljubljanske avenije) u smjeru sjeveroistoka, prolazi s južne strane prodajnog centra Lesnina XXXL i završava kao slijepa, imenuje se u spomen na filmskog umjetnika Dušana Vukotića i dobiva ime Ulica Dušana Vukotića“)