Frane Petrić

filozof, polihistor, humanist; 1529-1597

Petrić, Frane (Patritius, Patricius [pa:tri'ci∙us], Patrizzi, Franciscus), hrvatski filozof i polihistor (Cres, 25. IV. 1529 – Rim, 6. II. 1597). Sin Stjepana, creskoga gradskoga suca, i Marije Lupetine, rođakinje M. Vlačića Ilirika. Na temelju optužaba da radi protiv mletačke vlasti i da je pristaša protestanata, otac mu je bio osuđen na izgon iz grada te je umro u progonstvu. Petrić je prekinuo školovanje, 1538. napustio Cres i otišao sa stricem na njegovu lađu. Time je otpočeo njegov buran život, mnogobrojna putovanja (sudjelovao u ratu mletačkog brodovlja protiv Osmanlija kojim je zapovijedao A. Doria, potom u ratnim operacijama kraj Novigrada) i promjene zanimanja (trgovao knjigama i pamukom, bavio se izdavaštvom – izdao djela Giulia Camilla Delminija i B. Kotruljevića). U Veneciji je započeo školovanje za trgovca, ali je ubrzo otišao u privatnu školu svećenika Andrije Firentinca. Pod zaštitom M. Vlačića Ilirika otišao je u Ingolstadt, gdje je učio grčki i ondje ostao do rata Karla V. protiv protestanata; od 1547. u Padovi je nastavio studij medicine, ali ga je ubrzo napustio i posvetio se filozofskim i matematičkim studijima. Proučavao je filozofske i književne tekstove starih pisaca, posebice Platonovu i Aristotelovu filozofiju, upoznao bogatu tradiciju peripatetizma, spekulativno-idejno bogatstvo i raznolikost najstarijih tradicija mišljenja i sinkretističkih religija, mističku, kaldejsku, arapsku i hebrejsku predaju, egipatske hermetičke spise. Nakon očeve smrti 1551. prodavao je medicinske knjige, potom je otišao u Anconu, a odatle na kraća putovanja u Veneciju, Bolognu, Veronu, Vicenzu, Mantovu, Modenu i Ferraru. Neko vrijeme boravio je na Cipru, gdje je upravljao imanjem grofa Giorgia Contarini-Zaffa i ciparskoga nadbiskupa Filippa Moceniga, bavio se melioracijskim radovima, putovao u Španjolsku i talijanske gradove. Španjolskomu kralju Filipu II. za njegovu knjižnicu u Escorialu 1571. prodao je zbirku od 75 grčkih kodeksa filozofskoga, teološkoga, znanstvenoga i glazbenoga sadržaja, koje je ponio s Cipra (do danas ih je malo sačuvanih, ostatak je bio uništen u požaru 1671). U Ferrari predavao Platonovu filozofiju do 1592., kada je na poziv kardinala Ippolita Aldobrandinija stigao u Rim i postao profesor platonističke filozofije na Sapienzi, sve do smrti. Petrić je za svojega padovanskoga razdoblja bio član Kluba studenata Dalmatinaca, a bio je i član Zbora sv. Jeronima te član više akademija (Accademia della Crusca i Accademia della Fama).Petrićevo je djelo ugrađeno u temelje hrvatske i svjetske filozofske i znanstvene misli. Među prvim svojim filozofskim i književnim spisima na talijanskom jeziku objavio je opsegom neveliko djelo Sretan grad (La città felice, 1550), pisano kao vodič i model za čovjekovu sreću. Utemeljujući svoja gledišta na ontološko-epistemološkim doktrinama Platona i Aristotela, Petrić ih je preoblikovao u svojoj koncepciji aristokratskoga državnopolitičkog uređenja, različito od utopijskih djela toga razdoblja. Svjedočanstvo o svestranom interesu i širokoj naobrazbi Petrić je ostavio i u drugim književnim i poetičkim te glazbenoteorijskim analizama, pridonoseći europskom duhovnomu dijalogu. U padovanskom je razdoblju napisao raspravu o pjesničkim zanosima, komentar jednoga Petrarkina soneta i rimâ Luke Contilea, kojima je dao prilog renesansnoj književnoj teoriji i kritici i tekstualnoj hermeneutici u znaku petrarkističke književne mode. Tim komentarima i nekim dijalozima (o poljupcu i ljubavnoj filozofiji), Petrićeva se djela izdvajaju iz cjeline onodobnih platonističko-petrarkistički pisanih traktata. Metodološki, povijesno-kritički, polemički i književnopovijesno Petrić je Aristotelovoj normativnoj poetici suprotstavio vlastita nova pravila (slobodan izbor sadržaja, pjesnička imaginacija, fantazija, sublimacija itd.). Jednu od važnih uloga u povijesti europske estetičko-poetičke refleksije renesanse imale su i njegove polemike vođene oko književnih rodova i vrsta, epskoga i herojskoga pjesništva, T. Tassa i L. Ariosta i dr. U tumačenju Tassova spjeva Oslobođeni Jeruzalem Petrić je kritizirao njegovu poetiku i književnoteorijske postavke u kojima slijedi Aristotela. Petrić se bavio i znanošću jezika i govora. Promišljajući odnos retorike i srodnih disciplina, gradio je teoriju jezika, procesa razumijevanja, obrazlažući svoju tezu savršene retorike-antiretorike, zasnovane kao filozofsko-znanstvene discipline, prema modelu sigurne i savršene spoznaje matematičke znanosti. Također je bio povijesno i metodičko-kritički zaokupljen i epistemologijom povijesti i povijesnom spoznajom. Raspravljao je o naravi povijesti, njezinoj istini i objektivnosti, o ulozi i mjestu povijesti u ljudskom životu i društvenoj zbilji. Njegov model znanstvene povijesti ne obuhvaća samo političku, nego i općeduhovnu, gospodarsku i kulturnu povijest. Svojom metodom, shvaćanjima i idejama utjecao je na neke teoretičare povijesti (J. Bodin), a neki ga drže modernim historiografom i originalnim misliocem. Svoj prilog polemici s Aristotelom i peripatetizmom te priklon neoplatonizmu Petrić je ostavio u opsežnom djelu Peripatetičke rasprave (Discussiones peripateticae, 1571), u kojem je analizirao život i učenje, te temeljne pojmove Aristotelove filozofije. Petrić je u njima položio temelje svoje znanosti o biću i univerzumu, koju je razvio u kapitalnom djelu Nova sveopća filozofija (Nova de universis philosophia, 1591), koje je potaknulo mnoge polemike i kritike. Nova sveopća filozofija čvrsto je izgrađen koherentan sustav filozofije, u kojem Petrić izlaže vlastitu originalnu prirodnofilozofijsku sliku svijeta, ontološka i gnoseološka shvaćanja, ugrađujući u nju elemente mnogih i različitih struja mišljenja, filozofsko-teoloških, metafizičkih i znanstvenih spekulacija. U dodatku knjizi uvrstio je hermetičke spise koje je prikupio i preveo s grčkoga na latinski, kao osnovu za utemeljenje nove, pobožne filozofije. U tom je djelu pisao i o različitim procesima u moru. Njegov opis poplava Venecije, kao i njihove povezanosti s djelovanjem vjetra na more, jedan je od prvih tiskanih opisa te poplave. Neke od njegovih ideja prihvatili su poslije G. Bruno, T. Campanella, R. Descartes, P. Gassendi, I. Newton i dr. Nakon zabrane djela izišlo je drugo, nešto promijenjeno izdanje (1593). U mnogobrojnim djelima Petrić je obradio i mnoga druga područja znanja i umijeća (geometrija, glazbena povijest, povijest ratovanja, strategija i dr.). Mnoge su njegove zamisli široko prihvaćene u europskoj znanosti. Ostala značajnija djela: Deset dijaloga o povijesti (Della historia diece dialoghi, 1560), O pjesničkom umijeću (Della poetica, 1586), O novoj geometriji (Della nuova geometria, 1587), Filozofska magija (Magia philosophica, 1593), Vojne usporedbe (Paralleli militari, 1594), autobiografsko Pismo Bacciu Valoriju (Lettera a Baccio Valori, 1866), Ljubavna filozofija (L’amorosa filosofia, 1963), Neobjavljena pisma i članci (Lettere ed opuscoli inediti, 1975). Citiranje: Petrić, Frane. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Frane Petrić (također u varijantama Franjo Petrić, Petriš, Petris, Petričević, Petrišević; lat. Franciscus Patricius, tal. Francesco Patrizi da Cherso), (Cres, 25. travnja 1529. – Rim, 6. veljače 1597.), hrvatski filozof, polihistor, humanist i učenjak.
== Podrijetlo ==
Po obiteljskoj legendi Petrići su se bili doselili iz Bosne, bježeći pred Turcima. Mletačka vlast 1563. naziva Petriće Hrvatima, a sam je Frane Petrić za vrijeme studija u Padovi dva puta bio vijećnik studenata iz Dalmacije. Pred samu smrt zatražio je da ga prime za pravog člana-bratima Zbora sv. Jeronima u Rimu, pri čemu je morao dokazati da je podrijetlom iz ilirskih krajeva i da poznaje hrvatski jezik.
Međutim, većina njegovog djelovanja vezana je uz Italiju, a kako je sva dijela pisao na latinskom i talijanskom jeziku, njegovo ime zasluženo pripada u red znamenitih talijanskih znanstvenika.
== Životopis ==
Frane Petrić je rođen na otoku Cresu, tada pod upravom Mletačke Republike, u plemićkoj obitelji izbjegloj iz Bosne.
Kao dječak sudjelovao je sa stricem Ivanom Jurjem u ratu protiv Osmanlija, da bi se potom posvetio školovanju. Izučio je za trgovca u Veneciji, potom savladao grčki u Ingolstadtu, gdje je boravio pod pokroviteljstvom rođaka Matije Vlačića. Poslije je studirao medicinu i filozofiju u Padovi.
Kao učenog čovjeka, poslao ga je Venecijanski plemić Giorgio Contarini 1561. godine da pregleda stanje njegovog veleposjeda na Cipru; nakon što je Petrić 1562. god. u Veneciji predao izvještaj, Contarini ga je poslao natrag na Cipar da preuzme vođenje imanja. Petrić je na imanju proveo razne mjere radi poboljšanja, uključujući navodnjavanje dijela zemljišta; prvih nekoliko godina je vlasnik s njim bio zadovoljan. Nakon što su suša i mraz pridonijeli lošim žetvama, prikazao ga je brat vlasnika kao krivca za pad prihoda, pa je Petrić 1567. smijenjen. Proveo je Petrić potom još godinu dana na Cipru u službi nadbiskupa Filippa Moceniga. Petrić će u narednom životu koristiti svoje veze s Ciprom u trgovačkim poslovima; u kojima je 1570. godine doživio teški gubitak od 3.500 dukata kada mu je turska flota pred tim otokom zaplijenila teret pamuka.
Njegova brojna djela upućuju na širinu njegovih interesa i bavljenje mnogim područjima i disciplinama znanja: od trgovine, medicine, filozofije do izdavaštva.
Nakon što naporima u trgovini knjigama u Španjolskoj nije uspio oporaviti svoje financije, 1577. god. se vratio u Italiji, gdje je krajem te godine uspio dobiti značajan angažman na Sveučilištu u Ferrari, gdje je po njegovom dolasku osnovana katedra za platonističku filozofiju s njim na čelu. Za dugog boravka u Ferrari, 1581. god. je objavio djelo "Discussioni peripatetiche", 1585. "Parere in difesa di Ludovico Ariosto", 1586. "Della Poetica" (gdje se zalaže za uporabu narodnog jezika u literaturi, umjesto latinskog), 1587. god. "Della nuova geometria" i "Philosophiae de rerum natura".
Nakon što je katedru u Ferrari vodio 15 godina, pozvan je od kardinala Ippolita Aldobrandinija da ga krajem 1591. god. posjeti u Rimu; kada je taj kardinal 1592. god. postao papa Klement VIII., za Petrića je formirana katedra u Rimu, koju je on preuzeo u travnju 1592. godine. Petriću je za vođenje katedre u Rimu bila odobrena vrlo značajna nagrada, koja je s povlasticama vrijedila oko 840 dukata godišnje.
U Rimu je 1591. god. objavio kapitalno djelo "Nova sveopća filozofija" ("Nova de universis philosophia", u kojem je dao zaokružen sustav filozofije. U predgovoru knjige Petrić se zalaže da Katolička Crkva odustane od aristotelevske filozofije kao osnove obrazovanja na europskim sveučilištima, te da odabere po platonovsku filozofiju ili još bolje Petrićevu vlastitu filozofiju sadržanu u toj knjizi. Tada posve prevladavajući aristotelijanski filozofi – koji su držali glavni riječ u rimskoj cenzuri – pronašli su u knjizi dijelova koje su ocijenili heretičkim. Usprkos Petrićevom prijateljstvu s Papom, djelo je 1594. god. stavljeno na listu zabranjenih knjiga, a sam Petrić se morao formalno odricati spornih dijelova, koje da je napisao nespretno i u neznanju. Do smrti 1597. god. Petrić nije završio izdanje te svoje knjige bez spornih dijelova.
1594. god. je Petrić objavio svoje zadnje djelo, knjigu "Paralleli militari" u kojoj studira razne primjere vojne organizacije tijekom povijesti.
U filozofijskoj znanosti renesanse ima počasno mjesto kao istaknut novoplatonist i strastven protivnik Aristotelove filozofije. Učenjak europskog ugleda, jedan od najizvornijih i najslobodoumnijih mislilaca svojega doba, antiaristotelovac, novoplatonist, Petrić je bio profesor filozofije u Ferrari i Rimu. Pisao je na latinskom i talijanskom jeziku. Petrić se bavio i astronomijom, meteorologijom, arheologijom i politikom. Putovao je cijelom Europom i stekao veliku slavu svojim djelima.
Od 1575. predaje platonističku filozofiju na sveučilištu Ferrari, kada nastaju djela o poetici, novoj geometriji i kada postaje član uglednih akademija. .
U Novoj sveopćoj filozofiji (1591.), kad je govorio o plimi i oseci more, oslanjao se na empirijske rezultate pionira hrvatske i svjetske oceanografije, dubrovačkog pomorca Nikole Sagroevića.
Smatra se učiteljem znamenitog talijanskog filozofa Giordana Bruna, a svojim radom utjecao je i na mislioce 17. stoljeća, poput Hobbesa, Descartesa, Newtona i dr.
Umro je u Rimu, 6. veljače 1597. gdje je i pokopan, u crkvi Sv. Onofrija.
== Posveta ==
Na rimskoj je crkvi Svetog Onofrija 7. veljače 2008. godine, kardinal Giovanni Lajolo, guverner Države grada Vatikana, zajedno s prof. Milanom Mogušem, predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i hrvatskim veleposlanikom pri Svetoj Stolici Emiliom Marinom, otkrio spomen-ploču Franji Petriću. Na taj način Republika Hrvatska ima, na toj rimskoj crkvi, uz talijanskog (Torquato Tasso), francuskog (François-René de Chateaubriand) i njemačkog (Johann Wolfgang Goethe), i svog predstavnika.
== Izbor iz djela ==
La città felice (Sretan grad, 1553.)
Della retorica dieci dialoghi (Deset dijaloga o retorici, 1562.)
Peripateticae discussiones (Peripatetičke diskusije), 1571. – 1581.
De historia dialogi X (Deset dijaloga o povijesti, 1579.)
Della poetica (O pjesničkom umijeću), 1586.
Nova de universis philosophia (Nova sveopća filozofija, 1591.)
== Bilješke ==
== Literatura ==
Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. XVI, Zagreb, 2007. ISBN 978-953-7224-16-5
== Vanjske poveznice ==
Biografija Frane Petrića
Akademik Žarko Dadić: Franjo Petriš, monografija, izdanje 2000. g.[neaktivna poveznica]
Znanstveni skup na Cresu "Dani Frane Petriša" – zbornik radova  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine)
Ministarstvo Vanjskih poslova i EU integracija zaslužno za postavljanje ploče HAZU u spomen Franji Petrišu na crkvi Sv. Onofrija u Rimu 2008. godine  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. studenoga 2011. (Wayback Machine)

Wikipedia Wikidata