Eugen Kumičić

književnik i političar; 1850-1904

Eugen Kumičić (Brseč, 11. siječnja 1850. – Zagreb, 13. svibnja 1904.) bio je hrvatski književnik i političar. Pisao je pod pseudonimom Jenio Sisolski.
== Životopis ==
Eugen Kumičić rođen je 11. siječnja 1850. godine u malom istarskom mjestu Brseču. Osnovnu pučku školu, normalku, završio je u Brseču, privatno, učeći kod tamošnjeg župnika koji je okupljao hrvatsku djecu i pripremao ih u početnim znanjima. Gimnaziju je završio u Rijeci. Počeo je studirati medicinu u Pragu, ali prelazi u Beč gdje studira povijest, zemljopis i filozofiju. Potom se u Zagrebu zaposlio kao srednjoškolski profesor. Oduševljavao se pravaštvom, te s Matkom Laginjom i Erazmom Barčićem pokreće u Kraljevici list Primorac te uređuje Hrvatsku vilu (1882. – 1883.) i Hrvatsku (1887. – 1888). Od 1884. godine je kao pravaš više puta biran za zastupnika u Hrvatski sabor, gdje se istaknuo kao govornik i protivnik promađarske politike.
Nakon rascjepa u pravaškoj stranci, 1895. godine, postaje potpredsjednik novoosnovane Čiste stranke prava.
Pripadao je najznamenitijim Istranima svog vremena koji su branili, čuvali i štitili hrvatski nacionalni duh za burnih vremena talijanizacije Istre. Kumičić ne samo što je bio članom, nego je bio povjerenikom Matice hrvatske za Istru, a uz to je obnašao dužnost u Glavnom odboru središnjice u Zagrebu.
Umro je u Zagrebu 1904. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
== Književno stvaralaštvo ==
Eugen Kumičić smatra se predvodnikom naturalizma u hrvatskoj književnosti. Često se koristio elementima preuzetim iz francuske trivijalne književnosti, te rekvizitima knjiške romantike. Veliku popularnost stekao je povijesnim romanima, a pisao je i drame te romane sa socijalnom tematikom.
Ocjenjujući Eugena Kumičića kao književnika, Antun Gustav Matoš zapisao je: "To je prvi naš naturalist i socijalni pripovjedač koji se poput Flauberta i Zole služio dokumentarno realističkom metodom." Nasuprot njemu, Antun Barac za Kumičića tvrdi kako u težnji stvaranja obrasca hrvatskog socijalnog romana, pisanog realističkom metodom, nije uspio kao njegovi francuski uzori. Unatoč svim zamjerkama, Kumičićevu književnu talentu ne može se poreći snaga kojom je slikao ljude i prirodu Istre u romanima Jelkin bosiljak i Začuđeni svatovi, kao i zanimljiv kritički prikaz ekonomskog i moralnog rasula u gornjim slojevima građanskog društva u romanima Olga i Lina ("ljubavna kolonizacija Hrvatske"), te Gospođa Sabina koji su objavljeni 1881., odnosno 1883. godine.
Roman Olga i Lina istakao se po reagiranjima i posljedicama koje je izazvao. Djelo je ljubavna priča i moralno-politički apel kojim se upozorava na opasnost što je opako prijetila trovanju i utrnuću hrvatskog nacionalnog bića. Alegorijski prikaz Austrije (bečka došljakinja Lina koja smišljeno i sustavno upropaštava naivnog i lakomislenog aristokrata), nasuprot uzoritoj Olgi. Opisuje Hrvatsku 19. stoljeća, "porobljenu i tuđinskom infiltracijom rastočenu".
Pod puškom se smatra Kumičićevim najboljim djelom. Djelo je ratno izvješće koja prerasta u potresna ispovijed pisca u vrijeme oko bosanske okupacije 1878. godine, zapis o užasnoj situaciji koja može snaći i vojnika i nedužnog civila, a opisuje kako se sam našao u nezahvalnoj situaciji.
== Djela ==
Slučaj, novela (1879.)
Olga i Lina, roman (1881.)
Jelkin bosiljak, pripovijest (1881.)
Neobični ljudi, pripovijest (1882.)
Primorci, roman (1882.)
O romanu, esej (1883.)
Začuđeni svatovi, roman (1883.)
Ivan Turgenjev, esej (1883.)
Gospođa Sabina, roman (1883.)
Ubilo ga vino, pripovijest (1884.)
Sirota, roman (1885.)
Pod puškom, pripovijest (1886.)
Preko mora, pripovijest (1889.)
Saveznice, pripovijest (1889.)
Teodora, roman (1889.)
Otrovana srca, pripovijest (1890.)
Sestre, drama (1890.)
Obiteljska tajna, komedija (1890.)
Zablude naše kritike, esej (1890.)
Broj 84 i 85, pripovijest (1890.)
Crn Božić, pripovijest (1890.)
Tri mučenice, pripovijest (1890.)
Mladost-ludost, pripovijest (1891.)
Urota zrinsko-frankopanska, povijesni roman (1893.)
Pobijeljeni grobovi, pripovijest (1896.)
Poslovi, drama (1898.)
Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan i njihovi klevetnici, esej (1899.)
Petar Zrinski, povijesna drama (1900.)
Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi, roman (1902.)
== Saborski vritnjak Khuenu Héderváryju ==
U saborskoj raspravi 5. listopada 1885. godine ban Khuen Héderváry opravdavao je nezakonito otuđenje tzv. Komornih spisa koji su nezakonito odneseni u Mađarsku. Izbila je žestoka svađa i Héderváry je u jednom trenutku krenuo iz sabornice ali David Starčević je rekao Josipu Gržaniću da banu ne da samo tako izaći van pa je Gržanić krenuo za njim i izgurao ga iz sabornice pritom ga udarivši nogom u stražnjicu. Nakon tih događaja David Starčević, Eugen Kumičić i Josip Gržanić bili su odmah pritvoreni. Khuenove pristaše su po svaku cijenu htjeli dokazati da nitko nije udario niti mogao udariti "preuzvišenoga gospodina bana". Ali pravaš Grga Tuškan, odnosno do 5. listopada dr. Grga Tuškan, u istražnome je zatvoru (10. listopada 1885. godine) izjavio je: "Ja držim da je udaren Preuzvišeni g. ban nogom..." Grgi Tuškanu je nakon toga oduzeta doktorska titula kao i Davidu Starčeviću i osuđeni su na 6 mjeseci zatvora. Završetak suđenja popratili su žestoki prosvjedi građana u Zagrebu.
== Povezani članci ==
Okrugli stol Eugen Kumičić – život i djelo
== Izvori ==
== Literatura ==
Vitomir Ujčić: Istranin Evgenij Kumičić 1850–1904. u hrvatskoj politici i književnosti (1996.)
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Kumičić, Eugen (Evgenij) Hrvatska enciklopedija. LZMK
Ljubica Anđelković, Pomak u interpretaciji. Eugen Kumičić — život i djelo, zbornik radova, Udruga Jenio Sisolski, Brseč, 2002., Vijenac, br. 233, 6. veljače 2003.
Tekstovi romana:
Gospođa Sabina
Olga i Lina
Urota Zrinsko-Frankopanska
Začuđeni svatovi

KUMIČIĆ, Eugen (Eugenij, Evgenij), književnik i političar (Brseč, 11. I. 1850 — Zagreb, 13. V. 1904). Završivši gimnaziju u Rijeci 1870, polazio studij filozofije i medicine u Pragu do 1871. te diplomirao filozofiju, povijest i zemljopis u Beču 1873. Pošto je 1874. kao suplent u splitskoj talijanskoj gimnaziji bio otpušten zbog držanja nastave na hrvatskom jeziku, u Zagrebu se 1875. prijavio u vojsku i, odbivši polagati časnički ispit, istupio, pa u Parizu, materijalnom potporom brata Tome, učio francuski i 1877. u Veneciji usavršivao talijanski te se nakon studijskoga boravka u Beču 1877–78. habilitirao za profesora francuskoga. Mobiliziran za austro-ugarske okupacije BiH 1878, bio sudski prevoditelj u Banjoj Luci, a za liječenja 1879. u Krapinskim Toplicama privatni učitelj u M. Ožegovića. Preselivši se te godine u Zagreb, do 1883. radio kao gimnazijski profesor francuskoga i talijanskoga jezika, zatim je, odbivši premještaj u Osijek, napustio službu i posvetio se književnomu i političkomu radu. Prvu prozu – autobiografsku uokvirenu pripovijest Slučaj – nastalu za službovanja u Splitu, koju A. Šenoa unatoč pohvali nije tiskao u Viencu, objavio je u sušačkoj Slobodi (1879, 99–109). U njoj reduciranim stilskim repertoarom, monotonom fabulom i pastoralnim ozračjem naznačuje opća mjesta svoje poetike, prevladavajuća i u drugim djelima o istarsko-primorskom zavičaju – pripovijestima Jelkin bosiljak (Sloboda, 1881, 119) i Preko mora (Dom i sviet, 1889, 1–8) te romanima Primorci (Hrvatska vila, 1882, 1–10), Začuđeni svatovi (Vienac, 1883, 1–24), Sirota (1885) i Teodora (1889). Nastojeći kao gorljiv pravaš s pomoću egzaltiranih i sentimentalnih junaka poduprijeti politički eksploatiran kult idiličnoga zavičaja i poštenoga domaćega čovjeka te nasljedujući predšenoinsku preporodno-populističku tipologiju likova, u duhu pravaške idealističke svjetonazorne koncepcije negativne karakterne osobine pripisuje isključivo strancima, a pozitivne i napredne Hrvatima. U strukturno najuspjelijem djelu istarskoga kruga – romanu Začuđeni svatovi – dao je prototip kumičićevskoga pripovjedačkoga fiksiranja realističkih detalja. Upoznavši se u Parizu s teorijom naturalizma É. Zole, u programatski radikalnom eseju O romanu (Hrvatska vila, 1883, 8) predstavio je svoja shvaćanja idejno-društvene funkcije književnoga stvaranja te se afirmirao kao začetnik naturalizma i vjesnik novoga naraštaja prozaika u hrvatskoj književnosti. Problemskim presjekom hrvatske proze potaknuo je desetogodišnju politički intoniranu polemiku na književnoj sceni o nasljeđu Šenoina literarnoga kanona, odnosu realizma i nadrealizma te socijalnom romanu. U teorijskim zamislima, kompilaciji Zolinih postavka iz manifesta o eksperimentalnom romanu (Le roman expérimental, 1880), ističe kritičko stajalište prema aktualnim društvenim zbivanjima te potrebu realističkoga prikaza svakidašnjice. Roman Olga i Lina, anonimno tiskan pod naslovom Olga i Liza u Slobodi (1881, 2–42), u kojem, deklarativno slijedeći vlastiti literarni program, preuzima pripovjednu koncepciju i tezu iz Zoline Nane (1880), neuspjela je primjena eksperimentalne metode. Obilježen neuvjerljivom karikaturalnošću likova, nemotiviranim konvencionalnim pseudoromantičkim zapletima i intencionalnim pripovjedačem, taj je Kumičićev naturalistički romaneskni pokušaj sveden na feljtonistički razvedenu fabulu, koja postaje shemom u svim njegovim tzv. urbanim prozama. U njihovu je središtu salonska intriga, protagonisti koje nastoje bezobzirno steći materijalnu korist (pripovijesti Otrovana srca. Dom i sviet, 1890, 1–11, i Mladost–ludost, 1891; zbirka novela Tri mučenice, 1890). Roman Gospođa Sabina (1883), kao tipološki primjer njegove stilski umjerene, ali moralistički tendenciozne inačice naturalizma, premda fabularno temeljen na neznatnom događaju, angažirana je kritička analiza društvenih zbivanja 1880-ih, kronika moralnoga i gospodarskoga rasula u klasno neizdiferenciranoj i nacionalno neosviještenoj zagrebačkoj malograđanskoj i pseudoaristokratskoj okolini. U njem se izborom teme i napose kritičkim prikazom socijalne stvarnosti najviše uspio približiti realističkomu proznomu modelu i svojim književnoteorijskim idealima o romanu. No zbog površna tumačenja Zolina učenja njegov je »romantički naturalizam« (M. Marjanović, 1900) u kritici utjecajnoga Vienca isprva označen kao plagijatorski (J. Pasarić), a u suvremenoj književnoj historiografiji kao derivat trivijalne književnosti (K. Nemec). Na vrhuncu političkoga angažmana, s temperamentom beskompromisna političara, K., poput Šenoe, proučava hrvatsku povijest te, želeći upozoriti na ugroženost nacionalne egzistencije, objavljuje dokumentarno-kronikalne povijesne romane Urota zrinsko-frankopanska (Dom i sviet, 1892, 1–24; 1893, 1–17) i Kraljica Lepa ili Propast kraljeva hrvatske krvi (Dom i sviet, 1902, 1–22). Obradivši u njima idealiziranom apstraktnom karakterizacijom pozitivnih likova (koji, za razliku od Šenoinih, nemaju osobnih priča) tipske teme hrvatskoga nacionalnoga identiteta – tragičan kraj dviju najistaknutijih velikaških obitelji u XVII. st. te gubitak državnosti u XII. st. – prvi je s pomoću pravaških ideologema promovirao u hrvatskoj kulturnoj svijesti do danas aktualnu interpretaciju povijesne uloge Zrinskih i Frankapana. Slojevita radnja Urote smještena je u razdoblje od pogibije N. Zrinskoga 1664. do smrti Ane Katarine Zrinske 1673, a karakterno neindividualizirani protagonisti kao personifikacije nacionalne ideje dobivaju mitske značajke. U obama romanima navedeni povijesni izvori, potkrijepljeni citatima na marginama – radi isticanja vjerodostojnosti građe – opterećuju radnju te funkcioniraju kao »materijal izvan sižea« (Nemec, 1994). U romanu Kraljica Lepa, opisavši stilom ljetopisa doba posljednjih Trpimirovića (završno s krunidbom Kolomana Arpadovića 1102), s aluzijama na vladavinu K. Khuena Héderváryja te antiklerikalnim stajalištem i napadom na J. J. Strossmayera, izazvao je osude u katoličkom tisku, najoštrije u Hrvatskoj straži. Premda im društvena i književnopovijesna vrijednost premašuju estetsku, a mnogobrojne jezične nesustavnosti (frazeološka unificiranost i nefunkcionalni neologizmi) te klišejizirani i monolitni likovi umanjuju receptivni i stilistički učinak, Kumičićevi su povijesni romani, ponajviše zbog fabularnih rješenja na tragu viteško-pustolovnoga i bulevarskoga romana te sugestivnih stilističkih efekata, ostvarili konkretne prosvjetiteljske ciljeve, postavši na poč. XX. st. tumačima državotvorne ideje. Pripovjedačko mu je umijeće najuspjelije u nepovijesnoj prozi, napose memoarskom putopisu Pod puškom (Balkan, 1886, 4–12), u kojem je iznio anegdote, bilješke i crtice o ratnom iskustvu u Bosni. Intenzivno se bavio i političkom djelatnošću. Nakon neuspjela pokretanja časopisa Hrvatska zora (1884), na listi Stranke prava biran je u Hrvatski sabor kao zastupnik varaždinskoga (1884–85), brodskoga (1893–97) i zlatarskoga kotara (1903) te u zagrebačku gradsku skupštinu (1892–95). Iako su mu zastupnici većinske Narodne stranke osporavali mandat i državljanstvo u Banskoj Hrvatskoj, prvi mu je mandat potvrđen u ponovljenim izborima u travnju 1885. Nakon sukoba A. Starčevića s F. Folnegovićem, kojega je K. okarakterizirao u liku oportunista i politikanta Prokana u pripovijesti Pobieljeni grobovi (Dom i sviet, 1896, 6–15) i intriganta Slatkoga Landa u Kraljici Lepoj, te rascjepa Stranke prava 1895, ostavši dosljedan starčevićanac, sudjelovao je s J. Frankom i M. Starčevićem u osnivanju Čiste stranke prava, koje je nakon 1901. bio predsjednik, premda je realne ovlasti imao Frank. Političke i polemične članke, prijevode s francuskoga i talijanskoga te književna djela objavljivao je u periodicima Sloboda (1879, 1881), Agramer Zeitung (1882), Hrvatska vila (1882–84; urednik 1883–84), Vienac (1882–83), Naša sloga (1884), Katolička Dalmacija (1885, 1893, 1895), Narod (1885), Agramer Tagblatt (1886, 1889–90, 1893, 1901–02), Balkan (1886), Hrvatska (1886–90, 1893, 1895; urednik 1886–88), Dom i sviet (1889–92, 1896, 1902), Obzor (1891, 1893–94, 1900), Narodni list (1893, 1895, 1902), Posavska Hrvatska (1893), Bog i Hrvati (1894), Novo vreme (Zemun 1895), Hrvatsko pravo (1896–97, 1899–1900, 1903), Novi viek (1898), Hrvatska domovina (1900), Hrvat (1902), Hrvatska kruna (1904), Hrvatska zastava (1904) i Virovitičan (1904). Kao vrstan govornik i najistaknutiji stranački aktivist, u desetak je knjižica u Zagrebu tiskao prigodne i saborske govore (Govor Evgenija Kumičića, zastupnika naroda, u proračunskoj raspravi Hrvatskoga sabora, 1893; Govor gosp. Evgenija Kumičića na skupštini Čiste stranke prava, 1897; Opis slike Petar Zrinski i Katarina na razstanku dne 13. travnja god. 1670. u gradu Čakovcu, 1903); govori posvećeni Starčeviću u Saboru i na javnim skupovima skupljeni su u knjizi (Govori, 1994). U pamfletu Petar Zrinski i Fr. K. Frankopan i njihovi klevetnici (1899) s eksplicitnih je pravaških pozicija tumačio politički kontekst i posljedice zrinsko-frankapanske urote. U zagrebačkom HNK izvođene su mu obiteljska drama Sestre (1890), komedija Obiteljska tajna (1890) i socijalna drama Poslovi (preradba Sestara, 1898), dramaturški nevješti melodramski komadi trivijalnih zapleta i plošno profiliranih likova, te s iznimnim uspjehom u publike na romanima temeljene povijesne drame Petar Zrinski (1900, 1920; u osječkom HNK 1908, 1918, 1922, 1934) i Propast kraljeva hrvatske krvi (1905; preradili Marija Kumičić i M. Ogrizović). S francuskoga je preveo roman Tajne grada Pariza E. Suea (Zagreb s. a.). Djela su mu još za života prevođena na češki, slovenski i njemački jezik, ulomci na esperanto, makedonski, poljski, ruski, slovački i talijanski. Zastupljen u izborima Hrvatski pripovjedači (1907), Hrvatski pripovjedači osamdesetih i devedesetih godina (1935), Programi i manifesti u hrvatskoj književnosti (1972), Polemike u hrvatskoj književnosti, 4–5 (1982), Antologija hrvatskog humora (1999), Glasoviti govori (1999), Božićne priče (2001), Hrvatski putopis (2002) i Teorija priče (2007) – sve objavljeno u Zagrebu – te Salona aeterna (Split 2003), Kvarner (Klagenfurt 2007) i Glasoviti hrvatski govori (Split 2008). U Zagrebu mu je postavljen spomenik na Mirogoju (I. Rendić, 1904) i Rooseveltovu trgu (F. Kršinić, 1937), a u Brseču je 2000. otvorena memorijalna kuća s njegovom ostavštinom. Potpisivao se i pseudonimima Bersečanin, E. K. Bersečanin, J. K. Holl i Jenio Sisolski. DJELA (izbor): Slučaj (pseud. E. K. Bersečanin). Sušak 1879. — Jelkin bosiljak (pseud. Jenio Sisolski). Sušak 1881. — Olga i Lina (pseud. Jenio Sisolski). Sušak 1881. — Primorci. Zagreb (s. a.). — Gospodja Sabina (pseud. Jenio Sisolski). Zagreb 1883. — Začudjeni svatovi (pseud. Jenio Sisolski). Zagreb 1883. — Sirota (pseud. Jenio Sisolski). Zagreb 1885. — Pod puškom (pseud. Jenio Sisolski). Zagreb 1889. — Preko mora. Zagreb (1889). — Teodora. Zagreb 1889. — Otrovana srca. Zagreb 1890. — Tri mučenice. Zagreb 1890. — Mladost–ludost. Zagreb 1891. — Obiteljska tajna. Zagreb 1891. — Sestre. Zagreb 1891. — Urota zrinsko-frankopanska, 1–3. Zagreb (1893). — Pobieljeni grobovi. Zagreb (s. a.). — Petar Zrinski i Fr. K. Frankopan i njihovi klevetnici. Zagreb 1899. — Petar Zrinski. Zagreb 1901. — Kraljica Lepa ili Propast kraljeva hrvatske krvi. Zagreb 1902. — Slučaj. Broj 84 i broj 85. Crn Božić. Zagreb 1902. — Poslovi. Zagreb (s. a.). — Sabrana djela, 1–14. Zagreb 1933–1936. — Djela, 1–2. Zagreb 1950. — Izabrana djela, 1–7. Zagreb 1965. — Članci. Jelkin bosiljak. Pripovijesti. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 46. Zagreb 1968. — Govori. Zagreb 1994. — Gospođa Sabina. O romanu. Govori. Zagreb 1998.

Kumičić, Eugen (Evgenij), hrvatski književnik (Brseč, 11. I. 1850 – Zagreb, 13. V. 1904). Studij povijesti, zemljopisa i filozofije završio u Beču 1873. God. 1874. bio je suplent u splitskoj gimnaziji, 1875. otišao je na dvogodišnji studijski boravak u Pariz, gdje je na izvoru čitao Zoline programatske tekstove te upoznao ne samo naturalističke ideje i programe nego i tadašnju trivijalnu književnost. Od 1879. živio je u Zagrebu. Do 1883. bio je gimnazijski profesor, a nakon toga, kao radikalni starčevićanac, posvetio se političkom životu te postao zastupnik Stranke prava u Hrvatskome saboru. Uređivao je pravaške listove i časopise: Hrvatsku vilu, Slobodu i Hrvatsku. Pisao je i pod pseudonimom Jenio Sisolski. Slijedeći praksu europskih prozaika, Kumičić je 1883., kada je već imao nekoliko objavljenih romana (Olga i Lina, 1881; Jelkin bosiljak, 1881; Primorci, 1882), u Hrvatskoj vili objavio programatski tekst O romanu, u kojem se zauzimao za teme iz zbiljskoga života. Zolin utjecaj osjeća se ponajviše u romanu Olga i Lina, prema mišljenju kritičara prvom hrvatskom naturalističkom romanu, svojevrsnoj ranoj inačici Zoline Nane. Radnja je smještena u mondena kupališta, salone građanskog Beča i Zagreba, dobrota je vezana uz Hrvaticu, a prijetvornost je glavna odlika tuđinke Line. I u ostalim su Kumičićevim romanima negativni junaci redovito stranci. Tematiziranje ljubavne veze između čedne djevojke i poštena mladića stalno je mjesto njegove romaneskne produkcije, osobito romana s građom iz istarskoga života (Jelkin bosiljak; Začuđeni svatovi, 1883; Preko mora, 1889; Teodora, 1889). Kumičić je prvi romanopisac koji je stvorio idejno-estetske korelative društvenog romana. Oni su najočitiji u romanima Gospođa Sabina (1883), Otrovana srca (1890), Pobijeljeni grobovi (1896). I kad je to činio, Kumičić je naturalizam crpio na razini tematskoga sustava, a u izražajnome je gomilao zaplete. Njima je osiguravao novu i zadržavao staru čitateljsku publiku, koja je u to doba još uvijek očekivala isključivo napetu priču. Romanom Gospođa Sabina, najuspjelijim romanesknim štivom, Kumičić je okrenuo hrvatski roman prema realističkoj matrici: dijagnosticiranju društvenih anomalija i prikazivanju stvarnosti, koja postaje daleka slici šenoinskoga patrijarhalnog društva. Prvi je razotkrio filozofiju malograđanskog života. Stilski su najdotjeranija Kumičićeva ratna sjećanja Pod puškom (Balkan, 1886). U tekstovima potresnih naturalističkih detalja iznio je svoje jednogodišnje dobrovoljačko vojničko iskustvo iz rata u Bosni. Veliku popularnost kod čitatelja stekao je povijesnim romanima Urota Zrinsko-Frankopanska (Dom i sviet, 1892–93) i Kraljica Lepa ili Propast kraljeva hrvatske krvi (1902). Kumičićeva pravaška orijentacija, u kojoj je sve bilo podređeno ideji nacionalnoga, došla je u povijesnim romanima do punog izražaja. Zanimale su ga isključivo sudbine velikana nacionalne povijesti, imena koja su stvarala povijest. Opisne dionice romana podsjećaju na viteške epove i romane. Akteri su oslobođeni osobnih priča i ni po čemu ne podsjećaju na likove A. Šenoe, utemeljitelja povijesnog romana u hrvatskoj književnosti. Povijesni dokumenti, kao jasan pokazatelj vjerodostojnosti, citirani su unutar romana i najčešće funkcioniraju kao materijal koji ne komunicira izravno s osnovnom pričom. Kumičić međutim nije mogao odoljeti obogaćivanju povijesne priče mnogim trivijalnijim epizodama kako bi dodatno zabavio čitatelje pa književni povjesničari ističu da je tim postupcima ozbiljno doveo u pitanje i primateljevu vjeru u vjerodostojnost povijesnog sloja romana. Najproduktivniji romanopisac realizma, uz K. Š. Gjalskoga, u dvadesetak godina, od novele Slučaj u sušačkoj Slobodi (1879) do romana Kraljica Lepa, stvorio je bogat pripovjedački opus, podjednako hvaljen i porican, ali uvijek rado čitan. Citiranje: Kumičić, Eugen. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata