Franjo Hanaman

hrvatski izumitelj prve ekonomične električne žarulje s metalnom niti; 1878-1941

Franjo Hanaman (Drenovci, Vukovarsko-srijemska županija, 30. lipnja 1878. – Zagreb, 23. siječnja 1941.), znameniti hrvatski kemičar i metalurg, izumitelj prve ekonomične električne žarulje s metalnom niti.
== Životopis ==
Franjo Hanaman se rodio u hrvatskoj obitelji kao drugo dijete Gjure Hanamana i Emilije Mandušić.
Pučku školu završio je u Brčkom 1887. godine, a maturirao je 1895. u Zemunu na Realnoj gimnaziji. Nakon mature otišao je studirati u Beč, gdje je 1899. diplomirao na Kemijskom odjelu Tehničke visoke škole. Sljedeće godine postaje asistentom dr. Georga Vortmanna na katedri analitičke kemije, gdje upoznaje dr. Alexandera Justa, znanstvenika koji ga je zainteresirao za rad na poboljšanju električne žarulje s metalnom žarnom niti. U travnju 1903. godine dr. Just i Hanaman su u Beču zaštitili svoj prvi postupak za dobivanje volframovih žarnih niti (postupak supstitucije) patentom D. R. P. No. 154262. Patent je nazvan Verfahren zur Herstellung von Glühlkörpern aus Volfram oder Molybdän für elektrische Glühlampen.
Žarulje s nitima dobivenim ovim postupkom trošile su samo oko 1,5 W po jednoj Hefnerovoj svijeći, za razliku od žarulja s ugljenom niti, koje su trošile 3-4 W. Glavni nedostatak žarulja s volframovim nitima dobivenih tim postupkom bila je krhkost niti.
Njegov izum volframove žarne niti upotrijebljen je i u unaprjeđivanju ranih dioda i trioda dok su još bile u obliku vakuumskih cijevi jer volframova žarna nit ima bolja svojstva od ugljenove žarne niti koja se do tada rabila. Poslije studija u Beču i Berlinu, te višegodišnje asistenture na Tehničkoj visokoj školi u Beču, došao je za profesora kemijske tehnologije i metalurgije na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Sa svojim suradnikom Aleksandrom Justom unaprijedio je rasvjetnu tehniku i pronašao metodu nitriranja željeza plinovitim amonijakom.
Godine 1922. izabran je za redovitog profesora anorganske kemijske tehnologije i metalurgije, kada osniva i Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju na tadašnjem Kemičko-inženjerskom odjelu. Iste godine postaje dekan Kemičko-inženjerskog odjela Tehničke visoke škole. Nakon 31. kolovoza 1926. godine kada Tehnička škola postaje Tehnički fakultet, postaje prodekan. Od 1939. pa do kraja života bio je pročelnik Odjela za rudarstvo i metalurgiju Tehničkog fakulteta.
Vodio je institut za ispitivanje materijala u tzv. Aeronautičkom arsenalu u Beču, te bio generalni direktor Jugoslavenske industrije motora d.d. u Zagrebu. Bio je i glavni urednik "Arhiva za kemiju i tehnologiju".
Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Franjo Hanaman Hrvatska tehnička enciklopedija

HANAMAN, Franjo, kemijski inženjer, izumitelj (Drenovci, 30. VI. 1878 — Zagreb, 23. I. 1941). Realnu gimnaziju završio u Zemunu 1895, a 1899. diplomirao u Kemijskom odjelu Tehničke visoke škole (TVŠ) u Beču. Nakon diplome nakratko se zapošljava u šećerani u Usori, a 1900. postaje asistentom na katedri analitičke kemije TVŠ u Beču, gdje zajedno s Aleksandrom Justom radi na usavršavanju električne žarulje s kovinskom žarnom niti. Svojim prvim patentom DRP 154262 iz 1903. pod naslovom Verfahren zur Herstellung von Glühkörpern aus Wolfram oder Molybdän für elektrische Glühlampen oni određuju postupak dobivanja volframovih niti supstitucijom. Postupak su kasnijih godina usavršili, načinivši preokret u razvoju rasvjetne tehnike u svijetu, jer je žarulja s volframovom niti u usporedbi s Edisonovom žaruljom s ugljenom niti trošila trećinu električne energije i dulje trajala. Na poč. 1905. zapošljava se u Sjedinjenom dioničarskom društvu za žarulje i elektricitet (Ujpest, danas dio Budimpešte), gdje mu se pružila prilika da primijeni i s Justom usavrši patent. Nedostatak novca usporava njihova istraživanja, pa primat preuzima tvrtka General Electric Co. u SAD koja 1910. uspijeva proizvesti elastičnu volframovu nit zadovoljavajuće čvrstoće. Uvidjevši da ne može držati korak s Amerikancima, H. odlazi 1909. i 1910. u SAD na pregovore o prodaji svojih patentnih prava, što mu 1910. i uspijeva. Osiguravši se materijalno, odlazi 1911. u Berlin, gdje u Charlottenburgu 1913. doktorira tezom Über Rostversuche mit nitriertem Eisen. Potom izrađuje habilitacijski rad Über Cer-Legierungen. Die Cer-Kupfer-Legierungen und ihre Konstitution (Leipzig 1915), ali je postupak njegove habilitacije za venia docendi bio obustavljen zbog mobilizacije. Titula docenta podijeljena mu je na temelju toga rada 1919. u Zagrebu, gdje se nastanio nakon povratka iz rata. Za privatnoga i honorarnog docenta mehaničke tehnologije na TVŠ u Zagrebu izabran je 23. III. 1920. i te godine počinje predavati metalurgiju. U zvanje redovitog profesora anorganske kemijske tehnologije i metalurgije izabran je 1922. kada osniva i vlastitim novcem oprema Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju, prvi inženjerski zavod na tadašnjem Kemičko-inženjerskom odjelu TVŠ. Dekanom Odjela bio je 1922–24, rektorom TVŠ, kao prvi inženjer na tom položaju od njezina utemeljenja 1919, 1924/25. te prorektorom 1925/26. Šk. god. 1923/24. H. počinje predavati anorgansku kemijsku tehnologiju. Predavanja je koncipirao vrlo moderno, prilagodivši ih tadašnjim svjetskim spoznajama i dosezima u razvoju tehnologije. Kako za tu građu nije postojala literatura na hrvatskom jeziku, H. je pisao svoja predavanja i sam ih ilustrirao skicama uređaja anorganske kemijske industrije (rukopisi se čuvaju u Zavodu za anorgansku kemijsku tehnologiju i nemetale Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije). Šk. god. 1935/36. uvodi u nastavni program novi kolegij, kemijsko-tehnološki račun, što je potaknulo uvođenje brojnih modernih inženjerskih predmeta te najposlije rezultiralo današnjim Fakultetom kemijskog inženjerstva i tehnologije. God. 1939. jedan je od utemeljitelja i do kraja života pročelnik Odjela za rudarstvo i metalurgiju Tehničkog fakulteta. Znanstvenim i stručnim radovima te drugim člancima surađivao je u časopisima Zeitschrift für Elektrochemie (Beč 1902), Tehnički list (1925), Arhiv za hemiju i farmaciju (1927–28, 1934–36, 1938–39), Novo narodno bogatstvo (1928), Građevinski vjesnik (1932), Rudarski i topionički vesnik (Beograd 1936). H. je 1934–39. bio glavni urednik Arhiva za hemiju i farmaciju. U to je vrijeme časopis – prvi takav u nas u kojemu su znanstvenici prirodnih i tehničkih struka mogli objavljivati na hrvatskom jeziku i koji je stručnjake u proizvodnji obavješćivao o najnovijim znanstvenim i tehnološkim rješenjima – poprimio tehnološki značaj, što se očitovalo i u promjeni njegova naziva (Arhiv za kemiju i tehnologiju). Također je 1933–34. bio predsjednik Jugoslavenskoga hemijskog društva. Uz njegov velik prinos razvoju rasvjetne tehnike u svijetu, H. se s pravom drži začetnikom kemijskog inženjerstva i napretka visokoškolske tehničke nastave u nas. LIT.: u+a: Hrvat, izumitelj wolframske svjetiljke. Tršćanski Lloyd, 4(1906) 165, str. 6. — F. Baumann: Bedeutung der Arbeiten Prof. Dr. F. Hanamans für die Entwicklung der elektrischen Glühlampe. Arhiv za hemiju i farmaciju, 2(1928) 3, str. 109–112 (hrv. prijevod str. 113–115). — V. Njegovan (V. N.): Franjo Hanaman. Prigodom 50-godišnjice života i 25-godišnjice volframove sijalice. Ibid., str. 105–109; pretiskano: Riječ, 24(1928) 153, str. 7; Tehnički list, 10(1928) 13, str. 193–194. — Šestar, 16(1937) 7, str. 97, 99–105, 113–117. — (Nekrolozi): R. Podhorsky, Arhiv za kemiju i tehnologiju, 14(1940) 3/6, str. 81–92 i Inženjer, 1(1940) 9/10, str. 63–64. — Jugoslavenski Lloyd, 33(1941) 19, str. 2; Jutarnji list, 30(1941) 10418, str. 14; Morgenblatt, 56(1941) 20, str. 4; Obzor, 81(1941) 19, str. 1; Priroda, 31(1941) 3, str. 93–94; Službeni vjesnik inženjerskih komora Banovine Hrvatske, 9(1941) 1/3, str. 29–30; (N. Smolčić), Novosti, 35(1941) 24, str. 13. — Naša domovina, 1. Zagreb 1943, 453, 458, 600. — Tehnički fakultet Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu. Spomenica 1942–1943. Zagreb 1943, 10, 13–16, 29–30, 48, 188. — R. Podhorsky: Franjo Hanaman (1878–1941). Hrvatsko sveučilište, 1(1971) 20, str. 7. — V. Muljević: O stotoj obljetnici električne žarulje. Elektrotehnika, 23(1980) 3, str. 105–111. — M. Kaštelan-Macan: Počeci kemijsko-tehnološkog studija u Hrvatskoj. Zagreb 1989, 10, 23–24. — V. Erl: Iz Drenovaca u svijet. Prvi hrvatski kemičar-metalurg prof. dr. ing. Franjo Hanaman. Putujući Slavonijom, 1(1994) 4, str. 8–9. — I. Ćosić-Bukvin: Ing. Franz Hanaman aus Drenovci in Slawonien. Hrašće, 1(1996) 1, str. 22–23. — V. Muljević: Volfram kao srce žarulje. Ibid., str. 17–21. — S. Tomić: »Pronalazač svjetlosti« u tami zaborava. Ibid., str. 15–16. — V. Juzbašić: Život i djelo Franje Hanamana. Priroda, 87(1997) 836(3), str. 7–8. — V. Muljević: Franjo Hanaman jedan od izumitelja volframove niti za žarulje. Hrvatski glasnik intelektualnog vlasništva, 4(1997) 3, str. 1099–1101. — Isti: Franjo Hanaman – život i djelo. Hrašće, 5(2000) 19, str. 30–37. — M. Kaštelan-Macan: Franjo Hanaman, začetnik Kemijskog inženjerstva u Hrvatskoj. Ibid., str. 51–57.

Hanaman, Franjo, hrvatski kemičar i metalurg (Drenovci kraj Županje, 30. VI. 1878 – Zagreb, 23. I. 1941). Diplomirao 1899. u Beču, gdje je 1903–12. s Aleksandrom Justom razradio postupak proizvodnje volframove žarne niti i njezine primjene u električnoj žarulji. Zahvaljujući visokomu talištu, volframova se nit, za razliku od dotadašnjih niti za žarulje, mogla zagrijati na višu temperaturu i tako postići veću svjetlosnu učinkovitost. Taj je izum bio od velike važnosti, jer je time konačno utemeljena ekonomična rasvjeta s pomoću električne energije. Hanaman je 1911–15. vodio Institut za ispitivanje materijala u Beču, a doktorirao je 1913. u Berlinu. U Zagrebu je 1919–22. bio generalni direktor Jugoslavenske industrije motora. Na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu izabran je za privatnoga docenta 1920., a za redovitog profesora anorganske kemijske tehnologije 1922., kada je osnovao prvi inženjerski zavod, Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju. Predavao je kolegije: Metalurgija, Anorganska kemijska tehnologija i Kemijsko tehnološko računanje. Obnašao je dužnost dekana Kemičko-inženjerskog odjela (1922–24), izabran za rektora Tehničke visoke škole (1924). God. 1934–39. bio je glavni urednik Arhiva za hemiju i farmaciju (danas Croatica Chemica Acta). Citiranje: Hanaman, Franjo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata