Fadil Hadžić

književnik, slikar i filmski redatelj; 1922-2011

Fadil Hadžić (Bileća, 23. travnja 1922. – Zagreb, 3. siječnja 2011.), bio je bosanskohercegovački i hrvatski filmski redatelj i scenarist, dramski pisac, novinar, književnik, publicist, slikar i komediograf. Fadil Hadžić nezaobilazna je osobnost kulturnog svijeta Zagreba i Hrvatske druge polovice 20. stoljeća, autor više od 50 kazališnih komedija, po čemu je najizvođeniji suvremeni hrvatski komediograf.
== Životopis ==
Fadil Hadžić rodio se u Bileći 1922. godine. Roditelji su mu radili kao poštanski službenici i obitelj se zbog toga često selila pa je odrastao u Lašvi, Bosanskom Brodu, Sarajevu. U vrijeme dok je živio u Bosanskom Brodu pohađao je Kraljevsku državnu realnu gimnaziju u Slavonskom Brodu (danas Gimnazija Matija Mesić) i u njoj je završio I. d razred, 1934. godine i II. a razred 1935. godine. 1943. godine došao je u Zagreb. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Osnovao je zagrebačka kazališta Kerempuhovo vedro kazalište (1950. godine, a od 1951. godine Komedija) i Satiričko kazalište Jazavac (1964. godine, a od 1994. godine Kerempuh) kojemu je bio umjetnički direktor od 1964. do 1984. godine. U sklopu Jazavca otvorio je 1981. godine Teatar Vidra. Bio je intendant zagrebačkoga Hrvatskoga narodnog kazališta (1981. – 1982.).
Osnovao je prvo hrvatsko poduzeće za proizvodnju crtanih filmova Duga-film 1951. godine.
Režirao je 14 hrvatskih igranih filmova: ratni Desant na Drvar (1963.), povijesni Sarajevski atentat (1968.), više političkih drama, među kojima Službeni položaj (1964.), Druga strana medalje (1965.), Lov na jelene o povratniku iz inozemstva lažno optuženome za ratne zločine (1971.), Novinar o slobodi novinstva (1979.), ukupno 60 dramskih tekstova. Autor je samo jednoga dramskog nekomedijskoga djela (Dijalog za žive) i libreta za komičnu operu na glazbu Borisa Papandopula (Požar u operi).
Režirao je i prvu hrvatsku humorističnu televizijsku seriju Sedma sila. Bio je jedan od pokretača humorističkog tjednika Kerempuh i njegov glavni urednik 1946. – 1951., pa 1952. – 1953., te kratko vrijeme potkraj 1955. Bio je glavni urednik Vjesnika u srijedu 1953. – 1956. Pokrenuo je, 1960. godine, tjednik za kulturu Telegram i bio njegov prvi glavni urednik 1960. – 1962., a 1970. godine pokrenuo je dvotjednik za kulturu OKO, kojemu je također bio prvi glavni urednik. Objavljivao je i novinske kozerije ili dlanoskopiju, potpisujući ih pseudonimom Zoran Zec, a skupljene su u knjizi Hrvatski Olimp. Bio je predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva 1954. – 1955. Dobio je više novinarskih nagrada (HND 1956/57., Zlatnu plaketu Vjesnika 1980. itd.). Uređivao je kulturnu rubriku Vjesnika, Filmsku kulturu, bio je glavni urednik Izdavačkog poduzeća Stvarnost. Kao slikar od 1977. godine izlagao je na tridesetak samostalnih i skupnih izložbi.
U rujnu 2010. godine o Fadilu Hadžiću snimljen je 15 minutni dokumentarni film scenariste i redatelja Tonka Jovića i producenta Davorina Štetnera u kojem je sažeta cijela Hadžićeva karijera i život. Fadil Hadžić do zadnjeg je dana bio aktivan u kazalištu Kerempuh.
== Nepotpun popis djela ==
== Nagrade ==
== Spomen ==
2011. godine Dani satire bili su posvećeni Fadilu Hadžiću. Bila je to zadnja "sezonska posveta" a od 2012. godine Dani satire imaju ime Dani satire Fadila Hadžića, čime su trajno posvećeni svom osnivaču i utemeljitelju Satiričkog kazališta Kerempuh.
2014.: Prolaz u kojem se nalazi kazališna zgrada i uprava Gradskog satiričkog kazališta Kerempuh imenovan je u Prolaz Fadila Hadžića.
== Izvori ==
Vijenac, godište XIX, broj 440, 13. siječnja 2011., str. 18.
== Vanjske poveznice ==
Satiričko kazalište Kerempuh: In memoriam / Fadil Hadžić (1922.-2011.)  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. travnja 2019. (Wayback Machine)
Damir Radić, Portret redatelja. Fadil Hadžić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. travnja 2019. (Wayback Machine), Vijenac, broj 225, 17. listopada 2002.
Nenad Polimac, Fadil Hadžić - zanemareni filmski klasik, interview na stranicama Nacionala. Objavljeno u Nacionalu br. 361, 16. listopada 2002.
Kristina Gaćarić, In memoriam. Posljednji intervju F. Hadžića - 'Vrijeme koje mi je preostalo rezervirao sam za komediju', nacional.hr, 3. siječnja 2011.

HADŽIĆ, Fadil, komediograf, filmski redatelj i scenarist, novinar i slikar (Bileća, 23. IV. 1922). Maturirao 1941. u Srednjoj tehničkoj školi u Sarajevu. Studirao slikarstvo (1944–47) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i diplomirao 1973 (N. Reiser). Glavni je urednik satiričnog časopisa Kerempuh 1946–50, u kojem i sam objavljuje karikature, a 1950. osniva i vodi Kerempuhovo vedro kazalište (od 1951. Gradsko kazalište »Komedija«) te Kerempuhov studio za crtani film. God. 1951. osniva i vodi »Duga-film«, prvo poduzeće za proizvodnju crtanih filmova u nas, a od 1952. direktor je »Zora-filma«. Glavni je urednik tjednika VUS 1953–56. i Telegrama 1960–62, urednik kulturne rubrike Vjesnika 1956–57. i član uredništva časopisa Filmska kultura 1957–69. Osnivač je 1973. i glavni urednik kulturnog tjednika Oko. Od 1957. do 1966. urednik je u izdavačkom poduzeću »Stvarnost«. God. 1964. osnovao je Satiričko kazalište »Jazavac« (danas »Kerempuh«), čiji je umjetnički direktor 1964–84, te 1981. kazalište »Vidra«; pokretač je kazališnog festivala Dani satire 1976. i u sezoni 1981/82. intendant HNK. God. 1961. debitirao je dvama dugometražnim filmovima, dokumentarnim Zemlja s pet kontinenata i psihološkom akcijskom dramom o ilegalnoj borbi u ratnom Zagrebu Abeceda straha. Uz nekoliko filmova ratne (Desant na Drvar, 1963; Konjuh planinom, 1966) i povijesne tematike (Sarajevski atentat, 1968) u njegovu se opusu ističu filmovi društveno-kritičkoga karaktera: Službeni položaj (1964, Velika Zlatna arena u Puli) o samoupravljanju, Druga strana medalje (1965) o pronevjeri društvene imovine, Protest (1967) o međuljudskim odnosima kroz okolnosti i uzroke samoubojstva jednog radnika te Novinar (1979, Zlatna arena za režiju) o društvenoj svijesti. God. 1971. snima politički provokativan film Lov na jelene (premijera 1972) o povratniku iz inozemstva neopravdano optuženom za ratne zločine. Svim svojim filmovima napisao je scenarije. God. 1966. snimio je prvu humorističnu TV seriju u nas Sedma sila. Bio je glavnim promotorom Filmskog festivala u Puli. — Njegovo prvo dramsko djelo Dosadna komedija praizvedeno je 1952 (»Komedija«). Napisao je više od 50 komedija u kojima tematizira generacijske sukobe, muško-ženske odnose, zloporabu moći i društveni moral. Najizvođenije su: Pet ludih sinova, 1954; Političko vjenčanje, 1968; Češalj, 1981 (praizvedene u »Komediji«), Hitler u partizanima, 1974; Državni lopov, 1977 (obje u »Jazavcu«); Gospoda i drugovi, 1983 (u mostarskom kazalištu) i Zmija, 1983 (u tuzlanskom kazalištu). Rabio je različite dramaturške forme: farsu i fantastiku (Ljudi i majmuni, 1962. i Revolucija u dvorcu, 1970, obje u »Komediji«), strukture vodvilja i situacijske komedije (Žuto dugme, 1953, »Komedija«), konverzacijsku komediju (Muholovka, 1976, »Komedija«) te postupak kazališta u kazalištu u Naručenoj komediji (1974, »Komedija«) koja pruža ironijski uvid u pozadinu scenske svakidašnjice te problematizira stvaralačku slobodu. Autor je libreta za operu Požar u operi B. Papandopula (praizvedena u zagrebačkom HNK 1983) te kozerija, aforizama, basni i humorističnih putopisa Ljudi i majmuni (1975), satiričnog romana Crveni mozak (1996) te knjige studija Anatomija smijeha (1998). Priredio je Antologiju hrvatskog humora kroz šest stoljeća (Zagreb 1999). U Vjesniku je pod pseudonimom Zoran Zec objavljivao 1960–75. ironične portrete kulturnih djelatnika, sabrane u knjizi Hrvatski Olimp (1970). Kraće tekstove objavljivao je u Vjesniku (1952–56, 1958–60, 1963–65, 1969–77), VUS-u (1953–54, 1956–58, 1960, 1964–75), Ježu (Beograd 1954–56), NIN-u (Beograd 1955–57), Oku (1973–87), Startu (1975–80), filmske kritike u Filmskoj kulturi (1957–60, 1967, 1971–72, 1974–77) i Večernjem listu (1971), a komedije u časopisima Kamov (1970), Mogućnosti (1974), Tokovi (1974), Scena (Novi Sad 1975–76, 1980, 1987) i Forum (1977). — Slikarstvom se intenzivnije počinje baviti 1970-ih. Slika u ulju, akvarelu i pastelu portrete, aktove, istarske pejzaže i vedute. Njegov izraz, na granici apstrakcije, obilježen je izrazitom kolorističkom paletom te naglašenom deformacijom i sintezom pojednostavljenih oblika (Georgij Paro, 1977; Putnik, 1987; Zaljubljeni harlekin, 1996). Izlagao samostalno u Zagrebu (1977, 1979, 1983, 1993, 1997), Karlovcu (1977), Bihaću (1979), Rovinju (1982), Poreču (1982), Selcu (1983), Ivanić-Gradu (1985), Virovitici (1988), Novalji (1993) te skupno na izložbama: Akt danas (Zagreb 1980), izložba kazališnog portreta (Tuzla 1980), Figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1982), Zagrebački salon (1993), Hrvatski triennale akvarela (Karlovac 1998) te na izložbama likovnih kolonija (rovinjske, 1977–78, 1980, 1982–83, 1985–87; baranjske i zimske u Karlovcu). Plodnost i angažiranost temeljne su odlike njegova stvaralaštva, a kao osnivač i urednik novinskih izdanja te osnivač kulturnih institucija zaslužan je promicatelj kulture. Dobitnik je Nagrade grada Zagreba za cjelokupno stvaralaštvo 1975. te nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo 1984. i »Dubravko Dujšin« 1988. DJELA: Budha me lijepo primio. Zagreb 1955. — Hrvatski Olimp. Zagreb 1970. — Ljudi i majmuni. Zagreb 1975. — Pet ludih sinova. Zagreb 1975. — Tele sa dvije glave. Zagreb 1979. — Zabranjeno voće. Beograd 1979. — Žensko pitanje. Zagreb 1979. — Punjena ptica i druge komedije. Zagreb 1981. — Crna vrana u bijelim rukavicama. Zagreb 1982. — Izabrane komedije. Zagreb 1984. — Gospoda i drugovi. Zagreb 1985. — Nevini lopovi. Zagreb 1988. — Avanture ideologije. Zagreb 1990. — Nove komedije. Sarajevo. 1990. — Glumac, to čudno stvorenje. Zagreb 1995. — Crveni mozak. Zagreb 1997. — Anatomija smijeha. Zagreb 1998. — Konvertit. Zagreb. 2000.

Hadžić, Fadil, hrvatski književnik, filmski redatelj, scenarist i novinar (Bileća, BiH, 23. IV. 1922 – Zagreb, 3. I. 2011). Diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1973. Bio je glavni urednik satiričnog časopisa Kerempuh (1946–51., 1952–53., 1956), tjednika Vjesnik u srijedu (1953–56), Telegram (1960–62) i Oko (1973) te urednik kulturne rubrike Vjesnika (1956–57). Osnovao 1950. Kerempuhovo vedro kazalište (od 1951. Komedija), 1964. Satiričko kazalište Jazavac (danas Kerempuh), kojemu je bio i umjetnički direktor 1964–84., te 1981. kazalište Vidra, a 1981–82. bio je intendant zagrebačkoga HNK. Napisao je više od 50 komedija (najizvođeniji je suvremeni hrvatski komediograf), u kojima strukturama farse, vodvilja, situacijske komike, konverzacijske komedije i kazališta u kazalištu tematizira moralne postupke i odnose među naraštajima i spolovima (Dosadna komedija, 1952; Pet ludih sinova, 1954; Političko vjenčanje, 1968; Revolucija u dvorcu, 1970; Hitler u partizanima, 1974; Naručena komedija, 1974; Državni lopov, 1977; Češalj, 1981; Anđeli i vragovi, 2001. i dr.). Pisao je i prozna djela, npr. zbirku kozerija, basna i aforizama Ljudi i majmuni (1975), te satirične romane Crveni mozak (1997) i Konvertit (2000). Filmom se bavio od 1951., kada je osnovao prvu hrvatsku tvrtku za proizvodnju crtanih filmova Duga-film, 1961. režirao je svoj prvi igrani film, ratni triler Abeceda straha. Ukupno ih je režirao 17, a odlikuju se lakoćom pripovijedanja i profiliranja likova. Osim ratnih (Desant na Drvar, 1963) i povijesnih (Sarajevski atentat, 1968) filmova, zapažene su mu drame društveno-političke tematike: Službeni položaj (1964), Druga strana medalje (1965), Protest (1967) te Lov na jelene (1971), o povratniku iz inozemstva krivo optuženome za ratne zločine, i Novinar (1979), o slobodi govora i pojedinca u kontekstu odnosa u novinarskoj redakciji. Također je režirao prvu hrvatsku humorističnu televizijsku seriju Sedma sila (1966). Bavio se i slikarstvom (portreti, aktovi, istarski krajolici i vedute u ulju na platnu, akvarelu i pastelu). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1984). Citiranje: Hadžić, Fadil. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na redatelja, scenarista, komediografa i književnika Fadila Hadžića

(doslovno iz odluke: „imenuje se u spomen na redatelja, scenarista, komediografa i književnika Fadila Hadžića i dobiva ime Prolaz Fadila Hadžića“)

Wikipedia Wikidata