Eugen Kvaternik

političar, pisac i revolucionar; 1825-1871

Eugen Kvaternik (Zagreb, 31. listopada 1825. – klanac Ljupča kraj Plaškoga, 11. listopada 1871.) bio je hrvatski političar, pravnik, pisac i revolucionar.
== Životopis ==
Eugen Kvaternik rodio se u Zagrebu 1825. godine u obitelji Romualda Josipa Kvaternika, profesora povijesti na zagrebačkoj Pravoslovnoj akademiji i Marije Antonije Kvaternik, učiteljice u zagrebačkoj ženskoj pučkoj školi. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i Rijeci, 1840. – 1842. Bio je školski kolega Anti Starčeviću. Dugogodišnju suradnju i prijateljstvo s njim započeo u gimnazijskim danima kada mu je 'Stari' povremeno držao kućne poduke jer je Kvaternik bio boležljive naravi. Studirao je teologiju u Senju, Zagrebu i Pešti, ali je nije završio te je prešao na pravo (u Pešti) a u isto vrijeme slušao je i višu pedagogiju. U Hrvatsku se vratio 1847. godine i završio studij prava te je položio i učiteljski ispit. 1848. godine bio je, po naredbi bana Josipa Jelačića, sa skupinom od 22 mladića upućen u Požešku i Virovitičku županiju vježbati u oružju dragovoljce i suzbijati rad madžarskih emisara. Po povratku u Zagreb položio je odvjetnički ispit te radio kao koncipijent i registrator Banskoga vijeća a kad je isto ukinuto prešao je u financijsku službu. Od rujna 1851. godine bavio se odvjetništvom u Brodu na Kupi. Uz dr. Antu Starčevića, svojim je državnopravnim spisima i saborskim govorima položio ideološke i borbeno-političke temelje Stranke prava i pravaškog svjetonazora. Po njihovim zamislima, Stranka prava je od 1861. godine bila na čelu hrvatskog narodnog pokreta protiv Austrije i Ugarske.
Kvaternik je znao ili poznavao mnoge strane jezike: francuski, talijanski, njemački, ruski, mađarski, slovački, slovenski te latinski jezik.
Zalagao se za samostalnu Hrvatsku, ali je smatrao da je za ostvarenje tog sna neophodna pomoć nekih stranih zemalja. Tako je bio povezan s revolucionarima Italije, Francuske i Rusije, a slovio je kao istaknuti član međunarodnog revolucionarnog bratstva tog doba. Vratio se u Hrvatsku 1860. godine, a prognan je još dva puta, dok se 1867. godine nije vratio s ciljem ostanka u Hrvatskoj.
=== Rakovički ustanak i smrt ===
Ne vidjevši drugog rješenja za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti, on 7. listopada 1871. godine staje na čelo narodnog ustanka u Rakovici. U želji da ne kompromitira Stranku prava, kao i dr. Antu Starčevića, Eugen Kvaternik preuzima potpunu odgovornost za taj ustanak, premda mu je cilj bio dovođenje stranke na vlast u nezavisnoj Hrvatskoj. Pri tom su mu aktivno pomogli Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak, Ante Turkalj, braća Čuić... Ustanku su pristupili i pravoslavci iz zahvaćenog područja, a proglašeni politički ciljevi ustanka bili su:
Sve žive sile naroda upravljene su na oslobođenje naroda ispod švabsko-madžarskoga gospodstva.
Jednakost pred zakonom.
Pravedno sudstvo.
Općina odgovara za sigurnost osoba i imetka; ona si sama obavlja poslove svoje administracije i sudovanja.
Svatko mora primiti povjerenu mu službu.
Sudovanja nema za vrijeme narodnoga ustanka, a izdat će se naknadno posebne naredbe o obstojećem zakonu za vrijeme ustanka.
Ukidaju se regimente i uvađaju slobodne županije.
Svećenici obih vjeroispovijedanja imadu narod poučiti u ljubavi i slozi kršćanskoj.
Dne 11. listopada Eugen Kvaternik, Vjekoslav Bach i Ante Rakijaš ubijeni su u zasjedi koju su im postavili Miloš Kosanović i Maksim Momčilović zajedno s tridesetak ostalih izdajnika iz ustaničkih redova a u dosluhu s c. kr. majorom Stankom Rašićem. Bili su na putu iz Plaškoga prijeko Ljupča klanca i Močila kada su se toga dana, u zoru, ostatci ustanika uputili prema granici kako bi prebjegli u Osmansko Carstvo.
»Krajina je bila – ističe Milutin Nehajev – zaista ona točka s koje je bilo moguće pokrenuti pitanje o samom opstanku Austrije. U njoj je postojala spremna vojska, skladišta robe za višemjesečno ratovanje, a isto tako i silno nezadovoljstvo koje je i zadnjega kolebljivca moglo uvjeriti da je puška jedino sredstvo koje Austrija razumije. Ali, Kvaternik nije bio Jelačić, nije bio u stanju pokrenuti vojsku u Krajini kao što je to ban s lakoćom učinio god. 1848. U tome je tragedija Rakovice.«
Tijela ubijenih Kvaternika, Bacha i Rakijaša na mjestu ubojstva opljačkana su a potom bačena u jarak pokraj ceste. Nakon neke dobi njihova tijela prevezena su u Rakovicu i zakopana u zajedničku grobnicu pokraj ceste što vodi za Drežnik gdje su ostali u neobilježenome grobu 50 godina. Godine 1921., o pedesetoj obljetnici Rakovičkoga ustanka, u organizaciji Družbe "Braća hrvatskoga zmaja", posmrtni ostatci Eugena Kvaternika i njegovih suboraca Ante Rakijaša i Vjekoslava Bacha preneseni su u Zagrebačku katedralu i pokopani uz Petra Zrinskoga i Franu Krstu Frankopana.
== Djela ==
La Croatie et la confédération italienne. Avec une introduction par L. Leouzon Le Duc, Pariz, 1859.
Das historisch-diplomatische Verhältniss des Königreichs Kroatien zu der ungarischen St. Stephans-Krone, Zagreb, 1860. (2. izd. 1861.; hrv. prijevod, Zadar 1894., 2. izd. hrv. prij. 1896.)
Govor na Saboru trojedne kraljevine dne 18. lipnja 1861, Zagreb, 1861.
Was ist die Wahrheit? Eine Erwiederung auf das Szálaysche Pamphlet betitelt "Zur Kroatischen Frage", Zagreb, 1861.
Odgovor "Pozoru" na članak 'Odziv' u 108. broju sadržan, Zagreb 1862.
Politička razmatranja: na razkrižju hrvatskog naroda / posvetio svim mislećim domoljubnim Hrvatom Eug. Kvaternik, sv. 1 i 2. Zagreb, 1862.
Njekoliko riečih mojim nazlobnikom i ozloglasiteljem, Zagreb, 1862.
Hrvatski glavničar ili Putokaz k narodnoj obrtnosti a kroz ovu k narodnjem blagostanju, Zagreb, 1863.
Istočno pitanje i Hrvati. Historično-pravna rasprava, Zagreb, 1868.
Rieč u sgodno vrieme, Zagreb, 1870.
Izvještaj o dopuštanju izlaženja lista "Hervatska". Napisali -, V. Bach, Zagreb, 1870. (suautor Vjekoslav Bach)
Otvoreno pismo od 25. studenoga 1870. u vezi s izdavanjem političkog časopisa "Hervatska", Zagreb, (bez oznake godine).
=== Posmrtno ===
Historičko-diplomatski odnošaj Kraljevine Hrvatske napram ugarskoj kruni sv. Stjepana., Zadar, 1894.
Prvo progonstvo Eugena Kvaternika. Godine 1858-1860. Prilog za noviju hrvatsku povijest., Zagreb, 1907. Po Kvaternikovom dnevniku priredio Kerubin Šegvić.
Drugo progonstvo Eugena Kvaternika. Godine 1861-1865. Prilog za povijest konspiracije naroda proti Austriji. Ozažeo iz njegova dnevnika [i priredio za tisak Kerubin Šegvić]., Zagreb, 1907.
Promemorija princu Jérômeu Napoléonu. Preveo i predgovor napisao Franjo Bučar., Matica hrvatska, Zagreb, 1936.
Eugen Kvaternik. Politički spisi: rasprave, govori, članci, memorandumi, pisma, Znanje, Zagreb, 1971., (prir. dr. Ljerka Kuntić)
Izvor za djela
Eugen Kvaternik, Istočno pitanje i Hrvati, (pretisak izd. iz 1868.), Dom i svijet, Zagreb, 1997.
Izabrani politički spisi / Eugen Kvaternik, prir. Dubravko Jelčić, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.
Hrvatski glavničar / Eugen Kvaternik, Eurocopy Pack, Zagreb, 1999. (repr. izdanja iz 1863.)
Eugen Kvaternik: Hrvatski glavničar i Vladimir Veselica: Ekonomski ogledi i pogledi Eugena Kvaternika, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Dom i svijet, Hrvatsko društvo ekonomista, Inženjerski biro d.d., Zagreb, 2005.
Hrvatski glavničar ili: Putokaz k narodnjoj obrtnosti a kroz ovu k narodnjem blagostanju / Eugen Kvaternik, Dom i svijet, Ekonomski fakultet Sveučilišta, Zagreb, 2007. (repr. izdanja iz 1863.)
== Priznanja i spomen ==
1869.: Počasni građanin Grada Zagreba.
1933.: Podignut je spomenik Eugenu Kvaterniku i ustanicima u Rakovici koji je izradio kipar Marijan Matijević. ↓1
1940.: August Cesarec po njemu napisao je dramu Sin domovine: životna drama Eugena Kvaternika: u 15 slika s epilogom koja je praizvedena u zagrebačkom HNK 1940. godine, u režiji Branka Gavelle. Izvođena je u zagrebačkom HNK i u sezoni 1996./1997., u režiji Želimira Mesarića.
Ulice, škole i trgovi nazvani su po njemu. Brigada HVO-a iz Bugojna je nosila ime 104. brigada "Eugen Kvaternik".
Vojni poligon OSRH u Slunju nazvan je po njemu, Vojni poligon OSRH "Eugen Kvaternik".
Na mjestu gdje su 50 godina bili zakopani Eugen Kvaternik, Ante Rakijaš i Vjekoslav Bach, 8. listopada 2011. godine, otkriveno im je spomen-obilježje a postavili su ga članovi Družbe "Braća hrvatskoga zmaja".
== Bilješke ==
↑1 "Nakon Drugoga svjetskoga rata nove partizanske vlasti uklonile su Kvaternikov spomenik te su na njegovo mjesto postavili spomenik palim borcima. No nakon nekog vremena i djelovanja s viših političkih položaja spomenik Eugenu Kvaterniku vraćen je u Rakovicu, ali ne na isto mjesto, na kojemu se tada nalazio spomenik partizanima, već nešto istočnije od prvobitne pozicije. No to nije bio kraj nesretne sudbine Kvaternikova spomenika. Naime, i u zadnjem Domovinskom ratu pobunjeni srpski teroristi u sklopu velikosrpske politike iz Beograda, zauzeli su sredinom studenog 1991. godine Rakovicu te opljačkali i popalili većinu tamošnjih kuća. No čini se da sam spomenik nije odmah stradao. Naime, kako je natpis na postolju vremenom izblijedio srpski teroristi nisu odlučili za rušenje spomenika jer vjerojatno nisu znali o kome je riječ te su mislili da se možda radi o spomeniku nekom četničkom vojvodi. Ipak, nakon što se saznalo o kome je riječ, Kvaternikov je spomenik uskoro demoliran te je sama bista srpskim teroristima služila kao meta prvi vježbanju gađanja o čemu su svjedočili tragovi pogodaka puščanog zrnja. Nakon vojno-redarstvene akcije "Oluja" bista je pronađena na smetlištu u Vojišnici na Banovini. Nakon restauracije spomenik Eugenu Kvaterniku u Rakovici svečano je otvoren 8. listopada 1996. godine u povodu obilježavanja 125. godišnjice Rakovičke bune."
== Literatura ==
Anđelko Mijatović, Rakovički ustanak godine 1871., u: Rakovica: srce od Hrvata: povijest općine Rakovice, Općinsko poglavarstvo Rakovice – "Mato Lovrak" – "DoNeHa", Rakovica – Zagreb, 2003., ISBN 953-6648-09-1
Zvonimir Kulundžić, Odgonetavanje "Zagonetke Rakovica": zaboravljeni hrvatski seljački tribun Petar Vrdoljak – prethodnik Stjepana Radića za pola stoljeća, Naklada multigraf, Zagreb, 1994., ISBN 953-6060-02-7
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
=== Sestrinski projekti ===
=== Mrežna sjedišta ===
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Kvaternik, Eugen (Evgenij)
LZMK / Hrvatska enciklopedija: Kvaternik, Eugen
LZMK / Proleksis enciklopedija: Kvaternik, Eugen
Istočno pitanje i Hrvati, izdanje 1868.
Politička razmatranja na razkrižju hrvatskoga naroda, izdanje 1861.
Kvaternik: životopis  Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. ožujka 2007. (Wayback Machine)
Ferdo Šišić, Kvaternik (Rakovička buna)
Stančić, Nikša. Od emigracije do Rakovice: Eugen Kvaternik i njegova koncepcija ustanka u Hrvatskoj 1871. // Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, sv. 25, br. 1. (1992.), str. 39. – 56. (Hrčak)
August Cesarec, Sin domovine: životna drama Eugena Kvaternika: u 15 slika s epilogom

KVATERNIK, Eugen (Evgenij), političar (Zagreb, 31. X. 1825 — okolica Plaškoga, 11. X. 1871). Sin povjesničara Romualda Josipa. Polazio gimnaziju u Zagrebu 1834–39. i Rijeci 1839–40, studij filozofije u Zagrebu 1840–42, teologije u Senju 1842–43. i Zagrebu 1843–44. te prava 1844–45. i pedagogije 1845–46. u Pešti. God. 1847. položio učiteljski ispit, 1848. prisegnuo za naslovnoga bilježnika Banskoga stola, postao začasnim pristavom u Varaždinu te položio odvjetnički ispit u Zagrebu. Sudjelovao u hrvatskom političkom pokretu 1848–49. kao član varaždinskoga izaslanstva koje je vladaru u Beč nosilo Zahtijevanja naroda, organizator protumađarskoga kretanja u Slavoniji i službenik Banskoga vijeća do njegova raspuštanja. Radio kao odvjetnik u Brodu na Kupi 1851–53; kako nije prema novom odvjetničkom redu položio ispit, zabranjena mu je odvjetnička praksa 1856. Zbog materijalnih teškoća i apsolutističkoga režima emigrirao 1857; na poč. 1858. stigao u Sankt Peterburg ne bi li stupio u diplomatsku službu te tako najbolje predstavio ideju o samostalnoj hrvatskoj državi. U spisu Pensees d’un emigré austro-slave Croate, do danas nedostupnom, izložio je ideje o hrvatsko-ruskoj suradnji, a u jesen prihvatio rusko državljanstvo. Razočaranje ruskom politikom, koja je, prema njemu, davala prednost pravoslavnima nad katolicima, izrazio je u spisu Tajna knjiga (NSK, R 5955). Potom je počeo raditi kao ruski agent u Pešti, posvetivši se i proučavanju hrvatske povijesti. S najavom pijemontsko-francuskoga saveza protiv Austrije otišao je u Italiju kako bi pred europskim državnicima otvorio hrvatsko pitanje. Nade je polagao u Napoleona III, čija je vanjska politika zagovarala nacionalno načelo nasuprot načelu legitimiteta, na kojem je počivala Habsburška Monarhija. U Torinu se sastao s N. Tommaseom i C. Cavourom, a za rata u sjevernoj Italiji hrvatskim je krajišnicima u austrijskoj vojsci uputio buntovni proglas, koji će poslije postati temeljem za podizanje bune u Hrvatskoj. Nakon rata objavio je knjigu La Croatie et la confédération italienne (1859) u kojoj je istaknuo povijesna prava Hrvatske na temelju kojih hrvatski narod treba raskinuti ugovor s Habsburgovcima, obnoviti samostalnu hrvatsku državu i izabrati novoga vladara. Uz osudu austrijske vladavine u Hrvatskoj i mađarskih pretenzija, u knjizi u sastav hrvatske države uključuje sve zemlje između Jadrana, Dunava i Drine te Soče i Albanije; sve stanovnike na tom području drži Hrvatima, a postojanje srpskoga naroda priznaje samo u Srbiji i južnoj Ugarskoj. God. 1860. u Parizu ga je primio princ Jérôme-Napoléon Bonaparte, koji je podupirao sporazum Hrvata i Mađara kao preduvjet borbe protiv Austrije. Istodobno je K. odbacio plan L. Kossutha o mađarsko-hrvatskoj federaciji, ali ne i oružani savez u ratu. Uz potporu biskupa J. J. Strossmayera u studenom se vratio u Hrvatsku, potkraj godine objavio knjigu Das historisch-diplomatische Verhältniss des Königreichs Kroatien zu der ungarischen St. Stephans-Krone, a na poč. sljedeće prvi svezak knjižice Politička razmatranja na razkrižju hrvatskoga naroda. Oba je djela, prilagođena novim okolnostima i s osjećajem za međunarodnu politiku, uz povijesnu i geografsku argumentaciju, namijenio europskoj javnosti kako bi dokazao neutemeljenost tvrdnja o pripadnosti Kraljevine Hrvatske ugarskoj kruni. Cilj mu je također bio da, u doba rasprava o ustavnom preuređenju Monarhije, odvrati hrvatsku javnost od težnje za realnom unijom s Ugarskom, držeći da Hrvati moraju izboriti svoje mjesto među suprotnim interesima europskih naroda. God. 1861. izabran je za zastupnika kotara Ribnik i Vinodol u Hrvatskom saboru, gdje se istaknuo kao jedan od glavnih predlagača novih odnosa prema Ugarskoj i Austriji. Najviše je pozornosti privukao njegov govor održan 18. lipnja (tiskan u Zagrebu 1861), u kojem je iznio svoj politički program istaknuvši da hrvatski narod može »između robovanja Beču ili Pešti« izabrati i treći, samostalan put. Predložio je izravne pregovore s kraljem, uređenje odnosa hrvatske države s Austrijom i obrambeni savez s Ugarskom. Kao preduvjet pregovora tražio je ostvarenje hrvatske cjelovitosti (povratak Dalmacije, Kotora, Dubrovnika, kvarnerskih otoka, Istre te pojedinih kotareva Kranjske i Štajerske). Takva suverena i cjelovita Hrvatska sklopila bi novi međudržavni ugovor s vladarom, koji se mora kruniti u Hrvatskoj kao hrvatski kralj i obvezati na zaštitu hrvatskih prava; osnovalo bi se Kraljevsko državno vijeće, koje bi kao vlada imalo izvršnu vlast i bilo odgovorno Hrvatskomu saboru, te formirala narodna vojska. Njegov predsjednik posredovao bi u Beču između hrvatskoga naroda i kralja te ravnopravno odlučivao u vojnim, vanjskopolitičkim i financijskim poslovima. Kvaternikov prijedlog podupro je A. Starčević, dok su ga ostali zastupnici odbacili kao neprovediv, a sam je, svjestan njegove nerealnosti, predložio čekanje promjena u međunarodnoj politici. Njime je zapravo u javnosti afirmirao načelo samostalnosti Hrvatske, a prihvaćanje zajedničkih poslova bio je, čini se, taktički potez koji je prijedlogu davao dojam kakve-takve realnosti. U Saboru se zauzimao za diobu kućnih zadruga, a – iako je do tada pisao o slozi i »bratstvu« s vojvođanskim Srbima – postupno je napuštao potporu Srpskoj Vojvodini. Jedini je poistovjetio hrvatski »politički narod«, kao nositelja državnosti, s hrvatskom nacijom i njezinim teritorijem, ne ostavljajući pritom mjesta za srpski narod. Dok je Sabor nejasnom formulacijom priznao postojanje Srba kao naroda, ali ne i »političkoga naroda« u Hrvatskoj, on je ustrajao na gledištu o nepostojanju Srba u hrvatskim zemljama. Nakon raspuštanja Sabora napisao je polemično djelo Was ist die Wahrheit!? (1861), odgovor povjesničaru L. Szalayu koji je pisao o podređenosti Hrvata ugarskoj kruni. U njem je iznio protuargumente mađarskim gledištima o pravima krune sv. Stjepana, prvi put završavajući spis pravaškom krilaticom »Bog i Hrvati«. Na poč. 1862. objavio je drugi svezak Političkih razmatranja, u kojem je, iznijevši svoja politička stajališta, otvorio sukob pripadnika Narodne stranke i budućih pravaša, koji je kulminirao 1867–71. U spisu osuđuje politiku austroslavizma kao napuštanje samostalnoga puta i zagovara strogo poštovanje hrvatskoga državnoga prava, ističući da pravaši jedini nastoje iskoristiti preokrete u Europi za postizanje viših hrvatskih interesa. U skladu s tim, odbacio je realnu uniju s Ugarskom, a Austriju upozorio da će propasti ako se ne reformira. Također je zaoštrio svoja gledišta o ideji jugoslavenstva i slavenstva općenito te o srpskom pitanju (»srbizmu«). Slogu između Hrvata i Srba vidio je jedino »ako ostanu unutar naravnih i historičnih granicah«, držeći Drinu istočnom granicom hrvatskoga državnoga prava, a postojanje Srba prihvaćao je u Srbiji i južnoj Ugarskoj. Narodni identitet nije priznavao ni Slovencima, držeći ih »planinskim«, »alpskim« ili »noričkim« Hrvatima. Zbog antidinastičkih stajališta bio je 1862. osuđen na mjesec dana zatvora. Potom je objavio spis Hrvatski glavničar (1863), iznijevši shvaćanje da rješenje državnopravnih pitanja ovisi o materijalnim prilikama. Svjestan da domaće građanstvo ne može napredovati bez pomoći stranoga kapitala, želio je da se stvori i domaći kapital koji bi potaknuo gospodarski napredak te se zauzimao za osnivanje hrvatskoga novčarskoga i kreditnoga zavoda. U svibnju 1863. zbog istupa na zagrebačkoj Županijskoj skupštini morao je ponovo emigrirati. U srpnju je u Parizu Jérôme-Napoléonu predao promemorije o hrvatskom pitanju u kojima je naglasio povezanost hrvatskih i francuskih interesa; u prvoj je zagovarao zajedničko rješavanje talijanskoga, poljskoga, mađarskoga i hrvatskoga pitanja, a u drugoj iznio ideju o konfederaciji neovisnih država u Podunavlju na ruševinama Austrije. Razočaran ishodom posjeta, u ožujku 1864. u Italiji je postao agentom poljske revolucionarne vlade, povezane s mađarskom emigracijom, te započeo pripreme radi podizanja ustanka u Hrvatskoj (dokumenti o narodnoj vladi, grb slobodne Hrvatske i državni pečat). Suočivši se s talijanskim pretenzijama na hrvatske zemlje, trajno nepovjerljiv prema Mađarima, napisao je Promemoriju za Poljsku narodnu vladu, u kojoj je francuske, poljske, češke, slovačke, rumunjske, bugarske i hrvatske interese suprotstavio težnjama Velike Britanije, Njemačke, Rusije, Italije i Ugarske. Nakon ugušenja poljskoga ustanka nadao se da bi Italija mogla radi stjecanja Venecije poduprijeti pobunu protiv Austrije u Dalmaciji, a nakon poraza Austrije 1866. u ratu protiv Pruske očekivao je sukob između Francuske i Pruske, pa je pokušao ishoditi povratak u Hrvatsku, što mu je bilo dopušteno u ljeto 1867. Iduće je godine objavio raspravu Istočno pitanje i Hrvati, kojom je hrvatski narod htio upozoriti na dužnost uključivanja u rješavanje istočnoga pitanja. Vodeću je ulogu u tom dodijelio Hrvatima i Bugarima te je držao da BiH treba ući u Habsburšku Monarhiju mimo koncepcija »jugoslavenštine« i »srbštine«. Cijeli spis prožet je njegovom interpretacijom narodne povijesti koja mu služi za opravdanje suvremene političke agitacije i koju prilagođuje hrvatskim nacionalnim interesima. Nakon što je dobio otpust iz ruskoga državljanstva i povratak hrvatskih građanskih prava 1869, tražio je od vlade zajam za otvaranje odvjetničke pisarnice te se nastanio u Zagrebu u siječnju 1870. U srpnju je s V. Bachom podnio molbu za izdavanje tjednika Hervatska, koji je, prema njegovu uvjerenju, trebao odigrati presudnu ulogu u prerastanju pravaštva u snažnu stranku (izlazio 1. I–8. X. 1871). U pravaškim je glasilima Hervat (1868–69) i Hervatska (1869–70) uza Starčevića tumačio načela i ideje Stranke prava te komentirao vanjskopolitičke prilike, koje su za nj bile ključne u vođenju ispravne unutarnje politike. Osim serije članaka Javno ili deržavno pravo Hervatah (Hervat; 1868–69, 1–5), kojima je na popularan način nastojao objasniti javnosti hrvatsko državno pravo i njegova načela te mjesto i značenje u sklopu međunarodnoga prava, najopsežnija njegova rasprava objavljena u periodiku bila je Sustav naših Slavoserbah (Hervat, 1869, 6; Hervatska, 1869–70, 1–4). Svojom je zadaćom držao razotkrivanje ideologije Narodne stranke, koja podređuje Hrvate interesima Austrije i pristaje na dualizam. Kvaternikove pretjerane optužbe Narodne stranke i njezinih vođa, poglavito Strossmayera, te izostanak ozbiljne kritike režima bana L. Raucha zamijećene su i izvan Banske Hrvatske (M. Pavlinović). Ustrajno je zagovarao Napoleona III, misleći da Francuska kao pobornica načela narodnosti