Ervina Dragman
Zagreb 8. 12. 1908. – Zagreb 1. 8. 1990.
kazališna i televizijska glumica; 1908-1990
Ervina Dragman (Zagreb, 8. prosinca 1908. – Zagreb, 1. kolovoza 1990.) je hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica.
== Filmografija ==
=== Filmske uloge ===
"Ujakov san" (1959.)
"Deveti krug" kao Ivina majka (1960.)
"Pustolov pred vratima" kao kućna pomoćnica Liza (1961.)
"Povratak Don Zuana" (1961.)
"Crne i bijele košulje" (1963.)
"Bezimena" (1963.)
"Slijepi kolosijek" (1964.)
"Doktor Knock" (1964.)
"Mećava" (1964.)
"Dva bijela kruha" (1964.)
"Figarova ženidba" (1965.)
"Plemićko gnijezdo" (1965.)
"Pedeseti rođendan" (1966.)
"Zagrebački koktel" (1966.)
"Četvrti suputnik" kao Olgina majka (1967.)
"Djeca iz susjedstva" (1968.)
"A u pozadini more" (1969.)
"Zlostavljanje" (1970.)
"Klara Dombrovska" kao Paula (1976.)
"Slučaj maturanta Wagnera" (1976.)
"Bijeli jorgovan" (1977.)
"Dekreti" (1980.)
"Visoki napon" kao majka inženjera Jurčeca (1981.)
"U pozadini" kao barunica Ledinski (1984.)
"Glembajevi" kao stara Barboczyjeva (1988.)
=== Televizijske uloge ===
"Dnevnik Očenašeka" kao krojačica (1969.)
"Ljubav na bračni način" (1970.)
"Zlatni mladić" kao Rezika Smuđ (1970.)
"Diogenes" kao barunica Margareta Klefeld (1971.)
== Vanjske poveznice ==
Ervina Dragman u internetskoj bazi filmova IMDb-u (engl.)
DRAGMAN, Ervina, dramska glumica (Zagreb, 8. XII. 1908 — Zagreb, 1. VIII. 1990). Nižu gimnaziju pohađala u Zagrebu, gdje je 1928. završila trogodišnju Glumačku školu. U zagrebačkom HNK angažirana je neprekidno od 1. VII. 1928. do umirovljenja 30. IX. 1975, što je nakon Marije Ružičke-Strozzi najdulji kontinuitet djelovanja u tom ansamblu. Prvi put nastupila je kao učenica Glumačke škole 1926 (J. Odavić, Hej Sloveni!), a iste je godine zapažena kao Mali na praizvedbi Kulundžićeva Škorpiona. Još je nekoliko puta interpretirala dječake i mladiće, Raku (B. Nušić, Gospođa ministarka) i Kerubina (A. P. Beaumarchais, Figarova ženidba), a iznimnu glumačku nadarenost potvrdila je kao Hedviga (H. Ibsen, Divlja patka). Nakon više uloga u stilski različitom repertoaru (Eleonora u Strindbergovu Uskrsu, Kristina u Schnitzlerovu Ljubakanju, Fanny u Pagnolovu Mariusu) postupno dorađuje svoj umjetnički lik profinjenim kreacijama u klasičnoj drami; uspješna je kao mlada ljubavnica i prpošna subreta. U Shakespeareovim djelima igra Pucka (San ivanjske noći), Juliju (Romeo i Julija) i Mariju (Na tri kralja), u Molièreovim je komedijama sluškinja i ljubavnica, a u Goldonijevu Lašcu Rosaura. Nastupala je u mnogim praizvedbama hrvatskih dramatičara, ističući se kao Marica (A. Šenoa i M. Begović, Hrvatski Diogenes) i Prva dama (M. Krleža, Leda), a igra i Anicu (I. Vojnović, Ekvinocijo) te Doru Krupićevu (Šenoa i M. Dežman, Zlatarovo zlato). Na povijesnoj izvedbi Držićeva Dunda Maroja u režiji M. Foteza (1938) interpretirala je prvu hrvatsku Petrunjelu novog doba; u toj je ulozi nastupila s prvim suprugom J. Laurenčićem (Pomet) više od stotinu i dvadeset puta, stvorivši glumački uzorak za tu ulogu. Dosegnuvši životnu i glumačku zrelost, s posebnim je vitalitetom nastupala u renesansnoj komediji kao Gruba (Držić, Skup), u Molièreovim djelima kao Dorina (Tartuffe) i Toinette (Umišljeni bolesnik), a isticala se i kao tumač Goldonijeve Mirandoline (Krčmarica Mirandolina) i Uršule (Ribarske svađe). U domaćem je repertoaru zapažena kao Laura (Krleža, U agoniji, tročinska verzija), Melita (Krleža, Leda), Iola i Vera (M. Matković, Heraklo i Ranjena ptica). Uloga Ljubice u istoimenom Šenoinu igrokazu 1964. značila je glumačku prekretnicu. Nekadašnja naivka, zavodnica i neobuzdano temperamentna žena, postaje ironično osjenčana usidjelica. Razvija već ranije naviještene sklonosti prema karakterno zahtjevnijim dramskim ulogama (Gina u Ibsenovoj Divljoj patki, Nataša u Na dnu M. Gorkoga, Catherina u Nasljednici Ruth i A. Goetza i Estelle u Sartreovoj drami Iza zatvorenih vrata). Najviše dosege u toj glumačkoj struci pokazala je kao Madame Bovary u scenskoj adaptaciji istoimena Flaubertova romana (dramatizacija i režija T. Strozzi). Vrhunac glumačke karijere postiže kao Gospođa Morli (L. Pirandello, Gospođa Morli, jedna i dvije), Winnie (S. Beckett, Divni dani), Ranjevska (A. P. Čehov, Višnjik). Ulogom Gospođe Frole (Pirandello, Tako je [ako vam se čini]) proslavila je 1975. pedesetu obljetnicu umjetničkog rada te još jednom potvrdila vrhunsku sposobnost glumačke prilagodbe životnoj dobi (I. Hergešić). Nastupala je i na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje se posebno istaknula kao Infantkinja (P. Corneille, Cid). Osnutkom Akademije za kazališnu umjetnost (1950) kraće je djelovala kao nastavnica glume i scenskoga govora. Dobila je Nagradu grada Zagreba (1960), godišnju Nagradu »Vladimir Nazor« (1965) i Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1976). LIT.: P. Cindrić: 80 godina školovanja glumaca u Zagrebu 1881–1961. Zagreb 1963. — A. Reiching: 30-godišnjica umjetničkog rada Ervine Dragman. Hrvatsko narodno kazalište, sezona 1964/1965. Drama, 10. Zagreb 1964. — A. Šoljan: Ljubici umjesto buketa. Telegram, 5(1964) 199, str. 2. — S. Batušić: Od tri dječaka do Laure Lenbach. Vjesnik, 26(1965) 6490, str. 7. — N. Batušić: Na početku nove sezone u zagrebačkim kazalištima – S. Beckett – Divni dani. Republika, 21(1965) 12, str. 537–540. — A. Reiching: Jedna od najznačajnijih. Telegram, 6(1965) 254, str. 5. — B. Hećimović: Velika imena hrvatskog glumišta VII. – Ervina Dragman. Republika, 29(1973) 2/3, str. 238–25l. — N. Batušić: Drama i pozornica. Novi Sad 1975. — D. Foretić: Sjajni Pirandello. Vjesnik, 36(1975) 9911, str. 9. — B. Hećimović: Velika imena hrvatskog glumišta (s LP pločom, Jugoton). Zagreb 1975. — I. Hergešić: Pedeset godina na uzburkanom moru. Vjesnik, 36(1975) 9908, str. 7. — J. Puljizević (J. P.): Vrhunska afirmacija. Oko, 3(1975) 944, str. 11. — M. Šigir: Prošlost potisnuta sadašnjošću. Vjesnik, 37(1976) 10 413, str. 12. — N. Batušić: Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb 1978. — R. Marinković: Geste i grimase. Zagreb 19792. — N. Batušić: Ervina Dragman (Yugoslav Actors’ Portraits). Scena, 16(1980) 3, str. 138. — Isti: Izniman glumački vijek i vrhunski domet. Vjesnik, 51(1990) 15 398, str. 9.
Dragman, Ervina, hrvatska glumica (Zagreb, 8. XII. 1908 – Zagreb, 1. VIII. 1990). God. 1928. završila Glumačku školu u Zagrebu i bila angažirana u zagrebačkome HNK-u, gdje je ostala do umirovljenja 1975. Proslavila se ulogama ljubavnica te komičnih i tragičnih junakinja iz domaćega i stranoga, klasičnoga i suvremenog repertoara. Važnije uloge: Julija (W. Shakespeare, Romeo i Julija), Petrunjela (M. Držić, Dundo Maroje), Gruba (Držić, Skup), Dorina (Molière, Tartuffe), Toinette (Molière, Umišljeni bolesnik), Mirandolina (Goldoni, Krčmarica Mirandolina), Laura (M. Krleža, U agoniji, tročinska verzija), Melita (Krleža, Leda), Iola (M. Matković, Heraklo). Uloga Ljubice (A. Šenoa) nagovještaj je zaokreta prema karakterno zahtjevnijim ulogama: Emma Bovary (T. Strozzi, Gospođa Bovary), Gospođa Morli (L. Pirandello, Gospođa Morli, jedna i dvije), Winnie (S. Beckett, Divni dani), Gospođa Frola (Pirandello, Tako je/ako vam se čini/). Nastupila i u nekoliko filmova (Deveti krug F. Štiglica, 1960; Četvrti suputnik B. Bauera, 1962). Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1975. Citiranje: Dragman, Ervina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji
u spomen na kazališnu glumicu Ervinu Dragman
(doslovno iz odluke: „u spomen na kazališnu glumicu Ervinu Dragman“)