Frane Bulić

svećenik, arheolog i povjesničar; 1846-1934

Don Frane Bulić (Vranjic, 4. listopada 1846. – Zagreb, 29. srpnja 1934.) bio je hrvatski katolički svećenik, arheolog i povjesničar.
== Životopis ==
Don Frane Bulić, ugledni hrvatski arheolog, povjesničar, konzervator starina i povjesničar umjetnosti, rođen je 4. listopada 1846. godine u Vranjicu kraj Splita. Studij teologije polazio je u Zadru. Nakon završene teologije i svećeničkog ređenja 1869. završio je na bečkom sveučilištu studij klasične filologije i arheologije.
Kao školovani arheolog postao je upraviteljem arheološkog muzeja u Splitu, a 1878. povjerena mu je i dužnost konzervatora nadležnog za očuvanje kulturno-povijesnih starina na području cijele Dalmacije.
Biran je za zastupnika splitske općine u Dalmatinski sabor i za zastupnika Dalmacije u carevinskom vijeću u Beču, gdje se zalagao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Iz političkog života se povukao u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra 1929. godine.
Svojim arheološkim otkrićima dao je najveći doprinos upoznavanju ranokršćanske i starohrvatske povijesti na području Dalmacije. Vodio je arheološka iskapanja na mnogim dalmatinskim mjestima, osobito u Solinu. Otkrio je baziliku u Manastirinama u kojoj su bili pokopani mučenici Venancije iz Valerijanova ili Aurelijanova doba te Dujam iz Dioklecijanova doba. 1891. godine otkrio je u Rižinicama kraj Solina kameni ulomak s natpisom kneza Trpimira, a 1898. godine i znameniti sarkofag kraljice Jelene iz 976. godine. Bulić je sa suradnicima uspio sastaviti krhotine natpisa sa sarkofaga i odgonetnuti tekst koji povjesničari smatraju jednim od najznačajnijih dokumenata hrvatske srednjovjekovne povijesti jer sadrži podatke koji otkrivaju rodoslov hrvatskih kraljeva. Za radova na Gospinom otoku u Solinu, Bulić je otkrio i temelje crkve svete Marije i crkve svetog Stjepana u kojoj su bili pokopani članovi hrvatske vladarske kuće.
U Splitu je 1894. godine don Frane Bulić osnovao društvo «Bihać» za proučavanje povijesti iz doba hrvatskih narodnih vladara.
Svojim ugledom najviše je pridonio održavanju prvog svjetskog kongresa kršćanske arheologije u Splitu i Solinu 1894. godine. Bio je cijenjeni član brojnih domaćih i svjetskih akademija i arheoloških društava. Objavio je niz članaka i knjiga, a najznačajniji su: «Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz doba narodne hrvatske dinastije», «Palača cara Dioklecijana u Splitu», "Stopama hrvatskih narodnih vladara".
Arheološki je istraživao područje Stombrate zajedno s Društvom Bihać 1902. – 1905. godine. Nakon toga 1908. je godine dao sagraditi novu crkvicu sv. Marte u Bijaćima.
== Djela ==
"Hrvatski spomenici u kninskoj okolici, uz ostale suvremene dalmatinske, iz dobe narodne hrvatske dinastije" 1888. Zagreb
"Crkvica sv. Petra u Priku kod Omiša" 1923. Split
"Krunidbena bazilika kralja Zvonimira usred Gradine u Solinu" 1925. Sarajevo
"Palača cara Dioklecijana u Splitu" 1927. Zagreb
"Stopama hrvatskih narodnih vladara" 1928. Zagreb
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
LZMK / Proleksis enciklopedija: Bulić, Frane
LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Bulić, Frane (autori: Nenad Cambi i Anđelka Stipčević-Despotović, 1989.)
Slobodna Dalmacija.hr – Damir Šarac: »Don Frane za vječnost«
Slobodna Dalmacija.hr – Jerko Matošić: »300 godina Klasične gimnazije u Splitu. Razdoblje don Frane Bulića«
Frane Bulić Hrvatska tehnička enciklopedija

BULIĆ, Frane, arheolog, konzervator i povjesničar (Vranjic kod Splita, 4. X 1846 — Zagreb, 29. VII 1934). Osnovno i niže obrazovanje stekao u glagoljaškom sjemeništu u Priku kod Omiša, gimnaziju polazio u Splitu (1861–65), teologiju u Zadru (1865–69). Zaređen za svećenika 1869. Na Sveučilištu u Beču započeo 1869. studij klasične filologije i slavistike, ali uskoro (1873) slavistiku zamjenjuje klasičnom arheologijom. Nakon završetka studija radi kao suplent u gimnazijama u Splitu (1873) i Dubrovniku (1874–77). Predavao je latinski, grčki i hrvatski jezik te vodio gimnazijsku knjižnicu i školske numizmatičke zbirke. God. 1877/78. ponovno odlazi u Beč gdje studira epigrafiku kod O. Benndorfa i O. Hirschfelda te istodobno pohađa Conzeova predavanja iz klasične arheologije. U Beču se kretao u krugu dalmatinskih i istarskih narodnjaka (M. Pavlinović i dr.). Tih je godina bio oslobođen profesorske službe i postavljen za školskog nadzornika zadarskog i benkovačkog okruga te u svom uredu umjesto talijanskog uvodi hrvatski kao službeni jezik. Nakon povratka iz Beča, ponovno je imenovan školskim nadzornikom u Zadru, gdje obavlja i dužnost konzervatora Središnjeg povjereništva za povijesne spomenike zadarskog i benkovačkog okruga (1880–83). Iz Zadra je 1883. premješten u Split na mjesto ravnatelja klasične gimnazije te upravitelja Arheološkog muzeja i konzervatora za splitsko okružje, a 1912–25. bio je konzervator za cijelu Dalmaciju. U Splitu je tijekom svoga prosvjetnog djelovanja dovršio pohrvaćivanje gimnazije. Austrijske vlasti umirovile su ga kao gimnazijskog ravnatelja 1896. nakon jedne političke manifestacije njegovih učenika. Po smrti M. Pavlinovića biran je za narodnog zastupnika splitske općine u Dalmatinskom saboru u Zadru u dvama mandatnim razdobljima (1887–89. i 1907–10); također je bio zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču. U saborima se borio za sjedinjenje Dalmacije i Banske Hrvatske. Ogorčen oportunističkom politikom vođâ Hrvatske narodne stranke, zahvalio se na mandatu u obama vijećima. Prihode dobivene za odlaske na saborske sjednice uložio je u vlastiti fond za školovanje mladih arheologa te 1929. osnovao Zakladu don Frane Bulića. Za mirovnih pregovora u Parizu nakon svršetka I svjetskog rata pozvan je, na poticaj A. Trumbića, kao stručnjak za pitanja budućnosti Dalmacije. Premda se tada ne bavi više aktivnom politikom, budno prati zbivanja u novoj državi. Kad je 1928. ubijen S. Radić i kad je 1929. uspostavljena šestojanuarska diktatura, Bulić je razočaran. Iako su ga njegov nećak I. Bulić blizak režimu i A. Trumbić nagovarali da nije kasno za razgovore o Hrvatskoj s kraljem koji ga je cijenio, Bulić je bio skeptičan i prkosan te se nije dao nagovoriti na bilo kakvu akciju u smislu pregovora s Beogradom. Kao ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu umirovljen je 1923, čime je prestala i njegova dužnost konzervatora i glavnog urednika časopisa Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (do 1920. Bullettino di archeologia e storia dalmata), u kojemu je od 1878. bio suradnik, od 1884. s J. Alačevićem suurednik, a od 1888. vlasnik i urednik sve do 1925. — B. je djelovao kao istraživač na terenu, konzervator i pisac znanstvenih, stručnih i popularnih radova. Njegovo znanstveno iskustvo temelji se na putovanjima po znamenitim arheološkim nalazištima Grčke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta (1893) te na suradnji s profesorima A. Conzeom, O. Benndorfom i O. Hirschfeldom te istaknutim suvremenicima Th. Mommsenom, G. B. De Rossijem, G. Gattijem, H. Delehayeom, L. Duchesneom, J. Zeillerom i dr. Istraživao je antičke i starokršćanske spomenike Salone te starohrvatske spomenike u srednjoj Dalmaciji. U Saloni je otkrio više stotina epigrafskih spomenika, starokršćansko groblje u Vranjicu kod lokaliteta Crikvine, baziliku Sv. Anastazija, gradsku baziliku iz IV st., biskupski stan i terme; nastavio je osim toga iskapanja u »Hortus Metrodori«, u amfiteatru i teatru, iskopao je starokršćansku baziliku iz V st. koju su sagradili solinski biskupi Simferije i Hezihije, baziliku u Manastirinama u kojoj su bili pokopani kršćanski mučenici iz Dioklecijanova vremena Dujam i Venancije i dr. God. 1894. osniva u Splitu društvo »Bihać« s namjerom da istražuje hrvatsku povijest, posebno arheološke spomenike u srednjoj Dalmaciji iz razdoblja hrvatskih narodnih vladara. Već 1891. otkriva u Rižinicama pokraj Solina kameni ulomak s natpisom kneza Trpimira, a 1895, također u Rižinicama, ostatke samostana i crkve benediktinaca, koje je Trpimir bio doveo u Hrvatsku. Znamenito je njegovo otkriće sarkofaga hrvatske kraljice Jelene iz 976. na Otoku u Solinu (1898). B. je velikom akribijom sastavio veoma oštećen nadgrobni natpis i pročitao, uz Jelenino ime, i imena dvaju hrvatskih kraljeva Mihajla Krešimira i Stjepana Držislava. Iskapajući na Otoku otkrio je temelje crkve Sv. Marije te crkve Sv. Stjepana u kojoj su bili sahranjivani članovi hrvatske vladarske kuće. Otkrio je također i ostatke nekoliko kuća i crkava iz starohrvatskog razdoblja. U Bijaćima nedaleko od Trogira iskopao je temelje Trpimirove crkve Sv. Marte, a u Majdanu kraj Solina groblje iz vremena hrvatske narodne dinastije. U Klapavicama kod Klisa otkopao je starokršćanski samostan, a u Grohotama na Šolti starokršćansku baziliku. Svojim otkrićima u Solinu i okolici B. je privukao u staru Salonu najistaknutije evropske stručnjake te 1894. organizirao u Splitu i Solinu 1. svjetski kongres kršćanske arheologije. Njegovom zauzetošću i postavljenim temeljnicama nastale su publikacije poput Forschungen in Salona i Recherches a Salone u kojima su surađivali arheolozi, povjesničari umjetnosti i arhitekti svjetskoga glasa (W. Gerber, F. Weilbach, J. Brøndsted, R. Egger, E. Dyggve i dr.). Bulićeva konzervatorska djelatnost ograničavala se uglavnom na Dioklecijanovu palaču, a manje na Salonu. Sudjelovao je u zaštitnim radovima u Dioklecijanovu mauzoleju 1880–85. te na obnovi romaničkog zvonika splitske katedrale 1890–1908, zauzimajući se za umjerenije zahvate na građevinama. Poslije je radio na popravku i obnovi vestibula, ne zapustivši ni srednjovjekovne spomenike (Buvinine vratnice, korska sjedala, propovjedaonica i dr.). God. 1885, prilikom uvođenja zemljišnika za grad Split, uknjižio je Dioklecijanovu palaču kao državno vlasništvo, obrazloživši da je ona od svog postanka bila državni ili komunalni posjed, pa stoga nikad nije ni mogla biti privatnim vlasništvom (Il palazzo di Diocleziano a Spalato e proprieta dello Stato, Bullettino di archeologia e storia dalmata, 1902, Prilog). Najviše radova objelodanio u Bullettino di archeologia e storia dalmata, od stručnih (opisi zbirki Arheološkog muzeja u Splitu, popisi novonabavljenih predmeta, opisi arheoloških istraživanja), do povijesnih, arheoloških, epigrafičkih, hagiografskih rasprava, topografskih studija, bilježaka, vijesti, nekrologa i dr. Tu je objavio niz članaka o Solinu (1878–1916, 1921), o Stobreču (1879, 1884–86, 1888–90, 1893, 1895–97, 1899, 1906), o gemama iz antičkog doba (1879–80, 1886–89, 1891–11, 1913–14, 1916, 1917–19, 1921–25), o Dioklecijanovoj palači (1886–87, 1898–1903, 1910), o Trpimirovu natpisu (1891), o kršćanskom groblju u Solinu (1891–92, 1897–1900, 1907) te o antičkom groblju u Solinu (1910, 1914, 1917–19), a s P. Skokom objavio je Natpis Petra Crnoga (1915, Prilog). Njegovi napisi kronološki sežu od prapovijesti do novijeg doba; napisao je i nekoliko rasprava o narodnoj poeziji. Izuzetan je i Bulićev prinos upoznavanju hagiografija salonitanskih mučenika. Uspio je očistiti povijesnu jezgru od natruha legendâ, ulazeći u otvoren sukob sa splitskim klerom. Znatan je i njegov prilog kronologiji salonitanskih i splitskih biskupa (poglavito od kraja I pa do kraja III st. kad se tek utemeljuje Salonitanska biskupija), što je također bila zamagljena legendama i krivotvorinama. Surađivao također u drugim publikacijama: Izvješće o C. k. višoj dubrovačkoj gimnaziji (1874–77), Program C. k. velike državne gimnazije u Dubrovniku (1878–79), Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva (1881, 1892, 1895–98, 1901, 1919), Mittheilungen der k. k. Centralkommission zur Erforschung und Erhaltung der Kunst und historischen Denkmale (Beč 1883–1902), Program C. k. velike gimnazije u Spljetu (1884–94), Starohrvatska prosvjeta (1888), Glasnik Zemaljskoga muzeja u Bosni i Hercegovini (1890–91, 1918), Ljetopis JAZU (1895, 1931–32), Nuovo Bullettino di archeologia cristiana (Rim 1900–02, 1907), Römische Quartalschrift (Rim 1900–02, 1905–08). Od 1883. suradnik je za Dalmaciju u popisivanju latinskih natpisa u ediciji berlinske akademije Corpus inscriptionum latinarum. Bio je dopisni član Arheološkoga njemačkog društva u Berlinu, Rimu i Ateni, dopisni član JAZU od 1887, a od 1925. pravi član, od 1893. član je Carskoga ruskog arheološkog društva u Petrogradu, od 1894. član Papinske akademije za arheologiju u Rimu, od 1896. član je Antropološkog društva u Beču, od 1899. član Numizmatičkog društva u Beču, član Kraljevske akademije za arheologiju u Bruxellesu, od 1910. član Francuskog instituta u Parizu, od 1922. dopisni je član Srpske kraljevske akademije i dr. God. 1921. promoviran je na Zagrebačkom sveučilištu u doktora filozofije »honoris causa«. U povodu 75. obljetnice života posvećena mu je 1924. monumentalna publikacija Strena Buliciana (Bulićev zbornik) s brojnim radovima stručnjaka iz cijele Evrope. U povodu 50. obljetnice smrti održana su dva znanstvena skupa. Izlaganja na tim skupovima tiskana su u časopisima Crkva u svijetu (1985, 2) i Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (1986). — B. je naš prvi arheolog svjetskog glasa te istodobno jedan od posljednjih polihistora. Važan je bio i njegov politički rad, premda se politikom nije profesionalno bavio. »Od naglašenog hrvatskog opredjeljenja u Habsburškoj monarhiji, Bulić je u vrijeme stvaranja jugoslavenske države bio otvoren za koncepcije koje su imale voditi prema nacionalnoj (kulturnoj i vjerskoj) sintezi jugoslavenskih naroda. U sukobu s preprekama na realizaciji tih smjerova on se ponovo vraćao svom verificiranom hrvatskom opredjeljenju, ali nikad i nikakvom ekskluzivizmu. Bulić nikad nije postao političar a uvijek je to bio, nikad se nije uspio osloboditi politike, a postao je njen svojevrsni zarobljenik« (Boban). Portretirali su ga mnogi umjetnici; 1894. nastao je portret koji je načinio Vlaho Bukovac, što su đaci splitske gimnazije darovali Buliću u znak potpore nakon prisilna umirovljenja, a njegovo brončano poprsje izradio je I. Meštrović. Bulićev kip, djelo F. Kršinića, postavljen je iza Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu. DJELA: De poesi epica populari in latinis litteris. Jader 1879. — Bazilika sv. Klimenta u Rimu. Zadar 1881. — Memoria sulla conversione dell’alfabeto glagolito nel latino per libri liturgici slavi di rito romano... (suautor I. Danilo). Zara 1882. — Il tempio di S. Donato in Zara (suautor A. Hauscr). Zara 1884. — Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz doba narodne hrvatske dinastije. Zagreb 1888. — Vogja po Spljetu i Solinu (suautori L. Jelić i S. Rutar). Spljet 1894. — Natpis dosad nepoznatog namjesnika rimske Dalmacije Apolonija Febadija iz V vijeka. Zbornik u slavu Vatroslava Jagića. Berlin 1908, 699–705. — Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak Kronotaksa spljetskih nadbiskupa od razorenja Solina do polovice XI v. po Kristu (suautor J. Bervaldi). Zagreb 1912. — Car Dioklecijan. Njegovo ime, njegova domovina i mjesto gdje se rodio, kada, gdje i kako je umro. Zagreb 1918. — Stridon (Grahovo polje u Bosni) rodno mjesto svetoga Jeronima. Split 1920. — Krunidbena bazilika kralja Zvonimira usred Gradine u Solinu. Zbornik kralja Tomislava. Zagreb 1925, 446–450. — Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji kroz zadnji milenij. Zbornik Matice hrvatske, 1925, 93–246. — Sveti Venancije prvi biskup solinski i mučenik duvanjski. Split 1926. — Palaču cara Dioklecijana u Splitu (suautor Lj. Karaman). Zagreb 1927. — Stopama Hrvatskih narodnih vladara (suautor L. Katić). Zagreb 1928. — Dolazak Hrvata i pohrvaćivanje Dalmacije. (S. l.) 1931. — Povodom pedesetgodišnjice jubileja »Vjesnika za arheologiju i historiju dalmatinsku« 1878–1928. Split 1931. — Izabrani spisi. Split 1984. — Korespondenciju Frane Bulić-Hippolyte Delehaye, 1. Split 1984. — Po ruševinama stare Salone. Split 1986.

Bulić, Frane, hrvatski arheolog, epigrafičar, povjesničar i konzervator starina (Vranjic kraj Splita, 4. X. 1846 – Zagreb, 29. VII. 1934). Teologiju studirao u Zadru, klasičnu filologiju i klasičnu arheologiju u Beču (1869–73). Djelovao kao svećenik od 1869. Epigrafiku usavršavao u Beču (1877–78). Po povratku u domovinu postao je kotarskim školskim nadzornikom u Zadru i konzervatorom Središnjeg povjereništva za historijske spomenike zadarskog i benkovačkog okružja; od 1883. ravnatelj klasične gimnazije i Arheološkog muzeja u Splitu te konzervator povijesnih i umjetničkih spomenika za srednju, a 1912–25. za cijelu Dalmaciju. Zbog hrvatskoga djelovanja austrijske su ga vlasti umirovile 1896; zadržao je mjesto konzervatora i ravnatelja muzeja. Djelovao je i politički (zastupnik u Dalmatinskom saboru u Zadru i Carevinskom vijeću u Beču). Glavna su mu istraživanja antičkih i ranokršćanskih spomenika u Solinu. Istraživao je povijest salonitanske crkve i njezinu hagiografiju, dokazao da sv. Dujam nije bio učenik apostola Petra nego mučenik iz Dioklecijanova doba. Dao je znatan prinos istraživanju i očuvanju Dioklecijanove palače. Godine 1894. organizirao I. međunarodni kongres za ranokršćansku arheologiju u Splitu i Solinu. U Rižinicama je otkrio (1891) ulomak s natpisom hrvatskoga kneza Trpimira; istraživao je crkvu sv. Marte u Bijaćima. Na Otoku u Solinu otkrio (1898) sarkofag kraljice Jelene iz 976. i pročitao oštećeni grobni natpis, a također je otkrio ostatke crkava sv. Marije i sv. Stjepana, koje su bile mauzoleji hrvatskih vladara. U Splitu je 1894. utemeljio društvo »Bihać«. Autor je više samostalnih djela: Dva sarkofaga Ivana Ravenjanina i Lovre Dalmatinca, spljetskih nadbiskupa (1882), Hrvatski spomenici u kninskoj okolici… (1888), Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji kroz zadnji milenij (1925) i dr.; u koautorstvu: Kronotaksa solinskih biskupa (s J. Bervaldijem, 1912), Palača cara Dioklecijana u Splitu (s Lj. Karamanom, 1927), Stopama hrvatskih narodnih vladara (s L. Katićem, 1929). Od 1883. surađivao na ediciji Corpus inscriptionum Latinarum. Mnogobrojne priloge tiskao u Bulletinu (od 1920. Vjesnik), kojemu je bio urednik i vlasnik od 1888. Bio je član mnogih akademija, znanstvenih ustanova i arheoloških društava. Prigodom 75. obljetnice života posvećen mu je zbornik Strena Buliciana (1924). U Zagrebu mu je (1935) podignut spomenik (djelo F. Kršinića). Citiranje: Bulić, Frane. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata