Fran Lhotka

skladatelj i dirigent; 1883-1962

Fran Lhotka (Mladá Vožice, 25. prosinca 1883. – Zagreb, 26. siječnja 1962.), hrvatski skladatelj i dirigent i glazbeni pedagog češkog podrijetla. Kao nastavnik harmonije odgojio je gotovo sve hrvatske suvremene skladatelje. Skladao je orkestralna, scenska, komorna i klavirska djela, glazbu za filmove te zborove i pjesme. Skladbe su mu formalno jednostavno i pregledno građene, ritamski bogate i pune velikih zvučnih kontrasta. Melodika mu se oslanja na hrvatski folklor, koji je motivski spretno razrađen. Po njemu nazvana i Glazbena škola u Sisku njemu u čast nosi njegovo ime. Hrvatski skladatelj Ivo Lhotka-Kalinski je sin, a violončelist Bojan Lhotka unuk Frana Lhotke.
== Životopis ==
Fran Lhotka je od 1899. studirao na Konzervatoriju u Pragu kompoziciju i rog kod Karela Steckera, Josefa Kličke i Antonína Dvořáka; diplomirao je 1905. Godine 1908. djelovao je kao nastavnik u Glazbenoj školi u Jekaterinoslavu (Dnjipru) Godine 1909. dolazi u Zagreb gdje biva angažiran kao kornist i korepetitor opernog ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta. Od 1910. bio je nastavnik u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, od 1922. do 1962. profesor na Muzičkoj akademiji (od 1941. do 1945. umirovljen) te njezin rektor (od 1923. do 1940. i 1948. do 1952.). Ravnao studentskim orkestrom i zborom Akademije, od 1913. do 1921. Hrvatskim pjevačkim društvom »Lisinski« te od 1923. do 1929. Društvenim orkestrom HGZ-a. Skladati je počeo nadovezujući se na tradiciju čeških romantičara; dolaskom u Hrvatsku priključio se novonacionalnomu smjeru, prihvativši obilježja glazbenoga folklora te novije skladateljske tehnike, a dijelom i elemente ekspresionističkoga izraza. Zarana je očitovao sklonost za glazbenoscenska djela, napose smisao za spajanje glazbe s plesnom ritmikom i pokretima. U zagrebačkom su mu kazalištu izvedene 1909. »scenska bajka« s pjevanjem i plesom Zlatokosi kraljević (tekst Milan Ogrizović), 1918. opera Minka, a 1920. opera More, »glazbena vizija« na libreto Milutina Cihlara Nehajeva i stihove Vladimira Nazora, u kojoj je glazbena građa zasnovana na hrvatskim folklornim elementima. Godine 1935., surađujući s autorima libreta, baletnim umjetnicima Pijom i Pinom Mlakarom, glazbu kraćega baleta Đavo i njegov šegrt (praizvedba 1931. u zagrebačkom HNK, libreto Zlatko Grgošević) ugradio je u svoje najpoznatije djelo, balet Đavo u selu (praizveden 1935. u züriškom Državnom kazalištu i 1937. u zagrebačkom HNK), te ostvario jedinstven primjer scenske moderne u nas. Predstavljajući glavne likove znakovitim glazbenim motivima te suprotstavljajući lirske i dramatske prizore, u njemu je za svaku situaciju pronašao prikladno rješenje: majstorska stilizacija narodnih napjeva i bogatstvo ritmike povezani su jedinstvenim harmonijskim tkivom i znalačkom orkestracijom u umjetnički zaokruženu cjelinu. Izvođen na mnogim domaćim i svjetskim pozornicama, Đavo u selu stekao je trajnu popularnost, postavši uz operu Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca najpopularnijim glazbenoscenskim ostvarenjem novonacionalnoga smjera u hrvatskoj glazbi. U orkestralnim i komornim skladbama Lhotka se pridržava klasičnih oblika te stvara jezgrovitu, ritmički čvrstu tematiku i bogatu harmonijsku građu, ali uvijek ostaje u okvirima tonalitetnosti, uza znalački izvedenu instrumentaciju. Zborske skladbe, ponajviše za muški zbor, izvorno su skladane u narodnom duhu ili su obradbe pučkih napjeva. Skladao je glazbu za igrane filmove Živjet će ovaj narod (N. Popović, 1947.), Major Bauk (Popović, 1951.) i Svoga tela gospodar (F. Hanžeković, 1957.) te dokumentarne Cement (s M. Ciprom, I. Tomulić, 1947.), Na novom putu (K. Golik, 1948.), Jugoslavenski Jadran (M. Katić, 1950.) i (Dubrovnik, Katić, 1952.). Instrumentirao je skladbe drugih hrvatskih skladatelja. Kao dirigent orkestra Muzičke akademije (od 1922. do 1941.) odgojio je »sve naše istaknute instrumentaliste« (S. Zlatić), a kao zborovođa uzdignuo HPD »Lisinski« u najbolji hrvatski zbor onoga doba. Autor je udžbenika "Dirigiranje" (Zagreb 1931., 1981.) i "Osnovi homofonog sloga", 1–2 (Zagreb 1934; Harmonija, 1948., više izd. do 1986.). Djela su mu tiskana i u zagrebačkim izdanjima "Album popjevaka hrvatskih suvremenih skladatelja" (1943.), "Zbirka muških zborova" (1952.), "Zborovi" (1956.), "Album zborova" (1957.) i "Hrvatska popijevka od B. Berse do Z. Grgoševića", 4 (1985.) te snimljena na kasete Lijepa naša (Orfej, 1990.) i Pizzicato (Zg Zoe Music, 1997.), Jugotonove LP ploče Antologija hrvatske glazbe, 5 (1973.), Đavo u selu (1983.) i Marijana Radev (1991.), CD Hrvatska komorna glazba 20. st., Zagrebački puhački trio (oba Croatia Records, 1992.), Antologija hrvatske glazbe za rog (Hrvatsko društvo skladatelja i Muzički biennale Zagreb, 1997.) i Minijature za rog (Cantus, 2010.). U fonoteci Hrvatskoga radija sačuvano je 97 snimka njegovih djela. Napisima o svojim radovima surađivao je u časopisima Muzika (1928.), Jutarnji list (1932.), Muzički glasnik (1932.), Kulisa (1937.), Novo doba (1938.) i Novosti (1938.). Radom i svestranošću svrstao se među vodeće osobnosti hrvatske glazbene kulture 20. stoljeća. Veći dio njegove ostavštine pohranjen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.
Zaslugom Vlatke Banek 1987. je u zagrebačkom naselju Prečkom postavljeno poprsje u njegovoj ulici.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Lhotka, Fran Hrvatska enciklopedija. LZMK (životopis)
LZMK / Proleksis enciklopedija: Lhotka, Fran (životopis)
HDS ZAMP – Fran Lhotka (popis djela)
Discogs.com – Fran Lhotka (diskografija)
IMDb.com – Fran Lhotka

LHOTKA, Fran (František), skladatelj, dirigent i pedagog (Mladá Vožice, 25. XII. 1883 — Zagreb, 26. I. 1962). Od 1899. studirao na Konzervatoriju u Pragu kompoziciju i rog u K. Steckera, J. Kličke i A. Dvořáka; diplomirao 1905. Nastavnik u Glazbenoj školi u Jekaterinoslavu (Dnipropetrovs’k) 1908. God. 1909. počeo je djelovati u Zagrebu kao kornist i korepetitor opernoga ansambla u HNK, od 1910. bio nastavnik u školi HGZ, 1922–62. profesor na Muzičkoj akademiji (1941–45. umirovljen) te njezin rektor 1923–40. i 1948–52. Ravnao studentskim orkestrom i zborom Akademije, 1913–21. HPD »Lisinski« te 1923–29. Društvenim orkestrom HGZ. Skladati počeo nadovezujući se na tradiciju čeških klasika (romantičara); dolaskom u Hrvatsku priključio se novonacionalnomu smjeru, prihvativši obilježja glazbenoga folklora te novije kompozicijske tehnike, a dijelom i elemente ekspresionističkoga izraza. Zarana očitovao sklonost za glazbenoscenska djela, napose smisao za spajanje glazbe s plesnom ritmikom i pokretima. U zagrebačkom su mu kazalištu izvedene 1909. »scenska bajka« s pjevanjem i plesom Zlatokosi kraljević (tekst M. Ogrizović), 1918. opera Minka, a 1920. opera More, »glazbena vizija« na libreto M. Nehajeva i stihove V. Nazora, u kojoj je glazbena građa zasnovana na hrvatskim folklornim elementima. God. 1935, surađujući s autorima libreta, baletnim umjetnicima Pijom i P. Mlakarom, glazbu kraćega baleta Đavo i njegov šegrt (praizvedba 1931. u HNK, libreto Z. Grgošević) ugradio je u svoje najpoznatije djelo, balet Đavo u selu (praizveden 1935. u züriškom Državnom kazalištu i 1937. u zagrebačkom HNK), te ostvario jedinstven primjer scenske moderne u nas. Predstavljajući glavne likove znakovitim glazbenim motivima te suprotstavljajući lirske i dramatske prizore, u njem je za svaku situaciju pronašao prikladno rješenje. Majstorska stilizacija narodnih napjeva i bogatstvo ritmike povezani su jedinstvenim harmonijskim tkivom i znalačkom orkestracijom u umjetnički zaokruženu cjelinu. Izvođen na mnogim domaćim i svjetskim pozornicama, Đavo u selu stekao je trajnu popularnost, postavši uz operu Ero s onoga svijeta J. Gotovca najpopularnijim glazbenoscenskim ostvarenjem novonacionalnoga smjera u hrvatskoj glazbi. U orkestralnim i komornim skladbama L. se pridržava klasičnih oblika te stvara jezgrovitu, ritmički čvrstu tematiku i bogatu harmonijsku građu, ali uvijek ostaje u okvirima tonalnosti, uza znalački izvedenu instrumentaciju. Zborne skladbe, ponajviše za muški zbor, izvorno su skladane u narodnom duhu ili su obradbe pučkih napjeva. Skladao je za igrane filmove Živjet će ovaj narod (N. Popović, 1947), Major Bauk (Popović, 1951) i Svoga tela gospodar (F. Hanžeković, 1957) te dokumentarne Cement (s M. Ciprom, I. Tomulić, 1947), Na novom putu (K. Golik, 1948), Jugoslavenski Jadran (M. Katić, 1950) i (Dubrovnik, Katić, 1952). Instrumentirao je skladbe drugih hrvatskih skladatelja. Kao dirigent orkestra Muzičke akademije (1922–41) odgojio je »sve naše istaknute instrumentaliste« (S. Zlatić), a kao zborovođa uzdignuo HPD »Lisinski« u najbolji hrvatski zbor onoga doba. Autor je udžbenika Dirigiranje (Zagreb 1931, 1968²) i Osnovi homofonog sloga, 1–2 (Zagreb 1934; Harmonija, 1948, više izd. do 1986). Djela su mu tiskana i u zagrebačkim izdanjima Album popjevaka hrvatskih suvremenih skladatelja (1943), Zbirka muških zborova (1952), Zborovi (1956), Album zborova (1957) i Hrvatska popijevka od B. Berse do Z. Grgoševića, 4 (1985) te snimljena na kasete Lijepa naša (Orfej, 1990) i Pizzicato (Zg Zoe Music, 1997), Jugotonove LP ploče Antologija hrvatske glazbe, 5 (1973), Đavo u selu (1983) i Marijana Radev (1991), CD Hrvatska komorna glazba 20. st., Zagrebački puhački trio (oba Croatia Records, 1992), Antologija hrvatske glazbe za rog (Hrvatsko društvo skladatelja i Muzički biennale Zagreb, 1997) i Minijature za rog (Cantus, 2010). U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano je 97 snimka njegovih djela. Napisima o svojim radovima surađivao je u periodicima Muzika (1928), Jutarnji list (1932), Muzički glasnik (1932), Kulisa (1937), Novo doba (1938) i Novosti (1938). Radom i svestranošću svrstao se među vodeće osobnosti hrvatske glazbene kulture XX. st. Po njem je 1963. imenovana glazbena škola u Sisku. Veći dio ostavštine pohranjen je u NSK i HDA. DJELA (praizvedbe i tisak, izbor): Rej. Scherzo u F-duru za orkestar. Beč 1905. — Zlatokosi kraljević, scenska bajka s baletom. Zagreb 1909. — Serenada za violinu i glasovir. Zagreb 1910. Tiskano Zagreb 1962. — Simfonija u E-duru. Zagreb 1912. — U carstvu sanja, glazbena priča. Zagreb 1912. — Koncert za violinu i orkestar u d-molu. Prag 1914. — Sjećanja, tri skladbe za glasovir. Zagreb 1916. Tiskano Beč (1918). — Minka, opera (libreto M. Ogrizović). Zagreb 1918. — Šest narodnih pjesama za sitno grlo uz pratnju glasovira. Tiskano Beč (1919). — More, opera. Zagreb 1920. — Gudački kvartet u g-molu. Zagreb 1923. Tiskano Zagreb 2005. — Kletva za muški zbor. Tiskano Zagreb 1921. — Jugoslavenski capriccio za orkestar. Zagreb 1921. — Perun za muški zbor. Tiskano Zagreb 1923. — Koncert za gudački kvartet. Zagreb 1925. — Mala suita za četiri flaute. Beograd 1926. — Đavo i njegov šegrt, balet. Zagreb 1931. — Svečana uvertira za orkestar. Zagreb 1932. — Budnica Trenkovih pandura za orkestar. Zagreb 1933. — Elegija i Scherzo za gudački kvartet. Zagreb 1934. — Đavo u selu, balet. Zürich 1935 (Zagreb 1937). Tiskano Zagreb 1937 (glasovirski izvadak), Mainz 1964 (partitura). — Dvije hrvatske rapsodije. I Sljepačka, II Žetelačka za violinu i komorni orkestar. Zagreb 1936. Tiskano (verzija za violinu i glasovir) Zagreb 1961. — Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi, balet. Zürich 1937 (Zagreb 1951). — Lȗk, balet. München 1939. — Pastorala i Scherzo za puhački kvintet. Zagreb 1950. — Kakva j’ to ptica i Dremala, spavala za mješoviti zbor. Tiskano Zagreb 1952. — Kaži meni za glas i glasovir. Tiskano Zagreb 1953. — Epilog, simfonijske slike (prema baletu Duša mora). Zagreb 1957. — Koncert za gudače. Tiskano Zagreb 1957. — Freske, tri simfonijska stavka. Zagreb 1959. — Uspomena za rog i glasovir. Tiskano Zagreb 1968, 1983². — Serenada za dvije flaute, klarinet i glasovir. Tiskano Zagreb 1983. — Tempo di valse za gudački kvartet. Tiskano Zagreb 1983. — Trio u a-molu za violinu, violončelo i glasovir. Zagreb 1983. — Trio za obou, klarinet i fagot. Zagreb 2002. — Mala suita za četiri flaute. Tiskano Zagreb 2009. — Potpuniji popis djela u: A. Lhotka, Fran Lhotka 1883.–1962. Zagreb 1982.

Lhotka [lo'tka], Fran, hrvatski skladatelj i dirigent češkoga podrijetla (Mladá Vožice, Češka, 25. XII. 1883 – Zagreb, 26. I. 1962). Na praškom Konzervatoriju diplomirao rog i kompoziciju (Karel Stecker, Josef Klička, A. Dvořák), a profesionalnu glazbeničku karijeru započeo 1908. kao profesor na Konzervatoriju u Jekaterinoslavu (danas Dnjepar). Godine 1909. došao je u Zagreb, gdje se zaposlio kao hornist i korepetitor u Operi te od 1910. i kao nastavnik na školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (HGZ). Profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu bio je 1921–61 (rektor 1923–40. i 1948–52). Bio je dirigent pjevačkoga društva »Lisinski« (1912–20), studentskog orkestra Muzičke akademije (1920–40) te Društvenog orkestra HGZ-a. Kao skladatelj stilski se odredio za tzv. neonacionalni smjer s izraženijim neoklasicističkim i blagim ekspresionističkim tendencijama, većinom kombinirajući nadahnuće narodnim melosom s efektnom instrumentalnom koloristikom. Uz orkestralna, veća vokalno-instrumentalna i komorna djela posebno se uspješno bavio skladanjem baletne glazbe. Balet Đavo u selu (1934), temeljen na narodnoj priči o pobjedničkoj ljubavi mladića i djevojke, jedan je od najboljih hrvatskih baleta uopće i postigao je prije II. svjetskog rata velik međunarodni uspjeh. I iduća dva baleta, Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi (1936) i Lûk (1937), nastala također u suradnji s baletnim duom Piom i Pinom Mlakarom, pripadaju u vrh hrvatske baletne umjetnosti XX. stoljeća. Ostala su Lhotkina djela Simfonija (1909), Gudački kvartet (1911), Koncert za violinu i orkestar (1913), orkestralni Jugoslavenski capriccio (1913), opera oratorijskoga značaja More (1920), kantata na stihove S. S. Kranjčevića Moj dom (1921), Koncert za gudački kvartet (1924), Dvije hrvatske rapsodije za violinu i komorni orkestar (1928), Pastorala i scherzo za puhaći kvintet (1949), i dr. Skladao je i drugu komornu glazbu, solo pjesme, filmsku glazbu (npr. Svoga tela gospodar) te obrađivao ili instrumentirao skladbe drugih skladatelja (I. Jarnovića, V. Lisinskoga, F. Livadića, I. Zajca, J. Hatzea i dr.) i narodne pjesme. Objavio je i pedagoška djela Dirigiranje (1931) te posebno važan udžbenik Harmonija (1948). Citiranje: Lhotka, Fran. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata