Fran Alfirević

književnik; 1903-1956

ALFIREVIĆ, Frano, pjesnik, prozni pisac i prevodilac (Zadar, 11. IX 1903 — Zagreb, 2. II 1956). Obitelj A. potječe iz sela Podgrađe (nekadašnja Poljička Republika) i nazivala se Gerončić. Njezin odvjetak preselio se u doba mletačke vladavine u Kaštel-Sućurac. U vrijeme francuske okupacije Dalmacije jedan član obitelji dobio je nadimak »alfiere« (tal. zastavnik), pa je po njemu cijela obitelj dobila ime. Franini roditelji su Josip, sudski činovnik, i Lucija, rođ. Gatić. A. je osnovnu školu polazio u Kotoru (1909–1913), gimnaziju s prekidima u Kotoru i Dubrovniku, a ispit zrelosti položio je 1922. u Kotoru. Poslije petog razreda gimnazije plovio je pola godine kao ložač na brodu. Od 1922. studirao je, a 1926. diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu slavistiku, francuski jezik i književnost. Radio je kao činovnik u Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu (1926/1927); bio je privremeni predmetni nastavnik na gimnaziji u Trebinju (1927) i I realnoj gimnaziji u Sarajevu (1928), gdje je doskora suplent te profesor (1929–1935). U međuvremenu je sa stipendijom francuske vlade boravio 9 mjeseci u Montpellieru, a 1934. je u Grenobleu, Parizu i Bretagni. Proučavao je život bretonskih ribara te je o njima napisao raspravu koja je u Francuskoj objavljena i nagrađena. God. 1935. predaje na gimnaziji u Beogradu, 1936. na gimnaziji u Zemunu, a od 1937. na ženskoj realnoj gimnaziji u Sarajevu. Uoči rata je na vojnoj dužnosti kao četni pisar. God. 1941. i 1942. je profesor na II ženskoj realnoj gimnaziji i Državnoj prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Od rujna 1942. do svibnja 1945. je upravitelj knjižnice pri Ministarstvu narodne prosvjete u Zagrebu. Od kraja 1945. do umirovljenja 1947. predaje na I muškoj gimnaziji, II klasičnoj i V nižoj gimnaziji u Zagrebu. — Književnim radom počeo se baviti već u višim razredima srednje škole. Prvu pjesmu Spleen objavio je u listu Mlada Jugoslavija (1922, 3), a prvu kritiku Pitigrilli u Savremeniku (1923, 3). God. 1934. izlazi mu u Beogradu prva zbirka Pesme, a drugu zbirku, More i daleki gradovi, objavio je u Zagrebu 1941. i za nju dobio nagradu Državnog zavoda za narodnu prosvjetu (1942). God. 1942. izlazi mu u Zagrebu knjiga Putopisi i eseji. Pisao je o G. Ungarettiju (Savremenik, Zagreb 1923), A. Cettineu i A. B. Šimiću (Jugoslavenska njiva, 1924, 1925), suvremenoj talijanskoj poeziji (Vijenac, 1924), I. Vojnoviću (Mlada Bosna, 1929), N. Šopu (Pregled, Zagreb 1935), L. Pirandellu, V. Vlaisavljeviću, V. Majeru (Hrvatska revija, 1935, 1942), L. Perkoviću (Srpski književni glasnik, 1936). Pjesme, novele, putopise, članke i rasprave objavljivao je u publikacijama: Mlada Jugoslavija (Dubrovnik 1922, 1923), Orkan (1923, 1924), Raskrsnica (1923), Savremenik (Zagreb 1923, 1939), Književnik (1924, 1930), Literatura (1924), Mladost (Zagreb 1924), Vedrina (1924), Hrvatska metropola (1925, 1926), Misao (Beograd 1925–1929), Vreme (1925, 1926), Antena (1926), Demokrata (1927), Savremeni pregled (1927), Hrvatsko kolo (1928, 1931, 1934, 1935, 1938), Mlada Bosna (1928, 1929, 1931), Pregled (Sarajevo 1932, 1934, 1935), Jugoslovenska pošta (1933), Nova Evropa (1934), Novi Behar (1934–1939), Letopis MS (1935, 1936), Napredak (Sarajevo 1935, 1939, 1940), Pravda (Beograd 1935, 1936), Prosvjeta (Sarajevo 1935, 1936, 1939), Srpski književni glasnik (1935, 1936), Glas Boke (1936), Bulletin d’informations économiques (1937), Politika (1937), Termini (1937), Jadranska straža (1938–1940), Grič (1940), Hrvatski književni zbornik (1940), Jugoslavija (Zagreb 1940), Hrvatski narod (Zagreb 1942, 1944), Hrvatska mladost (1943), Hrvatski krugoval (1943, 1945), Prosvjetni život (1943), Nova Hrvatska (Zagreb 1944), Republika (1951, 1963), Novine mladih (1953), Vjesnik u srijedu (1953), Mogućnosti (1955), Pomorstvo (1956), Telegram (1961). Potpisivao se pseudonimom Vatroslav Gasilović te šiframa: fr., F. Alf., F. A. Objavljivao je u zajedničkim zbirkama Ranjeni galeb (1942), Jesenas i danas (1954) i Koloplet (1954); zastupljen je i u antologiji Hrvatski pjesnici između dva rata (1963, 1964). Uredio je knjige M. Begovića (Put po Italiji, 1942), I. Balentovića (Polomljene grane, 1942), K. Kviena (Rime, 1943) i S. Ježića (Život u sjeni, 1943). Prevodio je radove G. Ungarettija, L. Pirandella, G. Leopardija, P. Lotija, L. Fiorentinija, F. Sacchettija, A. Francea i P. Valéryja. Pjesme su mu prevođene na francuski, talijanski, njemački i bugarski. Zavod za književnost i teatrologiju JAZU čuva rukopise pjesama, nedovršenih novela, fragmenata i bilježaka. — Kritičari su ga nazvali pjesnikom primorskih motiva i nostalgične lirske meditativnosti (N. Mihanović) te Matoševim đakom kad u putopisnoj prozi govori o »krajoliku-duši« (S. Vereš). DJELA: Pesme. Beograd 1934. — More i daleki gradovi. Zagreb 1941. — Putopisi i eseji. Zagreb 1942. — Izabrane pjesme. Zagreb 1952. — Proza. Izabrani prozni radovi. Zagreb 1956. — Izabrane pjesme. Zagreb 1963. — Pjesme, Esejistička i putopisna proza. Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 114. Zagreb 1969.

Alfirević, Frano, hrvatski književnik (Zadar, 11. IX. 1903 – Zagreb, 2. II. 1956). Studirao romanistiku i slavistiku u Zagrebu. Kao stipendist francuske vlade nagrađen za raspravu o životu bretonskih ribara. Radio kao gimnazijski profesor u Trebinju, Sarajevu, Beogradu, Zemunu i Zagrebu. Pisao pjesme, eseje, putopise i kritike. Poezijom (Pjesme, 1934; More i daleki gradovi, 1941; Izabrane pjesme, 1952) prevladavaju teme mora, primorskih mjesta i bosanskih krajolika, a obilježavaju je okrenutost intimi i tišini introspekcije te ispovjedni, elegični tonovi. Alfirević poetski tematizira često do krajnosti ogoljen osjećaj tjeskobe i nemoći pred svijetom koji je za nj nepregledna riznica patnje i boli, a to rađa pjesničku melankoliju i nostalgičnu lirsku meditativnost. Povratak tradicionalnijim oblicima poetskoga govora, ali i ekspresionistička iskustva te narativnost, odrednice su njegova pjesničkog djela. U putopisnoj prozi (Putopisi i eseji, 1942) kritika ga naziva Matoševim učenikom, jer u stvarnome krajoliku pronalazi sličnost s duhovnim. Prevodio s talijanskoga i francuskoga (G. Ungarettija, L. Pirandella, G. Leopardija, P. Lotija, A. Francea, P. Valéryja). Citiranje: Alfirević, Frano. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na književnika Frana Alfirevića

(doslovno iz odluke: „preimenuje se u spomen na književnika Frana Alfirevića“)