Franjo Fancev
Virje 24. 6. 1882. – Zagreb 31. 3. 1943.
povjesničar književnosti i filolog; 1882-1943
Franjo Fancev (Virje, 24. rujna 1882. – Zagreb, 31. ožujka 1943.) bio je hrvatski knjižničar, filolog i povjesničar književnosti.
Pohađao je gimnaziju u Bjelovaru i Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1902. godine. Studirao je slavensku i romansku filologiju u Zagrebu i Beču. Radio je kao profesor u Bjelovaru te knjižničar i ravnatelj Sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Od 1922. do smrti bio je profesor starije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Urednik je "Građe za povijest književnosti hrvatske". Proučavao je kajkavski dijalekt, jezik protestantskih hrvatskih pisaca te latiničke spomenike crkvene književnosti 14. i 15. stoljeća, što ga je dovelo do spoznaje o jedinstvenosti hrvatske književnosti bez obzira na tri pisma i na crkvenu i političku rascjepkanost hrvatskog prostora.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Fancev, Franjo Hrvatska enciklopedija. LZMK
LZMK / Proleksis enciklopedija: Fancev, Franjo
LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Fancev, Franjo (autor: Josip Bratulić, 1998.)
FANCEV, Franjo, književni povjesničar (Virje, 24. IX. 1882 — Zagreb, 31. III. 1943). Gimnaziju započeo u Bjelovaru a nastavio u Zagrebu, gdje je maturirao 1902. Slavensku i romansku filologiju najprije je studirao u Zagrebu potom u Beču, gdje je 1907. doktorirao tezom Beiträge zur serbokroatischen Dialektologie: der kaj-Dialekt von Virje, mit Berücksichtigung der Dialekte Podravina’s (Archiv für slavische Philologie, 1907). A. Tijekom studija zanimao se za talijansku, njemačku i provansalsku književnost. Nakon završenog studija godinu dana bio je profesorom na Realnoj gimnaziji u Bjelovaru, a 1908. imenovan je pristavom Sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Profesorski ispit iz hrvatskog i francuskog jezika položio je 1909, a nakon habilitacijskoga kolokvija 1914. imenovan je privatnim docentom za historijsku gramatiku hrvatskog jezika. Nakon I. svjetskog rata postavljen je za knjižničara i upravitelja Sveučilišne knjižnice, a od 1919. njezin je ravnatelj. Redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu postaje 1926. Od 1925. dopisni član JAZU, od 1929. izvanredni pravi član, 1940. biran je za redovnog člana. U JAZU bio je od 1926. do smrti gospodarski tajnik, zatim i upravitelj akademijinih kućâ, predstojnik pisarnice i urednik Građe za povijest književnosti Hrvatske. Od 1937. do 1939. predsjednik je Društva hrvatskih književnika. U Hrvatskoj enciklopediji bio je stručnim urednikom za hrvatsku književnost. Objavio je oko 150 studija, rasprava i različitih prikaza i recenzija s područja hrvatske književnosti i jezika. Znanstvenim radom počeo se baviti kao student u Beču, surađujući u Jagićevu Archivu dijalektološkom studijom o narječju rodnog mjesta Virja (1907), a zatim i raspravama iz područja povijesti hrvatske književnosti. Takvim je radom nastavio i kao srednjoškolski profesor, a posebice kad je prešao u Sveučilišnu knjižnicu. Istraživao je probleme hrvatske dopreporodne književnosti, držeći se uvijek arhivskih vrela i dokumenata. Pisao je o hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti, o jeziku protestantskih pisaca, o počecima kajkavske književnosti, o prijevodima Biblije na hrvatski jezik. Prva mu je objavljena rasprava o Ćirilu i Metodu (Hrvatske novine, Virje 1905), a toj se temi i poslije vraćao, posebice u raspravama O najstarijem bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj (Zbornik kralja Tomislava, 1925), a zatim i opsežnom studijom Latinički spomenici hrvatske crkvene književnosti XIV. i XV. stoljeća u kojima je prikazao odnos latinicom pisane književnosti i starijih glagoljskih spomenika. Drugo područje njegova istraživanja jest hrvatski narodni preporod u XIX. st. Za razliku od dotadašnjih shvaćanja da je ilirski pokret i hrvatski narodni preporod dio općih europskih nacionalnih gibanja, posebice slavenskih naroda, F. je objavio dokumente s težnjom da dokaže tvrdnju o »našem podrijetlu hrvatskoga narodnoga preporoda« (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1933), pišući o piscima (J. Drašković, A. Mihanović, I. Derkos, P. Štoos) i o tekstovima iz toga razdoblja, s jasnom odrednicom: »Jedno je hrvatski preporod, koji se razvija već od kraja XVII. st., a drugo je ilirski pokret koji počinje godinom 1832«. Njegova rasprava Jezik hrvatskih protestantskih pisaca XVI. vijeka – Prilog historičkoj gramatici jezika hrvatskoga ili srpskoga, prema mišljenju J. Hamma, nadmašila je Rešetarovu studiju o jeziku primorskih lekcionara XV. st., jer je F. »crpao građu iz sedamnaest tekstova kojih se većina nije uklapala u tradicionalne okvire crkvenih tekstova, nego se držala pučkoga, narodnoga jezika«; tom je studijom bio prethodnikom i Ivšićeva sintetskog pregleda hrvatskoga kajkavskog narječja (1936) i Junkovićeve dijakronijske rasprave o kajkavskom narječju na osnovi jezika A. Vramca (1972). Posebice su važne Fancevljeve rasprave o hrvatskom protestantizmu u kojima je, uz F. Bučara, dao znatan bibliografski prinos (Starine, 1938, 39, Ljetopis JAZU, 1940, 52), o srednjovjekovnom kazalištu i crkvenim prikazanjima te o isusovačkoj književnosti u Slavoniji. Kritički je priredio tekstove nekojih crkvenih prikazanja i Kašićevu dramu Sveta Venefrida (Vrela i prinosi, 1938). DJELA: Ferdo Rusan (1810–1910). O stotoj godišnjici njegova rođenja. Zagreb 1911. — Jezik hrvatskih protestantskih pisaca XVI vijeka. Prilog historičkoj gramatici jezika hrvatskoga ili srpskoga. Zagreb 1916. — Isusovci i slavonska knjiga XVIII. stoljeća. Zagreb 1922. — Hrvatska crkvena prikazanja. Zagreb 1932. — Uvod (u: Dokumenti za naše podrijetlo Hrvatskoga preporoda. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1933, br. 12). — Nova poezija Splićanina Marka Marulića. Rad JAZU, 1933, br. 245. — Latinički spomenici hrvatske crkvene književnosti 14. i 15. v. i njihov odnos prema crkvenoslovenskoj književnosti hrvatske glagolske crkve (u: Vatikanski hrvatski molitvenik i Dubrovački psaltir, dva latinicom pisana spomenika hrvatske proze 14. i 15. vijeka. Zagreb 1934). — Hrvatska dobrovolja u popijevkama, zdravicama i napitnicama prošlih vjekova. Zagreb 1937.
Fancev, Franjo, hrvatski knjižničar, filolog i književni povjesničar (Virje, 24. IX. 1882 – Zagreb, 31. III. 1943). Studirao slavistiku i romanistiku u Zagrebu i Beču, gdje je 1907. i doktorirao. Od 1908. knjižničar a 1919–27. ravnatelj Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, koju je profilirao kao nacionalnu i kao sveučilišnu ustanovu za duže razdoblje. Prvi je u nas isticao važnost školovanoga knjižničarskog osoblja, predlagao »sustavnu« (tj. koordiniranu) nabavu knjiga i stvorio preduvjete za prve skupne kataloge. Knjižnicu organizirao na suvremenim načelima radnih jedinica kao prepoznatljivih dijelova jedinstvenoga radnog procesa.Od 1926. bio je profesor starije hrvatske književnosti na zagrebačkome Filozofskom fakultetu. Godine 1937–39. bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika. Objavljivao je radove o jezičnoj i književnopovijesnoj problematici od početaka slavenske pismenosti do hrvatskoga narodnog preporoda te radove s područja bibliotekarstva i povijesti tiskarstva. Za tisak je priredio neke važne tekstove srednjovjekovne književnosti, dubrovačke komedije XVII. st. i djela T. Brezovačkoga, smatrajući izdavanje tekstova osnovnom pretpostavkom za proučavanje starije književnosti. Iz njegove velike znanstvene i publicističke produkcije (oko 150 naslova), izdvajaju se Jezik hrvatskih protestantskih pisaca XVI vijeka (1916), Isusovci i slavonska knjiga XVIII. stoljeća (1922), Dokumenti za naše podrijetlo Hrvatskoga preporoda (1933), Hrvatska dobrovolja u popijevkama, zdravicama i napitnicama prošlih vjekova (1937), Dubrovnik u razvitku hrvatske književnosti (1940), dijalektološki radovi o kajkavskom govoru Fancevljeva rodnoga kraja, o hrvatskim crkvenim prikazanjima, o dubrovačkim komedijama, o kajkavskoj dopreporodnoj književnosti do tada zanemarenoj i dr. Posebno je značajan njegov rad na istraživanju podrijetla hrvatskoga narodnog preporoda i na isticanju njegove autohtonosti. Citiranje: Fancev, Franjo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji