Ferdo Livadić

skladatelj i preporoditelj; 1799-1879

Ferdo Wiesner Livadić (Celje, 30. svibnja 1799. – Samobor, 8. siječnja 1879.) bio je prvi moderni hrvatski skladatelj, začetnik narodnog stila u hrvatskoj glazbi, te jedan od vođa ilirskoga pokreta, odnosno hrvatskog narodnog preporoda.
== Životopis ==
Rodio se 30. svibnja 1799. godine u Celju (danas Republika Slovenija) kao Ferdinand Wiesner. Otac mu je bio sudski pristav. Godine 1809. Ferdo je od tetke naslijedio imanje u Samoboru te se obitelj preselila na samoborsko imanje. U Samoboru je Livadić završio osnovnu školu, a u Zagrebu je pohađao Klasičnu gimnaziju koju je završio 1814. godine (pod imenom Franjo Viesner). Prvo glazbeno obrazovanje stekao je u samoborskoj školi, gdje mu je učitelj bio Josip Herović, osnivač samoborske puhačke glazbe (1807.). U Zagrebu je nastavio obrazovanje učeći pjevanje i violinu.
Godine 1815. otac ga šalje u Graz (Austrija) na studij prava. U isto je vrijeme Livadić je studirao i glazbu kod skladatelja Anselma Hüttenbrennera, prijatelja Beethovena i Schuberta. Uskoro je Livadić postao poznat u Grazu kao violinist, pijanist i skladatelj, pa ga je Štajersko glazbeno društvo proglasilo počasnim članom. Nakon što je diplomirao pravo 1822. godine, želio je otići u Beč i steći doktorat, te nastaviti svoje glazbeno obrazovanje. Ali, s navršene 24 godine, otac mu je, u skladu s tetkinom oporukom, predao imanje. Livadić se morao vratiti u Samobor i skrbiti za imanje. U Grazu se i oženio 24. veljače 1823. godine s Katarinom Presinger. Punih 56 godina proveo je Livadić u svome dvorcu i bio je domaćin svim istaknutim osobama i vođama Ilirskoga pokreta. Njegovi stalni gosti bili su, pored Gaja, Ljudevit Vukotinović (Livadić je uglazbio njegovu pjesmu Okićke vrane), Dragutin Rakovac, Petar Preradović, Stanko Vraz (koji se prilikom posjeta Samoboru zaljubio u lijepu Gajevu nećaku - Ljubicu Julijanu Cantilly i posvetio joj svoju knjigu pjesama Gjulabije), Vatroslav Lisinski (autor prve hrvatske opere Ljubav i zloba) i mnogi drugi. Livadića su posjećivali i mnogi strani umjetnici kao Willmers, Julius Epstein, Leopold Zellner, Grün, Stazić-Stöger, Zadrobilkov, Cecilija Frank, itd. Njegov gost bio je i slavni Franz Liszt za svoga posjeta Zagrebu 1846. godine.
=== Stvaralaštvo ===
Livadić je proučavao i skupljao narodno glazbeno blago i koristio ga u svojim skladbama. On je u svome domu jedne zimske večeri 1833. godine skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu Još Hrvatska ni propala na tekst svoga prijatelja i vođe Ilirskoga pokreta Ljudevita Gaja. Kako je Gaj sam pripovijedao, početkom 1833. godine vozio se navečer saonicama Livadiću u Samobor. Očaran ljepotom zimskog krajolika i seljačkom glazbom koja je dopirala iz obližnjeg sela, počeo je slagati stihove. Stigavši u Livadićev dom, pohitao je uz stube, zatražio papira i zapisao pjesmu. Livadić je sjeo za svoj glasovir i prema Gajevu pjevuckanju skladao glazbu u narodnom ritmu. Ta je pjesma ubrzo postala svojevrsnom himnom Ilirskoga pokreta. Prvi puta javno je izvedena u zagrebačkom kazalištu 7. veljače 1835. godine u međučinu izvedbe predstave Josefa Schweigerta "Die Magdalenen-Grotte bei Ogulin" (na njemačkom). Za zbor i orkestar popijevku je priredio dirigent Juraj Wisner von Morgenstern. Otpjevana na hrvatskom, pjesma je doživjela burne ovacije, ponovljena je deset puta i redovno je izvođena u kasnijim reprizama predstave. Ferdo Livadić je priredio skladbu za glas i klavir za prvi javni nastup šesnaestogodišnje grofice Sidonije Erdödy u ožujku 1835. godine. Ona je kasnije pjevala u mnogim izvedbama djela ilirskih skladatelja.
