Filip Lukas

geograf i geopolitičar, predsjednik Matice hrvatske; 1871-1958

Filip Lukas (Kaštel Stari, 29. travnja 1871. – Rim, 26. veljače 1958.) bio je hrvatski zemljopisac, geopolitičar, povjesničar, kulturni djelatnik i starčevićanski intelektualac.
== Životopis ==
Filip Lukas rođen je u Kaštel Starome 1871. godine. Završio je studij bogoslovije u Zadru te povijesti i zemljopisa u Austriji. Profesor ekonomskog zemljopisa na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu od osnutka 1920. do 1945. godine, u kojem je razdoblju tri puta bio dekan te visokoškolske ustanove koja danas djeluje pod imenom Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Autor je mnogih znanstvenih radova, udžbenika, te suautor više atlasa. Uz Ivu Pilara smatra se utemeljiteljem hrvatske političke geografije te geopolitike koja je tada bila nova znanstvena disciplina.
Predsjednik je Matice hrvatske bez prekida od 1928. do 1945. godine. U tom je razdoblju kao istaknuti intelektualac i hrvatski domoljub postao jedan od simbola otpora jugounitarizmu. U svojem djelovanju se nije u cijelosti priklanjao politici Hrvatske seljačke stranke, koja je u to doba bila glavna silnica u politici Hrvatske.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata podržavao je NDH kritički se odnoseći prema ustaškom režimu. Godine 1945. izbjegao je iz Hrvatske, a jugoslavenske su ga vlasti u izočnosti osudile na smrt zbog „akcije i propagande u korist okupatora i njegovih pomagača“. Umro je u Rimu 1958. godine.
Županijski sud u Zagrebu 2017. godine je poništio presudu iz 1945. godine. Zemni ostaci Filipa Lukasa 2021. godine preneseni su iz Rima i sahranjeni na mjesnom groblju Svetog Nikole u Kaštel Starom.
== Djela ==
Utjecaj prirodne okoline na stanovništvo Dalmacije: (anthropogeografska studija): sa 4 priloga, Štamparija De Giulli i dr., Dubrovnik, 1906.
Gospodarska geografija za trgovačke akademije, Trošak i naklada Kr. Hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, Zagreb, 1915.
Geografija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Tisak Nadbiskupske tiskare, Zagreb, 1922. (2. izmijenjeno izd. 1940. Geografija Kraljevine Jugoslavije s Nikolom Peršićem)
Ekonomska geografija, 2 sv., Tisak Kr. zemaljske tiskare, Zagreb, 1923. – 1924.
Strossmayer i hrvatstvo: spomenspis prigodom otkrića spomenika, Matica hrvatska, Zagreb, 1926.
Zapadna Evropa, sv. 1: Britanski otoci, Zemljopis Evrope, dio 2, Matica hrvatska, Zagreb, 1935.
Hrvatska narodna individualnost: govor prigodom 100. godišnjice narodnog preporoda u Čakovcu, dne 16. Veljače, 1936., Tipografija Zagreb, Zagreb, 1936.
Dr. Ante Starčević: govor prof. Filipa Lukasa, držan na komemoraciji prigodom 41-godišnjice Starčevićeve smrti u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda, dne 28. veljače 1937., Tiskara Ivan Lesnik, Jastrebarsko, 1937.
Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor, Tipografija Zagreb, Zagreb 1937. (pod pseudonimom Lučonoša)
Hrvatska narodna samobitnost, knj. 1: Problem hrvatske kulture, Mala knjižnica Matice hrvatske. Nova serija, kolo 3, sv. 15, Matica hrvatska, Zagreb, 1938.
Zemljopis Nezavisne Države Hrvatske: za više razrede srednjih škola, Izdanje Nakladnog odjela Hrvatske državne tiskare, Zagreb, 1941., (2. izd. Hrvatska državna tiskara, 1943.) (suautor Nikola Peršić)
Naša domovina, sv. 1: Hrvatska zemlja-hrvatski narod, hrvatska poviest-hrvatska znanost, Izdanje Glavnog ustaškog stana, Zagreb, 1943. (gl. ur.)
Stogodišnja uloga Matice hrvatske u sklopu političkokulturne poviesti hrvatskog naroda, P. o.: Hrvatsko kolo, knj. 24. [Matica hrvatska?], Zagreb, 1944.
Za hrvatsku samosvojnost: zakoni zemlje-krvi-duha: eseji, govori, članci, 2 sv., ↓1 knj. 2: Hrvatski narod i hrvatska državna misao; knj. 3: Ličnosti-stvaranja-pokreti, Matica hrvatska, Zagreb, 1944.
Hrvatska narodna samobitnost, Dom i svijet, Zagreb, 1997.
== Spomen ==
Po Filipu Lukasu danas nose ime ulice u Zagrebu, Zadru i Ivanjoj Reci, te osnovna škola u Kaštelima.
Spomen-poprsje, rad Ljubice Dragojević Buble, podignuto mu je 2022. godine u Kaštel Starom
== Bilješke ==
↑1 Knj. 1 nije izašla.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Mrežna mjesta
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
LZMK / Hrvatska enciklopedija: Lukas, Filip
Lukas, Filip  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. rujna 2021. (Wayback Machine), Hrvatski biografski leksikon
Filip Lukas, Leksikon Ekonomskog fakulteta - Zagreb

LUKAS, Filip, geograf, povjesničar i kulturni djelatnik (Kaštel Stari, 29. IV. 1871 — Rim, 26. II. 1958). U Splitu završio gimnaziju 1892, u Zadru bogoslovni studij 1896; za svećenika zaređen 1895. Upravljao župom u Muću 1897–1900. te do 1904. studirao povijest i zemljopis u Grazu i Beču; profesorski ispit položio 1906. Bio je suplent u gimnaziji i Nautičkoj školi u Dubrovniku 1901–07 – otpušten zbog pristajanja uz politiku »novoga kursa« (član Hrvatske stranke) – te profesor u gimnaziji u Sušaku 1907–11. i Trgovačkoj akademiji u Zagrebu 1911–18. God. 1918. ravnatelj Trgovačke akademije u Rijeci i povjerenik za srednje škole, 1919. honorarni docent za ekonomsku geografiju na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, gdje je na novoosnovanoj Visokoj školi za trgovinu i promet odn. Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi (Hrvatska ekonomsko-komercijalna visoka škola od 1941) profesor ekonomske geografije i povijesti s kolonizacijom 1920–45 (umirovljen 1924, reaktiviran 1925), dekan 1920–21. te rektor 1926–27. i 1936–38. U MH član Gospodarskoga odbora 1920–27 (potpredsjednik 1924–27), potpredsjednik Književno-umjetničkoga odbora 1927–28. te njezin predsjednik 1928–45 (osim za komesarijata Banske vlasti 1941). Zaslužan je, u još uvijek pionirsko doba hrvatske geografije, za utemeljenje više disciplina, ponajprije ekonomske i političke geografije te geopolitike. U knjižici Utjecaj prirodne okoline na stanovništvo Dalmacije (Dubrovnik 1906) obradio je razmještaj pučanstva s obzirom na privlačnost mora i obale, istaknuvši okolinu i povijest odn. kulturu kao čimbenike snažnije od etničkih svojstava (»rase«), a u Izvještaju Kr. vel. gimnazije i s njom spojene Više trgovačke škole u Sušaku (1910–11) geološka, oceanografska i klimatska obilježja Jadrana te prometno-trgovačko značenje njegovih luka i pomorstva uopće. Udžbenik mu Gospodarska geografija (1915; prošireno izd. 1923–1924) sinteza je s astronomsko-fizičko-kulturno-biogeografskim uvodom te pregledom svjetske proizvodnje, trgovine i prometa, a bavljenje općom geografijom zaokružio je priređivanjem Minervina svjetskoga atlasa (Zagreb 1938, i skraćeno izd.; supriređivač N. Peršić), prvoga takvoga domaćega pothvata. Nadovezujući se isprva najviše na F. Ratzela i G. Ratzenhofera, u metodološkim se člancima zauzimao za prožimanje geografije, historiografije i sociologije (Srđ, 1907, 23–24), pri čem je društvenim skupinama pridavao veću ulogu nego pojedincima (Zvono, 1908, 40–41), a »borbu za opstanak« među »narodnim zajednicama« nastojao je ograničiti etičkim obzirima, jer »ne postoje urođena svojstva koja bi nas činila boljima od drugih«, premda je svrha nastave također »jačati osjećaj narodne zajednice« (Nastavni vjesnik, 1916, 7). U tom okviru nastojao je protumačiti i uzroke propasti srednjovjekovnoga hrvatskoga kraljevstva (Zvono, 1908, 20) te postanak autonomne zajednice Poljičana, za koju je i polemički dokazivao da nije iznimna pojava (Srđ, 1907, 23–24, 1908, 8; Narodni list, 1909, 37, 39–40, 42, 45–46; Hrvatska rieč, 1909, 366). Promjenjivo vrjednujući etnogenetske ili nacionalnointegracijske čimbenike, koje je, uz mnoge ograde, trajno dijelio na subjektivne i objektivne, u knjižici iz 1906. spominjao je »plemenske razlike« Hrvata i Srba, a »posebnim narodnim individualitetima« držao ih je 1908. kad je u povodu aneksije o BiH pisao da položajno teži Austro-Ugarskoj, ali joj trajna pripadnost ponajprije ovisi o narodnom načelu bez majorizacije (Zvono, br. 38, 44–45). Zabrinut zbog njemačkoga širenja, priklonio se jugoslavenskomu ujedinjenju mimo Habsburgovaca (Hrvatska njiva, 1917, 10; 1918, 41), ali uz barem privremeno održanje posebnosti hrvatskih zemalja, za što se – osudivši otklon Zemaljske vlade za Dalmaciju od Zagreba – neuspjelo zauzimao i kao član povjerenstva za podjelu države na oblasti 1920 (Obzor, 1919, 232, 251, 262; 1921, 37; Hrvat, 1921, 316). Polazeći od antropoloških shvaćanja o tzv. dinarskoj rasi kao zajedničkoj jezgri Ilira, Albanaca, Hrvata i Srba, slične je poglede iznio i u priručniku Geografija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Zagreb 1922; izmijenjeno izd. 1940². Geografija Kraljevine Jugoslavije, s Peršićem), napomenuvši da sastavnice odvojenoga povijesnoga razvoja samo »po kulturnoj zajednici« mogu ući u »novo zajedničko narodno tkivo«. Nakon razgraničenja s Italijom, o kojem je pisao sa stajališta samoodređenja troplemena jugoslavenskoga naroda i gospodarske održivosti (najopsežnije u djelu Le littoral yougoslave de l’Adriatique. Zagreb 1919, s izvatkom u Riječi Srba-Hrvata-Slovenaca, 1919, 87–105; također u Neue südslavische Rundschau, 1918, 1, i L’Adriatico jugoslavo, 1919, 4–6), te protimbe nametanju srpskih geografskih udžbenika (Hrvat, 1924, 1385–1387), od pol. 1920-ih u središtu su mu pozornosti povijesni odn. kulturni čimbenici (Ibid., 1928, 2619, 2625, 2631), koje, uz političke implikacije, suprotstavlja biološki shvaćenomu »narodnom jedinstvu« Hrvata i Srba, supremacijskim postavkama J. Cvijića, pa i determinizmu rasne teorije, promičući samobitnost (individualnost) i pravo na samoodređenje hrvatskoga naroda, shvaćajući ga kao »duhovno-kulturnu olinu« u kojoj se stječu baštine Istoka i Zapada. Temeljne je poglede najcjelovitije iznio u geopolitičkoj studiji Geografijska osnovica hrvatskog naroda (Zbornik Matice hrvatske. Zagreb 1925; urednik), razrađujući ih i mijenjajući idućih desetljeća, osobito u izdanjima MH i na njezinim skupštinama (Hrvatska revija, HR, 1928–29, 1931–33, 1937, 1940–41; Izvještaj Matice hrvatske, IMH, 1928–29, 1933–41; Problem hrvatske kulture, 1938), te postao jednim od najistaknutijih nacionalno angažiranih intelektualaca svojega doba, nositelja idejnoga otpora integralnomu jugoslavenstvu i velikosrpskim presezanjima. Doseg samoodređenja isprva je ograničavao državnim okvirom (držeći kako nije moguća dioba koja bi sve zadovoljila), no od pol. 1930-ih i osobito za Banovine Hrvatske obzirno je promicao punu samostalnost, s čime se dijelom povezuje i zaoštravanje sukoba MH s HSS te komesarijat. Nastojeći oko ustanovljivanja hrvatskih duhovno-kulturnih značajka, u eruditskim je razmatranjima posezao za različitim misaonim tradicijima te heterogenim određenjima nacije i nacionalizma, naciju katkad dovodeći u svezu s »transcendentalnim svijetom« ili nacionalizam izjednačujući s neprihvatljivim mu šovinizmom. Pritom je »etnobiološkoj« osnovi mjestimice pridavao izrazitiji utjecaj, s osloncem na zaključak kako je jezgra navodno tvrdokorne dinarske rase među Hrvatima (E. Pittard), no u glavnini tekstova presudni mu je integrativni čimbenik moderna »svijest o narodnoj pripadnosti« (E. Renan), kultura u bitnom određena ne samo idejama slobode i neovisnosti nego i općim idealizmom, čovječnošću i etičnošću, a »nacionalni princip« prožet demokracijom, kao osnovom za teritorijalnu, ali i stalešku integraciju (»ustavnu slobodu« pojedinca »od zahvata državne vlasti« držao je ishodištem svjetskoga gospodstva i u poglavito antropogeografskom pregledu Britanski otoci, 1935). U tom je sklopu u 1930-ima više isticao ulogu nacionalno svjesnih pojedinaca poput F. Bulića, E. Kumičića, A. Starčevića (Dr. Ante Starčević. Jastrebarsko 1937), braće A. i S. Radića te A. Šenoe, a ilirski pokret, pa i jugoslavenstvo J. J. Strossmayera višeput je pomirljivo kontekstualizirao (Strossmayer i hrvatstvo. Zagreb 1926), polemički se pak osvrćući na poglede T. G. Masaryka i F. Uccelinija Tice, rastočni regionalizam (»mediteranizam«) i pobijanje hrvatstva Dubrovnika. Kao predsjednik MH s V. Kriškovićem je od 1936. kritizirao svođenje nacije na seljaštvo i uzdizanje »seljačke kulture« u dijelu HSS, a uoči komesarijata 1941. i naznake tiranije većine u postupcima stranačkoga vodstva. Stanovit neuspjeh u nastojanjima oporbenjačke nacionalne koncentracije u MH, osobito za Šestosiječanjske diktature (kad je MH preuzela imovinu ukinutih hrvatskih društava, a P. M. Kvaternik i dr. za slučaj raspuštanja osnovali društvo »Pramatica«), bilo je razilaženje s A. Cesarcem i M. Krležom, nakon što je Lukas, reagirajući na napade zbog navodnih marksizma i nemorala (K. Šegvić i dr.) te zbog opasnosti od tzv. Zakona o zaštiti države, načelno ustvrdio da se, unatoč poželjnu zauzimanju za socijalnu pravdu, u izdanjima MH ne mogu objavljivati tekstovi protivni njezinu programu jer promiču i kolektivistički internacionalizam (HR, 1933, 7). Veće radove posvetio je Balkanskomu poluotoku (HR, 1931, 2), geopolitičkomu položaju Poljske (HR, 1938, 5), K. Kolumbu, dalekoistočnim previranjima i nastanku Britanske zajednice država (Hrvatsko kolo, 1927, 1932–33), a dokumentarnom zbirkom Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor (Zagreb 1937, potpis Lučonoša) nastojao je pokazati da jugoslavensko ujedinjenje nije bilo jedina mogućnost. Izabran 1937. za predsjednika zagrebačkoga odbora Narodne uzdanice, ubrzo se povukao zbog prosvjeda dijela članstva. Uvjeren da je BiH središnja hrvatska zemlja te u pretežno hrvatski identitet tamošnjih muslimana (predgovor knjizi S. Bašagića Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini. Zagreb 1931), pozdravio je 1941. uspostavu NDH, obradivši geopolitički položaj u djelima Zemljopis Hrvatske, 1 (Zagreb 1942) i Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1942), svojem udžbeniku Zemljopis Nezavisne Države Hrvatske (Zagreb 1941, 1943²; suautor Peršić) i enciklopedijskom zborniku Naša domovina, 1–2 (Zagreb 1943; urednik), prijeporne završne redakcije. Prema suvremenicima, nezadovoljan vanjskopolitičkom orijentacijom i unutarnjom represijom, umnogome se distancirao od ustaških vlasti, na što upućuju i nakladnički program MH te osobito zapisnici njegovih govora o nužnoj izgradnji nove države »na načelima slobode, pravde i čovječnosti«, vladaru »odgovornom zakonu i državnom poretku« (IMH, 1942), »negativnim stranama« nacionalizama, najnovijem pretjeranom isticanju »krvnog nasljeđa«, o tom »da su svi narodi bez razlike misli Božje« (IMH, 1943) te o manjkavim političkim uredbama i opterećenoj savjesti, pa i pravu na samostalnu državu slijedom »samoodređenja naroda na osnovici demokratskih načela« priznatih Atlantskom poveljom (IMH, 1944); navodno se zbog kritika 1941–42. razmatralo njegovo uhićenje, a i likvidacija. S druge strane, upozorava se da je zatražio dodjelu MH zgrade u »vlasničtvu Židova Sternberga« 1941 (nije provedeno), a 1943. ustvrdio je (IMH) kako »jedna skupina stanovničtva, većinom strana a brojem nevelika« rastvara nacionalnu ideju ili je, uz rijetke iznimke, prema njoj pasivna. Izbjegavši u Austriju u svibnju 1945 (u studenom ga je zagrebački Okružni narodni sud osudio na smrt zbog »akcije i propagande u korist okupatora i njegovih pomagača«; presuda poništena 2017), živio u Zavodu sv. Jeronima u Rimu od 1949. Od 1952. do kraja života bio je počasni predsjednik Hrvatskoga narodnoga odbora (uputio predstavke o hrvatskom samoodređenju berlinskoj Konferenciji četiriju sila 1954. i o komunističkim diktaturama D. D. Eisenhoweru 1955), što ga je izložilo napadima iz krugova A. Pavelića i V. Mačeka, na koje je – uza sjećanja te kritičke osvrte na Austro-Ugarsku, jugoslavensko ujedinjenje, NDH i rasno obrazlaganu neravnopravnost – reagirao u HR (Buenos Aires 1951–58). Surađivao i u izdanjima Sveslavenski zbornik (1930), Gundulićev zbornik (1938), Die Kroaten (1942) i Hrvatska na novom putu (1944), tiskanima u Zagrebu, te The Croatian Nation in its Struggle for Freedom and Independence (Chicago 1955), a kraći geografski i povijesni tekstovi (često prikazi i polemike) te izvadci objavljeni su mu u mnogobrojnim periodicima 1906–58. Glavne od približno 200 poznatih bibliografskih jedinica, mjestimice izmijenjene, skupljene su mu u knjigama (1944, 1997). Član Uredničkoga vijeća i suurednik za geografiju u Hrvatskoj enciklopediji HIBZ-a (među ostalim napisao članak Antropogeografija). Pripisuju mu se skripta Predavanja iz gospodarske geografije (1921), Ekonomska historija – uvod (s. a.), Povijest geografije (s. a.) i Španjolska, nizozemska, engleska, francuska i portugalska kolonizacija (s. a.), tiskana u Zagrebu. S njemačkoga preveo knjižicu A. Pavicha Mosor (Zadar 1907). Zastupljen u izborima Dr. Ante Starčević (Split 1992), Književna kritika o Ksaveru Šandoru Đalskom (Zagreb 1997), Matica hrvatska 1842–1997 (Zagreb 1997), Glasoviti govori (Zagreb 1999) i Glasoviti hrvatski govori (Split 2008). Rukopisna mu se ostavština, s dnevničkim zapiscima 1945–58, čuva u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. J. Miše portretirao ga je u mapi crteža Naši dragi suvremenici (Zagreb 1944), J. Turkalj u bronci (oko 1955; središnjica MH). Posvećen mu je simpozij u organizaciji MH u Kaštel Starom 1994. — Desetljećima zanemarivano ili apriorno etiketirano, slojevito, a donekle i proturječno Lukasovo djelo i danas se oprječno tumači, s razmjerno malobrojnim prinosima koji mu nastoje pristupiti u razvojnom slijedu i stvarnom povijesnom kontekstu. DJELA: Gospodarska geografija. Zagreb 1915; 1923–1924 (Ekonomska geografija, 1–2). — Britanski otoci. Zagreb 1935. — Problem hrvatske kulture. Zagreb 1938. — Hrvatski narod i hrvatska državna misao. Zagreb 1944. — Ličnosti – stvaranja – pokreti. Zagreb 1944. — Hrvatska narodna samobitnost (s bibliografijom). Zagreb 1997.

Lukas, Filip, hrvatski geograf, povjesničar i kulturni djelatnik (Kaštel Stari, 29. IV. 1871 – Rim, 26. II. 1958). Studij bogoslovije završio je u Zadru 1896., a u Grazu i Beču studirao geografiju i povijest. Bio je nastavnik u gimnaziji i Nautičkoj školi u Dubrovniku (1901–07), gimnaziji u Sušaku (1907–11) i na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu (1911–18) te profesor ekonomske geografije i povijesti na zagrebačkoj Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi (danas Ekonomski fakultet) 1920–45 (u dva navrata bio je rektor). Zaslužan je za utemeljenje ekonomske i političke geografije, antropogeografije te geopolitike kao zasebnih disciplina u Hrvatskoj, u mnogobrojnim člancima (ističe se Geografijska osnovica hrvatskog naroda u Zborniku Matice hrvatske, 1925) i knjigama Utjecaj prirodne okoline na stanovništvo Dalmacije (1906), Gospodarska geografija (1915; dopunjeno izdanje Ekonomska geografija, I–II, 1923–24), Geografija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1922; izmijenjeno izdanje Geografija Kraljevine Jugoslavije, s Nikolom Peršićem, 1940), Britanski otoci (1935), Zemljopis Nezavisne Države Hrvatske (s N. Peršićem, 1941) te kao urednik (s Peršićem) Minervina svjetskog atlasa (1938) i član uredništva Hrvatske enciklopedije (1941–45). Pisao je i o kulturno-povijesnim i političko-povijesnim temama, napose o određenjima naroda i nacije te nacionalnoj kulturi, povezujući geografiju i historiografiju (Problem hrvatske kulture, 1938; Hrvatski narod i hrvatska državna misao, 1944; Ličnosti, stvaranja, pokreti, 1945). Jedan od vodećih nacionalno angažiranih intelektualaca (u duhu pravaške ideologije) između svjetskih ratova, bio je predsjednik Matice hrvatske 1928–45. te je podupro uspostavu NDH (urednik enciklopedijskog zbornika Naša domovina, I–II, 1943), ali se i distancirao od ustaške politike. U svibnju 1945. je emigrirao te je najprije živio u Klagenfurtu, a od 1949. u Rimu. Citiranje: Lukas, Filip. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na književnicu

(doslovno iz odluke: „preimenuje se u spomen na književnicu i dobiva ime Ulica Nade Iveljić“)

u spomen na profesora Filipa Lukasa

(doslovno iz odluke: „imenuje se u spomen na profesora Filipa Lukasa:“)

Wikipedia Wikidata