Edo Murtić

slikar; 1921-2005

MURTIĆ, Edo, slikar i grafičar (Velika Pisanica kraj Bjelovara, 4. V. 1921 — Zagreb, 2. I. 2005). U Zagrebu završio Obrtnu školu 1939 (E. Kovačević, K. Tompa i E. Tomašević). Zarana se politički i socijalno angažirao; za omladinske novine (Glas omladine) i radničke organizacije oblikovao je ilustracije i plakate (Ujedinjeni radnički sindikati, 1936) te istodobno slikao gradske motive, često radnička predgrađa (Trešnjevka), i izradio seriju linoreza, ilustracije za zbirku pjesama Crveni konj J. Kaštelana (Zagreb 1940). Studirao na ALU u Zagrebu 1939–43 (Lj. Babić), s prekidom 1940–41, kad u Beogradu uči slikarstvo u P. Dobrovića, čije je slobodno tretiranje boje i stvarnosti, kao i ono L. Juneka, presudno utjecalo na njegov izraz. God. 1941. na Babićevu preporuku uči scenografiju u Rimu te slika vedute zasićena kolorita (Koloseum i Via Appia antica). Od 1943. u partizanima, bilježi ratnu svakidašnjicu i stradanja većinom u tušu i gvašu (Bombardirano gradilište, 1944, Ruševine u Šibeniku i Izbjegličko dijete, 1945) te ih potom prenosi u ulja (Na straži, 1946, NMMU). U Topuskom je sa Z. Pricom 1944. organizirao prvu partizansku litografsku tiskaru, gdje su na stihove Jame I. G. Kovačića oblikovali znamenitu pjesničko-grafičku mapu snažne ekspresivnosti (23 litografska lista, Grafička zbirka NSK, GZNSK). Od završetka rata djeluje u Zagrebu, a od pol. 1960-ih i u Vrsaru. U poslijeratnom razdoblju napušta angažiranu umjetnost, okreće se istraživanju likovnih vrijednosti i kolorističkoj koncepciji slikarstva te u doticaju sa svjetlosti i ozračjem Sredozemlja, njegovim trajnim nadahnućem, u ulju stvara Jadranski ciklus (1945–51), blještava kolorita čistih boja (Crvena zemlja, 1947, Brodovi u luci, 1950, Čempresi, 1951; Zadar, NMMU 1950). God. 1951–52. boravi u SAD i Kanadi, upoznaje se sa suvremenom američkom umjetnosti i umjetnicima (J. Pollock, W. De Kooning, J. Brooks), stvara ciklus urbanih krajolika snažna kolorita (Doživljaj Amerike, 1952–53), u kojem pojavnost apstrahira do temeljne oznake (kubusi nebodera, lukovi mosta). Velegradske vertikale i horizontale, dinamičan ritam ulice i energiju grada (Highway, 1952, NMMU; Manhattan, 1952, MSU u Zagrebu, MSUZ) prikazao je ritmičnom strukturom u kojoj su se boje (i linije) sasvim oslobodile vezanosti uz objekte te svojim suodnosima postale sredstvom konstruiranja slike, na način blizak apstraktnoj umjetnosti. Takav pokušaj preoblikovanja stvarnosti čistim slikarskim vrijednostima približio ga je tendencijama europske moderne, čime je pozitivno utjecao na slikarstvo ne samo u Hrvatskoj nego i šire te pobudio veliku pozornost javnosti i kritike, posebno zagovornika socijalističkoga realizma. Potom je u zagrebačkim javnim interijerima 1953–55. oblikovao nekoliko murala na kojima se izražavao u geometrijskoj stilizaciji (Glavni kolodvor) ili potpunoj apstrakciji (IRB, strop kavane »Neboder«), izazvavši (pogotovo onim u Ritz baru) ponovo polemike, u koje su se uključili i članovi skupine Exat 51. Istodobno, nadahnut mediteranskim motivima, posebno istarskima, započinje cikluse Sluh mora (1953–54) i Opatijski ciklus (1954–56), u kojima se približava lirskoj apstrakciji (Igračke mora, 1954, MSUZ; Ranjena školjka, 1954, NMMU), katkad reducirajući stvarnost na kaleidoskopsko prelamanje obojenih polja (Vedar dan, 1955, MSUZ). Preko tašističkih prosedea u ciklusu Otoci sna (1956–60) dolazi do informela, apstraktnih, gotovo monokromatskih djela. Ustegnuvši se od boja, reduciranom paletom zemljanih