Ferdo Livadić je skladao glazbu više od 40 godina. Ostavio je brojčano velik opus od preko 250 skladbi; skladao je uglavnom komorna, klavirska i vokalna djela; stvarao je brzo, često za neku određenu prigodu.
oko 180 solo-pjesama (njem. Lieder): 125 hrvatskih popijevaka, 10-ak slovenskih, 45 njemačkih, 32 crkvene; odlikuje ih izražajna melodijska linija, često pod utjecajem njemačke glazbene tradicije, zatim jednostavna harmonijska pratnja klavira te naznake dramatičnosti.
za klavir solo: 40 koračnica za glasovir, 20 plesova i oko dvadeset raznih drugih skladbi
30-ak sakralnih kompozicija (mise, crkvene popijevke i orguljske skladbe)
komorne kompozicije: prema zapisu muzikologa i skladatelja Franje Ksavera Koch-Kuhača, Wiesner-Livadić u mladosti ih je komponirao mnogo, ali ih je još za školovanja u Grazu uništio, jer su ga stariji muzičari uvjerili u to da su mu kompozicije odviše moderne (unatoč neospornoj kvaliteti) i da ih glazbena kritika i publika ne će prihvatiti za njegova života.
Svojim je djelom otvorio put hrvatskoj nacionalnoj glazbi Vatroslava Lisinskog i Ivana Zajca. Livadić je također aktivno sudjelovao i u društvenom i političkom životu Samobora. U jednom je mandatu bio zamjenik (1838. – 1841.), a u dva je mandata bio samoborski gradonačelnik (1842. – 1845. i 1847. – 1850.). Tri je godine (1847. – 1850.) bio i ravnatelj samoborske škole. Umro je u svome domu 8. siječnja 1879. godine i pokopan je na samoborskom groblju. Na grobu i pred njegovom kućom (danas Samoborski muzej) nalazi se njegovo poprsje, rad kipara Ferde Ivanščaka. Godine 1902. postavljen je i reljef njemu u spomen na zgradi samoborskog magistrata, rad kipara Rudolfa Valdeca. Njegovim imenom danas se zove njegov dvorac, samoborsko tamburaško društvo i samoborska glazbena škola.
== Djela (izbor) ==
=== Vokalne skladbe ===
Messe in C (misa u C duru)
Missae croaticae pastorales (Hrvatska pastoralna misa) za glas i orgulje
Messe in Es-dur (misa u Es duru)
Vier Lieder, ciklus popijevaka (Br. 9 - 12 u popisu svih Livadićevih popijevaka)
Nähe des Geliebten, popijevka
Jellačić Ban Zapfenstreich
Alpenlied p.2, popijevka
Einmal und nie wieder Op.18
An das Klavier, popijevka
Der Sänger, popijevka
Der Bettelknabe, popijevka
Kamena dieva, popijevka-romanca
Okićke vrane, balada
Mio ti je kraj, popijevka
Ti si moja, popijevka
Udaljenoj ljubi, popijevka
Prelja, popijevka
Der Entfernten, popijevka
Kamena djeva, popijevka
=== Skladbe za glasovir ===
Sačuvano je 76 cjelovitih Livadićevih kompozicija te niz fragmenata minijatura i stavaka. Za glasovir je skladao niz koračnica, plesova (polke, četvorke, valceri, kola), a najpoznatiji je Nokturno u fis-molu iz 1822. koji spada među najranije primjere nokturna u glasovirskoj literaturi; popularnost su stekle i dvije karakterne minijature: Charakteristische Tonbilder: 1. Der Scherz i 2. Der Eigensinn (obrada Svetislava Stančića iz 1932. pod naslovom Dva scherza)
Notturno "Das Herz am Abend" (Srce uvečer) Op.3 (Livadić ga nije objavio, jer ga nije smatrao dovršenim. Pisan je u zanosu njegove ljubavi prema svojoj zaručnici u Grazu, no ta je veza propala, pa je ostatak Notturna, tako reći, naškraban bez inspiracije. Ostalo je nekoliko različitih rukopisa, od kojih je kasnije sastavljena današnja verzija.)
Andantino, za glasovir četveroručno
Ilirique Kolo
Tonskizze Op.18 (tiskano kod Rosalie Eger u Laibachu)
Charakteristische Tonbilder:
1. Der Scherz
2. Der Eigensinn
== Literatura ==
Andreis, Josip: Music in Croatia, Zagreb: Institute of musicology, 1982., str. 142-144.
Andreis: Josip: Povijest glazbe, sv. 4, Zagreb: SNL, 1989., str. 206-209.
Katalinić, Vjera: Ferdo Wiesner Livadić. Život i djelo, radovi s muzikološkog skupa održanog u Samoboru, Hrvatska, 8. studenog 1992.
Katalinić, Vjera (ur.): Ferdo Wiesner Livadić. Život i djelo, Zagreb: HMD, 2003.
Stipčević, Ennio: Hrvatska glazba: povijest hrvatske glazbe do 20. stoljeća, Zagreb: Školska knjiga, 1997., str. 170.
Županović, Lovro: Centuries of croatian music, sv. 2, Zagreb: Školska knjiga, 1989., str. 14-15, 27.
Županović, Lovro: Stoljeća hrvatske glazbe, Zagreb. Školska knjiga, 1980., str. 156-160.
== Izvori ==
Archive.org – Franjo Ksaver Kuhač: »Ilirski glazbenici: Prilozi za poviest hrvatskoga preporoda (1893)«
Popis muzikalija u zbirci dr. Ljudevita Gaja u Hrvatskom Državnom Arhivu u Zagrebu
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Glazbena škola "Ferdo Livadić"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. rujna 2013. (Wayback Machine) (životopis i stvaralaštvo Ferde Wiesnera Livadića)

LIVADIĆ, Ferdo (Wiesner, Wiesner Livadić; Franz Xaver Ferdinand), skladatelj (Celje, 30. V. 1799 — Samobor, 8. I. 1879). U Samoboru učio glazbu u J. Herovića, polazio gimnaziju u Zagrebu i 1816–17. licej u Grazu, gdje je potom apsolvirao studij prava. Od 1822, kad je preuzeo upravu nad obiteljskim imanjem, živio u Samoboru. Ondje vodio vlastiti odvjetnički ured te 1824–50. sudjelovao u političkom, kulturnom i gospodarskom životu; kao član gradskoga vijeća (izabran 1824) obnašao dužnost javnoga zastupnika (»fiškuš«), 1838–41. zamjenika sudca te 1842–50. sudca i gradskoga načelnika, neko vrijeme bio upravitelj škole i voditelj Narodne čitaonice. Kao pristaša hrvatskoga narodnoga preporoda, prezimenu je dodao pohrvaćeni oblik Livadić (potpisivao se i kao Livadić Samoborski). Njegov je dom bio jedno od žarišta preporodnih nastojanja i do 1870-ih ostao središtem društvenoga života. Kontaktirao je s mnogim istaknutim suvremenicima, među njima s Lj. Gajem, P. Preradovićem i F. K. Kuhačem. Za njegov je glazbeni razvoj bio presudan boravak u Grazu, gdje je pratio koncertni i kazališni život te kao violinist sudjelovao u priredbama Štajerskoga glazbenoga društva, član kojega je bio. Udžbenici u njegovoj ostavštini svjedoče da je tih godina produbljivao glazbeno znanje, no nema dokaza o sustavnoj pouci (prema Kuhaču, učio glazbu u A. Hüttenbrennera). U to doba okušao se i kao skladatelj, stvorivši neka od svojih najboljih djela. U njegovu su opusu 284 dovršene i sačuvane skladbe. Budući da je rijetko datirao djela, nije moguće uspostaviti pouzdanu kronologiju koja bi svjedočila o mijenama njegova izričaja i stila. Moglo bi se zaključiti da mu je stvaralački profil bio definiran već u samom početku: djela nastala u Grazu, u ozračju klasične tradicije i ranoga romantizma, svjedoče o nadarenosti skladatelja koji je prepoznao svoje mogućnosti i granice posvećujući se solo-popijevci i instrumentalnoj minijaturi. Poslije se opaža tek idejni pomak: za preporodnoga pokreta često piše budnice i koračnice, a izborom stihova na hrvatskom jeziku za svoje popijevke jasno iskazuje rodoljublje; njegova najpoznatija budnica, Još Hrvatska ni propala, na Gajev tekst iz 1833, prvi je put tiskana u Kuhačevoj zbirci Južno-slovjenske narodne popievke, 4 (Zagreb 1881), potom u više zbirka i pjesmarica, a u 1990-ima snimljena je na desetak kaseta i LP ploča s hrvatskim domoljubnim pjesmama. Osim toga, njegovo je stvaralaštvo umnogome bilo usmjereno potrebama okoline te je skladao plesove, salonske komade, šaljive napjeve i zborove za različite prigode. Skladao je do kraja života, no zaokupljen imanjem i društvenim obvezama nije se umjetnički razvijao te se postupno produbio jaz između onodobne europske glazbe i njegova stvaralaštva. O tom 1863. sâm piše Preradoviću: »Da si mužikalnih idea zadobavim, preigrao sam marlivo skorom sva dela Beethovena, Bacha, Mozarta i Hajdena, no do kakve doveršenosti dojti meni moguće nije bilo, poradi teranja vekšeg gospodarstva, koje na jedinu moju osobu napartjeno bilo…« (Vienac, 1891, 19). Na području glasovirske glazbe Livadićevo je zanimanje ponajprije posvećeno malim oblicima: plesovima (kolo Ilirique; polke, mazurke, poloneze), koračnicama i »karakternim komadima« (Charakterstück), a jedino veće glasovirsko djelo, Ouverture (1820), možda je neostvarena zamisao nekoga orkestralnoga rada. Žanr su »karakternoga komada« minijature Zwei charakteristische Tonbilder s naslovima Der Scherz i Der Eigensinn, skladane vjerojatno za studija u Grazu (tiskano 1932. kao Dva scherza). Svaka od njih počiva na jednoj karakterističnoj ideji koja sadržava ritmičke i harmonijske klice daljnjega razvoja; posebno je poticajan sinkopirani ritam prvoga komada jer omogućuje pomicanje težišta i duhovitu igru s osnovnim motivom. Tomu žanru pripadaju i minijature Scherze über Romeos und Julias Leiden, Schwermuth mit Leichtsinn gepaart te Die Seeligkeit der Liebenden. Tipičan romantički lirski glasovirski komad njegova je poetska minijatura Notturno, nastala u Grazu 1820. i sačuvana u dvjema inačicama (druga, nedovršena, nosi naslov Das Herz am Abend i oznaku Notturno u podnaslovu). Taj je Notturno poveznica između nokturnâ irskoga skladatelja J. Fielda, skladanih počev od 1814, i onih F. Chopina, čiji prvi nokturno (u e-molu, objavljen kao op. 72 br. 1) datira iz 1827. Nije vjerojatno da je L. poznavao Fieldove nokturne, ali je moguće da su obojica slijedili isti uzor, melodiku ranoromantičkoga talijanskoga belkanta (pretočenu u instrumentalni medij) koja se razvija u širokim lukovima iznad jednakomjerne pratnje u trodijelnom metru; taj je glazbeni model isprobao i u nekim solo-popijevkama na njemačke tekstove, vjerojatno također nastalim u Grazu. Kao izravna predstudija za Notturno može se prepoznati »tonska skica« Einmal und nie wieder (koja, poput jedne od verzija Notturna, nosi oznaku interpretacije Lamentevole appassionato), a postoje i podudarnosti između njegova Notturna i skladbe Grazer Phantasie D 605A F. Schuberta iz 1818. U glasovirskim djelima L. nije uvijek uspio razviti posebnosti sloga i iskoristiti tehničke mogućnosti glazbala, no pripadnošću omiljeloj vrsti instrumentalne minijature i njezinim žanrovima karakternoga komada i nokturna ona su bila aktualna u svoje doba. Oko 150 njegovih skladba za glas i glasovir raznovrsnošću ilustrira prijelaznu fazu od popularne popijevke namijenjene amaterima do Lieda kao umjetnički relevantne vrste. Tridesetak pak solo-popijevka na hrvatske, njemačke i slovenske stihove trajne su vrijednosti. Time je L., uz Lisinskoga, najistaknutiji predstavnik umjetničke popijevke u hrvatskoj glazbi XIX. st. Izabrani tekstovi evociraju tipično romantičke motive, ljubav i čežnju, pastoralnu idilu i rodoljublje, legendu i fantastiku. Uz popijevke često rabi oznaku »romanca« kao obilježje izraza (strofna popijevka pučkoga prizvuka s pripovjednim sadržajem). Okušao se, s manje uspjeha, i u većim prokomponiranim formama (balada Okićke vrane, 1835). Kad je skladao na vrijedan tekst (A. Mihanović, I. Kukuljević Sakcinski, Preradović), osjetio je zakonitosti književnoga pjesničkoga jezika i razvio hrvatskomu jeziku primjerenu glazbenu metriku i fraziranje. Njegove popijevke osvajaju ponajprije individualiziranom i podatnom melodikom koja izrasta iz osnovnoga ugođaja teksta. U glasovirskoj se pratnji, koja inačicama akordne figuracije prerasta rutinsku harmonizaciju, katkad javljaju samostalni motivi. Među najuspjelijim su mu popijevkama Kamena dieva, Prelja, Ružice, Udaljenoj ljubi, Mio ti je kraj, Samobor, Mrtvoj dragoj i Nähe des Geliebten. I na području crkvene glazbe majstor je malih oblika. Napisao je tridesetak skladba na latinske, hrvatske i njemačke tekstove za različite sastave (solističke arije, dueti, terceti i sl.) te dvije mise, od kojih je ona u C-duru za sopran, alt, bas, dvije violine, flautu, dva klarineta, kontrabas, dvije trublje, timpane i orgulje njegovo najsloženije i najuspjelije crkveno djelo (snimljeno na CD Zdravo, o moj narode, Kršćanska sadašnjost, 1998). Iako se skromno nazivao »naturalistom« (pismo Preradoviću 1863), najboljim je dijelom svojega opusa dao vrijedan prinos romantičkomu klasicizmu hrvatske glazbe u XIX. st. Šest skladba tiskano mu je u glazbenim prilozima Vienca (1871, 20; 1874, 9; 1880, 36) i Sv. Cecilije (1993, 3), a više od 20 u zbirkama Album hrvatskih napjeva (Braunschweig s. a.), Vienac jedno i dvoglasnih pjesama (Beč s. a.), Milovan. Sbirka hrvatskih napjevah, I/2–3 (S. l., s. a.) te u zbirkama Album hrvatskih pjesama, 3, Drugi album hrvatskih napjeva i Vilini glasovi, bez godine izdanja, Sbirka različitih herv. napjevah za jedan glas uz glasovir, 1 (oko 1862), Deset Zrinskih poputnicah za glasovir (1866), Bisernica. Sbirka popievaka za četiri muška grla (1874), Pjevanka (1885), Hrvatska pjesmarica (1893), Hrvatska pjesmarica za porabu učenicima i učenicama Narodnoga zemaljskoga glasbenoga zavoda, 1–2 (1893), Kolo. Sbirka izabranih hrvatsko-slovenskih mužkih sborova (1894), Vienac hrvatskih pjesama (1894), Pjevanka za djecu pučkih škola (1904), Hrvatska pjesmarica (1942), Muški zborovi. Izabrana djela, 1 (1972), Spomenici hrvatske glazbene prošlosti, 9. Iz baroka u romantiku (1978), Popijevke hrvatskih skladatelja, 3 (1985), Hrvatski skladatelji za klavir (1992), Hrvatske domoljubne pjesme 1835–1944, 1–2 (1994) i Ljuven sanak (2004) – sve tiskano u Zagrebu. Snimljen mu je autorski CD Vokalna i glasovirska lirika. Katja Markotić i Ljubomir Gašparović (Croatia Records, 1999), a pojedine skladbe snimljene su na Jugotonove LP ploče Antologija hrvatske glazbe, 3 (1973), Hrvatska popjevka (1976) i kasetu Najljepše stranice stare hrvatske klavirske glazbe (1992) te na CD Hrvatska glasovirska glazba 18. i 19. stoljeća (Croatia Records, 1992), Hrvatski skladatelji (Orfej, 2008), Hrvatska orguljska glazba, 1 (Cantus, 2009) i Zaboravljeni pjevi (Cantus, 2011). Skladbe su mu, pretežno u rukopisima, sačuvane u NSK, HDA, knjižnici HGZ i Samoborskom muzeju (SM; nekadašnji Livadićev dvorac), gdje je i prostorija s predmetima iz ostavštine. U Samoboru i Zagrebu 1992. održani su Dani Ferde Livadića s izložbom, koncertima i znanstvenim skupom, radovi kojega su tiskani u zborniku Ferdo Wiesner Livadić (Zagreb 2003). U Samoboru njegovo ime od 1971. nosi Tamburaško društvo (od 1992. i glasilo Društva), od 1982. Glazbena škola (do 1999. osnovna, potom srednja) te od 2004. Međunarodno natjecanje mladih glazbenih umjetnika u sklopu festivala Samoborska glazbena jesen. Portretirali su ga I. Dvornik (1897, SM), F. Ivanščak (poprsje, 1915–20, SM; odljevi na samoborskom groblju, ispred SM i u Glazbenoj školi) i R. Valdec (reljef postavljen na zgradu samoborskoga poglavarstva na glavnom trgu 1902); jedan je od likova skupnoga portreta Muževi ilirske dobe T. Mayerhofera (HPM) i kompozicije V. Bukovca Hrvatski narodni preporod (1896, HPM; zastor zagrebačkoga HNK). God. 1999. u seriji Znameniti Hrvati izdana je poštanska marka s njegovim likom. — Njegov sin Kamilo (1825 — 1883), pjevač, bas, nastupio je u ulozi Velimira na praizvedbi opere Ljubav i zloba V. Lisinskoga u Zagrebu 1846. DJELA (tiskana): Nähe des Geliebten, solo-popijevka (tekst J. W. Goethe). Gratz 1824. — Einmal und nie wieder! za glasovir. Agram 1837. — Angriffs Marsch der Illyrier za glasovir. Agram 1838. — Ilirique Kolo. National Tanz der Ilirier za glasovir. Gratz (1839). — Entsagen, solo-popijevka. Graz 1857. — Wiegenlied, solo-popijevka. Graz 1857. — Slavopoj (Svietlom banu Ivanu Mažuraniću), solo-popijevka. Zagreb 1874. — Dva scherza za glasovir (redakcija S. Stančić). Zagreb 1932, 1964². — Notturno za glasovir (redakcija J. Murai). Zagreb 1975. — Popijevke na njemačke stihove, 1 (priredio M. Hornbaker). Zagreb—Samobor 1993. — Tužna Horvatska. Popievka bez rieči za gusle i klavir. Zagreb 2012. — Cernogorski sin, muški zbor. (S. l., s. a.). — Još Hrvatska nij’ propala, mješoviti zbor. (S. l., s. a.). — Poskočnica. Ilirischer Tanz za glasovir. (S. l., s. a.). — Potpuniji popis djela: N. Bezić, Popis skladbi Ferde Wiesnera Livadića-Samoborskog. U: Ferdo Wiesner Livadić. Zagreb 2003, 131–290.

Livadić, Ferdo (Ferdinand Wiesner - Samoborski), hrvatski skladatelj slovensko-austrijskoga podrijetla (Celje, Slovenija, 30. V. 1799 – Samobor, 8. I. 1879). U dječjoj dobi doselio se s obitelji u Samobor, gdje je počeo učiti i glazbu. Izobrazbu je nastavio u Zagrebu, a 1816–22. u Grazu. Ondje je studirao pravo i intenzivno se bavio glazbom: upoznao je ranoromantički glazbeni repertoar, svirao je violinu i skladao. Osim niza solo pjesama, iz toga razdoblja potječe i lirski Notturno, čini se prvi nakon sličnih skladbi J. Fielda, a prije Chopinovih glasovirskih skladbi istoga naslova. Nakon povratka u Samobor vodio je imanje i u životu grada djelovao kao pravnik, sudac, ravnatelj škole, gradski senator i gradonačelnik, voditelj Narodne čitaonice. I dalje se sustavno bavio glazbom i intenzivno komunicirao s umjetnicima i intelektualcima pa se priklonio idejama ilirskoga pokreta (tada je i kroatizirao ime). – Njegov opus nepotpuno je sačuvan, pretežito u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, Hrvatskome glazbenom zavodu, Državnom arhivu u Zagrebu te u Muzeju grada Samobora. Obuhvaća gotovo 300 skladbi: solo pjesme (oko 170, na njemačke, hrvatske, latinske i slovenske tekstove), zborske skladbe (na hrvatske i latinske tekstove – među kojima je mnogo sakralnih) te klavirske minijature (oko 70). Uglavnom su sačuvane kao autografi, a neke su i tiskane. Osobito su vrijedne njegove skladbe nastale u Grazu, te solo pjesme, kojima je dao vrijedan prilog hrvatskoj ranoromantičkoj popijevci (Kamena dieva, Udaljenoj dragoj, Ružice i dr.). Rodoljubne pjesme skladane su jednostavnije, a među njima je najpoznatija Još Hrvatska nij’ propala za jednoglasni zbor na tekst Lj. Gaja. Citiranje: Livadić, Ferdo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata