Faust Vrančić

svećenik, jezikoslovac, izumitelj i diplomat; 1551-1617

Faust Vrančić (tal. Fausto Veranzio, lat. Faustus Verantius, mađ.: Verancsics Faustus; Šibenik, 1. siječnja 1551. – Venecija, 20. siječnja 1617.) bio je hrvatski polihistor, jezikoslovac, izumitelj, diplomat, inženjer, svećenik, biskup. Jedan je od najznačajnijih Hrvata svih vremena.
Početno humanističko obrazovanje stječe u Požunu kod očeva brata Antuna Vrančića, uglednoga diplomata, humanista, nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Ugarske, a zatim u Padovi studira filozofiju i pravo. U Hrvatskoj se Vrančić nakon dugih godina zaborava sve više istražuje i spominje. Godine 1969. medaljon s njegovim likom (rad K. Angeli-Radovanija) ugrađen je na rektorski lanac Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatski sabor je 1992. godine ustanovio Državnu nagradu tehničke kulture Faust Vrančić, 1993. godine postavljeno je njegovo poprsje (K. Angeli-Radovani) u Parku skulptura velikana hrvatskog prirodoslovlja i tehnike u Tehničkome muzeju u Zagrebu, u Šibeniku se održava godišnja kulturna manifestacija Dani Fausta Vrančića. Vrančiću su tijekom stoljeća pridavali i druga podrijetla, pa su ga obilježavali kao Talijana, mađarskoga matematičara i slično. Njegove su izume pripisivali drugima, pa tako i njegov padobran Leonardu da Vinciju.
Potkraj 16. stoljeća Vrančić je pripremio knjigu s crtežima svojih ili prerađenih tuđih izuma, te njihovim opisima. Ta je knjiga tiskana u dvije inačice (vjerojatno izdanja), koje se razlikuju uglavnom po naslovnicama i broju jezika kojima su strojevi opisani: Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina (lat. Machinae novae Fausti Verantii Siceni), bez mjesta i godine izdanja, s opisima strojeva na latinskom i talijanskom jeziku (procjenjuje se da je izdana u Firenci 1595.), i Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina, opisani latinskim, talijanskim, španjolskim, francuskim i njemačkim (lat. Machinae novae Fausti Verantii Siceni cum declaratione Latina Italica Hispanica Gallica et Germanica). Ni na tom izdanju nema godine, a pretpostavlja se da je to 1615. ili 1616. godine. Knjiga sadrži 49 bakropisa velikoga formata na kojima je 56 različitih konstrukcija. Crteži su lijepi i pregledni, rađeni u perspektivi. Tehnička rješenja obuhvaćaju uređenje riječnih tokova, mostove, satove, mnogobrojne mlinove, preše, strojeve za mlaćenje i čišćenje žitarica, zaprežna kola, organizaciju posla i drugo (ne i ratne strojeve), te su uglavnom namijenjeni olakšavanju ljudskoga rada primjenom rada teglećih životinja, te energije vodenih tokova ili vjetra. U njihovim opisima Vrančić navodi jesu li to izvorne zamisli, ili se zasnivaju na zamislima ili konstrukcijama drugih. Sve su konstrukcije fizički i tehnički izvedive, dane kao savjeti za praktičnu uporabu. Vrančićeva djela pretiskana su uz komentare u posljednjem desetljeću 20. stoljeća.
== Životopis ==
Faust Vrančić najvažniji je konstruktor i tehnički pisac u Hrvata na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Rođen je 1551. godine u Šibeniku, u obitelji Mihovila Vrančića i Katarine, rođene u plemićku obitelj Dobrojević. Osim Fausta imali su još četvero djece. Vrančići su bili ugledna šibenska plemićka obitelj koja se spominje već u 14. stoljeću, a čiji su se preci doselili u Šibenik iz Bosne. Na njegov je život osobito utjecao stric, biskup Antun Vrančić (1504. – 1573.), koji ga je uzeo k sebi u Ugarsku na odgoj i školovanje, a potom (1568. – 1569.) ga poslao na studij u Padovu i Veneciju. Ondje je Vrančić pokazao iznimno zanimanje za filozofiju, fiziku i matematiku. Nakon studija, vratio se u Šibenik 1571. godine, ali je ubrzo ponovno otišao stricu u Ugarsku, gdje se bavio znanstvenim radom. Godine 1575. primljen je u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu.
Za upravitelja biskupskih dobara u Veszprému u Ugarskoj postavljen je 1579. godine. Postavši tajnikom kralja Rudolfa II., 1579. godine, Vrančić započinje temeljitije studirati prirodne znanosti i tehniku. Na dvoru se svakodnevno susreće s nizom istaknutih znanstvenika onog doba, između ostalih s astronomima Tychom Bracheom i Johannesom Keplerom, graditeljem Jacopom de Stradom... što ostavlja jak utjecaj na njegov rad. Godine 1581. bio je imenovan tajnikom rimsko-njemačkog cara i hrvatsko-ugarskoga kralja Rudolfa II., koji je na dvoru na Hradčanima u Pragu okupio mnoge ugledne europske umjetnike, znanstvenike i graditelje onoga doba (Tycho Brahe, Johannes Kepler, Jacopo Strada i drugi). U tom se okruženju Vrančić kretao sve do 1594. godine, kada je napustio Hradčane. Godine 1594. napušta dužnost dvorskog tajnika u Pragu te živi malo u Šibeniku, a uglavnom u Veneciji. Godine 1595. izdao je petojezični rječnik (latinski, talijanski, njemački, hrvatski i mađarski jezik) pod naslovom Rječnik pet najuglednijih jezika Europe (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae). U tome rječniku je 5.411 abecedno poredanih latinskih riječi uz koje su u stupcima riječi ostalih jezika. U to se vrijeme termin "dalmatinski" rabio za slavenski jezik kojim se govorilo između Jadranskoga mora i rijekâ Dunava i Save i ne treba ga miješati s izumrlim dalmatskim jezikom koji je bio romanskoga podrijetla. Vrančićev stupac hrvatskih riječi prvi je hrvatski rječnik uopće i sadrži oko 3.800 hrvatskih riječi. U Pragu je 1605. godine Petr Loderecker, s Vrančićevim dopuštenjem i svesrdnom pomoći, priredio drugo izdanje ovog rječnika, prošireno s češkim (Bohemice) i poljskim jezikom (Polonice), pod naslovom Rječnik sedam različitih jezika (Dictionarium septem diversarum linguarum), kojom prigodom je i "dalmatinski" naveden pod hrvatskim imenom. "Dalmatia", "Dalmata", "Dalmatice" zamjenjuje "Harvatska zemlja", "Harvat", "harvacki". U prilogu Rječnika Vrančić je dao otisnuti i Popis dalmatinskih riječi koje su Mađari prihvatili (Vocabula Dalmatica quae Ungri sibi usurparunt), koji sadrži riječi koje su iz hrvatskoga prešle u mađarski jezik. Ovaj je rječnik načinio snažan utjecaj na pravopis kako hrvatskoga tako i mađarskoga jezika, u kome su prihvaćeni Vrančićevi prijedlozi za uporabu ly, ny, sz i cz. To je također bio i prvi rječnik mađarskoga jezika, a doživio je četiri izdanja: u Mletcima (1595.), Pragu (1605.), Bratislavi (1834.) i Zagrebu (1971.). Vrančićevo djelo objavljeno pretiskom 1971. godine, popraćeno je pogovorom Ljudevita Jonkea i postupkom obrata izrađenim "Hrvatsko-latinskim rječnikom", čiji je autor Valentin Putanec. Izrada obrata bila je dalekovidan potez, jer je na temelju tako predstavljene hrvatske građe ustanovljeno da je anonimni rječnik "Slavoslovlje dalmatinsko-talijansko" iz poznatoga Rkp. 194 knjižnice Male braće u Dubrovniku predstavlja hrvatsko-talijanski obrat iz Vrančića, dopunjen određenim brojem neovisnih natuknica. Autorstvo se toga rukopisa i danas smatra neutvrđenim, što dokida atribuciju Kašiću.
Od 16. travnja 1598. godine Vrančić djeluje u Mađarskoj kao biskup od Chanda, te nakon što se je zaredio, kraljevski tajnik za poslove Ugarske i Transilvanije. Pošto mu je rano umrla supruga Marieta, zaredio se, 20. prosinca 1600. godine. Nezadovoljan državnom službom napustio je kraljevski dvor 1605. godine, te je ušao u Kongregaciju sv. Pavla u Rimu, u red barnabita. Na svom materinskom jeziku, koji je Vrančić smatrao "najljepšim" i nazivao ga "dalmatinskim", napisao je Život nikoliko izabranih divic (Rim, 1606.), gdje se daju hagiografski životopisi opatica šibenskoga samostana Sv. Salvatora, prvenstveno svetica osobito štovanih u hrvatskim krajevima uz jadransku obalu. Napisao je i kratak spis o slavenskim jezicima i narodima, u kome navodi svoje shvaćanje srednjojužnoslavenskoga dijasustava: Dalmatinski, Hrvatski, Srpski ili Bosanski – jere sve ovo jedan jezik jest – ima riči i slova...koja se lahko izgovaraju. Odrekavši se 1608. godine biskupske časti, nastavio je borbu protiv reformacije. U Rimu je radio i na svojoj novoj knjizi o strojevima, za što je 1614. godine dobio povlasticu od francuskoga kralja Luja XIII., a 1615. godine od toskanskoga vojvode Cosima II. de’ Medici.
=== Machinae novae ===
Vrativši se u Rim, istražuje konstrukcije strojeva i arhitektonskih problema, a preko barnabita Giovannija Ambrogia Mazente upoznaje tehničke crteže Leonarda da Vincija, što je rezultiralo najznačajnijim Vrančićevim djelom Machinae novae (Mletci 1615. ili 1616.) ↓1. U njemu je Vrančić opisao 56 raznovrsnih uređaja i tehničkih konstrukcija, različitih naprava i pronalazaka, uz 49 slika velikog formata i s komentarima na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku. Vrančić je djelo oblikovao kao priručnik, a u njemu uz vlastite donosi i neke slabije poznate projekte drugih konstruktora, metodološki ih poredavši kako bi prikazao razvoj od već poznatih projekata do novih, koji su bili izvorno njegovi. Djelo Machinae novae (Nove naprave) iznimno je vrijedno tehničko djelo, jedno od kapitalnih djela renesansne tehnike u kojemu on razmatra različite tehničke probleme: izučava praktične hidrološke probleme, traži uzroke poplava i daje prijedloge kako ih izbjeći, konstruira različite vrste satova, primjenjuje svojstva elastičnosti materijala za akumuliranje mehaničke energije, konstruira mlinove, mostove, razvija ideju i ulogu zamašnjaka kod pogonskih strojeva, bavi se problemima uzvodne plovidbe rijekom i prenošenja velikih tereta. U tome djelu donio je 18 različitih projekata mlinova s pogonom na vjetar, na morske struje, na plimu i oseku te na ručni i životinjski pogon, a bavio se još organizacijom poljodjelstva (kosidba, vršidba i čišćenje žita), zatim problemima uzvodne riječne plovidbe, konstrukcijama sunčanih satova, kao i satova na vodu i vatru. Među značajnije opise iz spomenutoga djela spadaju viseći most i Homo volans (lat. leteći čovjek), prikaz padobranca. Najpoznatiji Vrančićev izum, Leteći čovjek (lat. Homo volans), konstrukcija padobrana za koji se pretpostavlja da je i iskušan skokom s nekoga tornja u Veneciji. U knjizi je detaljno prikazana Vrančićeva zamisao, to jest pravokutni drveni okvir na koji je razapeta tkanina, a o koji je ovješen padobranac, što u znatnoj mjeri nalikuje današnjim padobranima. Među drugim konstrukcijama najvažnije su mlin s pomičnim krovom (vjetrenjača s vodoravnim rotorom s lopaticama kakve imaju današnje turbine), magareći mlin (veliki kotač koji pokreću zaprežne životinje), kakav se do u 20. stoljeća rabio u cijeloj Panoniji, mlin obješen o stijenu, s kotačem kakav ima suvremena Francisova turbina, mlin u morskom tjesnacu (iskorištavanje plime i oseke s umjetnim jezerom), kakav se i danas za pogon elektrane pokusno rabi na atlantskoj obali (plimna hidroelektrana La Rance), most od zvonovine (bronce) prva je konstrukcija kovinskoga mosta kakav će u upotrebu ući tek 1773. godine u Engleskoj, željezni most konstrukcija je visećega (lančanoga) mosta kakav će biti sagrađen tek 1874. godine u Francuskoj, a most s jednim užetom prvi je poznati nacrt žičare. Pri vršidbi i čišćenju žitarica preporučena je organizacija i raspodjela rada. Na pogonskim kotačima nekih strojeva predvidio je Vrančić utege, što je preteča zamašnjaka. Predvidio je i plosnatu elastičnu oprugu (za pomicanje ručne pile i kao elastični ovjes zaprežnih kola), koja će ostati neizbježni sastavni dio vozila sve do željeznice i automobila. Po mnogim se konstrukcijama vidi kako je Vrančić u mnogome bio ispred svojega doba. Na kraju je djela popis Naše naprave ili strojevi, u kojem je naveo 61 konstrukciju za koju je smatrao da su izvorno njegove. Prvi pretisak Novih strojeva objavljen je u Münchenu 1965. godine. Hrvatski pretisak s prvim prijevodom opisa strojeva na hrvatski jezik (Vladimir Muljević) objavljen je u Zagrebu 1993. godine.
=== Bolest i smrt ===
Zbog bolesti napušta 1615. godine Rim i želi svoje zadnje dane proživjeti u rodnom Šibeniku, no zaustavlja se u Veneciji, gdje objavljuje knjigu Logica nova. Premda je školovan u duhu peripatetičke tradicije, Vrančićevi tehnički projekti pokazuju da je u nekim fizikalnim pitanjima blizak novoj fizici koja se sve više udaljavala od aristotelizma. Projekti u djelu opisani su samo fenomenološki u nedostatku fizikalnih i tehničkih znanja potrebnih za konstrukcije, a do kojih se došlo tek u 18. stoljeću, što pokazuje kako su daleko bili ispred svog vremena Vrančićevi projekti i koliko su nadmašivali mogućnost svog ostvarenja.
U Veneciji je i umro, 27. veljače 1617. godine. Po oporučnoj želji njegovo je tijelo pokopano u domovini u crkvi Sv. Marije (Prvić Luka na otoku Prviću kraj Šibenika).
== BASE skakanje ==
Oko 1615. ili 1616. godine Faust Vrančić je objavio crtež četverokutnog padobrana. Iako za to nema pisanih dokaza, dosad se pogrešno pretpostavljalo da je Faust kao 65-godišnjak, teško bolestan i nedugo prije smrti – s takvim padobranom izveo prvi uspješni skok (ovisno o izvoru) sa zvonika bazilike sv. Marka u Veneciji ↓2 ili s 86 metara visokog zvonika katedrale svetoga Martina u Bratislavi. Međutim, nedavno je temeljem analize izvora znanstveno dokazano (Iva Kurelac) da Vrančić nije sam skokom isprobao svoj padobran. Iva Kurelac je, osim toga, opovrgnula u hrvatskoj znanosti dugo uvriježenu, pogrešnu tezu o tome da je engleski matematičar i biskup John Wilkins (1614. – 1672.) u svojem djelu Mathematical Magick (London, editio princeps, 1648.), opisao skok Fausta Vrančića padobranom, izveden sa zvonika crkve sv. Marka u Veneciji.
== Pjesme ==
Faust Vrančić pisao je i pjesme. Sačuvano je pet Faustovih pjesama napisanih na latinskome jeziku. Pronađene su u jednom rukopisnom trogirskom zborniku latinskih pjesama koji je danas u Znanstvenoj knjižnici u Zadru. Prvi puta objavljene su na latinskom i u hrvatskom prijevodu Bratislava Lučina u knjizi Antuna i Fausta Vrančića, Sentimentalni odgoj. Tu se nalazi i pjesma "U grb Vrančića", pjesma s tri stiha, koja su upisana i na Rotinoj grafici s portretom Antuna Vrančića:
Ljiljana šest što cvijet im iz debla Vrančića cvate
Radini zasadi Alkid, a Palada vodom ih zali;
Krijepi ih onaj što sve s visina promatra – Febo.
== Djela ==
Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae, (Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i ugarskoga, 1595.; 2. izd. prir. Petr Loderecker, Prag, 1605.; 3. izd., objavio József Török, Bratislava, 1834.; 4. izd. Liber, Zagreb, 1971.; 5. izd. Češki slavist Antonín Měšťan pretisnuo je 1984. Lodereckerovo sedmojezično izdanje; 6. izd. Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1990.; 7. izd., Novi Liber, Zagreb, 1992.)
Machinae novae, (Nove naprave, 1595.)
Xivot nikoliko izabranih divvicz, (Rim, 1606.) ↓3
De Slovvinis seu Sarmatis, u: Xivot nikoliko izabranih divvicz, (Rim, 1606.)
Logica suis ipsius instrumentis formata et recognita, (Logika oblikovana samim svojim dokazima, 1608.), (pod pseudonimom Justus Verax Sicenus)
Ethica christiana, (Kršćanska etika, 1610.), (pod pseudonimom Justus Verax Sicenus)
Logica nova suis ipsius instrumentis formata et recognita. Ethica christiana, (Venecija, 1616.) (djelomično dopunjeno i prerađeno izdanje knjiga: Logica suis ipsius instrumentis formata i Ethica christiana)
Machinae novae Fausti Verantii Siceni cum declaratione Latina, Italica, Hispanica, Gallica et Germanica, pretisak, Novi Liber-Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić", Zagreb-Šibenik, 1993.
Život nikoliko izabranih divic, Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić", Šibenik, 1995.
Sentimentalni odgoj, preveli Bratislav Lučin, Darko Novaković, Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić", Šibenik, 1995. (suautor Antun Vrančić)
Illyrica historia: fragmenta ex variis historicis, cum Latinis, tum Graecis, hinc inde collecta a Fausto Verancio Siceno, episcopo Chanadiensi, rukopis (NSK, sign. R-5721)
== Spomen ==
U okviru Memorijalnog centra Faust Vrančić na otoku Prviću u njegovu čast održava se godišnja manifestacija Kreativni dani Fausta Vrančića.
Povodom obilježavanja 400. obljetnice smrti Fausta Vrančića Grad Šibenik je u siječnju 2017. godine postavio spomen-ploču na njegovu rodnu kuću u Šibeniku, u ulici fra Nikole Tavelića 13, zahvaljujući izvornim znanstvenim istraživanjima arhivskog gradiva iz Državnog arhiva u Zadru koja je provela Iva Kurelac (arhivski dokument: bračni ugovor Dinka Zavorovića i Faustove sestre Klare Vrančić sastavljen 1. srpnja 1582. godine).
Povodom obilježavanja 400. obljetnice smrti Fausta Vrančića u Državnom arhivu u Rijeci postavljena je izložba arhivskih dokumenata "Pogled u oporuku Fausta Vrančića: Uz 400. obljetnicu smrti", autorica izložbe: Iva Kurelac, (travanj 2017.), Državni arhiv u Rijeci.
=== Ustanove, škole i ostalo imenovano po Faustu Vrančiću ===
Astronomsko društvo Faust Vrančić
BS-73 Faust Vrančić – ratni brod Hrvatske ratne mornarice
ulice u hrv. gradovima
"Srednja strojarska škola Fausta Vrančića" u Mostaru
Osnovna škola Fausta Vrančića u Šibeniku
Srednja Škola Fausta Vrančića u Zagrebu-STŠ Faust Vrančić
Memorijalni centar Faust Vrančić u Prvić Luci na otoku Prviću
Medalja Faust Vrančić – dodjeljuje Hrvatski zrakoplovni savez. Na 94. Generalnoj Skupštini Svjetske zrakoplovne federacije, koja je održana 17. do 21. listopada 2001. godine u Montreauxu u Švicarskoj, usvojena je odluka o dodijeli te nagrade HZS-a, "Faust Vrančić Medal", koja je u rangu s FAI Silver Medal, a dodjeljuje se na nivou svijeta za najbolje tehničke inovacije u padobranstvu. Svjetska padobranska komisija – IPC je po prvi puta dodijelila medalju na 95. Generalnoj konferenciji Svjetske zrakoplovne federacije koja je održana u Dubrovniku od 7. do 13. listopada 2002. godine.
== Bilješke ==
↑1 Prema podacima koje donosi Enciclopedia Italiana iz 1937. godine, prvo izdanje Machinae novae objavljeno je 1595., a drugo 1605. godine. Fr. Sovarguan Brancca smatra također da je prvo izdanje objavljeno 1595. godine, dakle iste godine kao i Dikcionar, a za drugo izdanje on daje godine 1615. ili 1616.
↑2 Vrančić je, prema tvrdnji engleskog biskupa Johna Wilkinsa, jednog od prvih tajnika Royal Society u Londonu, u knjizi Mathematical magic or the wonders that may be perfomed Mechanicall Geometry iz 1648., iskušao svoj padobran skačući sa zvonika neke venecijanske crkve. Ovu tvrdnju zacijelo bi trebalo uzeti s krajnjom rezervom da i iz drugih krajeva gdje je Vrančić boravio ne stižu slične vijesti: za održavanja manifestacije “Faust Vrančić, naš suvremenik” u Vesprimu (Veszprém), gradu u kojem je Faust od 1579. dvije godine bio zapovjednik tvrđave, mađarski domaćini potvrdili su da se i tamo sve do naših dana održala legenda o Faustovim skokovima; ova legenda održala se, prema svjedočenju šibenskog biskupa Srećka Badurine, i u Bratislavi.
↑3 Djelo o 12 ranokršćanskih mučenica, Vrančić ga je posvetio benediktinkama samostana svetog Spasa u Šibeniku.
== Literatura ==
Iva Kurelac, Dinko Zavorović: šibenski humanist i povjesničar, Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić", Šibenik, 2008., str. 18-24.
Gojko Nikolić, Život i izumi Fausta Vrančića, Akademija tehničkih znanosti Hrvatske – Pučko otvoreno učilište, Zagreb, 2015. (i 2016.)
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Memorijalni centar Faust Vrančić
Virtualni muzej Faust Vrančić
Faust Vrančić Hrvatska tehnička enciklopedija
Borić, Marijana. Faust Vrančić i njegov doprinos razvoju tehničke misli // Poučak: časopis za metodiku i nastavu matematike, sv. 16, br. 61, 2015., str. 5-13., (Hrčak)
Tumačenje strojeva koje smo izumili / preveo Vladimir Muljević. (Machinae novae Fausti Verantii Siceni cum declaratione Latina, Italica, Hispanica, Gallica et Germanica. Pretisak. Zagreb : Novi Liber ; Šibenik : Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić", 1993.)  Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. rujna 2017. (Wayback Machine), nsk.hr
Iva Kurelac, Dinko Zavorović, Faust Vrančić i Toma Suričević u svjetlu epistolarne razmjene // Colloquia Maruliana: Književna komunikacija u hrvatskom humanizmu i renesansi, Književni krug Split, sv. XVII., Split 2008., str. 73-90., (Hrčak)
Iva Kurelac, Oporuka Fausta Vrančića iz ostavštine plemićke obitelji Draganić-Vrančić u Državnom arhivu u Rijeci // Croatica Christiana Periodica: časopis instituta za crkvenu povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, god. 37, br. 71, Zagreb 2013., str. 41-67., (Hrčak)
Iva Kurelac, Nove spoznaje o životu i djelu Fausta Vrančića Šibenčanina Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. listopada 2021. (Wayback Machine) // Juraj: bilten Društva za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac, Šibenik 2015., str. 36-45.

VRANČIĆ, Faust (Verantius, Veranzio, Verancsics, Vrancsich, Wranzius, Wranczi; Faustus, Fausto), leksikograf, izumitelj i polihistor (Šibenik, 1. I. 1551 — Venecija, 20. I. 1617). Sin pjesnika i diplomata Mihovila i Katarine rođ. Dobrojević. Osnovnu klasičnu izobrazbu stekao u Šibeniku, vjerojatno u općinskoga učitelja kanonika B. Zborovčića. Oko 1561. otišao u Požun stricu Antunu, pod čijim je okriljem nastavio školovanje i karijeru. U Padovi 1568–72. studirao pravo i filozofiju; školovao se također u Veneciji, Beču, Rimu i Trnavi. Kao student pokazivao je zanimanje za prirodne znanosti, proučavao djela R. Bacona i G. Galileija, s Nicasiusom Ellebodiusom 1571. Aristotela, a napisao je i nekoliko latinskih prigodnih pjesama (sačuvane u zborniku Varia Dalmatica, Znanstvena knjižica u Zadru, ms. 617, hrv. prijevod u: D. Novaković, 1995). U skladu s protuturskim angažmanom hrvatskih humanista, kao poticaj kršćanskim vladarima napisao je 1572. Oratio … ad principes Christianos, ut expeditionem Turcicam suscipiant (fragment u NSK u Zagrebu, R 5717). Nakon stričeve smrti 1573. sastavio je njegov životopis (Vita Antonii Werantii archiepiscopi Strigoniensis et cardinalis ac per Hungariam locumtenentis, objavio M. J. Kovačić Šenkvički u: Scriptores rerum Hungaricarum minores, 2. Budim 1798, hrv. prijevod u: Novaković i V. Vratović, 1979) te 1575. prešao u Rim, postavši članom hrvatske Bratovštine sv. Jeronima. Imenovan 1579. upraviteljem biskupskih imanja i zapovjednikom utvrde Veszprém, gdje je razmatrao tehnička rješenja za opskrbu i prijevoz dobara, a 1581. tajnikom cara i kralja Rudolfa II. Habsburgovca. Kontaktirajući s umjetnicima i znanstvenicima s hradčanskoga dvora (T. Brahe, J. Kepler, J. Strada i dr.), ostvario je prve doticaje s tehničkim znanostima, što će mu umnogome odrediti buduću djelatnost. U pratnji je Rudolfa II. na saboru u Augsburgu 1582. Unatoč jačanju reformacije i protudvorskoga pokreta, ostao je vjeran Rimu i Habsburgovcima, zbog čega mu je kralj 1587. dodijelio posjede u Petrovu Polju, Muću i Žrnovnici. Nakon smrti supruge Marije Zar 1594. napustio je državnu službu i boravio u Šibeniku i Veneciji. Ondje je 1595. objavio – vjerojatno još za boravka u Pragu započeo – kapitalno leksikografsko djelo, Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae & Ungaricae, prvi veliki samostalno tiskani rječnik hrvatskoga jezika i prvi veći mađarskoga. Na njegovu početku posveta je prijatelju, isusovcu A. Carrillu, te predgovor i pjesma Hieronymusa Arconatusa. U polaznom stupcu abecedno je navedeno oko 5000 latinskih riječi iz svakidašnje uporabe, a semantički ih prate analogno razvrstani leksemi iz ostalih jezika. Rječnik sadržava bogat onodobni hrvatski leksik (približno 5800 riječi), ponajviše čakavski (zač, jazik, Vazam), ali i štokavski, kajkavski (sičen, škoditi) i crkvenoslavenski (sobstvo), što ga čini jednim od najranijih prinosa standardizaciji hrvatskoga jezika. Imenice su navedene u nominativu, glagoli u infinitivu. Uvršteni su mnogobrojni matematički, fizikalni i medicinski pojmovi iz pučkoga govora (partitio – diljenje, focus – ognjišće, angina – garlovicza). Izborom koji ujedinjuje sjeverozapadnu i jugoistočnu grafiju te samostalnim prinosom č = cs u njem je pojednostavnjeno pisanje hrvatskih glasova (c = cz, ć = ch, đ = dy, lj = ly, nj = ny, š = s, ž = x), a pravopis je morfonološko-fonološki. U dodatku su popis hrvatskih riječi (vocabula Dalmatica) u mađarskome (kovach, tabor, varos), prvi sustavniji pokušaj etimološkoga razmatranja rječničkoga blaga, te tekstovi Deset Božjih zapovijedi, Vjerovanja apostolskoga, Očenaša i Zdravomarije na latinskom, talijanskom, njemačkom, hrvatskom i mađarskom. Osobit prinos ugledu hrvatskoga jezika i leksikografije rječnik daje uvrštenjem dalmatinskoga, odn. hrvatskoga, među »pet najizvrsnijih europskih jezika«. Odlikuje se uporabljivošću, dobrim izborom riječi, odabirom pravoga ekvivalenta u pojedinom jeziku te pokazuje stvarnu povezanost vokabulara na području hrvatskih zemalja. Ostvarivši sasvim novo djelo, Vrančić je utro put hrvatskim i europskim leksikografima, osobito H. Megiseru, B. Kašiću, J. Mikalji, J. Habdeliću i I. Belostencu. Benediktinac P. Loderecker rječniku je dodao češki i poljski stupac te u Pragu 1605. objavio proširenu, sedmojezičnu inačicu s Vrančićevim hrvatskim predgovorom. God. 1598. Vrančić se vratio u službu Rudolfa II, koji ga je imenovao čanadskim biskupom. Pretpostavlja se da je te godine počeo sastavljati kompilaciju fragmenata povijesnih djela, bez kritičke interpretacije i komentara, antičkih, srednjovjekovnih i renesansnih autora na latinskom i grčkom o antičkom Iliriku Illyrica historia, fragmenta ex variis historicis, cum Latinis, tum Graecis (NSK u Zagrebu, R 5721), čime je iskazao i historiografske interese. Zbirka svjedoči o visokoj razini poznavanja antičke literature, a nastala je pod utjecajem postavka o ilirskom podrijetlu Slavena, svojstvenih hrvatskoj renesansnoj historiografiji; vjerojatno je bila nacrt za nesačuvan Vrančićev rukopis La historia di Dalmazia. U literaturi se spominje i njegovo rukopisno djelo Regulae cancellariae Regni Hungariae. Vrančić je posvećen za biskupa 1600. te je kao kraljevski tajnik Rudolfa II. prihvatio diplomatsku misiju u Transilvaniji i Ugarskoj. God. 1605. napustio je politiku i praški dvor, čemu je pridonijelo i narušeno duševno zdravlje Rudolfa II, te u ožujku 1606. ishodio dopuštenje pape Pavla V. da postane redovnikom. Papi je pak u svibnju predao memorandum Dello stato presente ecclesiastico et politico in Ungaria, nudeći prijedloge za vjersku obnovu temeljenu na mirnoj protureformaciji (Il modo de restaurare la religione in Ungaria, objavio L. Tóth). God. 1608. odrekao se biskupske časti te u Zagarolu kraj Rima stupio u novicijat barnabita pod redovničkim imenom Bazilije. Papinom odlukom otpušten je iz reda 1609, nakon čega je pristupio neformalnoj redovničkoj zajednici J. B. Vivesa u Rimu i ondje boravio do 1615. Predan posttridentskoj obnovi, na hrvatskom je napisao zbirku svetačkih pripovijedaka s elementima pustolovnoga romana Život nikoliko izabranih divic (1606), nastalu po uzoru na hagiografska djela J. de Voraginea i D. Cavalce, posvećenu opatici i redovnicama benediktinskoga samostana Sv. Spasa u Šibeniku. Rijedak primjer beletrističke proze u onodobnoj hrvatskoj književnosti, djelo je prožeto ranonovovjekovnim poimanjem žene kao snažne osobnosti te namijenjeno čitateljicama. U dodatku su molitve na hrvatskom, Krunica pričistoj Djevici Mariji Bogorodici T. Budislavića i Vrančićev prepjev molitve Marija, zdrava bud, te kraće rasprave na latinskom – o izgovoru De ratione legendi i historiografska De Slovvinis seu Sarmatis. U drugoj, kritički se odnoseći prema sarmatskoj humanističkoj historiografiji o podrijetlu i doseljenju Slavena temeljenoj na legendi o Čehu, Lehu i Rusu (M. Kromer, M. Miechowita) te prema jeronimskoj teoriji o podrijetlu slavenskih jezika, pisma i prijevoda Biblije, pobija skitsko podrijetlo Sarmata i drži ih Slavenima, pri čem zajedničko podrijetlo slavenskih naroda argumentira etimološkim načelima. Iste historiografske teze i odlomke donosi i posvećena mu prva povijest Dalmacije (De rebus Dalmaticis libri octo, 1602) D. Zavorovića, kojega je Vrančić kao mecena i šurjak savjetovao pri pisanju, o čem svjedoče njegove bilješke na marginama prijepisa toga rukopisa u Znanstvenoj knjižnici u Zadru (ms. 616). Vodio je mnogobrojne teološke i filozofske polemike, od kojih su najviše odjeka imale one s T. Campanellom, a dopisivao se i s M. A. de Dominisom. Zbog stajališta protivnih renesansnomu skolastičkomu aristotelizmu poseže za pseudonimom Yustus Verax Sicenus, pod kojim objavljuje filozofske oglede – o logici (Logica suis ipsius instrumentis formata, 1608) i kršćanskoj etici (Ethica Christiana, 1610). Ponešto izmijenivši i proširivši spis o logici, oba je djela tiskao ponovo, pod vlastitim imenom (Logica nova, 1616). Baveći se formalnom logikom i metafizikom, Aristotelovu peripatetičkomu nauku i renesansnoj retoričkoj logici suprotstavlja empirijsko istraživanje, izdvaja logiku od drugih disciplina i odbacuje mogućnost metafizike kao znanosti. Od kraja XVI. st. radio je i na priređivanju crteža te opisa vlastitih i preinaka tuđih izuma za tisak. Svoje najpoznatije djelo s područja tehnike, Machinae novae, objavio je na talijanskom i latinskom u Firenci, vjerojatno 1595. Oko 1609. u Rimu upoznaje G. A. Mazentu, priređivača zbirke crteža Leonarda da Vincija, s čijim izumima tad dolazi u doticaj te se intenzivno posvećuje proučavanju konstrukcija strojeva, tehničkih i arhitektonskih problema. Nakon što je ishodio povlastice i prava na tiskanje (molba francuskomu kralju Luju XIII. 1614, privilegij toskanskoga vojvode Cosima II. Medicija 1615), u Veneciji je oko 1615. objavio drugo izdanje djela, s dodatkom opisa na španjolskom, francuskom i njemačkom. Oba izdanja sadržavaju 49 velikih bakroreza nepoznatoga autora s prikazima 56 različitih konstrukcija, među njima i šibenske katedrale, koju Vrančić zove »uresom svoje domovine«, a razlikuju se samo po naslovnicama i broju jezika. Unatoč malomu broju tada znanih fizikalnih načela, pregledni i precizni crteži izrađeni u perspektivi prikazuju uglavnom eksperimentalno utemeljena, izvediva izvorna tehnička rješenja ili preinake tuđih izuma, namijenjena ponajviše poboljšanju kvalitete svakidašnjega života te boljoj uporabi pogonske energije vode i vjetra. Takvim se pristupom približio novoj fizici, udaljenoj od aristotelizma. U djelu je objavio konstrukcije mostova, mlinova, satova, preša, pila, strojeva za mlaćenje žita, stroja za čišćenje morskoga dna, bakrotiskarskoga stroja, plovila, zaprežnih kola i sl. (poput vlastitih rješenja za regulaciju toka Tibera ili izgradnju zdenaca u Veneciji), navevši autorstvo pojedinoga izuma. Na kraju djela donosi popis konstrukcija koje drži izvorno svojima (61). Najveća su mu postignuća na području mostogradnje. Oslanjajući se na tradiciju rimske arhitekture, razvija vlastita rješenja za drvene, kamene i metalne mostove. Jedna od najvrjednijih konstrukcija, pons aereus (most od zvonovine), tada neizvediva, planirana u bronci, preteča je lučnih željeznih mostova. Pons ferreus (željezni most) ovješen je lancima o dva tornja te je prvi takav dokumentirani most u povijesti zapadne tehnike. Pons unius funis (most s jednim užetom) za prelazak rijeke predviđa nosivo uže koje se može dotezati, ovješeno korito i ručno uže kao pogon, što ga čini svojevrsnom žičarom. Stabilnost konstrukcija postizao je među ostalim primjenom trokutastih oblika. Vrijedne su mu zamisli i na području primjene elastičnosti materijala (drvena elastična motka za povlačenje ručne pile), a njegova čelična pera u konstrukciji currus pensilis (viseća kola) prepoznaju se u današnjoj lisnatoj opruzi. Rješenja za prijenos i povlačenje glomaznih tereta pokazuju da je imao jasnu predodžbu o paralelogramu sila, a poznavao je i ulogu zamašnjaka u radu pogonskih strojeva poput ručnoga mlina, kolu kojega dodaje utege. Promišljao je i o drugim strojevima pokretanima ljudskom energijom: molae cum rota calcatoria (mlin s nagaznim kolom) jedna je od pojednostavnjenih i čovjeku prilagođenih konstrukcija koju je držao vlastitim pronalaskom. Rješenja je nalazio i u životinjskom pogonu (molae asinariae – magareći mlin), konstruirao strojeve s novim načinima rezanja, mlaćenja i vršenja žita. Jedna od njegovih najpoznatijih konstrukcija, homo volans (leteći čovjek), s prikazom principa djelovanja četverokutnoga padobrana s drvenim okvirom, objavljena oko dva stoljeća prije otkrića teorije strujanja zraka i zakona hidraulike, Vrančića je svrstala u pionire padobranstva. Netočni su navodi da je J. Wilkins (Mathematical Magick or The Wonders That May Be Performed by Mechanical Geometry, 1648) opisao njegov padobran i spuštanje njime s tornja crkve sv. Marka u Veneciji (u dostupnim izvorima nema dokaza da je skokom isprobao svoj padobran). U nedostatku adekvatna matematičkoga i fizikalnoga aparata Vrančić je strojeve tumačio fenomenološki i praktično, no i tako je mnogim svojim rješenjima ispravno anticipirao suvremene naprave i konstrukcije – u čem je veličina njegovih izuma i njihovo značenje. Osim što je tehničkim prinosima bio umnogome ispred svojega doba, empirijskim je pristupom strojnim i građevinskim konstrukcijama znanost stavio u službu čovjeka. Posljednje godine života proveo je u Rimu. U pratnji štićenika, šibenskoga kanonika I. T. Mrnavića, zaputio se 1615. u Dalmaciju; putem se zadržao u Veneciji, gdje je i umro. Imovinu je oporukom (12. VI. 1615) – u kojoj rodni grad naziva Res publica Sibenicensis, posvjedočivši koliko mu je u doba turskih prodora i mletačkoga suvereniteta bitno isticanje teritorijalne i političke autonomije dalmatinskih komuna – ostavio kćeri, majci, bratu Kazimiru te šibenskoj komuni i svećenstvu. Kodicilom je (15. I. 1617) odredio da se u grob polože neke njegove knjige i rukopisi, među kojima Machinae novae, rječnik i prijevod djela Život nikoliko izabranih divic. Govor na pogrebu u šibenskoj katedrali održao je Mrnavić (1617; pretisak s hrv. prijevodom Govor na pogrebu Fausta Vrančića. Šibenik 1993). Pokopan je u crkvi sv. Marije u Prvić Luci. Oko 1900. neki su predmeti iz groba preneseni u Budimpeštu, a rukopisi i knjige nestali su. Vrančićev svestran rad te inventivna tehnička i leksikografska postignuća izniman su prinos hrvatskoj i europskoj znanosti i kulturi renesanse i novovjekovlja. Živeći izvan domovine, bio je duboko svjestan teških političkih okolnosti i razjedinjenosti hrvatskih zemalja, pa mu je stvaralaštvo obilježeno protuturskim i prokršćanskim opredjeljenjem te osobitom brigom za hrvatski jezik, a političkom i vjerskom djelatnošću svrstao se među istaknute osobe habsburškoga dvora i protureformacije. Dio njegove korespondencije s ocem i stricem objavljen je (A. Vrančić, Összes munkái, 8. Pešta 1868) i preveden na hrvatski (Novaković, 1995). Portret mu se (1605), rad nepoznatoga autora, čuva u obiteljskom ljetnikovcu u Prvić Šepurinama (portret u biskupskoj palači u Temišvaru ne drži se autentičnim prikazom). Medaljon s njegovim likom, u rektorskom lancu Sveučilišta u Zagrebu od 1969, te poprsje, postavljeno ispred Tehničkoga muzeja u Zagrebu 1993, izradio je K. Angeli Radovani, srebrnu i zlatnu medalju D. Mataušić 2002. Poštanske marke njemu u čast izdale su Mađarska (1967) i Hrvatska (1994, 2017 – serija Znameniti Hrvati). Dokumentarne filmove snimili su N. Obrenović i H. Šajbinger (2010, četverodijelni serijal Faust Vrančić. San o strojevima) te R. Knjaz (2016, serijal Hrvatski velikani). Za postignuća u tehničkoj kulturi u RH od 1992. dodjeljuje se Državna nagrada tehničke kulture »Faust Vrančić«. Njegovo ime nose i Astronomsko društvo u Šibeniku, ratni brod HRM te u Prvić Luci 2012. otvoren Memorijalni centar (na Prviću se godišnje održavaju Kreativni dani Fausta Vrančića). Posvećene su mu mnogobrojne manifestacije 2015–17, skupovi (Centar »Faust Vrančić«, Akademija tehničkih znanosti Hrvatske, Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima, Hrvatsko-češko i Češko-hrvatsko društvo) i izložbe (Tehnički muzej »Nikola Tesla«, DA u Rijeci, NSK u Zagrebu, HAZU, Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić« Šibenik); virtualne izložbe postavile su NSK u Zagrebu (https://virtualna.nsk.hr/vrancic/) i šibenska knjižnica (https://faust.knjiznica-sibenik.hr/). DJELA: Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae & Ungaricae. Venetiis, apud Nicolaum Morettum, 1595 (pretisci Posonii 1834; Zagreb 1971; Most, 1990, str 99–234; Zagreb 1992). — Machinae novae. Firenze (1595); Venetiis (s. a.)² Machinae novae … cum declaratione Latina, Italica, Hispanica, Gallica et Germanica (pretisci München 1965, Milano 1968, Dortmund 1982, Budapest 1985, Zagreb—Šibenik 1993). — Xivvot nikoliko izabraniih divviicz. Romae, apud Aloisium Zannettum, 1606 (pretisak Šibenik 1995). — Logica suis ipsius instrumentis formata (pseud. Yustus Verax Sicenus). Venetiis, apud Ioannem de Albertis, 1608. — Ethica Christiana (pseud. Yustus Verax Sicenus). Romae, apud Io. Baptistam Roblectum, 1610. — Logica nova suis ipsius instrumentis formata et recognita. Ethica Christiana. Venetiis, apud Ambrosium & Bartholomęum Dei, 1616 (hrv. prijevod s lat. izvornikom Nova logika. Šibenik—Zagreb 2018).

Vrančić, Faust, hrvatski polihistor, leksikograf i izumitelj (Šibenik, 1. I. 1551 – Venecija, 20. I. 1617). Podrijetlom je iz ugledne šibenske obitelji, koja se spominje već u XIV. st. Na njegov je život osobito utjecao stric A. Vrančić, koji ga je uzeo k sebi u Ugarsku na odgoj i školovanje, a potom (1568–69) ga poslao na studij u Padovu i Veneciju. Ondje je Vrančić pokazao iznimno zanimanje za filozofiju, fiziku i matematiku. Nakon studija, vratio se u Šibenik 1571., ali je ubrzo ponovno otišao stricu u Ugarsku, gdje se bavio znanstvenim radom. Za upravitelja biskupskih dobara u Veszprému u Ugarskoj postavljen je 1579., a 1581. bio je imenovan tajnikom rimsko-njemačkog cara i hrvatsko-ugarskoga kralja Rudolfa II., koji je na dvoru na Hradčanima u Pragu okupio mnoge ugledne europske umjetnike, znanstvenike i graditelje onoga doba (T. de Brahe, J. Kepler, Jacopo de Strada i dr.). U tom se okruženju Vrančić kretao sve do 1594., kada je napustio Hradčane. U sljedećem razdoblju boravio je u Šibeniku i Italiji, a bio je imenovan i naslovnim čanadskim biskupom; pošto mu je rano umrla supruga, zaredio se 1600., te je postao kraljevskim tajnikom za Ugarsku i Transilvaniju. Nezadovoljan drž. službom napustio je kraljevski dvor 1605., te je ušao u Kongregaciju sv. Pavla u Rimu, u red barnabita. Odrekavši se 1608. biskupske časti, nastavio je borbu protiv reformacije. U Rimu je radio i na svojoj novoj knjizi o strojevima, za što je 1614. dobio povlasticu od francuskog kralja Luja XIII., a 1615. od toskanskoga vojvode Cosima II. de’ Medici. Te je godine u Rimu teško obolio, te je na putu prema domovini preminuo u Veneciji; pokopan je u crkvi sv. Marije od Milosti u Prvić Luci na otoku Prviću.Vrančić se tijekom studija, mnogih putovanja, a osobito za boravka na Hradčanima u Pragu kretao u krugu znamenitih znanstvenika, a i sam je istraživao mnoga područja. Rezultate svojega rada objavio je u nekoliko knjiga, te ostavio u nekoliko rukopisa, gotovo sve na latinskom jeziku. Napisao je i knjižicu na hrvatskom jeziku Život nikoliko izabranih divic (1606), o dvanaest ranokršćanskih mučenica, a posvetio ju je opatici i sestrama benediktinkama samostana sv. Spasa u Šibeniku. Pod pseudonimom Justus Verax Sicenus objavio je knjige Logika oblikovana samim svojim dokazima (Logica suis ipsius instrumentis formata, 1608) te Kršćanska etika (Ethica christiana, 1610); oba je djela pod pravim imenom objavio za kratkoga boravka u Veneciji 1616. U rukopisu su ostala djela O Slavenima ili Sarmatima (De Slavinis seu Sarmatis), objavljeno tek 1985. na mađarskom jeziku, te Pravila kancelarije kraljevine Ugarske (Regulae cancellariae regni Hungariae). No glavna su mu djela Dictionarium i Novi strojevi (Machinae novae), s kojima je već za života stekao svjetsku slavu.Živeći izvan domovine Vrančić se služio mnogim jezicima, što je u doba boravka na kraljevskom dvoru u Pragu iskoristio i napisao, za tadašnje poimanje neobičan, višejezični rječnik. Nazvao ga je Rječnik pet najodličnijih europskih jezika, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i ugarskoga (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae). Rječnik je tiskan u Veneciji 1595. iako je vjerojatno sastavljan desetak god. prije, a samo je uređen neposredno prije tiskanja. Djelo je pisano leksikografski ispravno, imenice su u nominativu, a glagoli u infinitivu (što ni u kasnijim hrvatskim rječnicima nije dosljedno provedeno). Sadrži 5411 abecedno poredanih latinskih riječi, uglavnom onih za svakidašnju uporabu, uz koje su u stupcima riječi ostalih jezika. Vrančićev stupac hrvatskih riječi prvi je hrvatski rječnik uopće, što je, zajedno s uvrštavanjem hrvatskoga među »pet najodličnijih europskih jezika«, neizmjerno važan događaj za razvoj hrvatskog jezika. Rječnik sadrži oko 3800 hrvatskih riječi, u dodatku Deset Božjih zapovijedi, Vjerovanje, Očenaš i Zdravomariju te popis slavenizama u mađarskom jeziku, što se može smatrati zametkom etimološkoga rječnika. Većina je leksika čakavska, ali ima i štokavskoga, poneka kajkavska riječ (oblok, sičen, traven), pa i crkvenoslavenska (sobstvo). Dictionarium je uz dodatak češkoga i poljskoga stupca izdao praški benediktinac Peter Loderecker u Pragu 1605. s Vrančićevim predgovorom. U Hrvatskoj su objavljena dva pretiska prvoga izdanja, 1971. s pogovorom Lj. Jonkea, i 1992. s hrvatsko-latinskim rječnikom i pogovorom V. Putanca.Potkraj XVI. st. Vrančić je pripremio knjigu s crtežima svojih ili prerađenih tuđih izuma, te njihovim opisima. Ta je knjiga tiskana u dvije inačice (vjerojatno izdanja), koje se razlikuju uglavnom po naslovnicama i broju jezika kojima su strojevi opisani: Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina (Machinae novae Fausti Verantii Siceni), bez mjesta i god. izdanja, s opisima strojeva na latinskom i talijanskom jeziku (procjenjuje se da je izdana u Firenci 1595), i Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina, opisani latinskim, talijanskim, španjolskim, francuskim i njemačkim (Machinae novae Fausti Verantii Siceni cum declaratione Latina Italica Hispanica Gallica et Germanica). Ni na tom izdanju nema godine, a pretpostavlja se da je to 1615. ili 1616. Knjiga sadrži 49 bakropisa velikoga formata na kojima je 56 različitih konstrukcija. Crteži su lijepi i pregledni, rađeni u perspektivi. Tehnička rješenja obuhvaćaju uređenje riječnih tokova, mostove, satove, mnogobrojne mlinove, preše, strojeve za mlaćenje i čišćenje žitarica, zaprežna kola, organizaciju posla i dr. (ne i ratne strojeve), te su uglavnom namijenjeni olakšavanju ljudskoga rada primjenom rada teglećih životinja, te energije vodenih tokova ili vjetra. U njihovim opisima Vrančić navodi jesu li to izvorne zamisli, ili se zasnivaju na zamislima ili konstrukcijama drugih. Sve su konstrukcije fizički i tehnički izvedive, dane kao savjeti za praktičnu uporabu.Najpoznatiji je Vrančićev izum Leteći čovjek (Homo volans), konstrukcija padobrana za koji se pretpostavlja da je i iskušan skokom s nekoga tornja u Veneciji. U knjizi je detaljno prikazana Vrančićeva zamisao, tj. pravokutni drveni okvir na koji je razapeta tkanina, a o koji je ovješen padobranac, što u znatnoj mjeri nalikuje današnjim padobranima. Među drugim konstrukcijama najvažnije su mlin s pomičnim krovom (vjetrenjača s horizontalnim rotorom s lopaticama kakve imaju današnje turbine), magareći mlin (veliki kotač koji pokreću zaprežne životinje), kakav se do u XX. st. rabio u cijeloj Panoniji, mlin obješen o stijenu, s kotačem kakav ima suvremena Francisova turbina, mlin u morskom tjesnacu (iskorištavanje plime i oseke s akumulacijskim jezerom), kakav se i danas za pogon elektrane pokusno rabi na atlantskoj obali, most od zvonovine (bronce) prva je konstrukcija kovinskoga mosta kakav će u upotrebu ući tek 1773. u Engleskoj, željezni most konstrukcija je visećega (lančanoga) mosta kakav će biti sagrađen tek 1874. u Francuskoj, a most s jednim užetom prvi je poznati nacrt žičare. Pri vršidbi i čišćenju žitarica preporučena je organizacija i raspodjela rada. Na pogonskim kotačima nekih strojeva predvidio je Vrančić utege, što je preteča zamašnjaka. Predvidio je i plosnatu elastičnu oprugu (za pomicanje ručne pile i kao elastični ovjes zaprežnih kola), koja će ostati neizbježni sastavni dio vozila sve do željeznice i automobila. Po mnogim se konstrukcijama vidi kako je Vrančić u mnogome bio ispred svojega doba. Na kraju je djela popis Naše naprave ili strojevi, u kojem je naveo 61 konstrukciju za koju je smatrao da su izvorno njegove. Prvi pretisak Novih strojeva objavljen je u Münchenu 1965. Hrvatski pretisak s prvim prijevodom opisa strojeva na hrvatski jezik (V. Muljević) objavljen je u Zagrebu 1993.Vrančiću su tijekom stoljeća pridavali i druga podrijetla, pa su ga obilježavali kao Talijana, mađarskoga matematičara i sl. Njegove su izume pripisivali drugima, pa tako i njegov padobran Leonardu da Vinciju. Svoje stajalište o domovini sam Vrančić dao je u opisu šibenske katedrale u Novim strojevima: »...iznimno je lijepa i neobična oblika, pa sam je htio, kao ures svoje domovine, uvrstiti ovamo među svoja nova otkrića...«. Vrančić je 1. I. 1575. bio primljen u članstvo Hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu.U Hrvatskoj se Vrančić nakon dugih godina zaborava sve više istražuje i spominje. Godine 1969. medaljon s njegovim likom (rad K. Angeli-Radovanija) ugrađen je na rektorski lanac Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatski sabor je 1992. ustanovio Državnu nagradu tehničke kulture »Faust Vrančić«, 1993. postavljeno je njegovo poprsje (K. Angeli-Radovani) u Parku skulptura velikana hrvatskog prirodoslovlja i tehnike u Tehničkome muzeju Nikola Tesla u Zagrebu, u Šibeniku se održava godišnja kulturna manifestacija Dani Fausta Vrančića. Citiranje: Vrančić, Faust. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na književnika i znanstvenika Fausta Vrančića

(doslovno iz odluke: „se u spomen: na književnika i znanstvenika Fausta Vrančića i dobiva naziv“)

Wikipedia Wikidata