može jamčiti hrvatsku neovisnost i o Austriji i o Ugarskoj; poraz Francuske kraj Sedana 1870. bio je za pravaše težak i neočekivan udarac, nakon kojega nije bilo lako braniti dotadašnja vanjskopolitička načela. Nastojao je uvjeriti čitatelje da se međunarodni položaj Hrvatske nije pogoršao, govorio o novim čimbenicima, poglavito Rusiji, naglašivao sukob rusko-njemačkih interesa na Istoku i pozdravljao francusko-ruski savez. Njegovo raspravljanje o srpskom pitanju bilo je prožeto suvremenim političkim zbivanjima – saborskim raspravama o statusu Srba u Hrvatskoj i aktualizacijom istočnoga pitanja. Tvrdio je da su »Hervatstvo i Serbstvo« dva pojma koji se međusobno isključuju i da Hrvatima prijeti realna opasnost od »serbštine« jer i u hrvatskom društvu postoje političari koji su spremni na popuštanje (»Slavoserbi«). Interpretirao je srpsko pitanje kao smišljenu urotu vanjskih čimbenika i domaćih izdajnika koji krivo misle da će Srbija poput Pijemonta donijeti političke slobode, Srbe u Hrvatskoj pozvao na lojalnost hrvatskoj domovini, a radi očuvanja prava na njihovu vjeru predložio osnivanje pravoslavne hrvatske crkve. Odlučno se suprotstavio srpskim pretenzijama prema BiH, tumačeći ih kao povredu »virtualnih pravah« Hrvatske. Također je »sramotni ilirizam« i »jugoslavenizam« držao štetnim za Hrvate, a dosljedno je isticao i hrvatstvo Crnogoraca. Njegovi pak pogledi na gospodarsku, socijalnu i vjersku tematiku svjedoče o zaokruženosti pravaške ideologije. Zastupao je gledište da narod mora steći neovisnost kako bi mogao napredovati na gospodarskom i drugim područjima. Poraz na saborskim izborima, optužbe za nepoštenje, uvjerenje da Bog ravna sudbinom naroda i da je upravo on izabran da povede hrvatski narod u slobodu i neovisnost, uz nezadovoljstvo koje je potresalo Vojnu krajinu, potaknuli su ga na provedbu ideje o neovisnoj Hrvatskoj. U Ogulinskoj pukovniji Vojne krajine, sa sjedištem u Rakovici, pokušao je 8–11. X. 1871. podignuti ustanak i objaviti saziv samostalne hrvatske vlade. Slaba priprema ustanka, nedovoljna potpora u narodu i brza reakcija vojske dovele su do njegova brzoga sloma, a K. je s A. Rakijašem i Bachom ubijen. Ustanak je značio kraj prvoga pravaškoga razdoblja i snažnu represiju režima protiv Stranke prava. Ipak je dugoročno poticao hrvatske političare, a zagovornici različitih ideologija bili su oduševljeni Kvaternikovom žrtvom za više ciljeve – zbog ideala o stvaranju neovisne hrvatske države pravaši, a zbog njegove beskompromisne borbe dio komunista. Posmrtni su mu ostatci preneseni u zagrebačku katedralu 1921. U Rakovici mu je podignut spomenik 1933 (M. Matijević), A. Cesarec prema njemu je napisao dramu Sin domovine (1940; izvedena u zagrebačkom HNK), a interes za njega i njegovo djelo bio je osobito izražen za nacionalnoga pokreta 1970–71. i na poč. 1990-ih. Dnevnik mu se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, a građa za Poviest Hrvata i drugi rukopisi u NSK. DJELA: La Croatie et la confédération italienne. Paris 1859. — Das historisch-diplomatische Verhältniss des Königreichs Kroatien zu der ungarischen St. Stephans-Krone. Agram 1860, 1861² (hrv. prijevod Zadar 1894, 1896²). — Politička razmatranja na razkrižju hrvatskoga naroda, 1–2. Zagreb 1861–1862. — Was ist die Wahrheit!? Eine Erwiederung auf das Szalay’sche Pamphlet betitelt: »Zur kroatischen Frage«. Agram 1861. — Hrvatski glavničar ili Putokaz k narodnoj obrtnosti a kroz ovu k narodnjemu blagostanju. Zagreb 1863 (pretisci 1999, 2005, 2007). — Istočno pitanje i Hrvati, 1–2. Zagreb 1868 (pretisak 1997). — Politički spisi. Zagreb 1971. — Izabrani politički spisi. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 1998.

Kvaternik, Eugen, hrvatski političar (Zagreb, 31. X. 1825 – Rakovica, 11. X. 1871). Nakon studija teologije u Senju i Zagrebu (1843–44), upisao pravo i pedagogiju u Pešti te diplomirao 1847. Od 1851. bio je odvjetnik u Brodu na Kupi. Zbog političkih stajališta tijekom Bachova apsolutizma (1851–61) vlasti su ga često napadale. God. 1857. bilo mu je oduzeto pravo obavljanja odvjetničke prakse. Vjerujući da se Hrvatska ne može osloboditi bez potpore neke utjecajne države, Kvaternik je emigrirao u Rusiju, primio rusko državljanstvo te nastojao pridobiti ruske vlasti za svoje političke ideje. Ubrzo je bio poslan u Peštu kao ruski agent, ali se zbog razlika u stajalištu prema južnoslavenskim pravoslavcima razišao s ruskom vladom. U srpnju 1859. otišao je u Pariz, gdje je na francuskome objavio djelo Hrvatska i Talijanska konfederacija (La Croatie et la Confédération italienne). U tom je djelu odbacio pravo Habsburgovaca na hrvatsku krunu, istaknuo nužnost sjedinjenja hrvatskih zemalja te povijesno i prirodno pravo Hrvata na vlastitu nacionalnu državu. Potom je kratko boravio u Rimu, gdje je za svoje političke ideje nastojao pridobiti naklonost Vatikana. U okviru svoje protuhabsburške djelatnosti, surađivao je s talijanskim nacionalnim pokretom i pristašama L. Kossutha. Nakon povratka u Hrvatsku 1860., bio je izabran za zastupnika u Hrvatskome saboru (1861). Tijekom zasjedanja Hrvatskoga sabora u lipnju i srpnju 1861., kada su bili razmatrani odnosi Hrvatske s Ugarskom, E. Kvaternik je, uz potporu A. Starčevića, prvi put izložio temeljni program Stranke prava, što se smatra početkom rada te stranke. U zastupničkom je govoru, pozivajući se na hrvatsko državno pravo, zahtijevao da se u izravnim pregovorima s kraljem osigura potpuna samostalnost sjedinjene Hrvatske (Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) pod vlašću vladara iz dinastije Habsburgovaca. Zbog političkih stajališta iznesenih u Političkim razmatranjima, Schmerling-Mažuranićeva vlada osudila ga je 1862. na zatvor i ponovni izgon iz Hrvatske. God. 1863. napisao je spis Hrvatski glavničar u kojem je izložio svoje ekonomske postavke, a 1864. je sastavio Promemoriju, rukopis namijenjen poljskoj revolucionarnoj vladi. U progonstvu je razvio političke kontakte s G. Garibaldijem, češkim emigrantom J. V. Fričom te mađarskom emigracijom. Potkraj 1865. bio mu je dozvoljen povratak u Hrvatsku, ali je ubrzo ponovno protjeran. Povratak mu je bio dozvoljen tek u srpnju 1867., kada je bio amnestiran prilikom krunidbe Franje Josipa I. Stalno proganjan od vlasti i razočaran neostvarenjem svojih političkih ideala, Kvaternik se okrenuo vjerskomu misticizmu. Početkom 1871. u tekstu Gorke uspomene, tiskanom u pravaškome listu Hervatska, iznio je svoja politička gledišta te donio niz autobiografskih podataka iz emigrantskoga razdoblja. U studenome 1871. bio je na čelu neuspjeloga pokušaja pravaša da izbore samostalnu hrvatsku državu (→ rakovička buna). Uoči bune osnovao je Privremenu narodnu hrvatsku vladu s ministrima Petrom Vrdoljakom za unutrašnje poslove, Antom Rakijašem za vojsku i V. Bachom za financije. Većina pobunjenika, pa i sam Kvaternik, bili su ubijeni, a na neko vrijeme prestala je djelatnost Stranke prava. Citiranje: Kvaternik, Eugen. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata