Franjo Bučar

povjesničar i promicatelj sporta; 1866-1946

Franjo Bučar (Zagreb, 25. studenog 1866. – Zagreb, 26. prosinca 1946.) bio je hrvatski književnik, književni povjesničar i sportski djelatnik.
== Životopis ==
Otac mu je bio Slovenac Jožef (Josip) Bučar, majka mu je bila Hrvatica Franjica Mikšić. Školovao se u Zagrebu, Beču i Stockholmu, gdje je proučavao gimnastički sustav Švedske. Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1886. godine. Filozofski fakultet, smjer povijest i zemljopis završio je u Zagrebu, a povijesne znanosti doktorirao je u Grazu 1897. godine.
Kao povjesničar književnosti, bavio se istraživanjem protestantske književnosti u Hrvata, a pisao je i o skandinavskim književnostima. Bio je istaknuti sportski pisac te je napisao više priručnika za mnoge vrste športova.
Bio je popularizator i pokretač uvođenja mnogih sportskih disciplina u Hrvatskoj, primjerice gimnastike, skijanja, hokeja na ledu i drugih sportova. Godine 1895. preveo je te uvodom i uputom popratio djelo švedskog autora C. H. Liedbecka Gimnastika za pučke škole. U svom djelu Igre za društva i škole iz 1925. godine u Zagrebu objavljuje prva odbojkaška pravila. Godine 1936. je objavio djelo Eugena Kvaternika Promemorija princu Jeromeu Napoleonu. Preveo i predgovor napisao Franjo Bučar.
Sudjelovao je u osnivanju brojnih klubova i strukovnih saveza, a odigrao je i istaknutu ulogu u sokolskoj organizaciji. Zaslužan je za izgradnju modernih gimnastičkih dvorana u Zagrebu, Karlovcu i Varaždinu te igrališta u Zagrebu (na prostoru današnjeg Srednjoškolskog igrališta u Klaićevoj ulici i bivšeg igrališta u Tuškancu). Ostavio je opsežnu korespodenciju sa značajnim ličnostima europske kulture i sporta. Sakupio je biblioteku od nekoliko tisuća svezaka. Nagrađen je brojnim domaćim i stranim priznanjima. Godine 1909. izabran je za prvog predsjednika Hrvatskog športskog saveza. Može se reći da je Franjo Bučar donio sve sportove u Hrvatsku koji su za njegova života postojali. Osnivač je i prvi predsjednik Jugoslavenskog olimpijskog odbora (1919. – 1927.), koji u početku djeluje u Zagrebu. Član je Međunarodnog olimpijskog odbora od 1920. do 1946. godine.
Po njemu je nazvana Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" i to je najviša nagrada koju Hrvatska država dodjeljuje za izuzetna dostignuća u području razvitka sporta kao i postignuća u svezi s trajnim razvitkom sporta. Dodjeljuje se od 1991. godine.
Najveće postignuće Franje Bučara u sportovima kojim se bavio (a nastupao je u sportskoj gimnastici, klizanju, skijanju i mačevanju) je bilo drugo mjesto u "strmoj vožnji" na skijaškom natjecanju u Pragu 1896. godine.
Bučarovi učenici su također ostavili traga u širenju sportske kulture. Njegov učenik Ljudevit Filipec, učitelj gimnastike, utemeljio je Hrvatski sokol u Varaždinu 1902. godine te Sokolicu, prvu žensku gimnastičku skupinu u Hrvatskoj 1906. godine, a bio je pionirom nogometne igre u Varaždinu.
== Djela ==
Gimnastika i igre u pučkoj školi, Zagreb, (1909.) (suautor Viktor Rudolf)
Povijest hrvatske protestanske književnosti za reformacije, Zagreb, (1910.)
Vježbe u tlu, (priredio prema 2. njemačkom izdanju Oskara Joryja te dodao Igre u prirodi), Zagreb, (1917.)
Igre za društva i škole, Zagreb, (1925.)
Povijest Hrvatskog Sokola – Matice u Zagrebu: 1874. – 1885., Zagreb, (1925.)
Bibliografija hrvatske protestantske književnosti za reformacije. Sakupio Franjo Bučar, nadopunio i sredio Franjo Fancev, Zagreb, (1938.)
Uzajamni književni rad Hrvata i Bugara. Hrvatska revija, br. 10, 1942. g.
O hrvatskoj protestantskoj tiskari u Njemačkoj u XVI. stoljeću, Zagreb, (1943.)
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

BUČAR, Franjo, sportski radnik, književni povjesničar i publicist (Zagreb, 25. XI 1866 — Zagreb, 26. XII 1946). Osnovnu školu i gimnaziju završio u Zagrebu (1886), povijest i zemljopis studirao u Beču i Zagrebu (1886–90), diplomirao 1895. na zagrebačkom Sveučilištu. Doktorirao 1897. u Grazu temom Geschichte des Protestantismus in Croatien. Kao stipendist Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade proučavao u Središnjem gimnastičkom institutu u Stockholmu školsku i društvenu gimnastiku te različne sportove (1892–94). Polazio 1895. tečaj za djevojačke igre u Pragu i tečaj za dječačke igre u Görlitzu, Šleska. God. 1890/91. bio namjesni učitelj (suplent) gimnazije u Rakovcu kraj Karlovca, 1894. učitelj gimnastike u Muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu, 1898. profesor u Gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu te nadzornik za plesni odgoj u školama. Kao stari član Hrvatskog sokola pokušao je posredovati u sukobu s Jugoslavenskim sokolskim savezom, ali je nakon neuspjelih pokušaja počeo demonstrativno istupati u ime Hrvatskog sokola, zbog čega je od 1922. u službi doživljavao nedaće te 1925. bio prijevremeno umirovljen, nakon čega se intenzivno bavio novinarstvom. Nakon proglašenja NDH, sudjeluje u obnovi Hrvatskog sokola, ali je uskoro odbačen zbog neslaganja s pretvaranjem sportske organizacije u ustašku redarstvenu bojnu. Nakon oslobođenja surađuje u listu Vjesnik u »fiskulturnoj rubrici«. — B. je jedan od najaktivnijih članova Hrvatskog sokola i organizatora njegovih svesokolskih sletova (1906, 1911, 1925), organizator gimnastičkih tečajeva, uvoditelj suvremenoga gimnastičkog i sportskog pokreta, organizator uključivanja hrvatskih sportaša u međunarodna natjecanja, predsjednik mnogih sportskih društava, potpredsjednik (1909–14) i predsjednik (1914–19) Hrvatskoga športskog saveza, prvi predsjednik Jugoslavenskoga olimpijskog odbora (1919–20), osnivač Društva učitelja gimnastike Hrvatske i Slavonije (1896) i dr. Kao tvorac programa i planova za nastavu tjelesnog odgoja u školama unosio je u njih elemente švedske gimnastike, sportske igre i izletništvo, prvi je u nas počeo poticati i uvoditi suvremeni gimnastički i sportski pokret te je najzaslužniji za organizacijsko sređivanje i relativno rano uključivanje hrvatskih sportaša u međunarodnu konkurenciju. God. 1893. dao je u Zagrebu prvu pouku u nogometu i potaknuo razvoj tenisa. Intenzivno je djelovao na razvoju klizanja; mačevanja, biciklizma, sanjkanja i skijanja. Bio je i začetnik igranja hokeja na ledu u nas (1895) i »hokeja na livadi«, tj. hokeja na travi (1896), sudjelovao u razvoju plivanja, planinarstva, jahanja, vožnji na koturaljkama, bućanja, croqueta, cricketa, odbojke, hazene, košarke i streljaštva. Pisao je sportske priručnike te radio na stvaranju i uvođenju jedinstvene hrvatske sportske terminologije. Njegov opsežni i raznovrsni publicistički rad (sport, higijena, filatelija, pedagogija, turizam, iseljeništvo, tiskarstvo) uglavnom je informativnog karaktera. Surađivao je u pedagoškim i prosvjetnim publikacijama. Bio je urednik sportskih časopisa Gimnastika (1893–99), Šport (1896–97), Hrvatski sokol (1903–14), Sokolski vjesnik (1919–21; Hrvatski sokol, 1922–29). Uredio je Hrvatski sokolski kalendar (1919), Spomenspis I hrvatskog svesokolskog sleta u Zagrebu 2–3. rujna 1906 (Zagreb 1906) i Spomenicu prilikom 10-godišnjice Švedsko-jugoslavenskog društva u Zagrebu 1927–1937 (Zagreb 1940). — B. se bavio književnim istraživanjima; smatran je najboljim poznavaocem kulturno-povijesnih odnosa u Hrvatskoj za vrijeme reformacije i hrvatske protestantske književnosti. Sastavio je bibliografski pregled djela hrvatskih reformatora tiskanih u Urachu na latinici, ćirilici, glagoljici te na talijanskom jeziku. Objavio je napise o I. Mažuraniću, P. Preradoviću, A. Harambašiću, V. Nazoru te o skandinavskoj književnosti i švedskom slavistu A. Jensenu (bio je predsjednik Švedsko-jugoslavenskog društva 1930–38. i zauzimao se za uspostavljanje kulturnih dodira sa Švedskom). Surađivao je u publikacijama Prosvjeta (1900), Građa za povijest književnosti hrvatske (1920), Ljetopis JAZU (1922), Narodna starina (1923–24, 1929–30, 1933–35), Hrvatska revija (1929–38, 1941–43), Gundulićev zbornik (1938) i dr. Potpisivao se Žaverski, Dr. B., F. Ž., -r-. DJELA: Obuka u plivanju. Zagreb 1896. — Gimnastičke vježbe s batinama i čunjevima. Zagreb 1900. — Klizanje. Zagreb 1901. — O ženskom tjelesnom uzgoju. Zagreb 1904. — Ueber körperliche Erziehung in Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1904. — Igre za društva i škole. Zagreb 1905, 1913², 1925³. — V. svesokolski slet u Pragu. Zagreb 1907. — Pedeset godina tjelesnog uzgoja u Kr. gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Zagreb 1908. — Povijest gimnastike. Zagreb 1908. — Übersicht über die schulhygienische Literatur in kroatischer Sprache (aus Kroatien, Slawonien, Dalmatien, Istrien, Bosnien und Herzegowina) bis zum J. 1908. Leipzig 1908. — Gimnastika i igre u pučkoj školi (suautor R. Viktor). Zagreb 1909. — Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije. Zagreb 1910. — Sokolsko slavlje u Beogradu i Sofiji. Zagreb 1910. — O nakladama nekih slovenskih protestantskih knjiga. Ljubljana 1911. — Povijest reformacije i protureformacije u Medjumurju i susjednoj Hrvatskoj. Varaždin 1913. — Übersicht über die schulhygienische Literatur und Literatur über die körperliche Erziehung in kroatischer Sprache (aus Kroatien, Slawonien, Dalmatien, Istrien, Bosnien und Herzegowina) bis zum J. 1914. München (1914). — Reformacija među Hrvatima po Istri. Zagreb 1918. — Bibliografija za tjelesni odgoj na hrvatskom jeziku do god. 1922. Zagreb 1922. — Povijest Hrvatskog sokola – Matice u Zagrebu 1874–1885. Zagreb 1925. — Spomenspis Zagrebačkog klizačkog društva 1877–1931. Zagreb 1931. — Bibliografija hrvatske protestantske književnosti za reformacije. Starine, 1938, 39, str. 49–129. — 300-godišnjica Sveučilišta u Helsinkiju u Finskoj. Zagreb 1940.

Bučar, Franjo, hrvatski športski djelatnik, književni povjesničar i publicist (Zagreb, 25. XI. 1866 – Zagreb, 26. XII. 1946). Pionir popularizacije športa u Hrvatskoj. Modernizirao školsku nastavu tjelesnog odgoja, organizirao prvi tečaj za učitelje tjelovježbe, pokrenuo mnogobrojne športske grane u nas (nogomet, tenis, biciklizam, mačevanje, zimski športovi i dr.), zaslužan za rano uključivanje hrvatskih športaša u međunarodna natjecanja, sudjelovao u osnutku mnogih klubova, strukovnih saveza i Hrvatskoga športskog saveza. Inicijator osnutka Hrvatskoga sokolskog saveza, organizator tečajeva i svesokolskih sletova. Godine 1919–27. predsjednik Jugoslavenskog olimpijskoga komiteta, 1920–46. član Međunarodnog olimpijskog odbora. Istaknuo se opsežnim publicističkim radom (šport, higijena, filatelija, pedagogija, turizam, iseljeništvo, tiskarstvo). Dao velik doprinos hrvatskoj historiografiji (doktorirao 1897. u Grazu), bavio se književnim istraživanjima, vrstan poznavalac hrvatske protestantske književnosti. Od 1991. za iznimne športske uspjehe i doprinos razvoju športa u Hrvatskoj dodjeljuje se državna nagrada za šport »Franjo Bučar«. Citiranje: Bučar, Franjo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata