Emanuel Vidović

slikar; 1870-1953

Emanuel Vidović (Split, 24. prosinca 1870. – Split, 1. lipnja 1953.), hrvatski slikar.
Sa sedamnaest godina upisuje se na Akademiju u Veneciji, ali je napušta i slika vedute kanala, lagune i motive iz Chioggie. Djeluje i u Milanu, a od 1898. je nastavnik u Splitu. Po povratku u domovinu slika motive Splita i Trogira kojima dominira tamni, sjetni ugođaj. Bogatim nijansama polutonova ostvaruje toplo ozračje starinskih prostora. Tako na platno prenosi i intimu svoje sobe i ateljea sa starinskim pokućstvom i knjigama, zatim polumračnu unutrašnjost splitskih i trogirskih crkvi i niz mrtvih priroda sa starim urama, lutkama i konjićima i smirenu harmoniju mrtvih priroda s voćem, cvijećem, ribama i rakovima.
Godine 1984. ustanovljena je Velika nagrada Splitskog salona "Emanuel Vidović".
== Životopis ==
Isprva pod utjecajem divizionista Giovannija Segantinija, potom europskih umjetničkih tokova, postimpresionizma, slikao vedute venecijskih kanala, laguna i motive iz ribarskih naselja u njezinoj okolici (Chioggia). Nakon povratka u Split objavljivao karikature u humorističnom listu Duji Balavcu i radio kao likovni pedagog. Slikao motive iz Splita i Trogira u tamnom, sjetnom ugođaju s naglaskom na spiritualnost i poetičnost doživljaja. Oko 1930. njegova se paleta rasvjetljuje u slikama intimnih ugođaja njegove sobe i atelijera sa starinskim pokućstvom, knjigama i kipovima, polumračnim interijerima split. i trogirskih crkava i više lirskih mrtvih priroda s antiknim predmetima i lutkama te voćem, cvijećem i ribama.
U tijeku burnog trećeg desetljeća dvadesetog stoljeća umjetnost Emanuela Vidovića odražavala je smirenu životnu i osjećajnu ukorijenjenost u svijetu naših primorskih gradova i kuća.
Emanuel Vidović, slikar je intimizma, a njegove slike pune su poznatih područja i prostora te sretnog prebivanja u njima. Zato se njegova umjetnost intimizma gradi u sjećanju, bez monumentalnosti i velikih gesta. U velikom opusu Emanuela Vidovića osjeća se umjetnička preobrazba u ikonografskom i kolorističkom osjećaju. Nekoliko čudesnih krajolika iz tog vremena, Grad se budi i Selo spava, visoki su slikarski dometi. Poslije toga slijedi vraćanje tišinama intimne poezije primorskih interijera i predmeta koji su dolutali. Na jubilarnoj izložbi 1929., uz nekoliko slika mrtve prirode u gvašu, izlazi i veliko djelo koje je značilo apsolutnu zrelost u ovom žanru: Stara lutka iz 1928., ujedno je mrtva i živa, u zelenkasto-smeđem tonalitetu, diskretno kao cijeli aranžman.
Od 1930. do 1935. Vidović ponovno izlazi u prirodu, u Trogir, grad svojeg djetinjstva. Trogir poslije kiše, Luka u Trogiru, Luka u sutonu mala su remek-djela koja se odlikuju slobodom rukopisa tipičnom za Vidovićev izraz krajolika.
Sljedeće razdoblje posvećeno je mrtvoj prirodi, to su predmeti koji su nekoć imali svoj, a sada, u neredu slikarskog ateljea, dobili su drugi život. Slikao je lutke, svijećnjake i stare satove. Posljednjih je godina radio u postelji ili naslonjaču svega što se sjetio, Trogira, Splita, pa i mjesta svoga školovanja Chioggie.
Potkraj života naslikao je Mrtvu prirodu sa satom, jednu od njegovih najljepših slika. Prvog lipnja 1953. umro je stari slikar, a njegove slike ostale su kao podsjetnik mnogih podneblja i mogući prototipovi za mnoge Vidovićeve sljedbenike.
== Izvori ==
== Unutarnje poveznice ==
Likovna udruga Emanuel Vidović
== Vanjske poveznice ==
https://www.emanuelvidovic.org/hr
Galerija Emanuel Vidović  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. ožujka 2011. (Wayback Machine)

Vidović, Emanuel, hrvatski slikar (Split, 24. XII. 1870 – Split, 1. VI. 1953). Prve slikarske poduke dobio od E. Vecchiettija; studirao na Akademiji u Veneciji (1887–90). Napustivši školovanje slikao je u Veneciji, Chioggi i Milanu. Od 1898. bio je nastavnik na gimnaziji i Obrtničkoj školi u Splitu te je odgojio velik broj slikara. U tom je razdoblju intenzivno slikao i izlagao, a bio je i jedan od osnivača umjetničkog društva Medulić (1908). Isprva inspiriran tradicijom venecijanskoga slikarstva i divizionističkom tehnikom G. Segantinija, slikao je vedute kanala i venecijanske lagune, osamljene kuće i crkvene interijere (Mundimitar, 1904; Angelus, 1906–07; Predvečerje, 1908–09), varirajući realističke impresije i romantičarske prikaze. U Splitu je pod utjecajem moderne os. bio zaokupljen simboličkim, poetičnim i sjetnim ugođajima. Slikao je splitsku luku i gradske uličice, a potom Trogir (gdje je od 1930. boravio svake jeseni); radio je skice i studije u prirodi, otvorenim bojama (Jutro u splitskoj luci, 1919), te ih prenosio u atelijeru na velika platna u maglenom i polumračnom ozračju (Luka u suton, 1914–18; U splitskoj luci, oko 1930). Premda je ozračje na njegovim uljima postajalo sve tamnije, u rijetkim svjetlijim i toplije obojenim dijelovima zagasitih kompozicija uspijevao je ostvariti intenzivne luminističke i kolorističke učinke. Za boravaka u Trogiru slikao je mrtve prirode, skulpture, crkvene predmete i antikvitete (Mrtva priroda sa starim satom, 1926–27; Stara lutka, 1928), kojima je bio ispunjen njegov splitski atelijer (U mom atelijeru, 1928). Postupno rasvjetljujući paletu od 1935., zaokupljen intimnim ugođajem svoje sobe i atelijera, interijerima splitskih i trogirskih crkava (1938–40) te nizom mrtvih priroda mediteranskog ugođaja (Stare boje i kistovi, 1938; Ugor, 1942; Papirnato cvijeće, 1945), stvarao je djela sve bogatijih likovnih vrijednosti. Potkraj života, za trogodišnjega bolovanja, naslikao je mnogobrojne reminiscencije na Split i Trogir svojega djetinjstva (Stari škver kod Kamerlenga, 1953), sintetizirajući svoj opus. Iako je mnoge radove nakon izložaba uništavao, sačuvano je oko tisuću uljenih slika, gvaševa, akvarela i crteža, među njima i niz vrsnih karikatura. Citiranje: Vidović, Emanuel. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na poznatog slikara Emanuela Vidovića

(doslovno iz odluke: „Ulica Emanuela Vidovića“)

Wikipedia Wikidata