tonova, impastom, reljefnim površinama i teksturama naglašuje dinamiku fakture, njihovom materičnom ekspresijom naslućuje sprženo mediteransko tlo (Smeđe zasićenje, 1959, Smeđi prostori, 1962, obje MSUZ; Istarska zemlja, 1962), a prskanje, grebanje i izlijevanje često gustih, gotovo asfaltnih tvari (S crvenim akcentom, 1961, Jesenja slika, 1962; Zatvorena forma, 1962, MSUZ) postupno ga dovodi i do energičnije geste, originalnoga spoja informela i gestualnoga slikarstva (Bijela podloga, 1962, Oluja, 1963; Bijeli odlazak, 1964, MSUZ). Potom se u potpunosti vraća boji te od pol. 1960-ih stvara veliku kolorističku sintezu. Postupno pročišćuje izraz do čiste boje te uz pomoć energične geste doseže vrhunce kolorističke ekspresije (Susret ljubičastog i Zeleno smirenje, 1965, NMMU; Bezbrižni poliptih, 1971, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Crveni znak, 1975), koja kulminira u seriji slika velikoga formata 1978, u dramatičnim kompozicijama s crnim, dijagonalnim širokim potezima, gotovo plohama, u dinamičnim sudarima te najčešće koloristički vrlo živom jezgrom praskavih mrlja i linija (Agresivni susret, 20. siječnja 1978, O. K.; Ofenziva, NMMU). Obuzet mediteranskim ozračjem i motivima, 1980-ih obnavlja figurativni izraz; u ciklusu Jedno ljeto sočnim, raskošnim koloritom i dinamičnom gestom slika bujne, hedonističke krajolike, raskošne proplamsaje energije prirode, rastvarajući ih u boju i svjetlost (Ispod grana, more i Darovi zemlje, 1980, Užareni vinogradi, 1981). Istodobno ponire u makabrične sadržaje, započinje ciklus Oči straha te oblikuje grafičke mape Jama (1982, s Pricom, tekst Kaštelan), vraćajući se Kovačićevoj poemi, i Zavjet za Epetion (1984, pjesme Kaštelan). U ciklusu obnavlja ekspresionistički izraz, lica reducira na znakove (otvorene čeljusti, razrogačene oči), uranja ih u mrak, odrješitim potezima tvoreći dinamične strukture (Otvoreni krik, 1981; Oči straha, triptih, 1983, NMMU). Takvi sadržaji odrazili su se i u ciklusima mediteranskih krajolika (Požar, 1985–90) koji su slijedili; okrenuvši se tamnijim dijelovima palete i još dramatičnijoj ekspresiji, počeo je prikazivati drugu, zlokobnu stranu prirode i njezine kipteće energije (Žuta oluja, 1987, Noćna mora i Mediteranski vrt, 1990, Agresivni krajolik, 1993). Potkraj 1990-ih ponovo se vratio apstrakciji, velikim kompozicijama intenzivna kolorita i spontane, nervozne geste (ciklus Montraker, motivi napuštenoga kamenoloma kraj Vrsara, 1995–98; Konac stoljeća, 2000, Svečanost i Za Juru, 2001, Katedrala, 2003). Oblikovao je grafičko-pjesničke mape (Skoplje u tvojim očima, Kaštelan, 1964, Sadržaj vjetra, V. Gotovac, 1971, Nadopis obojenog žbunja, O. Davičo, 1976, Viva la muerte, M. Krleža, predgovor Z. Maković, 2000, Federico García Lorca, predgovor T. Maroević, 2004, sve u GZNSK; Crna jedra, Gotovac, predgovor Č. Prica, 1995) te ilustrirao ili likovno opremio knjige Malibu V. J. Hoyta (Zagreb 1946), Jubav (Zagreb 1960), Srž (Novi Sad 1961) i Poezija (Zagreb 1964) D. Ivaniševića, Izabrana djela Kaštelana (Zagreb 1983) i Price (Zagreb 1995). Bavio se i oblikovanjem plakata, često skupnih (Velika obrtnička izložba, 1938; Suvremena jugoslavenska umjetnost, 1957) i svojih izložba (Murtic, Galerie d’art international, 1980; Murtić, izložba u Umjetničkom paviljonu, 1998) te političkih (Proslavimo Dan ustanka, 1945), turističkih (Opatija, 1955; Jugoslavija, 1986) i dr. Izražavao se u svim slikarskim i grafičkim tehnikama, a svoje motive prenosio je i u tapiserije (hotel »Libertas«, Dubrovnik, 1969; Koncertna dvorana »Vatroslav Lisinski«, Zagreb, 1973), mozaike (murali u poštanskim uredima u Poreču i Rijeci, 1967. i 1969, Šušnjarska borba u Brestovcu kraj Požege, 1968, u osnovnoj školi u zagrebačkim Gajnicama i Spomen-kosturnica u Čazmi, 1970, u Istarskom narodnom kazalištu, Pula, 1989; dionica Bijele ceste, Dubrova kraj Labina, 2004) te posebno uspjelo u keramiku (Tanjur i Keramička ploča, 1956, MSUZ; pano u paviljonu FNRJ na Expo u Bruxellesu, 1958; murali u predvorju zgrade Vodoprivrede u Zagrebu, 1974–75, i ispred Galerije Adris u Rovinju, 2001) i emajl (Emajl, 1972; murali u hotelu »Parentium« u Poreču, 1970, poslovnici Zagrebačke banke u Zagrebu, 1975, i Termama Tuhelj, 1982), u kojima je zbog sjaja ocaklina njegov originalan kolorizam dolazio do punoga izražaja. Oblikovao je i scenografije za predstave K. Spajića u Zagrebačkom dramskom kazalištu (J. Giraudoux, Apolon iz Bellaca, L. Pirandello, Sicilski limuni, obje 1955), V. Habuneka u HNK (I. Stravinski, Slavuj, 1958; C. W. Gluck, Orfej, 1960) i Zagrebačkom gradskom kazalištu »Komedija« (W. Shakespeare, Na tri kralja, 1971) te koreografa F. Horvata (K. Baranović, Licitarsko srce, 1984). Samostalno je izlagao, među ostalim, u Pragu (1946), Zagrebu (1948. s Pricom i N. Reiserom, 1953–56, 1959, 1962–65, 1970–76, 1978, 1981 – Nagrada »Vladimir Nazor«, 1982. s Pricom, 1983–84, 1986–88, 1990. retrospektiva, 1991, 1993, 1995, 1998–2001, 2002. retrospektiva, 2003, 2015), New Yorku, Pittsburghu i Los Angelesu (1951–52. s V. Šeferovom), Beogradu (1953–54, 1960, 1964, 1965. s Gorankom Vrus-Murtić i M. Galićem, 1974, 1976–77, 1983–87), Rijeci (1953, 1966, 1973–74, 1980, 1984, 1986, 1995–96, 1999), Bruxellesu (1955), Beču (1957, 2004), Milanu (1959, 1963, 1971–72, 1975, 1980), Ljubljani (1960, 1979–80, 1983–84, 1988, 1999, 2002, 2004), Rimu (1960), Parizu (1963, 1980–82, 1984, 1999, 2002), Düsseldorfu (1964), Skoplju (1964, 1982. s Pricom, 1988), Zürichu i New Yorku (1965), Splitu (1966, 1982, 1984, 1987, 1996, 1998, 2001, 2003), Bjelovaru (1967, 2004), Ženevi (1968, 1991), Trstu (1969, 1974, 1986, 1991, 1994, 1996–97, 2000), La Speziji (1970, 1973, 1978, 1981, 1983, 1985), Osijeku (1970, 1994, 1998, 2000), Zadru (1971, 1980–81, 1984), Chicagu (1972, 1981), Dubrovniku (1972, 1980, 1985, 1993, 1997–98, 2000–01), Novom Sadu (1972, 1979, 1982. s Pricom), Pordenoneu (1973, 1977, 1983, 1986, 1994), Opatiji (1974, 1993), Rovinju (1974, 1995, 2001), Firenci (1977, 1985), Mariboru (1979, 1999), Veneciji (1979, 1992), Le Touquetu (1981, 1983), Varaždinu (1982, 1986), Velikoj Gorici (1985), Sarajevu (1987, 1990, 1997), Münchenu (1988, 1991), Seoulu (1989), Poreču (1994, 1996, 2004), San Franciscu (1994), Ibizi i Moskvi (2002), Lissoneu (2003). Izlagao je na izložbama ULUH/HDLU (od 1946), Likuma (od 1951) i skupine Mart (Zagreb 1957), na izložbama Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. st. (Zagreb, Moskva, Prag, Varšava 1947–48), suvremenoga jugoslavenskoga slikarstva (Atena, Ankara, Istanbul, Beirut, Kairo, Lyon 1953–1954, Marseille, Bordeaux, Zürich, Stuttgart 1955; Washington, San Francisco 1960, New York 1962), grafike (Ottawa, Venecija 1959, Tokyo 1960, Tel Aviv 1962, Budimpešta 1965) i keramike (Faenza 1959 – priznanje), suvremene jugoslavenske umjetnosti (Ljubljana, Rim, Milano, Varšava 1956–57, Beograd, Prag 1958, Pariz 1959, London 1961, Pariz, Stockholm, Rim, Bombay 1962, Bruxelles, Rim, Manila 1979) i izložbi Umjetnost u Jugoslaviji kroz stoljeća (Pariz 1971), na izložbama moderne hrvatske keramike (Beč 1956), suvremenoga hrvatskoga slikarstva i kiparstva (Erlangen 1957, Bratislava, Prag 1958, Washington 1966, Prag 1970) i moderne hrvatske umjetnosti (Željezno 1966, Mainz 1977), na međunarodnim grafičkim (Tokyo 1953, 1966, 1970–74; Ljubljana 1955, 1959, 1961 – nagrada, 1971–77, 1985, 1993, 1999; Firenca 1972; Krakov 1974; Le Touquet 1981, 1983 – nagrada; Maastricht 1993; Split 2003; Venecija 2004 – nagrada) i slikarskim bijenalima (Lissone 1963 – nagrada, 2003 – nagrada za životno djelo), na Međunarodnoj izložbi originalnoga crteža (Rijeka 1968, 1970, 1972 – nagrada, 1974, 1978 – nagrada, 1980, 1984, 1986 – nagrada, 1988), na bijenalima u Veneciji (1958, 1964, 1972) i São Paulu (1967, 1983), izložbama Carnegie Prize (Pittsburgh 1958, 1967), Documenta (Kassel 1959), Trigon (Graz 1963, 1965) i Nova tapiserija (Pariz 1985). Sudjelovao i na izložbama partizanske likovne umjetnosti (Split, Dubrovnik, Zagreb, Rijeka, Ljubljana 1945; Zagreb 1949, 1955, 1974–75, 1981), NOB u djelima likovnih umjetnika (Zagreb, Beograd 1976, 1985) i Umjetnost hrvatskoga antifašističkoga otpora (Zagreb 1994), na zagrebačkim grafičkim izložbama (1948, 1957–58), na izložbama Riječki salon (1954, 1956, 1959 – nagrada, 1961, 1963), Gradske galerije suvremene umjetnosti (Zagreb 1955), Zagrebačka izložba grafike/Hrvatski trijenale grafike (Zagreb 1960 – nagrada, 1970, 1974 – nagrada, 2000–03), Beogradski trijenale (1961 – nagrada, 1964–70, 1988), Porečki annale (1963–66, 1970, 1972, 1975, Zagreb 2001), Zagrebački salon (1965–66, 1970–71, 1973, 1974 – nagrada, 1975, 1986 – nagrada, 1987, 1993), Zagrebačka izložba crteža/Hrvatski trijenale crteža (1968–69, 1975, 1996–2002), Bijenale suvremene hrvatske grafike (Split 1974, 1990), Mediteranski bijenale (Dubrovnik 1997 – nagrada), Hrvatski trijenale akvarela (Karlovac 1998, 2001), na tematskim izložbama Pola vijeka jugoslavenskoga slikarstva (Zagreb 1953), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek, Zagreb 1977), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (Zagreb 1980), Jugoslavensko slikarstvo šeste decenije (Beograd 1980), Apstraktne tendencije u Hrvatskoj 1951–1961 (Zagreb 1981), Enformel 1959–1962 (Zagreb 1981), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Tapiserija u Hrvatskoj (Zagreb 1988), Turistički plakat u Hrvatskoj 1925–88 (Zagreb 1988), Hrvatski politički plakat 1940–1950 (Zagreb 1991), Racionalno i spontano (Rijeka 1994), Stoljeće hrvatskog dizajna (Zagreb 1998), Branko Ružić i suvremenici (Zagreb 2000), Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti (Zagreb 2004). Djela su mu posmrtno izložena na samostalnim izložbama u Zagrebu (2005–06, 2010–11, 2014), Novom Sadu (2006), Rovinju i Sarajevu (2008), Opatiji (2009. s D. Džamonjom), Velikoj Pisanici (2010) i Splitu (2012) te na izložbama Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti (Zagreb 2007), Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja (Zagreb 2010) i Apstrakcija – Modernizam i suvremenost (Zagreb 2012). Murtić je jedan od osnivača skupine Mart 1957. i zagrebačke Galerije Forum 1969. U 1950-ima odigrao je bitnu ulogu na domaćoj likovnoj sceni te se ubrzo prometnuo u istaknutoga protagonista apstraktnoga slikarstva u nas, osobito apstraktnoga ekspresionizma. Njegovo djelo, uvijek blisko aktualnim svjetskim zbivanjima, prepoznato je već od pol. 1950-ih i u svijetu (E. Langui, J. Cassou, G. Marchiori, M. de Micheli, M. Seuphor, G. Plazy, M. Ragon, P. Restany). O njem su za TV Zagreb/HTV snimljene emisije Beskonačnost boje – Edo Murtić (serijal Portreti i susreti, A. Viculin, scenarij Gotovac, 1965) i Suvremenici – Edo Murtić (S. Hoti, 1998, uvodni esej Maković) te dokumentarni filmovi Edo Murtić – prostori boje, Likovni portreti: Edo Murtić i Edo Murtić 1921–2005 (M. Bešlić, 1996, 2002, 2005), a za Gama studio film Stina (R. Grlić, 2002). Hrvatska je pošta 2005. u seriji Hrvatsko moderno slikarstvo izdala poštansku marku s prikazom njegove slike Zadar iz 1950. Bio je redoviti član HAZU od 1997. Dobitnik Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2001. LIT.: B. Bek: Edo Murtić. Zagreb 1958. — (Predgovori katalozima izložba): K. Prijatelj, Dubrovnik 1972. — G. Plazy, Zaprešić 1981. — V. Maleković, Zagreb 1983. — S. Marković, Zagreb 1995. — T. Maroević i Z. Maković, Zagreb 1998. — M. Bešlić, Zagreb 2001, Bjelovar 2004. — I. Zidić, P. Restany i Z. Maković, Trieste—Zagreb 2001. — T. Maroević, Zagreb 2002, 2005. — P. Restany i F. Gualdoni, Zagreb 2004. — I. Zidić, Rovinj 2008. — B. Franceschi, Zagreb 2010.— M. Medar, Bjelovar 2010. — Jugoslovenska grafika 1900–1950 (katalog izložbe). Beograd 1977, 20, 30, 54, 253–254. — V. Maleković: Murtić. Pordenone—Zagreb 1978. — M. Rangon: Svečanost boje u radosti slikanja. Vjesnik, 44(1984) 8. XII, str. 13. — Jugoslovenska grafika 1950–1980 (katalog izložbe). Beograd 1985, 47–49, 84, 335, 343, 345. — Z. Rus: Apstraktna umjetnost u Hrvatskoj, 1. Split 1985, 31–32, 90–91. — P. Selem: Murtićev Dubrovnik. Život umjetnosti, 1985, 39/40, str. 42–45. — D. Zadravec: Pravo na vlastiti svijet (razgovor). Oslobođenje, 43(1986) 26. XI, str. 8. — Z. Rus: Postojanost figurativnog 1950–1987 (katalog izložbe). Zagreb 1987. — M. Gibson: Edo Murtić. Zagreb 1989, Paris 1989. — V. Maleković: Edo Murtić (katalog retrospektivne izložbe s bibliografijom). Zagreb 1990. —Repertoar hrvatskih kazališta, 1–3. Zagreb 1990–2002. — N. Šegota: Boje su zbrka iz koje se stvara svijet magije umjetnosti (razgovor). Novi list, 49(1995) 23. VII, Pr., str. 4–5. — 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (katalog izložbe). Zagreb 1996, 122–123. — Č. Prica: Plovidbe atelijerom Ede Murtića. Zagreb 1997. — R. Putar: Likovne kritike, studije i zapisi 1950–1960. Zagreb 1998. — L. Kavurić: Hrvatski plakat do 1940. Zagreb 1999, 37. — Z. Maković: Edo Murtić. Cicero, 2(1999) 3, str. 48–53. — Isti: Murtić – Istra. Zagreb—Poreč 2000. — Z. Maković i P. Restany: Edo Murtić, nova apstrakcija. Zagreb 2000. — M. Jergović: Krleža je 1964. nagovorio Tita (razgovor). Globus, 2001, 539, str. 48–53. — L. Kavurić: Stoljeće hrvatskog plakata (katalog izložbe). Zagreb 2001. — I. Zidić: Edo Murtić (katalog retrospektivne izložbe). Zagreb 2002. — (Nekrolozi): Z. Gall, Slobodna Dalmacija, 62(2005) 4. I, str. 49. — D. Glavan, Jutarnji list, 8(2005) 3. I, str. 48–49. — M. Grčić, Globus, 2005, 735, str. 20–25. — T. Maroević, Vijenac, 13(2005) 284, str. 17. — G. Ostojić-Cvajner, Glas Istre, 62(2005) 4. I, str. 20–21. — M. Tenžera, Vjesnik, 66(2005) 3. I, str. 15. — B. Franceschi, F. Vukić i dr.: Donacija Murtić. Prema realizaciji vizije (katalog izložbe s potpunijom bibliografijom). Zagreb 2010. — A. Lederer, M. Petranović i I. Bakal: Sto godina hrvatske scenografije i kostimografije 1909–2009 (katalog izložbe). Zagreb 2011, 38–39, 156–157, 383. — F. Gavrilović: Jama Ivana Gorana Kovačića u grafičkim interpretacijama. Vijenac, 21(2013) 498, str. 13. — S. Križić Roban: Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas. Zagreb 2013. — I. Zidić: Slika i vrijeme. Edo Murtić. Zagreb 2013. — https://www.murtic.com (14. IV. 2015).

Murtić, Edo, hrvatski slikar i grafičar (Velika Pisanica kraj Bjelovara, 4. V. 1921 – Zagreb, 2. I. 2005). Jedan od najznačajnijih slikara visokoga modernizma u hrvatskoj likovnoj umjetnosti XX. st., istaknuti predstavnik apstraktnoga slikarstva te predvodnik apstraktnoga ekspresionizma.Školovanje i likovni početci U Zagrebu je pohađao Obrtnu školu te, ponesen lijevim političkim idejama, za omladinske novine i radničke organizacije radio ilustracije i plakate (Ujedinjeni radnički sindikati, 1936) te slikao radnička naselja (Trešnjevka). Za studija (1939–43) na ALU-u u Zagrebu kod Ljube Babića, izradio je seriju linoreza, ilustracije za zbirku pjesama Crveni konj (1940) svojega prijatelja Jure Kaštelana, nakladu koje je cenzura, zbog u njoj navodno iskazana političkog angažmana, uništila. Doticaj s djelima Lea Juneka te osobito Petra Dobrovića, kod kojega je 1940–41. u Beogradu učio slikarstvo, mijenja njegov odnos prema boji i prikazu zbilje. Od 1943. u partizanima slika u gvašu, tušu (Bombardirano gradilište, 1944; Ruševine u Šibeniku, 1945) te rjeđe u ulju (Na straži, 1946., NMMU), a 1944. sa Zlatkom Pricom u Topuskom organizira prvu partizansku litografsku tiskaru te s njim, nadahnut stihovima poeme Jama Ivana Gorana Kovačića, oblikuje antologijsku pjesničko-grafičku mapu snažne ekspresivnosti (Grafička zbirka NSK). Nakon rata kao slobodni umjetnik djeluje u Zagrebu (od 1960-ih istodobno u Vrsaru).Prema apstraktnome slikarstvu Zauvijek napustivši angažirano slikarstvo, nakon II. svjetskoga rata zanesen mediteranskim bojama i svjetlom slika Jadranski ciklus (1945–51) na način blizak postimpresionističkomu kolorizmu. Prijeloman je boravak 1951–52. u SAD-u i Kanadi, gdje se upoznaje s djelima američkih umjetnika (Jackson Pollock, Willem De Kooning, James Brooks) i novim likovnim strujama, posebice apstraktnim ekspresionizmom, te pod snažnim dojmom velegrada stvara ciklus urbanih krajolika Doživljaj Amerike (1952–53), u kojima stvarnost apstrahira do osnovnih elemenata (lukova, horizontala i vertikala), prikazujući ritmičnom strukturom slobodnih linija i boja dinamičan ritam ulice i energiju grada (Highway, NMMU; Manhattan, MSU). Izložba ciklusa 1953., kojom je prikazima urbaniteta države predvodnice kapitalističkoga bloka, unoseći u djela elemente apstraktne umjetnosti, potresao tadašnje ideološke, ali i estetske kanone, dočekana je s negodovanjem javnosti, posebno zagovornika socijalističkoga realizma. No, taj pokušaj preoblikovanja pojavnosti čistim likovnim elementima, čime se približio tadašnjim svjetskim tendencijama, te okretanje modernističkom izrazu, usprkos polemikama koje izazivaju i sljedeća njegova ostvarenja, murali u zagrebačkim javnim interijerima (Glavni kolodvor, strop kavane Neboder, Ritz bar, 1953–55), utjecali su na razvoj slikarstva u smjeru apstrakcije u Hrvatskoj i Jugoslaviji.Nastavivši potragu za vlastitim izrazom, okreće se europskim inačicama apstraktnoga ekspresionizma te, trajno nadahnut mediteranskim motivima, stvara cikluse reducirane pojavnosti, bliske poetici lirske apstrakcije (Sluh mora i Opatijski ciklus, 1953–56). Ubrzo preko tehnika tašizma (ciklus Otoci sna, 1956–60) dolazi do gotovo monokromatskih djela, poetike informela te ostvarenja u kojima impastom i teksturama zemljanih tonova oponaša spaljeno mediteransko tlo (Smeđe zasićenje, 1959., MSU; Istarska zemlja, 1962). Istodobno korištenje gustih materija, prskanje i grebanje boje te njezino izlijevanje (Zatvorena forma, 1962., MSU) rezultira originalnim spojem obiju poetika, informela i gestualnoga slikarstva (Oluja, 1963; Bijeli odlazak, 1964., MSU).Koloristička sinteza Polovicom 1960-ih, svodeći izraz na dinamičnu, napetu gestu i čistu boju, doseže kulminaciju kolorističke ekspresije (Susret ljubičastog, 1965., NMMU; Bezbrižni poliptih, 1971., Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Crveni znak, 1975), a vrhunce postiže krajem 1970-ih u seriji slika velikoga formata, u dramatičnim kompozicijama s konfrontiranim crnim, širokim potezima, gotovo plohama, te »eksplozijama« mrlja i linija u središtu (20. siječnja 1978; Agresivni susret; O. K., sve 1978., NMMU).Povratak figuraciji i kasni radovi Početkom 1980-ih vraća se figurativnom izrazu. Nagovješćujući novu sliku, raskošnim koloritom slika bujnu prirodu, hedonističke mediteranske krajolike (Darovi zemlje, 1980; Užareni vinogradi, 1981), koji od kraja 1980-ih postaju sve zlokobniji i prijeteći (Požar, 1985–90; Žuta oluja, 1987; Agresivni krajolik, 1993). Istodobno započinje ciklus Oči straha, obnavljajući ekspresionistički izraz, reducirajući lica na znakove (otvorene čeljusti, razrogačene oči) kojima tvori dinamične strukture (Otvoreni krik, 1981; Oči straha, triptih, 1983., NMMU), te s Pricom ponovno interpretira Kovačićevu poemu (Jama, s Kaštelanovim tekstom 1982., Grafička zbirka NSK). Na prijelazu iz XX. u XXI. st. vratio se apstrakciji, žarkom koloritu i često nervoznoj gesti (ciklus Montraker, 1995–98; Konac stoljeća, 2000; Katedrala, 2003).Grafički opus i drugi mediji Oblikovao je grafičko-pjesničke mape (Sadržaj vjetra, Vlado Gotovac, 1971; Nadopis obojenog žbunja, Oskar Davičo, 1976; Zavjet za Epetion, J. Kaštelan, 1984; Viva la muerte, Miroslav Krleža, 2000; Federico García Lorca, 2004., sve u Grafičkoj zbirci NSK) te ilustrirao ili likovno opremio knjige Drage Ivaniševića (Jubav, 1960; Srž, 1961; Poezija, 1964), kao i izabrana djela J. Kaštelana (1983) i Čede Price (1995).Zapaženi su mu i često izlagani plakati (Velika obrtnička izložba, 1938; Proslavimo Dan ustanka, 1945; Suvremena jugoslavenska umjetnost, 1957; turistički Opatija, 1955. i Jugoslavija, 1986). Kreirao je tapiserije (Koncertna dvorana »Vatroslav Lisinski« u Zagrebu, 1973) i mozaike (Spomen-kosturnica u Čazmi, 1970; u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, 1989) te se izrazito uspješno izražavao u keramici (murali u predvorju zgrade Vodoprivrede u Zagrebu, 1974–75. te ispred Galerije Adris u Rovinju, 2001) i emajlu (Terme Tuhelj, 1982). Oblikovao je i scenografiju koju je kratko učio u Rimu 1941., a ističu se one u postavama drama J. Giraudouxa i L. Pirandella u režiji Koste Spaića u Zagrebačkom dramskom kazalištu »Gavella«, opera I. Stravinskoga i C. W. Glucka u zagrebačkom HNK-u te Shakespeareovih djela u »Komediji« u režiji Vladimira Habuneka.Izlagačka prisutnost i utjecaj Njegova ostvarenja nezaobilazno su na skupnim izložbama predstavljala jugoslavensko slikarstvo (Atena, Ankara, Istanbul, Beirut, Kairo, Lyon 1953–54., Marseille, Bordeaux, Zürich, Stuttgart 1955., Washington, San Francisco 1960., New York 1962), grafiku (Ottawa, Venecija 1959., Tokyo 1960., Tel Aviv 1962., Budimpešta 1965), keramiku (Faenza 1959 – priznanje), općenito onodobnu »suvremenu jugoslavensku umjetnost« (Ljubljana, Rim, Milano, Varšava 1956–57., Beograd, Prag 1958., Pariz 1959., London 1961., Stockholm, Rim, Bombay 1962., Bruxelles, Rim, Manila 1979).Uvijek u suglasju s aktualnim svjetskim zbivanjima, prepoznata već od polovice 1950-ih i od europske kritike (Jean Cassou, Michel Seuphor, Michel Ragon, Pierre Restany, Mario de Micheli i dr.), osim u Zagrebu gdje su mu održane retrospektive (1990. MUO, 2002. NMMU; posmrtno 2010. MSU, 2021. Dom HDLU), samostalno su izlagana u svim jugoslavenskim i većini europskih (Prag, Bruxelles, Beč, Milano, Rim, Pariz, Ženeva, Firenca, Venecija, München, Moskva) i američkih likovnih središta (New York, Los Angeles, Chicago, San Francisco).Izlagao je i na nizu međunarodnih grafičkih (Tokyo, Ljubljana 1961 – nagrada, Firenca, Krakov, Le Touquet 1983 – nagrada, Maastricht, Split, Venecija 2004 – nagrada) i slikarskih bijenala (Lissone 2003 – nagrada za životno djelo), na bijenalima u Veneciji (1958., 1964., 1972) i São Paulu (1967., 1983), documenti (Kassel 1959) te na Hrvatskom trijenalu grafike (1974 – nagrada), Beogradskom trijenalu (1961 – nagrada) i Zagrebačkom salonu (1986 – nagrada).Njegovi zagrebački atelijeri, prvo u Martićevoj ulici, potom na Trgu kralja Tomislava, bili su sastajališta istaknutih umjetnika druge polovice XX. st., mahom kreatora hrvatskoga kasnog modernizma (J. Kaštelan, Raul Goldoni, Stevan Luketić, Z. Prica, Neven Šegvić, K. Spaić), te drugih književnih, društvenih i političkih aktera (M. Krleža, Josip Torbarina, Vanja Sutlić, V. Gotovac, Franjo Tuđman, Ante Miko Tripalo, Pero Pirker) kao i intelektualaca i političara koji bi se zatekli u Zagrebu (Bogdan Bogdanović, Koča Popović, Moša Pijade, Budimir Lončar). Bio je jedan od osnivača skupine Mart 1957. i zagrebačke Galerije Forum 1969. Redoviti član HAZU-a od 1997. Dobitnik Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2000. Citiranje: Murtić, Edo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Edo Murtić (Velika Pisanica, 4. svibnja 1921. – Zagreb, 2. siječnja 2005.), hrvatski slikar, grafički dizajner, kazališni scenograf, akademik.
== Životopis ==
Rođen je u Velikoj Pisanici kraj Bjelovara. Njegova se obitelj 1925. seli u Zagreb, gdje polazi osnovnu i srednju školu. Studirao je na Akademiji primijenjene umjetnosti. Profesori su mu bili Petar Dobrović i Ljubo Babić.
Prvu samostalnu izložbu imao je 1935. u Zagrebu. Od 1941. sudjeluje u Drugom svjetskom ratu, a 1943. se uključuje u pokret otpora protiv fašista. Puno je putovao u inozemstvo, posebno Francusku, SAD i Italiju. Njegovi radovi dobili su međunarodna priznanja.
Ostvario je 150 samostalnih i oko 300 skupnih izložbi na svim kontinentima. Njegova su djela prisutna u većini izvrsnih privatnih i javnih kolekcija po čitavom svijetu. Radio je i kazališnu scenografiju, murale i mozaike.
Bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) te Hrvatskog helšinskog odbora. Uglavnom je živio u Zagrebu i Vrsaru. Proglašen je počasnim građaninom grada Bjelovara. U gradu na korzu kod muzeja podignuta je skulpura njemu u čast. Umro je u Zagrebu.
Njegova supruga bila je slikarica Goranka Vrus Murtić.
== Galerija radova ==
== Djela ==
Šušnjarska bitka u Vučjaku Kamenskom.
oslikao je zidove predvorja samostojne višekatnice Kockice u Zagrebu.
== Izvori ==

u spomen na slikara Edu Murtića

(doslovno iz odluke: „imenuje se u spomen na slikara Edu Murtića i dobiva ime Ulica Ede Murtića“)

prema ulici na koju se nastavlja u prvom dijelu

(doslovno iz odluke: „Ulica (k.č. 289/18 i k.č. 338/2, k.o. Zaprudski Otok) koja se odvaja iz Ulice Damira Tomljanovića-Gavrana (oko 200 m istočno od Avenije Većeslava Holjevca) u smjeru juga, prolazi istočnom stranom stambeno-poslovnog kompleksa "Centar Bundek" i završava na križanju s Ulicom Ksenije Kantoci, imenuje se prema ulici na koju se nastavlja u prvom dijelu i dobiva ime Ulica Ede Murtića“)

Wikipedia Wikidata